Filozofija, mudrost, znanost, “jest” i” treba”

Filo-sofia, odnosno mudroljublje, nije znanost ili disciplina.

Mudro-slovlje bi moglo biti nauka o mudrosti – ali profesionalni se filozofi vrlo rijetko bave proučavanjem mudrosti (pa sam svojedobno gledao razne filozofske rječnike i vidio da u većini uopće nema pojma koji je u imenu “struke”).

Žuditi za mudrošću znači željeti spoznati ne samo ono istinito, nego i ono dobro i ono lijepo.

Znači željeti spoznati ne samo ono što jest, nego i ono što treba biti.

Znači žudjeti racionalnom utemeljenju onoga kako treba misliti, što treba činiti i kako treba živjeti.

Nije to nijedna struka.

To su sve struke.

Dakako da znanost(i) ne treba(ju) filozofiju.

Ne treba se baviti trebanjem, ako ti se ne da. Možeš proživjeti dug i sretan život i bez toga.

Dapače.

Oglasi

Bilješka o prelazu s mudrosti na mudroljublje

U staro doba postojali su mudraci.

To si bili ljudi, koje su drugi doživljavali kao znalce: one koji znaju kakav svijet jest, koja je uloga čovjeka u njemu, kako treba misliti, što treba činiti, čemu se može i treba težiti…

Pitagorin teoremPrelaskom sa mitopoetskog na logičko razmišljanje u staroj Heladi, pojavljuje se uvid da je zapravo nemoguće čovjeku da stvarno bude mudar, da stvarno sigurno zna odgovore.

Tome se može samo težiti, može se nastojati, napredovati k cilju dubljeg razumijevanja svijeta, društva i sebe samoga. Zato filo-sofia: ljubav, odnosno težnja, nastojanje prema mudrosti.

Filozof uvijek promišlja sve oko sebe, ništa ne priznaje “zdravo za gotovo”. Svaki “mudri” odgovor može se dovesti u pitanje. Tako filozofija postaje čak antipod mudrosti. Ali ti antipodi su ipak povezani: Sokrat kaže “znam samo da ništa ne znam”, a bog Apolon ga, kroz usta proročice, ipak proglašava najmudrijim.

Teško je stalno biti kritičan i baš sve dovoditi u pitanje. Filo-sof u pravom smislu riječi može se biti samo kraće vrijeme. Inače se samo “slijedi neku filozofiju” (pa makar i svoju vlastitu).

To pak, da može čitav svijet i samoga sebe dovesti u pitanje, definira čovjeka kao “sapiensa”.

Dovesti sve u pšitanje, znači također dovesti u pitanje i samo to pitanje.

SVAKO pitanje je filozofsko, ako je praćeno virtualnom sjenom zapitanosti o samom tom pitanju: “A što to zapravo znači?”. (Uzorna filozofija 1.2.)

Znalac (kazivač, teolog, znanstvenik) ide od pitanja k odgovoru. Filozof od odgovora k pitanju. (Odgovor se daje. Pitanje se postavlja.) (“Uzorna filozofija, 2.7.)

Uzorna filozofija 24: Rodni dimorfizam

Uzorna filozofija 1-23

24.1.
Različitost spolnih uloga u pribavljanju hrane jedinstvena je osobina roda homo. Ženke prikupljaju, mužjaci love. Dualnost u ekonomskoj produkciji nadovezuje se na dualnost u spolnoj reprodukciji. Dva izvora hrane povećavaju šansu zajednice za opstanak i množenje.

24.2.
Unutar iste zajednice, dva komplementarna društva: muško i žensko. Razlika spola (sex) i roda (gender). Dualnost unutar jedinstva.

24.3.
Tijekom evolucije od australopiteka od današnjeg čovjeka, rodna dualnost donosi dalje razlike u fiziologiji, psihologiji, kulturi.

24.4.
Lov: smjenjivanje razdoblja prisilnog mirovanja (vrebanje), intenzivne fizičke aktivnosti (gonjenje, borba, ubijanje) i spokoja. Podnošenje neugoda: deblja koža, manja osjetljivost na dodir. Snalaženje u prostoru da se opkoli plijen. Fokusiranost na cilj: slabiji periferni vid, slabije uočavanje nijansi boja, tonova, mirisa, odbacivanje nevažnih detalja.

24.5.
Prikupljanje plodova, briga o djeci, održavanje logora: stalna, ali manje intenzivna aktivnost. Stalni oprez. Briga o djetetu: osjetljivost kože na dodir. Slabije snalaženje u apstraktnoj predodžbi prostora (metrika). Nadzor nad mogućim opasnostima: bolji periferni vid. Prikupljanje plodova: veći smisao za nijanse i finese.

24.6.
Lov u čoporu: kratki signali, činjenice, cilj, zapovjedanje, mehanizam. Brigovanje u krdu: više govora, emocije, proces, nagovaranje, organizam.

24.7.
Mužjaci su fokusirani na jedan cilj, ženke istovremeno na više ciljeva i poslova. Mužjaci pribavljaju, ženke održavaju. Ženke lakše barataju s više podataka, muškarci lakše izdvajaju one bitne.

24.8.
Lov je ili uspješan, ili nije; prikupi se ovo ili ono. Mužjaci homo sapiensa skloniji su binarnoj logici i analizi, a ženke čupavoj logici i holizmu.

Uzorna filozofija 16: Fetišizam

Prethodna poglavlja

16.1.
Pojedini predmeti, koji se pojavljuju u obredu, štuju se jer utjelovljuju cjelinu: fetišizam.

16.2.
Animizam, totemizam, štovanje predaka i fetišizam nisu puki oblici primitivne religiozne svjesti. Izrazi su potreba da pojedinac sačuva duševno zdravlje, a zajednica koheziju.

16.3.
Nijedan mitopoetski oblik nikad ne umire. Preživljavaju do danas, u izvornom obliku ili preobraženi, kao dio osobnih ritualizacija, pučkog štovanja, vjerskih katehizama, filozofskih koncepcija. svjetonazora, teorija i ideologija.

16.4.
Poietička kreativnost, koja stvara mitove, obrede i religije, izvire iz potrebe duše da se premosti raskol i ispuni praznina stvorena iskoračnim zapitkivanjem. Filozofije, znanosti i ideologije rezultat su istih ljudskih poriva i iste osnovne sposobnosti. Razvile su se kroz prelazne oblike (mistika i matematika, astrologija i anstronomija, alkemija i kemija, religijske i znanstvene sociologije, šamanizam i psihijatrija…).

16.5.
Ništa ljudsko nikad ne umire. Iako se oblici razlikuju, iz istih osnovnih sposobnosti i istih osnovnih potreba potječu religije, filozofije, znanosti i ideologije. Uvijek se javljaju prijelazni i mješoviti oblici.

16.6.
Osobito se fetišizam održava u obožavanju predmeta koji simbolski utjelovljuju neku cjelinu: zastava, grbovi i simboli, kipovi i slike, mjesta stradanja ili pobjede, proizvodi znanstvene tehnike (nuklearni reaktor, solarni panel).

16.7.
Nakon što se uzdigao logos, fetišem može postati ne-materijalni predmet: zamisao, pojam, ideja (Bog, sloboda, pravda, nacija, klasa, Branitelji, prirodni zakon…). Kao nad-logična, ona strukturira logos (ideo-logija); nulta institucija, prazni označitelj, Ime Oca.

16.8.
Fetiški tip odnosa može se prenijeti i na osobu, koja utjelovljuje cjelinu: šaman, vođa, genij, prorok.

Uzorna filozofija – 13. dio

1. dio
12. dio

13.1.
Sinteza mitologije i kulta čini cjelinu: “prirodna religija”. Dijalektička sinteza: nadilaženje proturječnosti.

13.2.
Religija ponovo povezuje ono rasuto. Popunjava prazan prostor, otvoren izvornim iskorakom. Egzistenciji daje esenciju. Proširuje svijet, da bi ga uredila i zatvorila. Ono ne-pri-rodno (nepodložno rađanju i umiranju) postaje dio prirode.

13.3.
Religijska sinteza pokriva slabe točke na čvorovima i šavovima naracija i mitova. Suzbija iskušenje pada u ništavilo kod radikalnih životnih iskustava: smrt, bol, nesreća, ljubav, mržnja, bijes, orgazam, ubijanje, rađanje…

13.4.
Religijska sinteza povezuje pojedinca/pojedinku, zajednicu, stvarnost i svijet. U-svjetovljuje ne-mjesta. Suzbija zapitkujući nemir. Destruktivni egzistencijalni iz-korak zapriječen je konstruktivnim ekstaznim u-korakom.

13.5.
Zajednica opstaje. Ljudi hodaju ukorak: utrtim stazama. Čovjek je po-miren sa sve-mirom.

13.6.
Takva zajednica (primitivna, primarna, izvorna, prirodna), prepuštena sebi, može opstati tisuće naraštaja.

13.7.
“Prirodni stav” čovjeka, kao sapiensa, jest prihvatiti religijski prošireni svijet kao istinit i potpun. Ne zapitkivati bez-smislice, držati se “zdravog razuma”. Sveto i anti-sveto postoje i djeluju: to je svakodnevno iskustvo.

13.8.
Filozof je nezdrav i opasan. Ustrajati u filozofskom postavu, jest ludilo. Može biti zarazan. Može unijeti kaos. Može biti surov. U kasnijem mitu, možda postane demon.

13.9.
Lijek može biti: postati umjetnik, šaman, slavitelj (celebrant), svećenik ili mitotvorac. Nositelj smrtne prijetnje postaje obdržatelj života zajednice.

Uzorna filozofija – 12. dio

1. dio
11, dio

12.1.
U pričanju mita, slušatelji mogu sudjelovati raznim simbolnim radnjama. Također u magijskom činjenju. Učinkoviti postupci usavršavaju se, evoluiraju i fiksiraju, kao i priče. Tako nastaju obredi.

12.2.
Mitovi obuhvaćaju svijet. Plijene maštu, prenose ljude u višu realnost. Obred fiksira realnost mita u stvarnosti. Ovdje i sada, svijet postaje svet. Točka prema beskonačnosti.

12.3.
Magija ima praktičku svrhu van samoga čina. Smisao obreda je u njemu samome: povezivanje sa svetim, suzbijanje anti-svetog. Obred može obuhvatiti magiju, kao što realno obuhvaća stvarno.

12.4.
Upute mita o tome što treba i što se ne smije činiti obred neposredno prenosi u stvarnost. “Treba” više nije preporuka, nego naredba. Mit i obred zajedno postavljaju obveze, pravila, norme, zabrane.

12.5.
Mitologija je usmjerena na misli: osmišljava svijet. Obred angažira emocije i tjelesnost. Mit bez obreda sveo bi se na bajku: neučinkovit kao libreto bez glazbe.

12.6.
Mit i obred oduševljuju: duša se širi na grupu, zajednicu, svijet. Prazne napetost, suzbijaju nemir i tjeskobu. Suzbijaju, također, drzovitost.

12.7.
Različite mitologije mogu se povezati uz iste obredne radnje. Fiksiranost obreda pomaže fleksibilnosti mitologije.

12.8.
Zanos za vrijeme obreda postaje trajni stav, koji upravlja životima ljudi. Uz periodičke velike zajedničke obrede, grupe i pojedinci/pojedinke mogu razviti mnogo malih ritualizacija. Obični čini postaju dio velikog obreda života. Profano je prožeto svetim.

13. dio

Bilješke o praksis-filozofiji

(Seriju “Uzorna filozofija” nastavljam sutra.)

Na mene je jako utjecala praksis filozofija, tijekom desetak godina, tamo negdje od gimnazije; taman kad je Praxis bio ukinut (1974), ja sam dorastao da takve stvari mogu čitati. Do sredine 1980-ih sam u bitnom napustio tu poziciju kao ograničenu, iscrpljenih dometa.

Kangrga, MilanDva su bila izvora: s jedne strane, tadašnje rasprave o krizi ekonomskog i društvenog sustava, čitao sam i slijedio tadašnje “krizologe”, tu su u prvi plan došli sociolozi i ekonomisti drugačije orijentacije (iako je bilo veza) kritika “dogovorne ekonomije”, kritika koncepcije “pluralizma samoupravnih interesa”. (Danas su po mom sudu najznačajniji, i danas aktualni, sociološki uvidi Josipa Županova.)

Vidjelo se da se bez tržišta ne može; ali svakako trebaju postojati intelektualci (ne-stručnjaci) koji “robnu proizvodnju” dovode u pitanje (kao što su činili praksisovci), jer slobodno tržište ne smije se promatrati na način za koji sam skovao kraticu JUOSP: Jednostavni Odgovori Na Sva Pitanja. Sloboda tržišta nije isto što i sloboda čovjeka.

S druge strane, usmjeravalo me je upoznavanje prakse novih društvenih pokreta i usvajanje njihove mreže vrednota, ideja (uslovno, “post-moderne”) i ideologija (ekologizam, feminizam) te teorija “civilnoga društva” (nasuprot klasičnom “građanskom”; tu su se mlađi slovenski teoretirači – Tomaž Mastnak, Gregor Tomc, Tonči Kuzmanič… – direktno sukobili s praksisovcima sredinom 1980-ih). Postoje neke spone, npr. kod Rudija Supeka.(“Ova jedina Zemlja”) i Zorana Vidakovića (“Smena istorijskih doba”).

No, međutim, ono što su praksisovci stvorili i značili jest izuzetan intelektualni domet, makar povijesno situiran, s čime se ništa što su stvorili nacionalistički i liberalni krugovi intelektualaca ne može usporediti. Iz tih krugova i danas izražavaju frustracije, pokušavajući na sirove načine nekadašnje oponente diskreditirati, od toga da je sve što su napisali bezvrijedno, do svaljivanja na njih krivice za sva zla režima u kojem su bili marginalci i disidenti. (Dodatnu nevolju izaziva zaokret, koji je načinio dio srpskih praksisovaca krajem 1980-ih.)

Neke poveznice

(ali ništa ne može zamijeniti čitanje izvora – Kangrge, Petrovića, Grlića, R. Supeka…)

Gašenje Praxisa, 35 godina: Jedan od kobnih trenutaka

Jedan citat iz tog članka za oznaku povijesne situiranosti: »Ukidanje spomenutog projekta zbiva se u kontekstu tzv. konzervativnog zaokreta u Jugoslaviji. Početkom sedamdesetih godina poredak odustaje od svakog pokušaja demokratske transformacije, vraća se svojim neostaljinističkim korijenima i – ne znajući – potpisuje svoju smrtnu presudu, ali ujedno i zemlju za koju navodno gaji osjećaj “povijesne odgovornosti” osuđuje na budući krvav i kaotičan raspad. (…) Bio je to obračun s filozofijom kao takvom, i šire: obračun s kritičkim mišljenjem i s autonomnim, slobodnim mišljenjem i prosuđivanjem u cjelini«

O naslijeđu Praxis filozofije

Korčulanske internetske bakanalije

Spekulativno prevladavanje filozofije kao metafizike

Jedan članak iz 2009. o razlikama između “epistemičke” pozicije Mihajla Markovića i “epistemološke” Milana Kangrge još 1960., što može objasniti različitost njihovog postava trideset godina kasnije: Ajde, opet na Bled! Prilog razmatranjima o Praxisu