Uzorna filozofija

Mudro-ljub nije zadovoljan onime što “svi znaju”, onime što je “zorno”; njegova “ljubav” je žudnja za onim uzornim.

Filozofirati = uvijek iznova pitati “a što to zapravo znači?”

1. Filozofski postav
2. Filozof i znalac
3. Egzistencija i utopija
4. Adekvacija i koherencija
5. Nemoć i moć, tjeskoba i drzovitost
6. Snovi, jezik, simboli
7. Manipulacija, magija, ništavilo
8. Poietika, bajka, duh
9. Mit, vječnost, čar
10. Mitologija, smisao, svjetonazor
11. Sveto i kleto; stvarno i realno
12. Obred
13. Prirodna religija, zdravi razum
14. Odgoj i kultura
15. Animizam i totemizam
16. Fetišizam
17. Čarobnjak i mag
18. Raskolnik i šaman
19. Rekapitulacija; sapiens i homo sapiens
20. Preobilnost spolnosti
21. Ljubavna i misaona ekstaza
22. Juvenilizam
23. Spolni dimorfizam
24. Rodni dimorfizam
25. Rodna dualnost, raskol i jedinstvo
26. Preobrazbe roda
27. Rod, ekonomija, kapitalizam
28. Homo faber, Majka Zemlja, Nebeski Otac
29. Tehnologizam i ekologizam
30. stvarna i novčana ekonomija

1.0.
Udžbenici filozofije daju razne primjere tzv. “filozofskih pitanja”. Ali:

1.1.
Filozofirati ne znači postavljati neka posebna pitanja.

1.2.
SVAKO pitanje je filozofsko, ako je praćeno virtualnom sjenom zapitanosti o samom tom pitanju: “A što to zapravo znači?”.

1.3.
Ta sjena nad svim stavovima je filozofski po-stav.

1.4.
Postavljamo se nepraktično, bespotrebno i bes-potrebno.

1.5.
Sve što uopće nešto znači, znači također i nešto drugo. Kraja nema.
^

2.1.
U filozofiju se dopire čuđenjem i sumnjom. Težnjom da se sve obuhvati. I težnjom da se sve negira.

2.2.
Divljenjem se dopire u mistiku. Kao i gnušanjem.

2.3.
Mističar šuti. Filozof govori. (Prvi pokazuje. Drugi kazuje.)

2.4.
Filozof napušta prirodni stav (zdravi razum, common sense). Odbacuje s-misao (okvir mogućih misli), koji “svi znaju”. Govori bes-mislice.

2.5.
Prirodni stav poznaje (priznaje) ograničen broj pitanja, koja su smislena ili (iole) važna. Kao i ograničen (možda bes-konačan, ali konvergentan: spirala unutar kruga) niz odgovora.

2.6.
Odgovore daju mito-poetika, onto-teo-logija ili prirodna znanost (postavljena kao Znanost).

2.7.
Znalac (kazivač, teolog, znanstvenik) ide od pitanja k odgovoru. Filozof od odgovora k pitanju. (Odgovor se daje. Pitanje se postavlja.)

2.8.
Znalac korača. Filozof iskoračuje. I samo u tom trenutku on jest filozof. (“Trenutak” iskače iz vremenskoga tijeka, “iskorak” iz prostornoga: divergencija.)
^

3.1.
Znalac zna. Filozof zna samo, da ništa ne zna.

3.2.
Znanje se ima. U sumnji ili čuđenju, divljenju ili gnušanju, se biva (egzistira).

3.3.
Nasuprot prirodnome stavu, filozofski iskorak (ex-sistere: “stajati izvan”) otvara prostore uma, duha, virtualnog. Tek nakon o-tvaranja, može slijediti s-tvaranje. Egzistencija prethodi esenciji.

3.4.
Nasuprot “prirodno” datom prostoru svih mogućih mjesta (topološki prostor), filozofski postav (dovođenje svega u pitanje) postavlja ne-mjesta na koja se može stati. Otvara prostore utopija.

3.5.
Nasuprot smislu svijeta, filozofski iskorak otvara mogućnost novih smislova. (Uvođenje metrike u topološki prostor.) Razvoj novih mitopoetika, ontoteologija i znanosti. (Matematika nije prirodna znanost.) Novih ideja, logosa i ideo-logija.

3.6.
Mudrac poznaje svijet. Mudroljub izlazi iz svijeta, u Ništa. Mudroljub ne zna ništa, ali zna Ništa. I samo utoliko, on je mudroljub. Čim stvara, on samo mudruje. Odnosno luduje.

3.7.
Filozofija ne postoji.
^

4.1.
Mudro-ljub nije zadovoljan onime što “svi znaju”, onime što je “zorno”; njegova “ljubav” je žudnja za onim uzornim.

4.2.
Kad pitamo “Što to zapravo znači?”, možemo uočiti (učiniti zornim, u-zoriti) dublja značenja.

4.3.
Netko kaže “toplo je”. U prirodnom stavu, svi znaju što to znači.

4.4.
Može se pitati, je li izjava točna (istina kao adekvacija: slaganje riječi i stvari, znaka i označenog). Iako prirodno, takvo pitanje ponekad pobudi nemir (sumnju).

4.5.
Pitajući »Što izjava “toplo je” zapravo znači?« (ili »Što to jest – toplota?«) postavljamo se filozofski. (Istina kao slaganje stvari sa samom sobom; spoznaja suštine; spoznaja pojma. Istina kao koherencija. Metanaracija. Ideologija.)

4.6.
Filozof ne zna ono, što »svi znaju«. Ali na osnovu toga neznanja, može tragati za novim znanjima. Može pokušati postati znalac. Početni iskorak usmjerava dalje korake.

4.7.
Je li tada još uvijek filozof? I jeste i nije. Ne u dva različita smisla, nego u istom smislu. Kao što infinitezimala jest i nije jednaka nuli.

4.8.
Na mnoga takva iskoračujuća pitanja, odgovor je moguće naći unutar svijeta. Svijet se proširuje (u mitu, teologiji ili znanosti), ali ostaje jedan.

4.9.
Uviđamo (dovodimo do zora), da u svijetu postoje stvari (pojave ili biti) koje nisu zorne. Toplotu kao pojavu svi poznaju, ali ne znaju što ona zaista jest. Početno čuđenje vodi do novih čuda (uključujući i “čuda znanosti”).
^

5.1.
Iskorak iz prirodnoga stava (filozofski postav) otvara mogućnost postavljanja novih pitanja o prirodi (svijetu).

5.2.
Iskorak kreira sjenku/oblak virtualnosti (transcedencije). Daljim koračanjem, pitanjima i odgovorima, po-stavljaju se nove realnosti.

5.3.
Izvorni “prirodni stav”: bez iskoraka ikada, bez virtualnosti ikada – postoji samo kod životinja i idiota. One žive ovdje i sada, u struji pojava. Vječno, nikad trenutno. Bitak jest, nebitak nije.

5.4.
Homo sapiens ne može potpuno izbjeći iskušenje pitanja “A što to zapravo znači?”. (Izvorni iskorak. Čovjek je biće ex-sistencije.) Njegov/njezin mozak ima višak sposobnosti, da postavlja nepotrebna (“teorijska”) pitanja. (Kao rogovlje starog jelena, koje može postati preteško). Po prirodi je neprirodan.

5.5.
Svjestan je svoje nemoći pred silama prirode. Svjestan prolaznosti. Što jest, može nestati. Svjestan vlastite smrtnosti (tjeskoban).

5.6.
Zbunjen je snagom svojih poriva. U njemu/njoj se stvara rascjep između svjesnog i ne-svjesnog (nagoni, snovi, strasti, maštarije…).

5.7.
Svjestan je svoje moći kao prirodne sile. Po prirodi, ima ne-prirodnu sposobnost mijenjanja stvari: kamen postaje sjekira, šiblje postaje košara. Ne samo da alatke koristi, nego ih izrađuje. Čovjek je biće tehnike.

5.8.
Moć zamišljanja i moć da zamisao ostvari. Moć mozga i moć ruku: pozitivna povratna sprega u evolucijskom procesu, koji je od australopitekusa stvorio homo sapiensa. Ostao bi tek uspješan lovac-sakupljač, da nema tog viška sposobnosti. Čovjek je biće mašte.

5.9.
Nepotrebna sposobnost za tjeskobu. Opasna sposobnost da bude (mišlju i činom) drzovit/drzovita (hibris).
^

6.1.
Čovjek je tjeskoban pred uzavrelim silama prirode, poriva i mašte. Višak iz tjeskobe oblikuje snove. Snovi razbijaju ljusku svijeta i čine nesretnim.

6.2.
Rascjep duše stvara raskol svijeta. Snovi: porivi i mašta. Svi budni žive u istom svijetu, a snivači svaki u svojem.

6.3.
Mašta: u kamenu vidjeti sjekiru, u šiblju košaru. Maštarija: u žuboru potoka čuti vilu, među živima vidjeti pokojnoga djeda.

6.4.
Snovi prodiru na javu: snoviđenja. Čovjekova ne-prirodnost (meta-fizičnost) može ugroziti njegov/njezin opstanak kao prirodnoga (fizičkoga) bića.

6.5.
Gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno: jezik. Artikulacija: proizvod viška, ali i metoda opstanka.

6.6.
Nastanak jezika vezan je uz izradu oruđa. Napredne tehnike obrade, složeni pokreti. Novi (za)hvat treba s-hvat-iti. Složene misli: ne samo zamisli, nego koncepti. Nužnost suradnje. Ne samo u-očiti, nego pri-općiti.

6.7.
Jezik unapređuje sposobnost baratanja stvarima, ali i stvara sposobnost baratanja simbolima. Životinja pozna znake, ali ne i simbole. Sposobnost baratanja simbolima čini muškarce i žene gospodarima Zemlje. (Ali Zemlja je buntovnica.)

6.8.
Baratanje simbolima omogućuje artikulaciju snova i snoviđenja. Iskazivanje maštarija ukroćuje višak maštovitosti. Vremenitost kazivanja uslovljava poredak. Zbrkani svjetovi snova postaju strukturirane priče. Kazivanje djeci strukturira i same njihove mozgove.

6.9.
Svaki lijek je ujedno otrov. Jezik je tamnica.
^

7.1.
Čovjek mijenja vanjske stvari, koje su mu u dohvatu. Oruđem i oružjem, dohvat se širi. Čovjek je biće rada.

7.2.
Koristeći se jezikom, mijenja druge ljude i sebe samoga. Djecu treba odgojiti, zajednicu održati.

7.3.
Spoznajući moć, da stvari mijenja, želi mijenjati i nedohvatno. Riječima i činima (“manipulacijom”).

7.4.
Magija potječe iz straha i iz drzovitosti. Magija je prvenstveno tehnika: bacati čini – činiti – čin – učinak.

7.5.
Ne uspijeva uvijek. Nemoć uznemiruje. Moć, također, uznemiruje. Neke su (za)misli ostvarive, neke ostaju nestvarne. Ipak, nekako, postoje.

7.6.
Nešto, što je nekada postojalo, više ne postoji. Umrli predak, neobrađeni kamen, protekla noć. Postoji li ipak, još uvijek, negdje? Na nekom ne-mjestu (u-topijski), u Nigdjezemskoj? Van-vremeno?

7.7.
Nešto, što ranije nije postojalo, sada postoji. Rođeno dijete, sjekira, dan. Odakle je došlo? Iz Ništa? Što nije, nekako ipak jest? Mišljenje je opasno kao i snivanje.

7.8.
Osim “jest” i “nije” postoji “može biti” i “može prestati biti”. Stvarno i moguće. Realnost je više od stvarnosti. Bitak je više od bića.

7.9.
Dapače: beskonačno više. Misli se raspršuju u neiscrpnim mogućnostima. Strelice misli lete u prazninu: vrhovi bez s-vrhe. Bez-dan, bez-smisao, ne-u-mjerenost. Osim opasnih stvari, u život navire Ništa.

7.10.
Kamen postoji. Živa bića, uz to, opstoje (i bore se za opstanak). Čovjek, uz to, egzistira. Životinja korača. Čovjek, uz to, iskoračuje. Izvorno, po onome što jest, čovjek također i nije. Iskoračuje iz bića u nebiće, iz svijeta u ništavilo, iz prostora ispunjenog stvarima u prazninu, iz reda u kaos.

7.11.
Čovjek se može izgubiti u praznini, obuzet usponom na nesvrhovite vrhove misli. Može postati nesposoban za opstanak. Filozofija je smrtonosna.

7.12.
Održati smisao svijeta, uvjet je opstanka. Treba uvesti poredak (topologiju), sustavnost, koherenciju. Ponovo povezati (re-ligare) ono rasuto.
^

8.1.
Prva moć, koja ispunjava prazninu, jest poietička kreativnost. Slike, ritmovi i priče, oblikovani maštom i jezikom, mogu ponuditi odgovore na iskoračna pitanja. »Što zapravo znači grom? – Znači da je Perun ljut.« Značenja se pripisuju i prenose (metafora). Kreacija zadovljava čuđenje, suzbija sumnju, potiskuje oblak virtualnosti.

8.2.
Poietička moć, baratajući simbolima, verbalnim i neverbalnim, iz ničega stvara nešto; nestvarno, ali može zadobiti realnost upotrebom u komunikaciji: s drugima, ali i sa samim sobom.

8.3.
Pojedinac/pojedinka koji komunicira sa samim sobom, postaje unutar sebe “komuna”, zajednica. Poietičke tvorbe premošćuju rascjep u duši.

8.4.
Ljudi prikazuju (pričaju) svoje snove jedni drugima, služeći se simbolima: riječi, ritmovi, tonovi, slike, pokreti… Razni svjetovi sna dotiču se, komuniciraju. Međusobno se nadmeću i surađuju, suzbijaju i spajaju. Priče evoluiraju: najbolje se nameću, spajaju se i tvore složenije oblike.

8.5.
Poietičke tvorbe se upotrebom oblikuju, tešu, usavršavaju. Kao što se oblikuje kamen. Ali kako nisu tvarne, ne troše se. Pričaju se (slikaju, plešu, pjevaju) u vremenu (dijakronija), ali njihovo postojanje doživljava se vanvremenskim.

8.6.
Pričaju se doživljaji, sni, maštarije. Prenošenjem i tesanjem, izbacuje se nevažno i naglašava važno. Važno je obuzeti maštu, zadovoljiti porive, iskazati strukturu ne-svjesnog. Priče uobličavaju arhetipove (čudne atraktore nesvjesnog). Tako nastaju bajke i legende.

8.7.
Poietika izvire iz duše, ali je moć duha. Ništavilo dobiva oblik. Duh je čisti čin, nestvoreni stvaralac. Čovjek koji/koja pripovijeda i sluša priče, nije samo duševno biće, nego i duhovno (također i duhovito).
^

9.1.
Najuspješnije priče, isklesane kroz komunikaciju i evoluciju (individualni i kolektivni umjetnički proces), poprimaju konačnu strukturu. U daljoj upotrebi, pazi se na točnu reprodukciju. Bajka postaje mit.

9.2.
Mit se postavlja prema pojedincima i pojedinkama kao samostalna, netvarna realnost. Nastao iz snova, upravlja snovima.

9.3.
Zapitkujući iskorak iz stvarnosti više ne vodi u Ništa, nego u realnost mita.

9.4.
Mitovi su ne samo vanvremenski, nego i vječni (sinkronija). Mit je uvijek “sada”, a nikad “trenutno”. Vrijeme ne teče, struktura je zatvorena: nije moguća otvorenost iskoračnog trenutka.

9.5.
Kad se priča mit, pričatelji i slušatelji jednako sudjeluju. Prenose se u drugu realnost. Postaju jedno. Uživljujući se, čine mit živim. Magijski čin u kojem je objekt jednak subjektu.

9.6.
Mit posjeduje čar, šarm i čaroliju. Očarava čovjeka i začarava svijet. Zadovoljava čuđenje, nudeći ćudo.

9.7.
Mitovi tumače ono što jest, krote maštu, zadovoljavaju porive, upućuju što treba činiti da pojedinac i zajednica opstanu.

9.8.
Iz neiscrpnosti virtualnog “može biti”, izdvajaju i fiksiraju “treba biti”. U stvarnosti treba ostvarivati ono, što u realnosti mita vječno jest.

9.9.
Od pračovjeka do danas, nijedan pojedinac/pojedinka i nijedna zajednica nisu našli načina za opstanak bez mitova.
^

10.1.
Iako mit postoji vanvremenski, prikazuje se u vremenu. Naracija: nizanje simbola, verbalnih i neverbalnih.

10.2.
Ne može se sve ispričati odjednom. Ne može se sav svijet jednom pričom začarati. Naracije se mogu povezati u ciklus: još uvijek, samo jedan niz (nit).

10.3.
Između raznih priča, pukotine. Neoprezni pogled nazire ono nestrukturirano: kaos, demoni. Neoprezni korak može odvesti u Ništa.

10.4.
Skupina mitova može se povezati u sustav: isprepletene niti, mreža. Tako nastaje mitologija: “velika priča”, meta-naracija. Uz mithos, pomalja se logos. Naracija postaje diskurs.

10.5.
Mitologija daje pogled na svijet. Postav u nestvarnom, ali realnom. Zapitkujuća uznemirenost presretnuta je odgovorima, istesanim kroz generacije, koje pojedinac/pojedinka upija odmalena.

10.6.
Svijet uključuje ono ne-pri-rodno: što se ne rađa i ne umire. Mreža sapinje svijet u cjelinu. Povezuje rasute misli u s-misao. Oblikuje cjelovit duhovni prostor.

10.7.
Svaki “pogled na svijet” (svjetonazor) sadrži čimbenike mithosa i logosa. “Društvena konstrukcija zbilje”. Ideologija. Diskurzivna hegemonija.
^

11.1.
Mitološka realnost sa svih strana obuhvaća stvarnost. Nad-prirodno: ono sveto, nasuprot profanom. Svijet čuda, koja zadovoljavaju maštu. Usmjerava ne samo korake, nego i iskorake. Sveto je dio svijeta.

11.2.
Da bi se ono prirodno obuhvatilo, mora postojati i pod-prirodno. Mitologije sadrže i zabrane (tabue). Uz sveto (čisto) postoji i kleto (nečisto). Uz ono što treba činiti, postoji i ono što se ne smije činiti.

11.3.
Mitologija postavlja straže protiv pogrešnih koraka. Čudovišta, koja su iskaz kaosa, uključuju se u službu reda: “lukavstvo uma”. Duh oblikuje dušu: kako pojedinačnu, tako i zajedničku.

11.4.
Ne samo nad-prirodno i pod-prirodno, nego i svuda uokolo i svuda iznutra. Uključuje izvanredna, granična životna iskustva. Odnos stvarnog i realnog je kao odnos racionalnih i realnih brojeva: racionalno je beskonačno ali ograničeno (svuda gust skup), a realno je beskonačnost višeg reda (granica je unutra).

11.5.
Ljudska egzistencija više ne znači ex-sistenciju, jer iskorak ne vodi u ništavilo, nego u višu realnost. Može se čak i poticati (ekstaza: iskorak u sveto).

11.6.
Iako je fiksiranje važno u procesu tvorbe mita, sam proces ne mora biti završen. Mitološki sustav može biti fleksibilan. Novi se mitovi i njihovi čimbenici mogu dodavati, ne mijenjajući osnov i okvir (“logos”): mitotvorna spekulacija.

11.7.
Poietička kreativnost usmjerava se u oblikovanja koja su u skladu s mitološki oblikovanim duhom. Formalizacija, iz simbolskih čimbenika priča, usmjerava razvoj posebnih umjetnosti: poezija, glazba, ples, slikarstvo, kiparstvo.

11.8.
Same priče nisu dovoljne da trajno oblikuju dušu, upravljaju životom tijela i suzbiju nemir. Ne može se samo primati. Nešto treba i dati.
^

12.1.
U pričanju mita, slušatelji mogu sudjelovati raznim simbolnim radnjama. Također u magijskom činjenju. Učinkoviti postupci usavršavaju se, evoluiraju i fiksiraju, kao i priče. Tako nastaju obredi.

12.2.
Mitovi obuhvaćaju svijet. Plijene maštu, prenose ljude u višu realnost. Obred fiksira realnost mita u stvarnosti. Ovdje i sada, svijet postaje svet. Točka prema beskonačnosti.

12.3.
Magija ima praktičku svrhu van samoga čina. Smisao obreda je u njemu samome: povezivanje sa svetim, suzbijanje kletong. Obred može obuhvatiti magiju, kao što realno obuhvaća stvarno.

12.4.
Upute mita o tome što treba i što se ne smije činiti obred neposredno prenosi u stvarnost. “Treba” više nije preporuka, nego naredba. Mit i obred zajedno postavljaju obveze, pravila, norme, zabrane.

12.5.
Mitologija je usmjerena na misli: osmišljava svijet. Obred angažira emocije i tjelesnost. Mit bez obreda sveo bi se na bajku: neučinkovit kao libreto bez glazbe. (To se i događalo i događa se.)

12.6.
Mit i obred oduševljavaju i oduševljuju: duša se širi na grupu, zajednicu, svijet. Prazne napetost, suzbijaju nemir i tjeskobu. Suzbijaju, također, drzovitost.

12.7.
Različite mitologije mogu se povezati uz iste obredne radnje. Fiksiranost obreda pomaže fleksibilnosti mitologije.

12.8.
Zanos za vrijeme obreda postaje trajni stav, koji upravlja životima ljudi. Uz periodičke velike zajedničke obrede (kult), grupe i pojedinci/pojedinke mogu razviti mnogo malih ritualizacija. Obični čini postaju dio velikog obreda života. Profano je prožeto svetim.

12.9.
Od pračovjeka do danas, svaka zajednica ima obrede, a svaki pojedinac/pojedinka razvija barem male ritualizacije.
^

13.1.
Sinteza mitologije i kulta čini cjelinu: “prirodna religija”. Dijalektička sinteza: nadilaženje proturječnosti.

13.2.
Religija ponovo povezuje ono rasuto. Popunjava prazan prostor, otvoren izvornim iskorakom. Egzistenciji daje esenciju. Proširuje svijet, da bi ga uredila i zatvorila. Ono ne-pri-rodno (nepodložno rađanju i umiranju) postaje dio prirode.

13.3.
Religijska sinteza pokriva slabe točke na čvorovima i šavovima naracija i mitova. Suzbija iskušenje pada u ništavilo kod radikalnih životnih iskustava: smrt, bol, nesreća, ljubav, mržnja, bijes, orgazam, ubijanje, rađanje…

13.4.
Religijska sinteza povezuje pojedinca/pojedinku, zajednicu, stvarnost i svijet. U-svjetovljuje ne-mjesta. Suzbija zapitkujući nemir. Destruktivni egzistencijalni iz-korak zapriječen je konstruktivnim ekstaznim u-korakom.

13.5.
Zajednica opstaje. Ljudi hodaju ukorak: utrtim stazama. Čovjek je po-miren sa sve-mirom.

13.6.
Takva zajednica (primitivna, primarna, izvorna, prirodna), prepuštena sebi, može opstati tisuće naraštaja.

13.7.
“Prirodni stav” čovjeka, kao sapiensa, jest prihvatiti religijski prošireni svijet kao istinit i potpun. Ne zapitkivati bez-smislice, držati se “zdravog razuma”. Sveto i kleto postoje i djeluju: to je svakodnevno iskustvo.

13.8.
Filozof je nezdrav i opasan. Ustrajati u filozofskom postavu, jest ludilo. Može biti zarazan. Može unijeti kaos. Može biti surov. U kasnijem mitu, možda postane demon.

13.9.
Lijek može biti: postati umjetnik, šaman, slavitelj (celebrant), mag, svećenik ili mitotvorac. Nositelj smrtne prijetnje postaje obdržatelj života zajednice.
^

14.1.
Čovjekov višak sposobnosti za tjeskobnost i drzovitost, za zapitkivanje, snivanje i maštanje, artikulira se simbolima, usmjerava poetikom, ukroćuje mitovima i kontrolira obredima.

14.2.
Jezik omogućava priopćavanje unutarnjih iskustava i pristup iskustvima drugih. Kroz komunikaciju, nastaje zajedničko iskustvo (intersubjektivna zbilja). Ono se taloži u pamćenju zajednice.

14.3.
U procesu odgoja, novi naraštaji uče kakav svijet jest i kako se u njemu biva (kako se svjetuje). Uče ono što je pametno, jer je tako upamćeno.

14.4.
Uče što se može znati, što treba činiti i čemu se smije nadati. Usvajaju faktičko i orijentacijsko znanje. Ne postoji “vjera” kao nešto različito od znanja. Ono naučeno je pri-rodno (u-rođeno). Ne postoji razlika između bitka i trebanja. Ovaj je svijet najbolji od svih mogućih svjetova.

14.5.
Odgoj djece i mladeži je niz obrednih radnji. Odgoj je dio kulta: odgajanje je kultiviranje. (“Prirodna kultura”.)

14.6.
Obrazovanje je sticanje “obraza”: mladi moraju naučiti, da ne budu bez-obrazni. “Imati obraza”: biti častan. Častiti (štovati) druge, svijet i sveto.

14.7.
Biti kulturan: sa štovanjem brinuti o pojedinostima unutar cjeline svijeta. Biti uredan: štovati i održavati red, poredak, sustav svijeta. Biti odgovoran: usvojiti i pounutrašnjiti odgovore, blokirati sposobnost postavljanja opasnih pitanja.

14.8.
Ne kultiviraju se samo “pred-kulturni” porivi (instinkti), nego i “nad-kulturna” mašta. Ćud se uređuje saobrazno svijetu i svetom (ćudoređe). Religija se pounutrašnjuje kao religioznost. Spriječava se iskorak, da se ne ugrozi opstanak.

14.9.
Bit se odgoja od paleolita do danas nije promijenila.
^

15.1.
Čovjek ima volju i postavlja ciljeve, u svrhu opstanka pojedinca i skupine. Utječe na svijet, vođen svojim potrebama i željama, pod utjecajem sila duše.

15.2.
Prirodna je zamisao, da se analogno tome događaju promjene u svijetu: kao posljedica djelovanja raznih volja i duševnih sila. To je razumna hipoteza, a ne puko praznovjerje.

15.3.
Animistička mitopoetika napučava svijet dušama (duhovi, bogovi, demoni). Neke su složene kao i ljudska bića (osobe). Neke su reducirane, kao dijelovi ljudske duše. Njihova stremljenja, volje i ciljevi uzrokuju promjene u svijetu.

15.4.
Animistička hipoteza omogućava razumijevanje svijeta, ali također i samorazumjevanje čovjeka. Sile unutar čovjekove duše, često sukobljene i razdiruće (više duša u jednoj), mogu se razumjeti kao utjecaji drugih duša.

15.5.
Komunikacija sa svijetom jest komunikacija s dijelovima sebe samog. Čovjek projecira sebe u svijet i svijet u sebe. Čovjek je komuna, svijet je ekumena. Duša je razdjeljena, ali nije rascjepljena.

15.6.
Kao dio onoga svetog, štuju se duše životinja, s kojima čovjek su-svjetuje. Ljudsko u životinji, životinjsko u čovjeku: tjelesne potrebe, nagoni, strahovi, porivi. Čovjek jede životinje, a ponekad i one njega.

15.7.
Čovjek ima osobnost: kao pojedinac i kao na-rod. Po analogiji, za životinjsku vrstu zamišlja zajedničku osobenu dušu, povezana s narodom ljudi: totemizam.

15.8.
Duše prošlih naraštaja javljaju se u snovima, snoviđenjima, sjećanjima i pričama. One se štuju kao vodiči, čuvari i spojnica sa svetim: kult predaka.
^

16.1.
Pojedini predmeti, koji se pojavljuju u obredu, štuju se jer utjelovljuju cjelinu: fetišizam.

16.2.
Animizam, totemizam, štovanje predaka i fetišizam nisu puki oblici primitivne religiozne svjesti. Izrazi su potreba da pojedinac sačuva duševno zdravlje, a zajednica koheziju.

16.3.
Nijedan mitopoetski oblik nikad ne umire. Preživljavaju do danas, u izvornom obliku ili preobraženi, kao dio osobnih ritualizacija, pučkog štovanja, vjerskih katehizama, filozofskih koncepcija. svjetonazora, teorija i ideologija.

16.4.
Poietička kreativnost, koja stvara mitove, obrede i religije, izvire iz potrebe duše da se premosti raskol i ispuni praznina stvorena iskoračnim zapitkivanjem. Filozofije, znanosti i ideologije rezultat su istih ljudskih poriva i iste osnovne sposobnosti. Razvile su se kroz prelazne oblike (mistika i matematika, astrologija i anstronomija, alkemija i kemija, religijske i znanstvene sociologije, šamanizam i psihijatrija…).

16.5.
Ništa ljudsko nikad ne umire. Iako se oblici razlikuju, iz istih osnovnih sposobnosti i istih osnovnih potreba potječu religije, filozofije, znanosti i ideologije. Uvijek se javljaju prijelazni i mješoviti oblici.

16.6.
Osobito se fetišizam održava u obožavanju predmeta koji simbolski utjelovljuju neku cjelinu: zastava, grbovi i simboli, kipovi i slike, mjesta stradanja ili pobjede, proizvodi znanstvene tehnike (nuklearni reaktor, solarni panel).

16.7.
Nakon što se uzdigao logos, fetišem može postati ne-materijalni predmet: zamisao, pojam, ideja (Bog, sloboda, pravda, nacija, klasa, Branitelji, prirodni zakon…). Kao nad-logična, ona strukturira logos (ideo-logija); nulta institucija, prazni označitelj, Ime Oca.

16.8.
Fetiški tip odnosa može se prenijeti i na osobu, koja utjelovljuje cjelinu: šaman, vođa, učitelj, genij, prorok.
^

17.1.
Magija je vještina da se sagledaju skriveni razlozi promjena u svijetu, da se predvide i na njih utječe. Čarobnjak (magičar, vrač), koristeći magijske tehnike, nastoji usmjeriti duševne sile i utjecati na volje u svijetu, da bi se uskladili s ciljevima pojedinca ili zajednice. Vabi, navodi, moli, prijeti, laska, podmićuje, zavodi, cjenka se…

17.2.
Utjecati, da drugi čine ono što tebi odgovara, može se na četiri načina:
– lukavstvom
– prisilom
– zavođenjem
– trgovinom.

17.3.
Sapiensa uznemiruje njegova/njezina moć da utječe na prirodu. U okviru prirodnoreligijske sinteze, svakoj tehnici pripisuje se magijski aspekt. Svjetlom mita i obreda, suzbija se sjena zapitkivanja.

17.4.
Čarobnjaštvo nije dovoljno biću sposobnom za drzovito iskoračno zapitkivanje. Postizanje posebnih ciljeva nije dovoljno za opstanak. Homo sapiens mora brinuti o održanju cjeline: svijeta i smisla svijeta.

17.5.
Magičar ostvaruje ciljeve, da bi opstao pojedinac ili zajednica. Mag održava ravnotežu ciljeva i protuciljeva, da bi opstao svijet. Uzdiže svijet u sveto i suzbija kleto.

17.6.
Priroda živi u stremljenjima i kretanjima. Sve teče (kola). Sve se kreće u ritmovima i ciklusima. Rađanje i umiranje, rast i opadanje, mjena i ponavljanje, prisutnost i odsutnost. Sve je u dualnostima: muško i žensko, dan i noć, toplo i hladno, lovac i lovina.

17.7.
U prirodnom kolanju, nema raskola. Nema apsolutnog dobra i apsolutnog zla (svetog i kletog). Suprotnosti supostoje unutar cjeline. Ritmika unutar kruga: prirodna dijalektika. Ples u kolu zapliće pletivo svijeta.

17.8.
Mag spoznaje ne samo pojedine duše i duševne sile, nego i njihove odnose i strukture. Moderni znanstvenik spoznaje sile, odnose i strukture. Nastavlja se na dostignuća čarobnjaka i magova (liječništvo, alkemija, astrologija, botanika,psihoterapija…). Postepeno je spoznao, da prirodne sile ipak nisu duševne. (Možda ni duševne sile nisu duševne.)
^

18.1.
Rascjep duše homo sapiensa stvara raskol svijeta. Više duša u jednoj: porivi, želje i ciljevi, koji su ne samo suprotni, nego i protuslovni. Sveto i kleto, kozmos i kaos.

18.2.
Čovjek je cjelovit i istovremeno raskoljen, jer može iskoračiti iz kola(nja). Životinja opstoji: jede, spava, čisti se, igra, bori, pari… U čovjeku, sve su-postoji (sinhronija vs dijahronija). Zato je i mitsko vrijeme van-vremensko.

18.3.
Životinja slijedi svoju kob; sapiens stvara su-kob. Životinja traje u vremenu; čovjek mora us-trajati. Životinja se sukobljava s vanjskim granicama; čovjekova granica je unutra i svuda.

18.4.
Kolo mitova, obreda i odgoja ne može potpuno spriječiti posrtanje. Raskorak može izbaciti iz kolotečine. Tko izgubi put, postaje raskolnik. Remeti ritam. Para pletivo svijeta.

18.5.
Ništavilo prodire kroz nastale pukotine. Silovito i trenutačno, obuzima dušu raskolnika/raskolnice. To je trenutak ludila i smrti.

18.6.
Preživjeti, i iz ludila se vratiti, znači iz smrti uskrsnuti.

18.7.
Tko vlastite krize preživi, može postati vodič i iscjelitelj drugima. Šaman je kadar kročiti na opasna mjesta i ne-mjesta (saći nad pakao) i vratiti se. Zato može pomoći dušama u krizi da nađu svoje mjesto (svrhu) u svijetu, u skladu sa svetim. Mag razmješta; šaman namješta.

18.8.
Nasuprot pukom opstanku na mjestu (topos), šaman/šamanka je stekao/stekla uvid u topologiju svijeta (istog ili proširenog; možda je sam svijet lud?). Izmještenost se preobražava u višemjesnost. Raskolništvo je uključeno u kolanje.

18.9.
Kao višemjestan i višesvršan, šaman/ka spaja suprotnosti. Može biti muško i žensko, mlad i star, živ i mrtav, lovac i lovina, čovjek i bog. Može iscjeljivati, jer pozna cjelinu. Mag održava svijet. Šaman jest svijet.
^

19.1.
Ova smo razmatranja započeli uvidom da je sapiens sposoban dovesti u pitanje ono što “svi znaju” (4.1). Time iskoračuje (2.8.) iz prirodnoga stava (2.4.) i izlazi iz svijeta (3.5.). To je “višak sposobnosti” (5.4.) da mašta (6.3.) i simbolizira (6.7.). Po prirodi je ne-prirodan (5.4), više-nego-prirodan.

19.2.
Ovdje je “sposobnost” sama po sebi “višak sposobnosti”. To je ono što ga/ju čini uspješnim. Može doći do novih spoznaja o svijetu (4.9.), proširiti svijet (4.8.), stvoriti nove realnosti (5.2), gospodariti Zemljom (6.7). Taj “višak” stoji u osnovi kulturne evolucije/transformacije, koja se nastavlja na biološku.

19.3.
Isti taj višak donosi smrtnu opasnost. Sapiens ima maštu da zamisli nešto čega nema, tako da ono što nije, ipak nekako već jest (7.6.-7.8). Iskoračuje u Ništavilo. (7.10.) Nije samo svjestan, nego i samosvjestan.

19.4.
Ima nepotrebne sposobnosti za tjeskobu i drzovitost (5.9), što može ugroziti sposobnost prirodnoga opstanka (6.4.). Opasnost od zarobljenosti u beskonačnoj iteraciji (1.5.), od rasipanja u praznini (7.11.). Zato mu/joj je potrebna religija (13.2).

19.5.
Ta se sposobnost/višak javlja kao svojstvo velikog i kompleksnog mozga u tijeku evolucije, u kombinaciji sa spretnim rukama (9.8.). To je proizvod biološke evolucije. Rezultat čini homo sapiensa radikalno drugačim, ali proces je trajao dugo.

19.6.
Samosvijest ne izniče u ništavilu. Sapiens je homo: jedna životinjska vrsta. Sve svoje i dalje sobom nosi. Neki drugi sapiens mogao bi biti drugačiji.

19.7.
U prethodnim poglavljima razmatrali smo opća svojstva “prirodne religije”, koja se javljala, barem rudimentarno, već kod ranog homo sapiensa (možda i njegovih bioloških preteča), lovca i sakupljača, prije tisuća naraštaja. Snovi, simboli, manipulacija, tehnika,jezik, naracija, bajka, mit, sveto, kleto, magija, obred, odgoj, kultura, ćudoređe, animizam, totemizam, kult predaka, fetišizam, vrač, mag, šaman.

19.8.
Sve su to tvorbe poietičke kreativnosti, koja izvire iz potreba duše (16.4). To bi mogla biti opća svojstva sapiensa. Sigurni ne možemo biti, jer iskustva nemamo.

19.9.
Razmotrit ćemo neka svojstva sapiensa iz roda homo, koja su dio njegove biološke prtljage. U dvije riječi: seks i ubijanje.
^

20.1.
Vrsta homo sapiens odlikuje se stalnim i preobilnim spolnim nagonom. U odnosu na skoro sve druge sisavce, odlike homo sapiensa su nimfomanija i prijapizam. Žudnja za parenjem obilato nadmašuje potrebe reprodukcije. Mentalna žudnja može nadmašiti biološku sposobnost zadovoljenja.

20.2.
Parenje jednom u nekoliko godina imalo bi očite prednosti. Ženka ulazi u estrus i samo tada privlači mužjake. Neometano se posvećuje mladunčetu u doba dojenja i bespomoćnosti. U grupi i društvu, minimaliziraju se tenzije oko spolnosti.

20.3.
Neumjerena požuda očito je imala bitne evolucijske prednosti. Žudnja za parenjem potiče trajno sparivanje, ali i šire udruživanje (porodica, rod, pleme). Dalekosežno uvjetuje psihologiju i društvene odnose.

20.4.
Mužjak se želi pariti i zato se stalno vraća ženki i dijeli s njom ulov, pomaže u brizi o mladunčadi idr.. Ženka se želi pariti, pa ne tjera mužjaka od sebe. Dijeli s njim sakupljene plodove, održava logor idr..

20.5.
U evolucijskom lancu, tendencija smanjivanja broja potomaka i jačanja brige o njima (gmazovi – ptice – sisavci – viši sisavci – čovjek). Porođaj je težak (naročito zbog velike glave). Mladunče je dugo bespomoćno. Majci treba pomoć, prvo drugih ženki, a onda i mužjaka.

20.6.
U razvoju od australopiteka do homo sapiensa, žudnja za parenjem dovela je do stvaranja trajnih parova unutar skupine, kao pretežnog modela, uz brojna odstupanja. Održavanje nestabilne ravnoteže suprutnih (i protuslovnih) poriva i potreba.

20.7.
Bliži smo pticama po odnosu spolova nego drugim sisavcima, po dominantnom odnosu i varijacijama. Mužjaci obično sudjeluju u brizi o mladima. Prevladavaju stalni parovi, ali također: događaju se preljubi; nerijedak je promiskuitet; dominantan mužjak stvara harem; ženka okuplja više mužjaka; ponekad lakomislena ženka ostavlja mlade.

20.8.
Kod mnogih društvenih biljojeda, uloga mužjaka je obrana. Ženka je biološki vrednija, jer njena pogibija znači i gubitak njenog budućeg potomstva. Kod homo sapiensa je isto, ali mužjaci također (kao kod ptica) sudjeluju i u prehrani mladih.
^

21.1.
Kod životinja, u razdoblju parenja intenzitet požude ugrožava brigu o opstanku. Kod čovjeka, trajni višak libidonozne energije mora se suzbiti ili preusmjeriti.

21.2.
Spolnost se potiskuje ili sublimira u eros; požuda u opću žudnju za spajanjem, jedinstvom, moći, spoznajom i užitkom. Višak požude isprepliće se s viškom zapitanosti.

21.3.
Seks je povezan s ljubavlju, ljubav s maštom, mašta sa spekulacijom. Dvoje postaje jedno, dvoje postaje troje: poticaj uobrazilji. Spajanje i razdvajanje, napetost i opuštanje: eros i tanatos. Jedno, dvoje, mnoštvo. Stalnost i novost. Refleks, fleksija i refleksija. Korak i iskorak. Staza i ekstaza.

21.4.
Sposobnost (višak) za misaonu ekstazu definira sapiensa. Sposobnost za ljubavnu ekstazu posebno je obilježje homo sapiensa. Zamisliv je sapiens bez toga; ali ne znamo je li izvediv.

21.5.
Sama preobilnost spolnoga nagona ne mora značiti višak sposobnosti za ekstazu, ako nije povezana s velikim mozgom (bonoboi). Eros je u glavi, a ne među nogama. Kod čovjeka, oba se ekstazna viška isprepliću.

21.6.
Čovjek je po prirodi neprirodan; kulturalna regulacija preuzima ulogu biološke. Ljubav je smrtonosna kao i filozofija. Krote ju simboli, poetika, mitovi, obredi i odgoj. Iz ekstaze natrag na utrtu stazu.

21.7.
Spolna komplementarnost povezuje se, kao jedna od ključnih osi, sa prirodnim dualnostima, ritmikom i kolanjem. Žudnja za jedinstvom: od konkretnih predodžbi o androginiji (bogovi, šamani) do visokih apstrakcija (jin i jang).

21.8.
Spolna dualnost, posredovana ljubavnom i misaonom ekstazom, uobličava dualnost ljudske duše. Tijelo je jednospolno, duša je dvospolna (anima i animus).
^

22.1.
Osobitost homo sapiensa je dugi period bespomoćnosti i sazrijevanja mladunčadi. Nužno je da najmanje par, a poželjno grupa, pazi i odgaja nezrele članove.

22.2.
Evolucija roda homo dovela je do trostrukog uvećanja veličine mozga. To je prednost, jer omogućava razvoj korištenja potencijala ruke kao univerzalne alatke.

22.3.
Glava je u trenutku rađanja toliko velika, da ne onemogući porođaj. Beba čimpanze i beba homo sapiensa mnogo su sličnije nego odrasli. Mozak raste i razvija se sve do kraja puberteta.

22.4.
Tek rođeni mozak nije “prazna ploča”, ali sadrži relativno puno manje, nego mozak čovjekolikog majmuna u trenutku rođenja. Učenje kroz odgoj je nužnost. Biološka evolucija postavlja preduvjet za kulturnu.

22.5.
Nužda je vrlina: omogućuje širok raspon ponašanja i prilagodbi, bez paralele kod drugih vrsta. Mnogo mogućih pokreta ruke, mnogo mogućih misli mozga.

22.6.
Mogli bismo zamisliti sapiensa kod kojeg su ženke mnogo krupnije, tako da trudnoća traje dulje, novorođenčad su krupnija i glavatija, te odrastanje traje kraće a odgoj ima relativno manju ulogu. Možemo spekulirati što bi sve takav novorođeni mozak mogao sadržavati. Prekrupna ženka bila bi vjerojatno slabo pokretna i trebala previše hrane.

22.7.
Kod takvih bi bića možda id, ego i superego po prirodi bili uravnoteženiji: komplementarnosti a ne kontradikcije, suprotnosti bez raskola, jedna duša a ne mnoge. Duhovno biće bez potrebe za re-ligijom.

22.8.
Možda pak potencijal svoga velikog mozga ne bi valjano koristili; ne bi se pitali “Što to zapravo znači?”, “Što to zapravo jest?”, “Može li biti drukčije?”. Mlitavi snovi, oskudna mašta, kolotečina.

22.9.
Spori razvoj povezan je s juvenilizmom (neotenijom): neka obilježja mladunčadi ostaju kod odrasloga primjerka. Fizičke osobine: zaokružena lubanja, velika glava u odnosu na tijelo, mala vilica, nedostatak krzna.

22.10.
Također i mentalne osobine, koje imaju djeca a odrastanjem oslabljuju manje i sporije nego kod drugih vrsta: radoznalost, imaginacija, želja za igrom i eksperimentiranjem, humor, fleksiblinost, volja i energija i kad je trbuh pun.

22.11.
Osnovni pravac buduće evolucije roda homo moglo bi biti produljenje života, ali uz dalju odgodu inhibicije juvenilnih mentalnih osobina. Istinsko ljudsko učenje i sazrijevanje u pedesetima i dalje. Ne više potrebno da bismo poboljšali kontrolu okoline, nego sebe samih (pojedinac, zajednica, društvo, čovječanstvo).
^

23.1.
Spolni dimorfizam u vrsti homo sapiens zamjetljiv je, ali manji nego kod mnogih drugih vrsta. Također je manji nego kod rođaka i predaka (čimpanza, australopitek, homo habilis…). To ukazuje, da se vjerojatno rano ustalio sustav stalnih parova unutar skupine.

23.2.
Kod oba spola, unutar iste populacije, postoje znatne varijacije u veličini i snazi tijela. Svako je dijete dragocjeno jer je utrošak energije velik. Zato je i svaki odrasli dragocjen. Neplodna ženka sudjeluje u brizi o djeci. Krupni i snažni mužjak može jače udariti ili baciti koplje, a maleni se spretnije šulja, penje isl..

23.3.
Zarana se razvila briga o bolesnima i ranjenima, starima i invalidima. Stari su izvor iskustva i korisni u odgoju i obredima. Invalidi su stimulirani za razvoj intelektualnih i duhovnh sposobnosti.

23.4.
Mužjak je krupniji i jači, kao kod gotovo svih sisavaca. Značaj mužjaka raste u evolucijskom lancu kralježnjaka. Istovremeno, ženka je biološki vrednija. Raste značaj svake jedinke.

23.5.
Mužjaci roda homo zadržavaju ulogu obrane i zaštite, kao kod biljojednih predaka. Evolucijska je prednost, da ženka na opasnost reagira bijegom i skrivanjem, a mužjak bude spreman za borbu.

23.6.
Prevelika je agresivnost nepovoljna. Mužjak mora reagirati na opasnost, a ne srljati. Također i ženka mora biti spremna boriti se, kad je neminovno.

23.7.
Uspješno muško mora imati u sebi nešto ženskosti. Uspješno žensko mora imati nešto muškosti.

23.8.
Proturječni zahtjevi i tendencije tipični su za homo sapiensa. Nema fiksne ravnotežne točke (“ni previše ni premalo”). “Zdrav razum” nije dovoljan. Treba sagledavati posebnost i općost, situaciju i kontekst. Važnost “čupave” logike.

23.9.
Filozofija je smrtonosna; međutim; i sam život jest smrtonosan. Dakle, filozofija je životvorna.
^

24.1.
Različitost spolnih uloga u pribavljanju hrane jedinstvena je osobina roda homo. Ženke prikupljaju, mužjaci love. Dualnost u ekonomskoj produkciji nadovezuje se na dualnost u spolnoj reprodukciji. Dva izvora hrane povećavaju šansu zajednice za opstanak i množenje.

24.2.
Unutar iste zajednice, dva komplementarna društva: muško i žensko. Razlika spola (sex) i roda (gender). Dualnost unutar jedinstva.

24.3.
Tijekom evolucije od australopiteka od današnjeg čovjeka, rodna dualnost donosi dalje razlike u fiziologiji, psihologiji, kulturi.

24.4.
Lov: smjenjivanje razdoblja prisilnog mirovanja (vrebanje), intenzivne fizičke aktivnosti (gonjenje, borba, ubijanje) i spokoja. Podnošenje neugoda: deblja koža, manja osjetljivost na dodir. Snalaženje u prostoru da se opkoli plijen. Fokusiranost na cilj: slabiji periferni vid, slabije uočavanje nijansi boja, tonova, mirisa, odbacivanje nevažnih detalja.

24.5.
Prikupljanje plodova, briga o djeci, održavanje logora: stalna, ali manje intenzivna aktivnost. Stalni oprez. Briga o djetetu: osjetljivost kože na dodir. Slabije snalaženje u apstraktnoj predodžbi prostora (metrika). Nadzor nad mogućim opasnostima: bolji periferni vid. Prikupljanje plodova: veći smisao za nijanse i finese.

24.6.
Lov u čoporu: kratki signali, činjenice, cilj, zapovjedanje, mehanizam. Brigovanje u krdu: više govora, emocije, proces, nagovaranje, organizam.

24.7.
Mužjaci su fokusirani na jedan cilj, ženke istovremeno na više ciljeva i poslova. Mužjaci pribavljaju, ženke održavaju. Ženke lakše barataju s više podataka, muškarci lakše izdvajaju one bitne.

24.8.
Lov je ili uspješan, ili nije; prikupi se ovo ili ono. Mužjaci homo sapiensa skloniji su binarnoj logici i analizi, a ženke čupavoj logici i holizmu.
^

25.1.
Rodna dualnost, kao nadgradnja spolne, kroz biološku i kulturnu evoluciju, uvjetuje razlike u obrascima ponašanja. Muškarac ide u nabavku, žena ide u šoping. Muškarac popravlja stvari, žena međuljudske odnose.

25.2.
Neurološka istraživanja mozga potvrđuju postojanje razlika. Dva milijuna godina bili smo lovci i sakupljačice, pribavitelji i održavateljice; to nam je i danas u fiziologiji i neurologiji.

25.3.
Razlika nije apsolutna. Varijacije su unutar oba spola velike; utjecaj odgoja je vrlo velik; utjecaj kulturnog okružja vrlo velik.

25.4.
Rodna struktura odnosa spolova snažno se mijenjala od početka neolitika. U poljoprivredi, nema raskola muških i ženskih poslova; razlike kulturno uvjetovane.

25.5.
U ratovanju, raskol je održan. Raskol unutar muškosti: tko nije ratnik, nije potpun muškarac. Najbolji ratnik i ratni vođa: ideal muškosti i muškaračkosti. Predmet mašte, mita, nostalgije i žudnje u krizi muškaračkosti.

25.6.
Jednak je kod muškarca i žene višak sposobnosti za zapitkivanje, snivanjenje, iskorarak, tjeskobu, drzovitost, maštu, teoriju, poetiku, simboliziranje, religiju, požudu, žudnju, ekstazu, invenciju. Jedinstvena sposobnost da se ne samo prilagođava okolini, nego i okolinu prilagođava sebi.

25.7.
Ni dualnost ni jedinstvo nisu apsolutni. Važnije od razlika u mozgu je njegova veličina, složenost i prilagodljivost. Mozak je “švicarski nož” još više nego ruka. Sve se može naučiti. Žena može loviti, muškarac može brinuti o djeci.

25.8.
Tijekom dva milijuna godina, rodna dualnost bila je prirodna i pogodna. Pojedini transrodni pojedinci i pojedinke mogli su se tolerirati, ne dirajući osnovu. Neminovni su bili ideali muškosti i ženskosti, upravo zato, jer biološka razlika nije apsolutna.

25.9.
Kroz odgoj, obrede i mitove, muškarac ubija svoju animu, žena svojeg animusa. Nisu posve dotučeni (niti je to poželjno); iskoračnu žudnju za cjelovitošću izražavaju mitovi (Velika Majka, Nebeski otac, androgina božanstva, muškarci koji rađaju, Amazonke; božanstvo rata često je žensko) i utjelovljavali šamani/šamanke.
^

26.1.
U civilizaciji, muško društvo paleolitskih lovaca i neolitskih ratnika prerasta u Društvo kao takvo. Ženskost, nekada komplementarna, svedena je na pod-društvo obitelji i domaćinstva.

26.2.
Žena je podređena i podjarmljena. Lov, rat, intelekt, karijera, moć, vlasništvo, vlast, vlastitost – pravo su i dužnost muškarca.

26.3.
Većina muškaraca su neuspješni: sluge, neuki, siromašni, podređeni, ovisni, slabi. Kao što je žena podjarmljena muškarcu, muškarci su podjarmljeni drugim muškarcima i idealu muškaračkosti.

26.4.
Neke žene žude za napretkom u Društvu (jaki animus); neke i uspijevaju. Nekim muškarcima teret muškaračkosti je pretažak ili neželjen (jaka anima).

26.5.
Promjene u odnosima spolova i rodnim strukturama, bez presedana u prethodna dva milijuna godina, događaju se u posljednjih nekoliko naraštaja.

26.6.
Žene su se borile i izborile za emancipaciju u Društvu. Razvijati animus postaje poželjno, prihvatljivo, poticano: feminizam je maskulizam. Napredovanje muškosti, nazadovanje muškaračkosti.

26.7.
Žene ratnice u mitovima i modernim bajkama: šamanke, prošle kroz kušnje da bi stekle mušku moć i šamansku višemjesnost. Dijalektička projekcija tjeskobe i žudnje za cjelovitošću; više muška, nego ženska. Domine, role reversal, pegging: bijeg od tereta muškaračkosti.

26.8.
Razlike u funkcioniranju mozga ne znače manju sposobnost žena; dapače, danas prednjače u visokom obrazovanju, a mlađe žene počinju zarađivati više od svojih vršnjaka.

26.9.
Žene su ušle u sve tradicionalne muške djelatnosti. Rodni dualizam nestaje, a spolni oslabljuje. Kulturna (r)evolucija, za koju ne znamo kako će završiti.

26.10.
Ukidaju se rodni ideal-tipovi i stereotipi; nestaje rodna mitologija/svjetonazor (i nastaju rodna teorija i rodne ideologije). Razbija se ljuska svijeta. Ruše se tabui, unizuje sveto, uzdiže kleto. Nestaje sigurnost razmještaja i kolotečine. Vrebaju ponor, kaos i demoni ništavila.

26.11.
Nova stvarnost zahtijeva oblikovanje nove realnosti. Potrebni su novi mitovi i obredi, odgoj i kultivacija. Potrebni su (i nude se) novi šamani i šamanke, magovi i maginje, iscjelitelji, poeti, mitotvorci, proroci, slavitelji.
^

27.1.
Ženska borba za emancipaciju započela je u građanskom društvu. Muškarci su vladali, ali ideal muškaračkosti je uzdrman: viteza ratnika potisnuo je buržuj poslovnjak.

27.2.
Više prostora za sudjelovanje žena. Više prostora za iskazivanje ženskog animusa i muške anime. (Prazni prostor nastao je potiskivanjem starih mitova i obreda. Nešto ga mora ispuniti; ali ponori su možda, ovoga puta, beskonačno duboki.)

27.3.
Muška i ženska samosvijest osciliraju između tri ekstrema:
– ratnička patrijarhalna nostalgija
– androgina utopija
– matrijarhalno obožavanje ženskosti.
Jednostavnog rješenja nema. Ponor se ne može zatrpati. s njim, bar zasad, moramo živjeti.

27.4.
Ratnici otimaju radnicima dio ili cijeli proizvod. Građansko/industrijsko/kapitalističko društvo organizira proces proizvodnje.

27.5.
Čovjek je, kao sapiens, proizvođač: biće tehnike, na osnovu sparenih moći mozga i ruke. Ta je sposobnost posljedica viška sposobnosti za zapitkujuće iskoračivanje. Ali sada, organizacijsko načelo je proizvodnja viška vrijednosti, a ne zadovoljavanje potreba.

27.6.
Klasna borba vodi se oko podjele viška; ideološka oko organizacije cjeline proizvodnje (međuodnos tržišne, državne i društvene regulacije: anarhokapitalizam, boljševizam, Soziale Marktwirtschaft…).

27.7.
Kao ratnice, žene su inferiorne. Mogu biti u polisu ravne (ili čak nadmoćne), ali ne i jednake. Kao radnice, vlasnice, upravljačice, poduzetnice i političarke, mogu biti jednake (možda i bolje).

27.8.
Kao građani i kao sudionici procesa proizvodnje, muškarci su postali jednakopravni; a onda i žene. Kapitalska ekonomija je transrodna; društvena nadgradnja ima inerciju.

27.9.
Napredak znanosti i životnog standarda donio je znatno smanjenje opterećenja rađanjem i majčinstvom. Metode kontracepcije i sloboda pobačaja omogućuju izražavanje spolne požude. Biologija više nije sudbina.

27.10.
Kapitalističko proizvođačko društvo, usmjereno na stvaranje viška, dovelo je do nezapamćenog progresa bogatstva nacija.

27.11.
Čovjek je biće viška. Čovjek je biće mašte. U ekonomiji vladavine kapitala, višak se stvara iterativnim procesom. Mit i osnova nove religije: utopija beskonačnog rasta. Čovjek konačno živi svoju prirodu kao neprirodno, beskonačno biće.

27.12.
Gospodari i gospodarice Zemlje suočavaju se s pobunom. Eko-nomija se sukobljuje s eko-logijom. Biologija, ipak, jest sudbina.
^

28.1.
U doba prve i druge industrijske revolucije, značaj Zemlje kao trećeg čimbenika proizvodnje bio je potisnut. Okoliš je izvor sirovina i odlagalište otpadaka. U prirodu se ide u nabavku: lov na mamuta, lov na naftu.

28.2.
Priroda je pasivna tvar koju se prerađuje i preoblikuje radinošću i marljivošću, radom i poduzetništvom. Združena moć mozga i ruke postala je univerzalna oblikovna moć Tehnike. Priroda je puka tvar; s-tvari su proizvod uma i muke.

28.3.
Ta je situacija rezultat višeslojnog dijalektičkog povijesnog kretanja. Prva industrijalizacija (uspon moći radinosti) dogodila se prije šest do pet tisuća godina u dolinama velikih rijeka. Prelazak s vrtlarstva na poljo-djelstvo: ne samo plod, nego i polje, djelo su ljudskog djelovanja. Nastanak civilizacije: ukroćena voda, preoblikovana Zemlja.

28.4.
Homo faber je ostvario u-topiju: iskoračno ne-mjesto ostvaruje se kao novi raz-mještaj. Ono (pri)rodno(autonomni ciklusi rađanja i umiranja), gubi značaj u odnosu na ono (iz)rađeno. Moć (rad, sila, nasilje) kao osnov stvaralaštva potiskuje spolnost (rađanje). (Ali, u isto doba, urbano osamostaljena sposobnost samociljnog seksualnog užitka: Enkidu i Šamhat.)

28.5.
Edip ubija oca, čime nastaje bratstvo muškaraca; time je omogućen sustav stalnih parova, ljudska zajednica i kultura. (Edip helenskoga mita, međutim, živi u, mnogo kasnijem, Društvu ratnika.)

28.6.
Marduk ubija Majku i od dijelova njenog tijela sastavlja novi svijet; time nastaju Društvo, država i civilizacija. Radnik je nasilnik. Stvaranje je uništavanje.

28.7.
Poslovno poduzetništvo: kombinirati faktore proizvodnje (Zemlja, rad, kapital) na nov način. Stvaranje novog uvijek znači i uništavanje starog. Stvaranje viška vrijednosti podrazumijeva kreativno razaranje. Djelovanje u permanentnoj neravnoteži. (Nasuprot: socijalno poduzetništvo.)

28.8.
Ubojica Majke preuzima vlast kao Otac, koji je na Nebu. Kasnije, on tvrdi da Majka nikad nije ni postojala. Tvrdi da je svijet stvorio čistom mišlju, iz Ništa. Otac (Ime Oca) postaje svemoćni čisti duh: otuđena per-formativna moć, actus purus.

28.9.
Kaos je posljedica grijeha. Priroda je rezultat pada. Rad je muka, rađanje je muka. Seks je grijeh. Uživanje je patnja. Materija je demonska. Otac preko Sina obećaje spasenje van ovoga svijeta.

28.10.
Nasuprot patrijarhalnom monoteističkom totalitarizmu, afirmacija prirode i tvari uvijek je vrebala u panteističkoj herezi.

28.11.
Uzdizanjem buržuazije, kapitalizma i industrije ponovo se afirmira formativna moć ljudske ruke, nasuprot Božjoj per-formativnosti i ratničkom otimanju. S vremenom, svojem djelovanju pripisuje performativnost (ali ta je moć otuđena čovjeku, kao tehnosfera i kao ekonomski pogon).

28.12.
Afirmira se priroda i njene autohtone forme; ali se rastom Tehnike i industrije potonje zanemaruju, i materija svodi na inertnu glinu. Nad-muškarac ubija Oca i siluje Majku; ali njime vlada Ime Oca (vlada kapital a ne kapitalisti, tržište a ne poduzetnici, Partija a ne političari, tehnika a ne tehničari, znanost a ne znanstvenici).

28.13.
Tome se danas suprotstavlja ekologizam, u raznim svojim oblicima i smjerovima (od matricentričnog neopaganizma do tehnokratske n-te industrijske revolucije).
^

29.1.
Krize okoliša i resursa ukazale su na granice rasta. Dvije strategije odgovora: tehnologizam i ekologizam. Pokoravanje prirode ili suradnja.

29.2.
Tehnologizam: znanost i tehnika neograničeno negiraju granice.Tehnosfera raste, biosfera gubi značaj. Sve veći dijelovi prirode apsorbirani kao resurs (cigla, metal, ugljen; nuklearna energija, nanotehnologija, genetski inženjering; svemirski letovi, umjetne biosfere…). Trijumf uma i volje nad materijom i zakonima prirode.

29.3.
Ekologizam: živimo unutar tanke ljuske biosfere i o njoj ovisimo, načelno jednako kao u paleolitu. Ograničeni sustav: nije moguć neograničeni rast. Homo sapiens je uklopljen u prirodno kolanje, ritmove i cikluse. Um treba biti lukavac, a ne nasilnik. Praktičan, a ne samo pragmatičan. (Praktički um uključuje etiku.)

29.4.
Mitopoetski: obnovljeni sukob Nebeskog Oca i Majke Zemlje, Marduka i Izide. Ekološka kolektivna Anima nameće svoju važnost nasuprot dominirajućem ekonomskom kolektivnom Animusu.

29.5.
Onto-teo-loški: tehnologizam = pragmatički industrijalizam = subjektivni materijarijalizam. Negacija negacije objektivnog idealizma. Duh (um i volja) vlada nad prirodom i materijom. Nestvaran, ali realan: kao Imperija, kao Partija ili kao Tržište.

29.6.
Ekologizam = dijalektički materijalizam. Samostalno visokoblikovana materija (život, mozak) ima vlastite zakone i dinamiku. Ekologistički holizam vs fizikalistički redukcionizam. Duh ih treba spoznavati. Znanje jest moć, ali ne i vlast.

29.7.
Znanost i tehniku, industriju i proizvodnju, umijeće mozga i ruke, ekologisti cijene ne manje od tehnologista. Svoje potrebe moramo zadovoljiti, uključujući i potrebu za razvojem, a da ne ugrozimo biosferu. Uvažavanje prirode nije “povratak prirodi”. Mozak i ruka proizvode solarnu ćeliju kao i nuklearni reaktor.

29.8.
S onu stranu mitopoetskog, ontoteološkog i znanstvenog: ono mistično, neizrecivo, ono što se ne može iskazati, nego samo pokazati. Neopaganski misticizam Prirode vs. tehnopaganski misticizam Novca.

29.9.
A što to zapravo znači? Usred smo mijene. Mudroljub razmatra kako treba misliti i što treba činiti; najmanje je jasno čemu se smijemo nadati.
^

30.1.
Poslovnjaci i poslovnjakinje sposobni su evoluirati i prilagođavati se, kao i sam kapitalizam. Ferengijski zakoni stjecanja: uništavanje prirode je dobro za posao; poštovanje prirode je dobro za posao.

30.2.
Poslovnjaci i poslovnjakinje:
– lov, pribavljanje, privređivanje, konkurencija, cilj;
– utilitarna etika;
– mehanika, redukcionizam, analiza;
– naređivanje, hijerarhija;
– ljudska sapientia kao neograničena performativna moć nad neiscrpnom pasivnom tvari (subjektivni materijalizam).

30.3.
Ekolozi i ekologinje:
– prikupljanje, održavanje, potrebovanje, kooperacija, proces;
– etika vrednota i etika odgovornosti;
– organika, holizam, sinteza;
– nagovaranje, uzajamnost;
– ljudska sapientia kao beskonačna, ali ograničena formativna moć nasuprot dijalektike prirode.

30.4.
Ekologizam je kritika industrijalizma sa stajališta granica rasta. Promjena (ekologizacija) je moguća: Energiewende, circular economy. Mijenja se stvarna (“realna”) ekonomija. Ona ovisi o tvari i njenim zakonima: održanje materije, održanje energije, rast entropije. Dublji uvid u zakone prirode uzdiže eko-nomsko u eko-loško. Izvanjska kritika se pounutrašnjuje (“internalizacija eksternih troškova” je uži pojam).

30.5.
Druga vrst kritike usmjerena na potrošnju: stvarne ljudske potrebe su ograničene. Homo sapiens je biće duhovnog, a ne materijalnog viška. Osamostaljeni kapitalski pogon kreira umjetne potrebe.

30.6.
Istovremeno (od 1970-ih) se događa financijalizacija. Dvostruka globalizacija: ekološke krize i financijskog sustava. Stvarna ekonomija razapeta između proturječnih zahtjeva ekologije i monetologije.

30.7.
Za novac ne vrijede zakoni održanja: nastaje iz Ništa i nestaje u Ništa. Masa novca nema masu. Baratanje simbolima kontrolira stvarnost i kreira realnost. Novac je misao, a misao je nabrža. Treba trčati iz sve snage, da bi se ostalo na mjestu. Ekologizam je filozofija, monetizam je mistika.

30.8.
Stvarna ekonomija zaostaje. Njena je djelatnost formativna, a novčarska je performativna, kad se oslobodi veze s tvari (ukidanje zlatne podloge, deregulacija, razvoj derivativa). Od pomagača proizvođačima, novčari i novčarice postaju otimači.

30.9.
Ovdje smo iskoračili zasad predaleko u žudnji za uzornim; nedostatnost alata artikulacije. Nakon izlaganja prirodne religije [13.1] razlagali smo spolni nagon [20.1.], spolni dimorfizam, dualnost anime i animusa, juvenilizam, rodnu dualnost u ekonomiji, prelaz na ekologiju, raskol stvarne i virtualne ekonomije. Ali i puno je drugog stvarnosnog.

30.10.
Moramo se vratiti povjesnom izlaganju i egzistencijalnom razlaganju, da bismo produbili što to zapravo znači. Danas se događa post-moderni religijski raskol (post-religijski: permanentna neravnoteža [28.7.]; ekologizam kao religijska obnova [13.9.] – možda: negacija negacije?), a još nismo izložili prelaz od prirodnih ka ne-prirodnim religijama (te dalje do moderne).

30.11.
Ali prije toga, egzistencijalno: osim što je seksualni manijak, homo sapiens je homo necans – biće koje ubija [19.9.]. Kao lovac, radnik [28.6.], ratnik, poslovnjak [28.7.], novčar.
^

Nastavit će se…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s