Filozofija u dijalogu sa znanostima?

U Institutu za filozofiju u Zagrebu (u “Velikoj dvorani”, koja je ipak prilično mala, 30-ak ljudi ju je gotovo ispunilo) održan je 5-7. prosinca simpozij “Filozofija u dijalogu sa znanostima”. Prva dva dana bila su na hrvatskom, treći na engleskom. Na mrežnom sjedištu Instituta dostupni su : kratki uvodni tekst o zamisli simpozija, program i sažeci izlaganja. Program i sažeci dostupni su također kao brošura (pdf) (tu fali uvodni tekst).

Prema svojim mogućnostima i interesima, bio sam samo na nekoliko predavanja. Neću pokušavati ovdje dati neki sustavni prikaz, presloženo je. Samo nekoliko fotografija i par osobnih opaski.

Berislav Žanić govorio je o “teorijama bez granica”, tj. o neopravdanosti “parohijske” podjele među znanstvenim disciplinama.

Uvodni tekst konstatira kako se nekad jedinstvena “znanost” (epistēmē, scientia) nakon renesanse postepeno sve više cijepala na brojne znanosti i discipline. Osobito duboka podjela postoji između prirodno-tehničkih znanosti s jedne,  te društveno-humanističkih s druge strane. Govori se o “dvije kulture”; sjećam se iz jedne knjige šaljivih  kratica “fizi” i “hjumi” (fizičari i humanisti).

Znanosti su raznolike; je li uopće moguć “dija-log” među njima. Postoji li uopće neki zajednički logos koje fizika, biologija, politologija i znanost o književnosti mogu dijeliti? Ako ne – je li moguć multi-log? Kad su u sebi toliko raznolike, kako je moguće stavljati sve njih s jedne, a “filozofiju” s druge strane?

Nekad je sve osim teologije bila “filozofija”. Newton nije bio “fizičar”, nego filozof prirode. Onda se iz filozofije cijepala jedna po jedna posebna znanost. Možemo se zapitati, što je uopće ostalo, što zovemo “filozofijom”? Možda nije ostalo ništa? A možda jest ostalo Ništa (po Heideggeru)?

Analitičari kažu da je ostala jezička i logička analiza, konceputalna analiza ili konceptualni inženjering isl.. OK, ali po čemu je ta analiza sad = filozofija (mudroljublje)? Treba li stvarno težnju da se spozna Sve (Univerzum) odbaciti, pa i zaboraviti?

Tim Maudin: “The Methaphysics of Quantum Physics”

Svojom čudesnom egzaktnošću, univerzalnošću i učinkovitošću, fizika se uzdiže kao uzor kojem se drugi mogu samo približiti, pa nabija komplekse drugim znanostima i filozofiji. Fizičari, a ne filozofi, tragaju za “teorijom svega”. Kao da fizika sad postaje Znanost, s velikim “Z”. To dolazi do izražaja u naslovu uvodnoga izlaganja, koje je održao akademik Vladimir Paar (široj javnosti inače poznat po negiranju klimatatskh promjena): “Suvremena znanost u ozračju komplementarnosti s humanističkim znanostima”. Prvo je navedena “znanost” u jednini, tj. fizika kao Znanost, zatim “humanistika”.

Kako razumjeti modernu fiziku? Nedavno sam čitao Greene: “Elegantni svemir”. Prvorazredni znanstvenik, koji se jako trudi objasniti teoriju superstruna laicima, a da uopće ne koristi matematiku.  Kako ja ipak imam više znanja, samo sam se nervirao. Bez matematike ne ide. Ljubitelj mudrosti, koji svoju ljubopitljivost usmjeri na fiziku, mora se potruditi ući u matematičke osnove. Ne mora u tehničke detalje, ali osnove bi morao moći svladati. Filozofska inovacija u matematici, koja je KJTV [*] osnova za razumijevanje, je pojam infinitezimala, pa onda parcijalne diferencijalne jednadžbe. Kad se to jednom savlada, može se shvatiti i kvantna fizika i opća teorija telativnosti.

Neki izražavaju i neobičan stav, da čim se poduhvatite matematike, to više nije filozofija. Ma zašto ne? Platon je rekao da je razumijevanje geometrije preduvjet za bavljenje filozofijom. Danas je pojam “geometrija” složeniji. Ali složeniji smo i mi sami.

O kvantnoj mehanici,  suvremeni pregled na zadovoljavajuće strogom nivou, da nije popularizacija a opet da ne ulazi u tehničke detalje razumljive samo ekspertima, dostupan na Svemrežju, je tekst  F. Laloe: Do we really understand quatnum mechanics?

A ipak matematika sama za sebe nije dovoljna, ako je razumijevanje ono čemu težimo (što ne mora biti slučaj, ako zastupamo instrumentalizam). O tome sam u jednoj forumaško diskusiji o odnosu filozofije i fizike citirao Carla F. von Weiszäckera, koji je postigao vrhunske domete i u fizici i u filozofiji. Izvod iz duljeg citata:

.Kada sam se, kao mladi fizičar i Heisenbergov učenik, susreo sa fizikom, nastojeći da je naučim, prilično sam bio svjestan da ovu nauku nisam razumio. To nije značilo da nisam integrirao diferencijalne jed-načine ili da nisam mogao razgovarati sa eksperimentatorom o vjero-vatnoći rezultata njegovih eksperimenata. Ali, nisam razumio pojmove u kojima se pokušavalo reći šta je smisao ovih diferencijalnih jednačina. (…) Postavilo se, dakle, pitanje: odakle dolaze ovi pojmovi? Uskoro se pokazalo da ne dolaze specijalno iz nauke nego najčešće iz filozofije.

Nenad Miščević izlaže o odnosu kontinentalne i analitičke filozofije znanosti

Nenad Miščević imao je izlaganje “Filozofija znanosti – kontinentalna i analitička”. Neću ulaziti u to složeno razmatranje, samo bilježim da su ga upitali nakon predvanje što misli, zašto je došlo do tako dubokoga raskola između “analitičara” i “kontinentalaca”? Iznio je da velik dio razloga leži u povijesnim okolnostima nakon dolaska nacizma na vlast: njemački, austrijski i poljski filozofi bili su u ono doba od ogromnog značaja u svim školama. Oni koji nisu pobijeni, pobjegli su. Analitička se filozofija, koja potječe s njemačkog govornog područja, kasnije ukorijenila u SAD i Velikoj Britaniji, pa se stvara i jezički raskol između dva smjera.

Mladen Domazet: “Sustain – what and ability – to do what? : extracting the explanatory ontology of sustainability”

Meni kao ekologistu bilo je zanimljo izlaganje Mladena Domazeta o “ontologiji održivosti”. Govorio je o odnosu “comon sense” (za što je u hrvatskom, prema ruskom, loša sintagma “zdravi razum” – bolje je “svakodnevni razum”) i filozofsko-znanstvene spoznaje. Usporedio je situaciju u razumijevanju globalnih ekoloških problema, prvenstveno u vezi klimatskih promjena, s onom u fizici, kad se svakidašnji razum sukobio s novostima teorije relativnosti i kvantne fizike. Potonji uvidi pokazuju da su pretpostavke “zdravog razuma” pogrešne, da je potrebna bitna konceptualna promjena.

Meni je međutim ovdje došla misao, pa sam i postavio pitanje koje je bilo pogrešno shvaćeno, nije li u slučaju ekologije odnosno ekologizma odnos prema zdravom razumu obrnut, nego u slučaju fizike odnosno fizikalizma. Imao sam na umu česti motiv u ekološkom pokretu, da se trebaju onobviti neke “tradicionalne mudrosti”, vratiti dakle onome, što je nekad bilo “svakodnevni razum”, prije industrijsko-tehničke revolucije. To nipošto ne znači, kako je predavač moje pitanje svhatio, obvezu vraćanja na život kakav je nekad bio, što zastupaju primitivisti. Zapravo, imamo hegelovsku “negaciju negacije”.

Tradicionalni poljodjelac znao je bez velike znanosti načelo održivosti: ne smiješ pojesti sav urod jer moraš ostaviti sjeme za slijedeću sjetvu. U današnjoj industrijaliziranoj poljoprivredi on o tome ne mora misliti, sjeme kupuje od neke kompanije, kao i traktore, gorivo za njih itd., sve dolazi izvana u odnosu na njegovo “gospodarstvo”, naizgled neiscrpno. Slično u zgradarstvu, medicini, energetici (čovječanstvo je započelo s obnovljivim izvorima i sad im se vraća – ne u izvornom obliku)..

Rekao bih da je fizika napretkom promatranja i ekperimentiranja, uronila u suštinu materije kakva jeste, daleko od svakodnevnoga iskustva. U socijalnoj ekologiji (koja je započela kao radikalna teorija promjene, ekoanarhizam M. Bookchina, te postala priznata akademska disciplina ali i osnovica ideologije zelenih stranaka), polazimo od svijeta već drastično promijenjenog našim djelovanjem, pa kažemo: čekaj malo, treba prikočiti, ne možemo u beskraj ovladavati prirodom, moramo obnoviti neke tradicionalne mudrosti.

Ali to zahtijeva političke, ekonomske i diskurzivne analize, koje “analitička filozofija”, koja se ograničava na jezik i logiku, ne voli, diskurzivno ih isključuje. Imamo tu npr. jednog tipičnog “kontinentalnog” filozofa koji nam može dati uvide: V. Hösle: “Filozofija ekološke krize”.

============

[*] KJTV = kako Ja To Vidim

Uvodi u filozofiju (22): Zelić (2006)

Ivan Zelić: ”Vodič kroz filozofiju”, Split: Verbum, 2006.

Knjiga je zamišljena kao priručnik za ambicioznije gimnazijalce, te za studente i druge koji se žele upoznati s filozofijom. Autor kombinira sustavni i povijesni pristup. Podijeljena je u tri dijela. Prvi i treći sadrže sustavni pristup (“Uvod u filozofiju” i “Problemi filozofije”), a srednji dio naslovljen je “Povijest filozofije” i obuhaća 2/3 knjige. Autor, po vlastitim riječima, želi izbjeći »pretjeranu povijesnost«, koja je »kronična bolest nastave filozofije u Hrvatskoj«.

Povijest filozofije podijeljena je na četiri perioda: antička, srednjovjekovna, “ranija moderna” (zaključno sa  G.W.F. Hegelom) te “Novija filozofija”. U posljebnom poglavlju ukratko je prikazana hrvatska filozofija. Uz važnije filozofe na kraju poglavlja, pod naslovom “Osvrt”, data je autorova ocjena.

Povijesni i sustavni dio međusobno su prožeti. Sustavni dio (“Problemi filozofije”) često daje važne dodatne informacije o učenjima pojedinih filozofa. Podijeljen je na deset poglavlja: filozofija spoznaje, metafizika, filozofska antropologija, etika, estetika, filozofija politike, filozofija povijesti, filozofija jezika, filozofija znanosti i filozofija matematike.

U povijesnom pregledu nedostaje poglavlje o prosvjetiteljstvu. Između Hegela i Marxa nedostaje važna informacija o podjeli na starohegelovce i mladohegelovce, važna za razumijevanje Hegelove filozofije. U osvrtima na Hegela i Marxa do izražaja dolazi autorova politička netrpeljivost; Marxovu misao svodi samo na propali politički projekt komunizma. Nedostaje prikaz postmodernizma.

U cjelini, ovo je vrlo dobar priručnik koji ispunjava svoj cilj. Kombinacija sustavnog i povijesnog pristupa plodotvorno je izvedena.

Kraj serije “Uvodi u filozofiju”

Ako ste napisali neki sličan kratki prikaz knjige koja bi se mogla uvrstiti pd “uvodi u filozofiju”, pošaljite, pa ćemo objaviti ili staviti poveznicu! Također, možete se javtii ako želite predložiti neku knjigu za recenziju.

Uvodi u filozofiju (21): Warburton (1999)

Nigel Warburton: ”Filozofija. Osnove”, Zagreb: Kruzak, 1999.

Knjiga suvremenog britanskog filozofa sustavni je uvod u problemska područja filozofije. Podjeljena je u sedam poglavlja:

1. Bog
2. Ispravno i pogrešno
3. Politika
4. Vanjski svijet
5. Znanost
6. Duh
7. Umjetnost

Svako poglavlje podjeljeno je na paragrafe, u kojima se razmatraju pojedini problemi i argumenti. Na završetku svakog poglavlja dati su kratki “Zaključak” te “Prijedlozi za daljnje čitanje”; potonji se odnose samo na knjige na engleskom, iako je za neke hrvatski izdavač dodao bilješku da postoji prijevod na hrvatski.

Razmatranja autor započinje od  prevladavajućih ili povijesno izvornih predodžbi i uvjerenja: prvo poglavlje počinje argumentima za postojanje Boga, drugo kršćanskom etikom, treće pojmom jednakosti, četvrto zdravorazumskim realizmom itd. Zatim razvija probleme, argumente i protuargumente, zahvaćajući različita učenja, uz minimalno korištenje citata i povijesnih podataka, slično kao u ranije prikazanoj knjižici Thomasa Nagela. To je metodski dobar pristup da se čitatelj usredotoči na temu, bez gubljenja u detaljima. Pritom autor s jednakom lakoćom prikazuje diskusiju o metafizičkim kao i o praktičkim problemima.

Ovo je vrlo  dobar uvod u filozofiju, iako bi se mogla dati primjedba da neke važne teme nisu obrađene; npr. u poglavlju o znanosti prikazana je samo diskusija o zasnivanju znanstvene metode, a nedostaje prikaz dilema o korištenju dostignuća znanosti i tehnologija (atomska bomba, ekološka kriza, komercijalizacija isl). Početnik u filozofiji također mora znati da je. uz sustavni uvod, za valjano razumijevanje potrebno proučiti i neki prikaz povijesti filozofije.

Slijedi (29. srpnja 2012): Zelić (2006)

Uvodi u filozofiju (20): Vlastelica (2004)

Ante Vlastelica: ”Filozofijska čitanka. Zbirka tekstova za uvođenje u filozofiju u filozofijsko mišljenje”, Zagreb: Alka script, 2004.

Knjiga nastavnika filozofije, zamišljena kao čitanka prvenstveno za srednjoškolce. Sadrži kraće tekstove, uglavnom pasuse iz većih spisa filozofskih autora i nekih nefilozofskih (vjerski spisi, znanstvenici). Dodane su kratke uvodne bilješke te pitanja (zadaci) za učenika.

Raspoređeni su u šest poglavlja i u potpoglavlja po temama, a unutar potpoglavlja tekstovi su poredani uglavnom kronološki.

1. Kozmološka pitanja
2. Kozmološko-ontološka pitanja
3. Spoznaja, znanje
4. Etika, moral
5. Problemi estetike
6. Čovjek i novovjekovni svijet

Uz autore koji su standardni sadržaj svake ovakve čitanke, te neke hrvatske filozofe koji su napisali relevantne tekstove, ima i nekih zanimljivih tekstova koji šire vidike o suvremenim znanstvenim spoznajama i diskusijama. To su npr. tekstovi Stevena Weinberga i Stephena Hawkinga o podrijetlu svemira, Alberta Einsteina o teoriji relativnosti, te nekoliko tekstova o problemima bioetike.

Izbor je zanimljiv, a autorove kratke uvodne bilješke dobre i poticajne, pa se ova knjiga može preporučiti ne samo srednjoškolcima, nego i drugim laicima koji se žele uvesti u filozofsko mišljenje.

Slijedi (28. srpnja 2012.): Warburton (1999)

Uvodi u filozofiju (19): Strawson (1992)

Peter F. Strawson: ”Analiza i metafizika. Uvod u filozofiju”, Zagreb: KruZak, 1999. S engleskog preveo: Filip Grgić. Pogovor: Nenad Miščević, str. 131-151.. (”Analysis and Metaphysics. An Introduction to Philosophy”, Oxford University Press, 1992.)

Konceptualna analiza i deskriptivna metafizika

Autor pripada tradiciji oxfordske filozofije običnog jezika, jednog od pravaca u analitičkoj filozofiji. Metafiziku on razmatra kao »deskriptivnu« misaonu djelatnost: ne treba se upuštati u spekulacije, što su filozofi kroz povijest činili. Zahvaljujući tome, knjiga je, kako Miščević kaže, »kristalno jasno pisana« (str. 131), iako ne i “elementarna”. »Ne postoji nešto takvo kao što je elementarna filozofija. Filozofski bazen nema plićaka.« (Strawson u ”Predgovoru”).

Njezin je predmet pretpostavljena »jezgra ljudskog mišljenja«, koja se može pronaći analizom jezika, a njeni su aspekti artikulirani u raznim filozofskim učenjima kroz povijest. Analiza jezika kao takvog, sa raznim njegovim mogućnostima, oslobađa nas mukotrpne obaveze da u detalje proučavamo spekulativne sustave raznih filozofa odnosno metafizičara.

Aktivnost »analitičkog filozofa« je »konceptualna analiza« (str. 2), odnosno »analiza ideja« (str. 17). Predmet je analize pretpostavljeni ”’konceptualni aparat”’, sadržan u jeziku; njime svi, govoreći svoj materinji jezik, implicitno vladamo, kao što implicitno znamo gramatiku materinjeg jezika čak i ako ne znamo precizno njena pravila artikulirati. (str. 6) Filozof se bavi konceptima (idejama) na isti način kao lingvist gramatikom: eksplicitno iskazati ono, što implicitno svi znaju. On se »trudi da stvori sustavno objašnjenje opće ”konceptualne strukture” za koju nam naša svakodnevna praksa pokazuje da njome prešutno i nesvjesno vladamo«. (str. 7) Takva je pak analiza povezana sa »fundamentalnom ontologijom« (str. 42 i drugdje), koja je deskriptivna a ne spekulativna ili normativna.

Također spominje kao vrlo značajnu i Wittgeinsteinova sliku filozofa kao “terapeuta”, koji ukazuje na jezikom uzrokovane zablude mišljenja. (str. 3-4)

Problem odnosa “deskripcije” i “spekulacije”

Strawson daje jednostavan i načelan uvod u pravac filozofskog mišljenja, koji pod imenom analitičke filozofije danas suvereno dominira na odjelima za filozofiju sveučilišta u anglosaksonskom svijetu (druge se tradicije, koje u Europi proučavamo na odjelima za filozofiju, tamo proučavaju na odjelima za književnost i drugima). Hrvatskom je čitatelju također koristan pogovor Nenada Miščevića, koji daje dodatna razjašnjenja.

Onaj koji pretpostavke analitičke filozofije (odnosno, posebno, “filozofije običnog jezika”) ne želi prihvatiti kao samorazumljive, treba imati na umu: postojanje »jezgre ljudskog mišljenja«, te da se ona može pronaći analizom svakodnevnog jezika (što čini »deskriptivnu metafiziku« mogućom), također su spekulativne pretpostavke, koje i mnogi analitičari odbacuju. Osim toga nedokazana je pretpostavka da ta “jezgra” zapravo već sadrži sve ono (ili sve ono što ima neku vrijednost) što možemo naći u spekulacijama brojnih mislilaca kroz 2500 godina filozofije.

Jezik (svaki ljudski jezik, čak i primitivan) posjeduje neiscrpne mogućnosti izražavanja raznih “ideja” u raznim formama, kao što npr. i glazba ima neiscrpne mogućnosti. Recimo da netko kaže da postoji “jezgra ljudskog muziciranja« i da se ono može pronaći analizom “svakodnevne” tj. “narodne”  glazbe sa njenim jednostavnim formama, pa možemo zanemariti grandiozne “spekulacije” vrhunskih glazbenika. Takva analiza može biti zanimljiva sa stajališta, recimo, antropologije, ali da li bi nam zaista pomogla da shvatimo glazbu kao takvu? Možemo li proučavanje Mozarta, Wagnera ili Micka Jaggera zamijeniti nečim takvim?

Oxfordska filozofija običnog jezika, usprkos određenom uvažavanju nekih njenih uvida, došla je čak i u anglosaksonskom svijetu na loš glas zbog svoje ograničenosti. Zato i sam Strawson u svojim kasnijim djelima taj naziv izbjegava.

Slijedi (27. srpnja 2012.): Vlastelica (2004)

Uvodi u filozofiju (18): Sršen (2002)

Marko Sršen: ”Nagovor na filozofiju”, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2002.

Dramatičarev uvod u filozofiju

Knjižica pisana u tradiciji dijaloga između Filozofa i Nefilozofa. Autor je redatelj i dramski pisac, predavač kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu; nije filozof po struci, ali jest “ljubitelj mudrosti”. Zato i Nefilozof u ovim promišljanjima nije unaprijed osuđen na poraz.

Kao dramatičar, Sršen mnogo pažnje pridaje anegdotama iz života raznih filozofa (Tales, Diogen, Lao Ce, Immanuel Kant idr.), smatrajući da njihov životni stil ukazuje na bit njihovih učenja. Ne ulazi u složena razmatranja. Laik će iz ove knjižici naučiti tek nekoliko detalja iz povijesti filozofije, ali može osjetiti nešto od njenog duha.

Senekin paradoks

Nakon priče o Diogenu koji nije ništa pisao, ali je dosljedno živio u skladu sa svojim uvjerenjima, Sršen piše: »Novovjekovna filozofija zatvorila je misao u knjige razumljive samo filozofima i ljubiteljima filozofije (…) Nije li filozofija putujući na ovakav način kroz povijest prema visokim proplancima uma sama  promašila svoj put i pravac? (…) Poslije Grka, nažalost, važi takozvani ”Senekin paradoks”: “Jedno propovijedam, a drugo živim!”« (str. 73-74)

Ovaj citat dobro objašnjava zašto se neprofesionalni filozof upustio u “nagovaranje na filozofiju”: filozofija se sa “visokih proplanaka”, koji međutim postoje samo u knjigama, mora vratiti u život.

Slijedi (26. srpnja 2012.): Strawson (1992)

Uvodi u filozofiju (17): Russell (1959)

Bertrand Russell: “Mudrost Zapada”, Split: Marjan tisak, 2005. Preveli: Marija i Ivan Salečić. (“Wisdom of the West”, 1959.) Ovo izdanje, koje se prodavalo uz dnevne novine “Slobodna Dalmacija”, reprint je  izdanja iz 1970. Zato će čitatelj ponekad biti zbunjen danas zastarjelom terminima i pravopisom, a ima i tiskarskih grešaka.

Obavezno štivo za ljubitelja mudrosti

Jedan od najvećih filozofa 20. stoljeća objavio je ovu knjigu u starosti od 87 godina. Pisana je jasnim stilom, svojstvenom Russellu. Rijedak slučaj da vrhunski mislilac napiše objektivan prikaz raznih filozofskih učenja, uključujući i svoje suvremenike; naravno, onoliko objektivan, koliko je u filozofiji to uopće moguće. Zato je ovo nezaobilazno štivo za svakoga, koga filozofija zanima.

Uz prikaz pojedinih učenja, ukratko prikazuje društvene okolnosti u kojima su nastajala. Russell upozorava da se filozofija ne može definirati. »Svaka je definicija sporna i već sadrži filozofski stav. Jedini način da se dokuči što je filozofija jest da se filozofira.« (str. 7) »U filozofiji nisu toliko važni odgovori koliko pitanja.« (str. 18)

Nerazumijevanje egzistencijalizma

Kad je riječ o egzistencijalizmu, Russellov je prikaz manjkav; neminovna posljedica činjenice da se radi o načinu mišljenja koji mu je tuđ.  Za Russella je egzistencijalizam pretežno »emocionalni prosvjed iz psiholoških razloga« (str. 304).  Martin Heidegger, jedan od ključnih mislilaca 20. stoljeća, prikazan je u samo nekoliko redaka; Russell kaže da se tu »jezik razulario« te da se »psihološko opažanje protura kao logika« (str. 303). Heidegger psihološkom razmatranju tjeskobe, koje vodi na misao o Ništa, daje ontološko značenje. Russell smatra samorazumljivim da jedino razum ima “ontološki značaj”, a emocije ne, s čim se ne moraju svi složiti.

Filozofija matematike i Russellov paradoks

Sebe samog Russell spominje skromno, tek u prikazu novije filozofije matematike. Spominje djelo “Principia Mathematica”, koje je napisao zajedno sa Whiteheadom, nastojeći razviti teoriju prirodnog broja, kojom bi se pokazalo da je čista matematika samo produljenje logike (logicizam). Navodi i paradoks u vezi s “klasom svih klasa koje nisu članice sebe samih” (Russellov paradoks). Ne navodi međutim Gödelove teoreme, koji su pokazali načelnu neostvarivost logicističkog programa.

Na raspuću “analitičke” i “europske” filozofije

Čitatelj navikao na preglede povijesti filozofije koje su pisali europski “kontinentalni” autori, zamijetit će da kod Russella nema posebnog poglavlja Klasični njemački idealizam. Kantu i Hegelu posvećena je znatna pažnja, ali u okviru poglavlja “Prosvjetiteljstvo i romantizam”.

Mislioci engleskog govornog područja (“anglosaksonski”), iako uvažavaju Kanta, ne pridaju njegovom “kopernikanskom obratu” ono značenje, koje mu pridaje “kontinentalna” tradicija. Tako su nastale dvije grane filozofskog mišljenja, koje se u XX. stoljeću razlikuju kao “analitička” i “europska”. Russell pripada “anglosaksonskoj” tradiciji, ali visoko uvažava “kontinentalnu”. Bitno je utjecao na analitičku školu, ali je nezadovoljan njezinim razvojem.

Nezadovoljstvo “analitičkom skolastikom”

Prikaz razvoja “mudrosti Zapada” započinje s Talesom i ide standardnim redoslijedom, završavajući sa Wittgensteinom, Russellovim učenikom i nastavljačem, koji ga je slavom i utjecajem prevazišao, a kasnije se od njega znatno udaljio. Russell nije zadovoljan razvojem škole “lingvističke analize” (Analitička filozofija) koja je uslijedila. »Pojavila se jedna nova vrsta skolastike i poput svoje srednjovjekovne prethodnice tjera samu sebe na prilično uski puteljak.« (str. 309) Već u predgovoru (str. 5) ironično spominje one koji misle da je filozofija počela 1921. (godina objavljivanja Wittgensteinovog “Tractatus logico-philosophicus”).

Slijedi (25. srpnja 2012): Sršen (2002)

Uvodi u filozofiju (16): Robinson (1998)

Dave Robinson i Judy Groves: ”Filozofija za početnike”, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2001. Preveo s engleskog: Dinko Telećan. (”Introducing Philosophy”, Cambridge, United Kingdom: Icon Books Ltd., 1998.) Robinson je autor teksta, a Groves ilustratorica.

Ilustrirana knjižica (moglo bi se reći “slikovnica”) pripada vrlo uspješnoj seriji “Introducing…”, tj. “za početnike”. U toj seriji objavljen je i niz knjižica o pojedinim filozofima, pravcima ili temama, koje se također može preporučiti za čitanje.

Tekst je kratak i precizan, te daje osnovne informacije. Sadržaj je standardan za knjige iz povijesti filozofije. Nakon kratkog uvoda, razlaganje počinje sa prvim grčkim filozofima iz Mileta, te nastavlja kroz razdoblja antičke, srednjovjekovne i novovjekovne filozofije. O raznim filozofima, uz osnove njihovog učenja, novode se i značajni podaci ili anegdote iz njihovog života, koje pridonose razumijevanju.

Filozofija XIX. stoljeća

U XIX. stoljeću podjednaka pažnja pridana je različitim filozofima i divergentnim smjerovima, koji se povezuju s različitim političkim ideologijama aktualnima u XX. stoljeću; autori su izbjegli neobjektivnost nekih drugih suvremenih prikaza koji prema svojim filozofskim i političkim simpatijama neke važne autore i smjerove zanemaruju, npr. Marxa (zbog neprijateljstva prema marksizmu) ili američki pragmatizam (zbog europske “kontinentalne” netrpeljivosti prema navodnoj anglosaksonskoj “plitkosti”).

Filozofija XX. stoljeća

Prikaz filozofije XX. stoljeća započinje kratkim osvrtom na “filozofsku bujicu” koju danas proizvodi 10.000 profesionalnih akademskih filozofa u Sjedinjenim Američkim Državama. Zatim se uz neke opće opaske prikazuju različiti mislioci i smjerovi.

Nietzsche je kazao da su filozofske ideje samo vladajuća uvjerenja nekog doba. Takva je i filozofija 20. stoljeća. Filozofi se nastoje na različite načine baviti istim prevladavajućim temama, kao što su problemi suvremenog masovnog društva, gubitak individualnog identiteta, sumnja i relativistička neizvjesnost. Osim toga, osobito su usmjereni na složene probleme ljudske svijesti, značenja i logike. Filozofija se u posljednjih osamdeset godina često razvrstava ili kao “analitička” ili kao “europska”. Europsku filozofiju obilježava ponovno promišljanje tradicije koju su uspostavili Descartes, Kant i Hegel. (str. 116)

Slijedi prikaz fenomenologije i egzistencijalizma. Nakon toga prelazi se na analitičku filozofiju.

Gottlob Frege (1848-[[1926) živio je povučenim i neuzbudljivim životom, ali je zauvijek promijenio zapadnu filozofiju učinivši, umjesto “problema spoznaje”, logiku temeljem suvremene filozofije. Odbacio je tradicionalnu deduktivnu logiku i stvorio novu “formalnu” i “simboličku” inačicu. (str. 128)

Slijede kratke opaske o filozofiji matematike, te prikaz logičkog pozitivizma i filozofije običnog jezika.

Podjela između “europske” i “analitičke” filozofije – koja je, kao što smo vidjeli, prilično nejasna – u svakom je slučaju manje važna od priznanja da u 20. stoljeću očito nadmoćno vlada znanost. Nisu filozofi, nego znanstvenici promijenili naš način života, znanje o [[svijet]]u i gledišta o nama samima. (str. 144)

Slijedi prikaz filozofije znanosti, a zatim se prikazuje postmodernizam: problem odnosa jezika i zbilje, strukturalizam, te poststrukturalizam, naručito Derridaova [[dekonstrukcija.

Nijedna grana ljudskog znanja nije pošteđena tog radikalnog i nagrizajućeg postmodernističkog relativizma. Znanost i logika se jednako tako optužuju da su “konstrukcije” – puka tumačenja iskustva. (…) Većina suvremenih znanstvenika svjesno izbjegava pitanja o znanstvenoj “istini”, jer uviđaju da je znanstvena spoznaja uvijek provizorna. Mnogi priznaju da više ne vjeruju u Prirodu kojom upravljaju stalni zakoni što su ih otkrili objektivni znanstvenici. (str. 188)

 

Nisu, međutim, svi znanstvenici i filozofi podlegli postmodernističkom skepticizmu. Mnogi bi još čvrsto pobijali stajalište da je znanstvena spoznaja “tvrdih” prirodnih znanosti tek “jedan diskurs među drugima” ili “društvena konstruckija” koja spada u specifičan zapadnjački pogled na svijet. (str. 169)

Slijedi (24. srpnja 2012): Russell (1959)

Uvodi u filozofiju (15): Raeper i Smith (1997)

William Raeper i Linda Smith: ”Kratka povijest ideja. Prekretnice u povijesti ljudske misli”, Zagreb: Mozaik knjiga, 2001. Prevela s engleskog: Divina Marion. (”A Brief Guide to Ideas”, 1991., 1997.)

Autori paralelno prikazuju povijest ideja u europskoj filozofiji i u kršćanskoj religiji, a povremeno i u književnosti i drugdje. Razmatraju i razne “zdravorazumske” ideje koje dolaze do izražaja u svakodnevnom životu, društvenim i političkim zbivanjima, raznim znanostima.

Kombiniraju sustavni (problemski) i povijesni prikaz. Knjiga je jednostavno pisana, prikazujući složene ideje maksimalno običnim riječima. Nije “formalni” udžbenik; cilj nije podučavanje, nego poticanje na samostalno promišljanje. »Nadamo se da će vam vježba u filozofskom i religioznom razmišljanju omogućiti širi izbor između različitih načina na koje se o stvarima može razmišljati.« (str. 9) »Smisao je filozofije u postavljanju pravih pitanja, a ne u pronalaženju pravih odgovora.« (str. 13)

Čitatelj sa više predznanja može zamjeriti da je pojednostavljivanje ponekad preveliko, pa se složene ideje banaliziraju, a termini olako koriste (pa tako i sam termin “filozofija” u svakodnevnoj upotrebi umjesto “koncepcija”, “svjetonazor” i sl.).

Knjiga je pisana za britansku publiku, pa će hrvatski čitatelj ponekad imati problema, primjerice kada se spominju neke “općepoznate” činjenice iz britanske povijesti, neki zakoni bez posebne naznake da se radi o britanskim zakonima, itd. Slično je i u religiji, s obzirom da su protestantske religijske tradicije kod nas malo poznate.

Knjiga je podijeljena na Uvod, 16 dijelova i 48 poglavlja, te Dodatak naslovljen “Za dalje razmišljanje”. Naslovi dijelova su često razna pitanja, kojima se filozofija i religija bave.

1. Način i predmeti spoznaje: Epistemologija (Sokrat, Platon, Aristotel, Augustin)
2. Tko sam ja?: Pitanje identiteta (Aristotel, Platon, Descartes, moderna psihologija)
3. Postoji li Bog?: Filozofija religije (Anselmo, Toma Akvinski, mistika)
4. Putovi koji vode do spoznaje: Racionalizam i empirizam (Descartes, Locke, Berkeley, Hume)
5. Zašto postojimo?: Egzistencijalizam (Kierkegaard, Heidegger, Sartre)
6. Postoji li sve samo u našoj glavi?: Psihologija (Feuerbach, Freud, Jung)
7. Organizacija društva: Politika (Platon, Machiavelli, Marx)
8. Je li čovjek mjera svih stvari?: Humanizam (Erazmo, Nietzsche, J. S. Mill, Russell)
9. Tko je Isus?: Kristova osoba
10. Kakvo mjesto Biblija ima u našem životu?: Pitanja tumačenja (Origen, Luther, Calvin, Friedrich Schleiermacher, Karl Barth, Rudolf Bultmann)
11. Može li znanost biti odgovor na sve?: Znanost i vjerovanje (Darwin, Einstein)
12. Priroda smisla: Skepticizam i pluralizam (Kant, Wittgenstein)
13. Gdje su granice stvarnosti?: Paranormalno
14. Bog Majka: Feminizam
15. Sve je dopušteno?: Relativizam nasuprot izvjesnosti  (William James, Jacques Lacan, Michel Foucault, Jacques Derrida)
16. Renesansa ili samozavaravanje?: Novo doba i njegov način razmišljanja
17. Dodatak: za daljnje reazmišljanje

Slijedi (23. srpnja 2012): Robinson (1998)

Uvodi u filozofiju (14): Pejović (2002)

Danilo Pejović: ”Veliki učitelji mišljenja”, Zagreb: Naklada Ljevak, 2002. (Članci ranije objavljeni 1977.-2001.)

Autorov predgovor

Citiramo u cjelosti kratki autorov predgovor:

Rasprave i ogledi u ovoj knjizi povezani su tematski, a okolnost što se u tome nazire i vremenski slijed, još ne znači da se oni mogu smatrati samo poglavljima jedne nepotpune povijesti na putu od mythosa do logosa – filozofije u svojim epohalnim mijenama kao znanosti, kao svjetonazora, i najzad kao apsolutnog znanja što ukida povijest.

Iznad svega, te su rasprave i ogledi pokušaji ”dijaloga o stvari mišljenja” s najznačajnijim misaonim pothvatima europske tradicije i raskida s njom od Platona do Heideggera, naime s određenim aspektima njihova shvaćanja bitka, i vođenja takva ”otvorena” razgovora u sklopu vlastite nakane promišljanja smisla i sudbine Zapada. U takvu dijalogu s ”velikim učiteljima mišljenja” postupno se nadilaze granice vremena njihova djelovanja, između vremena prošloga i vremena sadašnjeg povijesnost razumijevanja uspostavlja sporazumijevanje.
:Na taj način ti veliki učitelji – ”bitni mislioci”, ostaju naši trajni pratioci i misaoni partneri u dijalogu o stvari mišljenja kada smo suočeni sa suvremenim iskušenjima konačnosti našega povijesnog iskustva svijeta i izazova planetarne tehnike, i zacijelo će nam oni biti od nasušne pomoći u traganju za izgubljenim smislom Moderne.

Ukratko o knjizi

Knjiga sadrži kratki predgovor i deset tekstova objavljenih između 1977. i 2001., te dva filozofska pisma, Descartesovo i Kantovo, koja se u ovoj knjizi objavljuju prvi put u prijevodu na hrvatski (oba su zanimljiva i pristupačna čitatelju bez većeg predznanja). Članci donose osnovne biografske podatke i obrađuju neke osnovne teme značajnih mislilaca. Knjiga je pogodna kao dodatna literatura za studente ili ambiciozne srednjoškolce.

Naslovi poglavlja:

1. Dijalektika ideja i Platonova ontologija
2. Aristoteles Philosophus
3. Descartesova metoda i prva filozofija
4. Spinoza i historijsko mišljenje
5. Kantova kritika metafizike
6. Hegel i Kantova ideja o vječnom miru
7. Hegelova spekulativna dijalektika
8. Karl Jaspers. Između opstanka i samobitka
9. Egzistencijalna psihologija Detleva von Uslara
10. Heidegger na prijelomu stoljeća
11. Dodatak: Dva filozofska pisma
12. René Descartes: Pismo Picotu (o ”Načelima filozofije”)
13. Immanuel Kant: O tobožnjem pravu na laganje iz čovjekoljublja

Slijedi (22. srpnja 2012): Raeper i Smith (1997)