Karl Marx: vrhunski novinar, moralist i buržuj (uz nešto općenitog mudroslovljenja)

Moj facebook prijatelj, jedan od simpatičnih hrvatskih libertarijanaca (simpatičnih jer, kao i ja, zastupaju političke ideje beznadežno daleke od naših života u kloaki zvanoj Hrvatska), objavio je status u kojem spominje da je Adam Smith bio prvenstveno vjernik i moralni filozof, a tek na toj osnovi »otac klasične ekonomije« (tj. znanosti o privredi – a ne o “gospodarstvu”, za što je važniji Aristotel).

Što je sasvim točno (a treba spomenuti i da Smith nije bio zagovornik apsolutne slobode tržišta); ali je dodao, kao navodnu opreku, da je Karl Marx, koji je rekao da je kapitalizam nemoralan, a slijede ga današni “socijalisti” (pri čemu je, koliko kužim, u toj pojmovnoj shemi “socijalist” svatko tko nije libertarijanac) »tip koji u životu nije radio a financirali su ga drugi i zagovarao je nasilje«.

Moral, etika i pravda

karl-marx-at-workPrva stvar jest, da je Marx uistinu također “moralist”, ili filozofski točnije etičar (čak i Milan Kangrga je pred kraj života prihvatio termin “etika”, a ne samo “revolucija”), jer je njegov društveni i politički aktivizam, teorijski i praktični, bio vođen određenim shvaćanjem pravde.

(Etika traga za univerzalnim načelima, moral je partikularistički. To je sukob onoga što je homo sapiensu prirodno, naime da za odnos prema ljudima naše grupe očito vrijede drugačija načela nego za odnos prema drugima, i poopćenja na odnos prema ljudskom rodu kao takvom, što postoji kod svih velikih etičkih učitelja, kao što su Budha, Sokrat i Ješua: »ne čini drugom ono što ne želiš da drugi tebi čini«, pri čemu je “drugi” svaki pripadnik roda homo sapiens – može biti napisano velikim slovom, kao “Drugi”, tuđ, neobičan – a ne samo tvoga plemena.)

Ideju pravde bismo, u jednoj gruboj modroslovnoj shemi, mogli uvrstiti kao četvrtu temelju ideju uz platonove istinu, dobrotu i ljepotu; a od prve tri se razlikuje time, što je usmjerena na spoznaju onoga što treba biti, a ne onoga što jest (dihotomija Is/Ought koju je jasno i jednostavno formulirao David Hume – koji je među inim Imanuela Kanta »trgnuo iz dogmatskog drijemeža«; Kantu je slijedio Hegel; dio Hegelovih učenika prozvali su se “mladohegelovcima”, a iz tog kruga je izrastao Karl Marx – i prerastao ga, jer ostali su zaboravljeni).

pozitivni pojam slobode: “Budi ono što nisi”

Kapitalizam tjera ljude da se ponašaju protivno etičkom načelu slobode, shvaćena na način “pozitivne” slobode kako su to shvaćali mladohegelovci razvijajući ideje Kanta i Fichtea (a nasuprot Hegelovoj slobodi kao “spoznatoj nužnosti”): ne samo da svaka osoba mora uživati osnovna ljudska prava na život, slobodu, svojinu, sigurnost, traženje sreće, ravnopravno takmičenje za razne društvene položaje, mišljenje, vjeru, otpor tlačenju… što su promovirali osnovni dokumenti američke i francuske revolucije (ne slažu se svi oko svih prava s liste!), nego i to, da svaka osoba mora uživati slobodu i dapače treba koristiti slobodu da razvija svoje ljudske potencijale i potencijale drugih. Čovjek treba biti više od onoga što prirodno jest: hegelovski, biti ne samo po-sebi (njem. ansichsein) nego i za-sebe (fürsichsein), čemu se Sartre dodati i za-druge (franc. pour-autrui).

Biti slobodan nije samo pravo, nego i dužnost; čovjek nije naprosto dan (njem. gegeben) nego zadan (aufgegeben), zadatak je sebi samom, što je distinkcija koja potječe od Kanta, a u 20. stoljeću razvili su je egzistencijalisti, te je nasuprot totalitarističkoj težnji staljiziranog “dijamata i histomata” Sartre ontološki utemeljivao da svaki čovjek treba razviti i slijediti vlastiti “projekt” koji njegov/njezin život čini jedinstvenim.

Filozofi kao Kangrga i drugi jugoslavenski (a ponajviše hrvatski) praksisovci analizrali su djela mladog Marxa, koji je filozof a ne ekonomist.

Moralistički: trebamo pomagati malenima; etički: čovjekova je dužnost da »ne ide malen ispod zvijezda« (u pjesmi “Opomena” A. B. Šimića izražena je svijest o dvije stvari za koje je Kant rekao da izazivaju divljenje: »zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni«, ali i poetska žudnja da se dihotomija prevaziđe: »Na svom koncu / mjesto u prah / prijeđi sav u zvijezde.«).

U vrhu svjetskog novinarstva 1850-ih

karl-marx-new-york-daily-tribuneDrugo, Karl Marx je povremeno ljenčario i tulumario, te živio od financijske pomoći Friedricha Engelsa (treba imati u vidu da je živio kao politički emigrant; te: zašto bi bilo moralno pogrešno živjeti od pomoći prijatelja, a ne recimo od nasljedstva koje ti je ostavio otac?), ali je nesumnjivo bio vrlo marljiv radnik.

Među inim, malo se spominje da je bio ne samo novinar, nego je u tome bio i vrlo uspješan: tijekom 1850-ih je spadao u sam vrh svjetskog novinarstva, jer je bio dopisnik najtiražnijih novina na svijetu!

U ediciji “Penguin Classics” je 2008. objavljena knjiga “Dispatches for the New York Tribune: Selected Journalism of Karl Marx”, koju je uredio Jim Ledbetter. Marx je bio novinar i urednik novina u manjoj ili većoj mjeri čitav život, od 1842, kad je počeo pisati za Rheinische Zeitung, kojem je ubrzo postao glavni urednik.

Taj novinarski rad, kako je kasnije pisao, bio je bitan za njegov misaoni razvoj. Tada se prvi put morao baviti “materijalnim interesima”, za što nije bio pripremljen prethodnim svojim studijem i istraživanjima filozofije, prava i teologije. To ga je učinilo sposobnim razumjeti o čemu piše pragmatični sin biznismena Friedrich Engels u knjizi “Položaj radničke klase u Engleskoj”, objavljeno 1845..

Urednih dnevnih novina “The New York Tribune” Charles A. Dana upoznao je Marxa godine 1848, kad je posjetio Köln. Nekoliko godina kasnije, pisao mu je iz SAD i ponudio da bude redovni dopisnik. Marx je radio taj posao od 1852. do 1862.. Nije to bilo nešto usputno. “The New York Tribune” je tada izlazio u 200.000 primjeraka i bio je najtiražnije novine na svijetu! Tijekom deset godina, za njih je napisao 350 članaka (Engels je napisao 125, a 12 su napisali zajedno).

Novinarstvo je tada, naravno, bilo drugačije: tekstove su preko oceana prevozili parobrodi, tada još nova i skupa izmišljotina, zahvaljujući čemu su se pojavljivali u tisku već nakon 10-15 dana, a ne nekoliko mjeseci.

Marx se savjesno trudio prikupiti podatke za svoje članke, koliko su mu u u to doba mogli stajati na raspolaganju (pisao je ne samo o Njemačko i Engleskoj, nego i o Rusiji, Indiji, Kini idr.). Trudio se dati svojim čitateljima cijeloviti uvid u tijek događaja, na način specijaliziranih novinara koji prekoračuju granice pukog izvještavanja i tragaju za onim što se naziva “u pozadini vijesti”. (Tako i ja radim, dozvolite mi neskromno isticanje, na blogu i fb stranici “Ekološka ekonomija” – naporan rad, za koji međutim nisam plaćen, pa se s određenog etičkog stajališta to i ne priznaje kao pravi rad.)

The New York Tribune su bile politički angažirane progresivne novine, sa sklonošću “utopijskom socijalizmu”, ali i snažnom religijskom notom. Bili su angažirani za ukidanje ropstva, protiv rata, protiv alkoholizma, duhana, prostitucije i kockanja. Razvijajući ozbiljno novinarstvo, nasuprot senzacionalističkim rivalima Herald i Sun, uveli su niz inovacija, među inim angažiranje stalnih dopisnika iz inozemstva.

Marx je objavljivao i u više drugih novina, iako neredovito. Ledbetter kaže da on ima svoje ugledno mjesto i u povijesti novinarstva. Knjiga “Karl Marx Dispatches for the New Yor Tribune” dostupna je na netu kao pdf.

Etika, nasilje, socijalisti i komunisti

Marx- Damn you Bourgeoisie!Glede pak Marxove “moralne filozofije” tj. etike, te nasilja, ne zaboravimo u koje je doba odrastao, formirao se kao osoba i napisao “Komunistički manifest”: u to je doba, 1830-ih i 1840-ih godina, feudalizam bio još vrlo jak, a s druge strane radnička je klasa, pedeset godina nakon Adama Smitha, bila u najgorim mogućim uvjetima. Kapitalisti su bez pardona koristili nasilje kad su se radnici bunili, te su sustavno odbijali mjere u korist radnika, čak npr. i zakonsko ograničenje rada u tvornicama djece ispod 12 godina na najviše 12 sati tjedno.

To je, kako sam gore već spomenuo, u svojoj knjizi opisao tada 25-godišnji Friedrich Engels, jedan od onih bogataša koji su osjećali da nije pravedno što su u toliko privilegiranom položaju. Engels je bitno utjecao na Marxa da se okrene filozofskom (moralističkom, etičkom, sociološkom, ekonomskom) promišljanju situacije proletarijata.

Kome je stalo do pravde, treba se za nju boriti. Ako nosioci nepravde koriste nasilje, ponekad će ga trebati koristiti i zastupnici pravde. To je naravno stari i nerješiv problem metode, koji vodi do teorijske aporije i nema jednostavnog razrješenja. Ali čak i i Mahatma Gandhi učio, da u nekim situacijama jest opravdano posegnuti za nasiljem.

“Socijalisti” su u ono doba bili uglavnom dobrodušni ljudi iz viših slojeva, koji su propovijedali, u raznim modelima, ono što smo u doba režima koji se pozivao na marksizam zvali “utopijski socijalizam”: “moralistički”/etički stav, da je dužnost bogataša da djelom svojih prihoda pomažu siromašnima, da je dužnost kapitalistima da pruže svojim radnicima podnošljive radne uvjete, pristojne prihode i druge životne olakšice.

Kao “komunisti” su pak tada bili imenovani bijesni siromasi (“Bijesni”, franc. Les enrages, su bili jedna radikalna grupacija u Francuskoj revoluciji), koji su, manje ili više artikulirano, željeli oteti bogatašima imovinu i podijeliti je siromasima. Strah od “komunizma” tj. (uglavnom neartikuliranog) bijesa širokih masa uistinu je vladao 1840-ih, pa su vladajući zbog tog straha pristajali na ustupke, npr. i u Hrvatskoj, ukidanjem kmetstva 1848..

Nasuprot feudalizmu, Marx je bezrezervno na strani kapitalizma: neke njegove stranice su vrlo rječita apologija kapitalizma.

Glede nasilja, i feudalci i kapitalisti tada su ga, a i kasnije, bez pardona masovno koristili protiv potlačenih.

Ipak, tijekom slijedećih desetljeća, dok su Marx i Engels još bili živi, stvari su se, i za radnike, pomalo počele popravljati. Njihovi idejni protivnici, ali i i oni koji su se na njih pozivali kao socijalni demokrati, “revizionisti”, pristaše reformnog puta evolucije a ne revolucije (npr. fabijanci iaustromarksisti), postigli su više u poboljšanju uvjeta života radničke klase i napretku čovječanstva nego radikali. Obje strane (bogataši i siromasi, kapitalisti i radnici, progresisti i konzervativci) moraju biti spremne činiti neke ustupke da bi se opća razina nasilja u političkom životu smanjivala. U suprotnom, može doći do eskalacija i eksplozija.

Dijagnoza, prognoza i terapija

Karl i Jenny MarxMarx je bio izdanak svoga vremena, ali i vrlo marljiv radnik. Naporno je radio kopajući za podacima iproučavajući literaturu da bi razvijao svoje teorije. Dao je neke izvanredne uvide. Njegova metoda kritike političke ekonomije je i dalje važno sredstvo dijagnoze temeljnih slabosti kapitalističkog poretka; npr. nakon financijskog sloma 2008. mnogi su ponovo čitali Marxa, njegove analize o kapitalističkim ciklusima i krizama te, specifičnije, o odnosu stvarno i financijskog kapitala (u trećoj knjizi “Kapitala”, koja nije tiskana za njegovog života pa je malo čitana). Od brojnih novijih napisa, vidi npr. članak Are We All Marxists Now? na mrežnom sjedištu “The Imaginative Conservative”.

Ali pokazala se kao slabo sredstvo za prognozu i dijagnozu, jer zanemaruje neke važne aspekte kapitalizma i liberalizma (koji se s vremenom spojio s demokracijom): šumpeterevsko “kreativno razaranje”, poduzetništvo, inovativnost, osobna sloboda, sustav podjele vlasti koji ograničava opasnost od bjesomučnih svemoćnika.

Revolucionarno nasilje je pak, čak i kad ga se može opravdati kao odgovor na nasilje vlasti, vrlo rizično sredstvo jer iz sredstva otpora tlačenju prelako postaje sredstvo tlačenja.

Nešto o Marxovom osobnom životu

Imao je raznih osobnih mana. Previše je pušio, povremeno se napio, povremeno bio neodgovoran, često arogantan, netolerantan prema idejnim protivnicima, nerijetko brutalno sebičan, napravio je dijete svojoj služavci – prilično tipičan buržuj onoga doba. (O njegovom osobnom životu, knjiga tiskana 2011. koja je dobila Pulitzerovu nagradu za biografiju: Mary Gabriel: “Love and Capital: Karl and Jenny Marx and the Birth of a Revolution”.)

“Existencial Comics” je vrlo zabavan strip, koji se bavi filozofijom. Treba imati osnovna znanja o povijesti filozofije, da bi se moglo pratiti; ali često su uz strip i korisna kratka objašnjenja.

Ovo je zgodna priča, sigurno ne baš 100% istinita, ali blizu: The 100% True Story of the Writing of the Communist Manifesto. Jest povremeno bio nepouzdan, ali na kraju je napisao obećani program.

Kasnije je, radeći na “Kapitalu”, bio i previše savjestan, što je produljivalo rad (“zatezalo”, engl.: procrastinator); ne bi mogao opstati kao novinar danas, a ni kao znanstvenik, jer treba redovno objavljivati radove i biti citiran.

Bio je vizionar, ali ipak dijete svoga doba. Kao i mnogi drugi značajni ljudi u povijesti, u nekim stvarima može nam biti uzor, a u drugima ne; ali svakako ne idol.

Oglasi

Čuli ste da je rečeno: Voli svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja…

Članak Miljenka Jergovića u jučerašnjem “Jutarnjem listu”, povodom izlaska knjige sabranih djela fra Leonadra Ćuturića, bosansko fratra iz samostana u Fojnici.

Njegovi su stavovi jednostavna ilustracija fenomena, kojeg je Edward C. Banfield, istražujući strukturalno zaostajanje južne Italije za sjevenom, prije 60 godina okrstio kao “amoralni familizam” (htijući naime reći da moralna načela vrijede samo unutar “familije”; pa bi možda bolje bilo “familistički moralizam”).

fra Bono Zvonimir ŠagiSlika lijevo: Umjesto slike fra Leonarda, dajem sliku fra Zvonimira Bone Šagija, koji je bio, kako sam ga doživio, bitno drugačija vrsta redovnike, izbegavši se i suprostavlajući se nacionalističkoj redukciji kršćanstkoga univerzalizma.

Čovjek koji je uzor vrlina unutar svoje zajednice, kad iz nje izađe, umjesto etike (etika je moral, poopćen na čovječanstvo) osjeća strah, nepovjerenje i mržnju. Umjesto poopćena moralnih načela prihvaća, hirovito i nekritički, one ideologije koje su na raspolaganju, a odgovaraju osnovnim osjećajima obaveze prema Svojima i straha od Drugog.

Fratar koji nije volio Srbe, liberale, partizane i Stjepana Radića

»Teške, tvrde naravi, strog po prirodi i prijek, ali marljiv i s razvijenim pojmom o čestitosti unutar vlastite uže zajednice, dočim krajnje nepovjerljiv, ispunjen predrasudama prema drugim zajednicama, fra Leonardo Čuturić prepustio se epohi. Ona ga je ideološki i svjetonazorno mijesila i oblikovala, bez njegova izrazitijeg sudjelovanja u tome. Kao što biva kod izrazito tvrdoglavih i svojih ljudi, rođenih revolucionaraca i predestiniranih mučenika, nije fra Leonardo izabirao svoja uvjerenja, nego su, čini se, ona izabirala njega.«

Mrzio je Srbe, Židove, muslimane, liberale, sekulariste, haesesovce, žandare, sokolaše i “konkubince”. Sklop ideja koji je prvenstveno nacionalistički, a ne kršćanski. Oni “Drugi” su oni koji nisu Hrvati, ali i oni koji su loši Hrvati.

»Fra Leonardov antisemitizam je, kao i njegovo gnjevno protusrpstvo, a onda i mržnja na muslimane, sve dio mode i običaja vremena. Dio je to one katoličko-hrvatske konzervativne agende o kojoj dugo ništa nismo željeli znati, ili koja se, naročito u Bosni, retorički vezivala samo za ekstreme, a zapravo je bila prevlađujuće stanje duhova. I onda kada je nastupio Drugi svjetski rat, fra Leonardo je, opet u duhu vremena i rečenog svjetonazora, dušom i srcem bio na strani Hitlera i NDH.«

Fenomen morala bez etike. Jedan zakon za Naše, drugi za Druge.

Antropološko-filozofsko objašnjenje: pripadnici genusa homo, nastali prije 2-3 milijuna godina, vješti su lovci, koji se odlikuju time što izrađuju oruđe.

Njihov glavni suparnik su druga plemena u borbi za lovišta, izvore vode i druge resurse, a ne druge životinjske vrste.

Pojedinac ne može sam preživjeti; altruizam prema užoj zajednici daje evolucijsku prednost, ali ne i prema svim pripadnicima vrste.

Da “familistička” moralna načela trebaju biti proširena na etiku, koja se odnosi na čovječanstvo, a usidruje u pojedincu kao individui koja se odnosi prema općem (Bog, Priroda, Čovječanstvo…) direktno a ne preko posebnog, pojavljuje se s gradovima, a osobito oštro ju zastupaju osnivači religija i filozofskih škola iz “osovinskog doba”, počevši prije oko 2600 godina, u sva tri velika civilizacijska kruga Staroga svijeta.

Time je stvorena napetost u trokutu pojedinac – zajednica – općenitost. Napetost koja ni do danas nije razriješena; generalna pouka se uvijek lako reducira na posebnu. To ona dobiva vrlo raznolike i maštovite varijacije, mješanjem religije, sektaštva, nacionalizma, kampanilizma, familizma, strančarenja idr..

Tako i kao kod fra Leonarda. Zapovijed “ljubi bližnjeg svoga” razumijeva se bukvalno: da je bližnji (ili onaj “brat” kojem ne treba gledati trn u oku) samo onaj, tko je član Naše zajednice. Nova “familija” su oni, koji slijede Isusa Krista – i to samo oni, koji ga slijede na ispravan način.

Što se Drugih tiče, njih je slobodno mrziti (ako smo na strani Boga, sve je dozvoljeno); priče da treba moliti za neprijatelje, okrenuti i drugi obraz isl. ne smatraju se ozbiljnim.

Mi se i danas mučimo unutar te trojne dijalektike.

Familistički moralisti mogu biti opasni; a za nevolju, jer ništa ljudsko nije bez dijalektike (prelaženja u svoju suprotnost), univerzalistički etičari mogu biti još opasniji.

Ekologizam pak donosi uvid, da se danas situacija dramatično mijenja, te se uistinu moramo ponašati kao čovječanstvo, kao jedna zajednica, prema biosferi, Geji, Svemiru. Naše međusobne borbe za resurse sad više ne trebaju biti u prvom planu.

Čovjek je postao “sol Zemlje” u jednom posve novom smislu.

Svi se još mučimo oko novih uvida, posljednji 2600 godina i posljednjih 50-ak godina, oko razumijevanja ideja i oko praktičnih rješenja.

Ujedinjeno čovječanstvo nova je ideja i još će dugo ostati čudna novost. Ideologije koje su dosad razvijene iz te ideje ne zadovoljavaju, jer opet reduciraju opće na neku posebnost (država, klasa, znanost, tehnika, tržište…).

»(…) No ja vam kažem: volite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone.« (Mt, 15, 44)

O Žižeku, Trumpu, hipsteraju, scijentizmu, Hegelu…

Prije nekoliko dana, jedan moj facebook prijatelj je objavio komentar povodom izjave Slavoja Žižeka da bi, da je građanin SAD, glasao za Donalda Trumpa (video). Napisao je: ovaj lik je nalupetao toliko gluposti da sam ostao šokiran. Svaka rečenica mu je kriva, najdiplomatskije moguće rečeno. (…) Ovo od Žižeka je epski bezvezno.«

hipster-girlKad sam rekao da ne mislim tako, priložena je i poveznica na zanimljiv tekst Intellectual Hipsters and Meta-Contrarianism, na sajtu posvećenom “usavršavanju umijeća ljudske racionalnosti”. Ono “intelektualni hipster” bi se valjda trebalo odnositi kako na Žižeka, tako i na mene.

Povodom toga sam napisao neke komentare, koje sad prenosim uz malo promjena i dopuna. Ima tu puno tema o kojima bi se dalje moglo promišljati i diskutirati, ali to je naporno i vremenski vrlo zahtjevno. Pa nekome možda mogu biti zanimljive ove manje-više nabacane bilješke.

Donedavno nisam bio ni čuo riječ “hipster”. 🙂 Rekao bih, u kontekstu mojih promišljanja, da se ovdje bar donekle radi o indiciranju razlike između liberala i ljevičara, scijentista i filosofista, možda i filozofski anglosaksonca i kontinentalca. O tome, da ovi prvi automatski odbacuju način mišljenja, svjetonazor, diskurzivni okvir potonjih, kao glupe, očito krive, bezvezne.

Kad citirani autor, Yvain, piše »hipster is a person who deliberately uses unpopular, obsolete, or obscure styles and preferences (…)«, u tome zaista donekle mogu naći sebe. Samo, ima tu jedna kvaka 22: na stranu “popularnost”, to je relativno i može se prilično brzo promijeniti (uostalom, Žižek spada u popularne – ja naravno ne). ono što netko smatra za “obsolete or obscure” za drugoga uopće ne mora biti takvo.

U nastavku iste deskripcije hipstera, Yvain piše: »(…) in an attempt to be “cooler” than the mainstream.« Tu je, uz opis onoga što netko čini, dodana i hipoteza o motivu, zašto to čini. Nezgodno je kad se nečiji motiv pojavljuje kao dio definicije. Očito imamo problem: kojom metodom ustanoviti što je nečiji motiv? Možda on/a ipak zastupa naprosto ono, što smatra istinitim?

Nemamo za to sigurne kriterije; čak ni kad se radi o nama samima. Motiva ima raznih, svjesnih i nesvjesnih, direktnih i pozadinskih idr.. Vrlo vjerojatno u složenijim ljudskim postupcima (npr. izražavanju misli) uvijek ima višestrukih motiva. Svima popularnost može biti motiv (pa makar da dobijemo par lajkova na fb-u, ako već ne moremo imat pun stadion ushićene publike :-) ), a opet, ne znači da nam je to JEDINI motiv.

Meni se također teško uživjeti u način mišljenja i izražavanja (diskurzivni okvir) koji prakticira Yvain, i koji je uobičajen na mrežnom sjedištu lesswrong.com i drugima, koji se bave promocijom racionalnosti, znanosti, kritičkog mišljenja. Pri čemu međutim smatram da postoje ozbiljna ograničenja u tome kako razumijevaju te pojmove.

To je svjetonazor ukorijenjen u anglosaksonsku misaonu tradiciju (analitička “filozofija”, pragmatizam, slobodnotržištizam) dok sam ja ukorijenjen u (europsku filozofsku) “kontinentalnu” tradiciju (a uže, usprkos interesu za francusku post-modernu, u srednjeeuropsku, njemačku – postoji pak povijesno snažna poveznica sa anglo-saksonskim odvojkom europske mudroslovne misli preko Wittgensteina i “austrijske škole” u ekonomiji – ja sam pak ekonomiji po svojim uvjerenjima i diskurzivnom okviru blizak njemačkoj tradiciji u filozofiji ekonomije, od Listove “nacionalne ekonomije” nasuprot individualnoj/globalnoj, preko “ordoliberalizma” do “eko-socijalne tržišne privrede”).

hipsterius-portlandiaNikako ne mislim reći, da tu misaonu tradiciju smatram bezveznom! Ovaj tekst mi je zanimljiv. Mislim da se opisane strategije “contrarians” i “meta-contrarians” mogu uklopiti u Foucolutovu teoriju diskurzivnih borbi. Naravno, moguće je reći da time ja naprosto prevodim terminologiju u diskurzivni okvir (uže, ideo-logiju, iako ja tu pravim razliku, slijedeći Teun A. van Dijka, vidi http://www.discourses.org – on se, bar kako ja to vidim, za razliku od Foucoulta i Lacana trudi da ne bude “obscure”) koji mi je bliži (iako ga mnogo ljudi, ne bez razloga, može – contrarianski – označiti opskurnim).

A neminovno priziva u svijest i hegelovsku trijadu (teza = naivna pozicija “petogodišnjaka”; antiteza = kontriranje tezi; sinteza = istina na višem nivou). A hegelijanska metoda pak upućuje na dalje nadslojavanje, jer sinteza se pojavljuje kao nova teza, nešto što “petogodišnjaku” (naivnom, ne-reflektiranom “commons sense”) postaje samorazumljivo, kad se jednom nova spoznaja ili način mišljenja proširi i ukorijeni (npr. “svi su ljudi rođeni jednaki”, što je prije nekoliko stoljeća bila tvrdnja očito suprutna “zdravom razumu”).

Evo ovaj primjer, kojeg autor (Yvain) navodi za trijadu “uneducated → contrarian → meta-contrarian” je izrazit za ono što ja shvaćam kao varijaciju hegelovske trijade: »KKK-style racist → politically correct liberal → “but there are scientifically proven genetic differences”« Ovu potonju poziciju zastupa hrvatsko/hongkonški filozof Nenad Sesardić.

Rasama se nisam baš bavio, ali posve je ista struktura trijade u diskusiji o razlikama u spolu/rodu. O tome sam pisao prije tri godine, kad je desnica (koju je tada počela personificirati Željka Markić, ali se bila i direktno uključila Hrvatska biskupska konferencija) krenula u napad na “spolni odgoj”, prenoseći općenitu vojnu (koju su fundamentalistički katolici preuzeli od američkih protestantskih evangelika, iako potonji ne podnose katolike) protiv “rodne ideologije” (a zanimljivo je da im se u tome suprotstavila i jedna hrvatska časna sestra, katolička feministica).

Oni, zapravo, prave neku vrstu intelektualnog “kratkog spoja”, jer se pozivaju na empirijsku činjenicu da postoje (vjerojatno genetski uvjetovane) razlike u građi i obrascima funkcioniranja mozga muškaraca i žena, pa na osnovu toga naprosto skaču natrag na “naivnu” poziciju, da je “Bog stvorio muško i žensko”, napravio ih različitim i odredio im različite dužnosti/uloge/službe, pa se tu nema što dalje “filozofirati” uvodenjem razlikovanja spola (biologija) i roda (sociologija).

Paradoks je da mnoge žene s uvjerenjem u toj kampanji sudjeluju na strani klasičnih patrijarhalnih konzervativaca (one, možda, žele meta-kontrarijanski ipak destruirati patrijarhalizam i tradicionalnu kršćansku mizoginiju teorijom da “različitost službi” ne znači hijerarhiju).

Ja sam pak u tadašnjoj diskusiji, te kasnije u svojim nezavršenim mudroljubnim zapisima (“Uzorna filozofija”, gdje u formi možete uočiti utjecaj Wittgensteina – izrazito nastojim biti ne-obskuran) prihvatio tu tezu “postoje scientifically proven genetic differences,” i suprotstavio joj novu kontru (“ali one nisu bitne”) te pokušaj sintetskog pogleda.

S druge strane, žene pak koje se suprotstavljaju tezi o jednakosti/ravnosti muškaraca i žena (svaki petogodišnjak zna da dečki i curice nisu jednaki!), možda zapravo govore iz pozicije buduće društvene superiornosti žena, koja će u ne tako dalekoj budućnosti postati samorazumljivi fakt zdravog razuma, pa destruiraju budući muški apel na jednakost.

O spomenutim mojim meta-kontrarijanskim promišljanjima o rodu i spolu, zapisi Uzorna filozofija, poglavlja 23.- 25. imaju strukturu trijade:

Teza: 23. Spolni dimorfizam
Antiteza: 24. Rodni dimorfizam
Sinteza: 25. Rodna dualnost, raskol i jedinstvo

O razlikama u strukturi mozga posebno u točki 25.2., te odmah kontra u 25.3., a onda koraci idu dalje, malo u stranu, pa “sinteza” u 25.7. (opet trijada dakle unutar šire trijade): »Ni dualnost ni jedinstvo nisu apsolutni. Važnije od razlika u mozgu je njegova veličina, složenost i prilagodljivost.«

Glede pak Žižeka i njegovog hipsteraja i kontrašenja, neću se izjašnjavati o Clinton i Trumpu, jer nisam se dovoljno time bavio, a i Žižeka, kako rekoh, već godinama ne pratim (ali vidim da je o Trumpu već više puta ove godine govorio).

Mogu pak shvatiti da netko, kojem je načelno skup vrednota koje Clinton zastupa bliži, ipak kaže da je ona još gora od Trumpa, jer sam zapravo i sam jednako rekao u ovoj našoj žabokrečnoj zabiti, da je Milanović još gori od Karamarka odnosno Plenkovića. Pisao sam pred posljednje izbore da prvi put neću na izbore izaći, što mi je nemali broj fb prijatelja, sdp-ovaca i ljevičara, zamjerio. Nije to naprosto želja da se neprincipijelno “kontrira”. Ono, pošteni neprijatelj može biti bolji od nepoštenog prijatelja. 😦

Žižek ima svoj rezon, koji je možda i pogreška, ali nije naprosto glupost: Clinton znači inerciju, pretrajavanje jednog duboko potresenog i problematičnog sustava, a Trumpova pobjeda, iako donosi rizike, donosi i mogućnost da se kreativni potresi dogode u obje glavne američke stranke.

Inače, [ovo je pisano 4. studenoga] mislim da Trump ima vrlo dobre šanse za pobjedu, bez obzira što Clinton još vodi u anketama.

Neki dan u razgovoru s jednim Amerikancem, on reče da je deprimirajuće i da je pokazatelj da nešto nije u redu s političkim sustavavom, što su dvoje kandidata za predsjednika (koji imaju neke izglede) osobe koje većina Amerikanaca zapravo ne podnosi. Konzervativci ne vole Trumpa, a ni demokrati Clinton.

Pa, tko zna, dodajem ovo danas, već znajući da je Trump pobijedio] možda je Žižek u pravu, pa se tu nešto promijeni. Američka demokracija preživjela je brojne izazove i potrese u ovih 240 godina. Koje će pak sve promjene Trump stvarno donijeti, i što će sve to za svijet značiti, naravno bezbrojni će spekulirati i diskutirati slijedećih tjedana. Svijet, svakako, danas ujutro više nije isti. Ovo je vrhunac ofenzive “populista” protiv “elitista”, koji izražava duboko nezadovoljstvo običnih birača u najbogatijim državama nakon velike ekonomske krize 2008.. Izrazita elitistica, Clinton se othrvala ofanzivi slijeva, ali je izgula od protivnika sdesna.

Strah od revolucije, strah od svijeta

Iznenadilo me, kako riječ “revolucija” — po mom sudu danas bezazlena pa čak i izlizana — može izazvati paniku, agresiju, čak možda i (privremenu?) neubrojivost.

djevojcice-za-revolucijuImam u vidu medijsku olujicu prije nekoliko dana, potaknutu fotografijom s jednog malog igrokaza, objavljenoj na fb profilu i na mrežnom sjedištu Libela – portal o rodu, spolu i demokraciji: dvije djevojčice drže transparent s parolom »učimo djevojčice da umjesto kuće spremaju revolucije«. Meni izgleda zabavno; zgodno, ali ne bih tome posvetio više od par sekundi. I u djelatnostima libele, to je bilo periferno.

Ali jedan se odrasli muškarac, nekadašnji BBB-ovac, danas direktor agencije za odnose s javnosti, našao ponukanim da objavi kako je uznemiren: »curice učit da spreme revolucijicu, dvije, malo sjeku glave, šalju ljude u gulage i konclogore, ekspropriraju i nacionaliziraju privatnu imovinu…«

Idesh! Mene u glavi stvorila slika: s jedne strane skupina Bad Bue Boysa s bokserima i palicama, s druge skupina curica s transparentima — i da ova druga grupa izaziva strah prve. 🙂

Odgovorio sam ironično: »Ma daj, smiri živce, ni tak strašno. E sad, da ti dođu ovakve nekakve iz “ružičaste revolucije” s batinama, bogme, imao bi se razloga zabrinut.« Nakon toga me blokirao na fb-u.

Na drugoj slici su indijske žene iz Gulabi Gang, koje su započele “direktnu akciju” tako, što se okupi njih pet-šest, naoružane bambusovim štapovima, pa premlate muškarce koji tuku svoje žene. One su, kaže osnivačica, »banda za pravdu«. (U jednoj epizodi indijske sapunice “Mala nevjesta”, prikazivane i kod nas, veća grupa žena upala je na svadbu gdje su udavali djevojčicu – što je vjerojatno protivno i indijskim zakonima – te su štapovima rastjerale svatove, otele mladu i odvele u “sigurnu kuću”.)

Bivšem BBB-ovcu pridružila se i jedna žena, znanstvenica, također prilično poznata u široj javnosti. Žene iz “Libele” nazvala je »krapljače« i da jedva čeka tu revoluciju, pa da u redakciju “Libele” upadne s AK-47. Ona je međutim dan kasnije izjavila da je pretjerala, da je to bila loša šala i da se ispričava.

gulabi-gandNjen sarkazam prema feministicima, koji se pokazao u prvoj spontanoj reakciji, po mom sudu primjer je (među inim) tzv. “amazonskog paradoksa”, koji glasi: “Amazonke nisu feministice”. (“Amazonka” je žena koja je uspješna u društvu kojim još uvijek dominiraju muškarci; u homersko doba to je značilo biti ratnica, danas su načini drugačiji. Amazonke iz grčkih mitova, a često i uspješne žene kasnije i u moderno doba, često ne pokazuju solidarnost s manje uspješnim ženama: “ja sam uspjela svojim sposobnostima, a vi ste smiješne kad se žalite da to ne možete”.)

Bivši BBB-ovac i današnji PR-ovac ostao je pri svojoj retorici, postavivši se u ulogu žrtve i najavljujući dalju bitku, u javnosti i na sudu. Ponaša je kao da je stvarno ugrožen, kao da mu stvarno prijete »isfrustrirane femiNAZI glupačetine«.

Riječ “revolucija” koristi se zaista u puno različitih smislova; isto kao i “reforma”. Među njima nema oštre razlike, jer revolucionarne promjene mogu se postići i malenim koracima, bez imalo nasilja. Proguglajte npr. “culinary revolution”, pogledajte zanimljiv sajt fashionrevolution.org.

Danas rijetko tko sanja o “revoluciji” koja jednim udarcem mijenja svijet. O tome sam pisao prilikom prvog studentskog zaposjedanja fakulteta, prije sedam i pol godina: »Ne – neće biti “juriša na zimski dvorac”; ovo je nešto drugo, dublje. Da – to je “festival”, između ostalog, jedan “performance”. Revolucionarni zanos, baziran na formulama velikih teorija, uz koji su marširale precizne formacije revolucionarnih brigada, postaje per-formativna mreža, u kojoj svatko može sudjelovati i svoj dio saga tkati. (Što je, također, bio bitni sadržaj 1968. – tadašnja revolucija nije pobijedila, pa ipak je svijet revolucionarno promijenila.)«

Tijekom posljednjih nekoliko generacija dogodila se revolucionarna promjena u odnosu među spolovima, a da sufražetkinje i feministice nikog nisu izrešetale kalašnjikovima, poslale na giljotinu ili u gulag.

Na sajtu “Libela” više se puta spominje riječ “revolucija” u raznim smislovima. Ovdje je recimo u naslovu “tiha revolucija” i hvale liberalni ideal – britansku vladavinu prava.

Ali znate, kako god smiješno zvučalo, treba, mislim, takve fenomene i ozbiljno shvatiti. Mislim da nije slučajno, nego je izraz društvenog sindroma, da je riječ “revolucija”, u benignom okružju, jednog miuškarca i jednu ženu asocirala na jakobinski ili boljševistički teror. To je strepnja i tjeskoba, usađena negdje u dobine onoga što nazivamo “duša”, što u trenutku nekog vanjskog šoka (što može biti jedna slikica) izbija na površinu u spontanoj reakciji.

Mislim da je to ozbiljan problem, jer se svijet dramatično mijenja i u tijeku je nekoliko revolucija (npr. četvrta industrijska revolucija). Revolucija traži korijenitu promjenu, promjenu temelja. A to ugrožava naše shvaćanje samoga sebe – naš identitet. Moramo u svoj identitet biti sigurni, da bismo ga mogli mijenjati.

To je paradoks epohe, koja ide iz revolucije u revoluciju. Još uvijek smo, 150 godina nakon Marxovog “Kapitala”, u epohi kapitalističkih revolucija, a ne komunističkih. Prilagodi se, ili umri. Postani netko drugi, da bi ostao isti. Treba se suočiti sa svojim strahovima, dapače sa svojom tjeskobom, sa užasom negacije, da bi se kroz njih prošlo na suprotnu stranu, sačuvalo svoj identitet promijenivši ga, i prosperiralo u svijetu gdje stalna samo mjena jest.

Zašto sam “facts Nazi”

Pokušavam svoje stavove, čak i o naizgled očitim ili banalnim temama, zasnovati na točnim činjenicama. Ne treba žuriti u zaključcima. Pogotovo kad su umiješane emocije, bilo pozitivne ili negativne. Provjeriti točnost fakata, te jesu li to svi bitni fakti. “The truth, the whole truth and nothing but the truth”.

Problem brzopletog zaključivanja

jumping-to-conclusions-reliabilitynowKod svakog od nas postoji sklonost prebrzom zaključivanju. Moramo tu slabost kontrolirati. Osobito onda, kad možemo postati žrtva manipulacije.

O zabludama i manipulacijama s činjenicama pogledajte npr. moje tekstove:
Kako se lažima kreira mržnja (28. listopada 2014.),
Slučaj male Jagode: žrtve ste manipulacije. Sjedite i razmislite (17. veljače 2010.),
Još jednom manipuliranje podacima o samoubojstvima branitelja (17. prosinca 2015.).

Treba paziti na točnost, te koliko je moguće i kompletnost podataka. A tek onda dolazi složeno pitanje interpretacije podataka i sagledavanja njihove međusobne povezanosti (cjeline, konteksta), o čemu neću ovdje.

Primjeri iz ekološke ekonomije

Također se u diskusijama o Ekološkoj ekonomiji uvijek iznova suočavam s anti-faktičkim tvrdnjama, često izrečenim svisoka od ljudi uvjerenih u svoju kompetenciju, kako su obnovljivi izvorni energije vrlo skupi, da se bez nuklearnih elektrana ne može osigurati dovoljno energije isl.. Oni često jednostavno odbijaju čak i pogledati na čemu zasnivam svoje suprotne stavove (obično tvrde da i bez promjene znaju da su izvori nepouzdani).

Nedavno sam se susreo i s neobičnim stavom, da nesreća u Nuklearnoj elektrani Fukušima Daići nije bila nuklearna nesreća (iako ju tako klasificira Međunarodna agencija za nuklearnu energiju, IAEA).

U diskusiji o korištenju organizama modificiranih genetskim inženjeringom u poljoprivredi, odnosno van laboratorija (jer to je tema diskusija, ne korištenje u sigurnoj izoliranoj okolini), kod zagovaratelja je tipično da ignoriraju sve čimbenike osim neposrednog dokazivanja utjecaja na zdravlje pojedinca (te također ignoriraju sve, što govore oni, koji nisu eksperti za genetsko inženjerstvo ili molekularnu biologiju, pa makar bili relevatni eksperti poput klasičnih genetičara, agronoma, ekologa, da i ne spominjemo npr. sociologe idr.).

Kako manipuliramo sobom samima i jest-treba problem

Vidimo u tim slučajevima da smo skloni i tome, sa manipuliramo samima sobom. Svoj intelekt, svoju sposobnost spoznaje i kritičkog zaključivanja, podredimo svojim željama. Prerano skačemo na zaključke, na osnovu pogrešnih ili nedovoljnih podataka. zato jer smo neku tezu postavili unaprijed, ili jer nam se previše sviđa da bismo je odbacili.

Tako se dolazi do pogrešnih ili do previše pojednostavljenih ideja. Naročito kad se iz onoga što jest (ili nam se čini da jest) zaključuje o onome što bi trabalo biti ili što bi trebalo činiti. U filozofiji, to je Humov Jest-treba (Is-ought) problem.

Hume analizira može li se na osnovu uvida u ono što jest zaključivati o onome što treba biti ili činiti. Česta je pak i obrnuta greška, ili kombinacija grešaka: na osnovu površnog uvida, zaključujemo o onome što jest, zatim skačemo na zaključak o onome što treba, te s tim preduvjerenjem sudimo o onome što jest.

Internet kao alat, koji treba znati korististiti

Danas raspolažemo Svemrežjem (Internetom). Mene oduševljava taj ocean informacija, koje je na dohvat ruke. Nekada sam, ako me je neko područje zanimalo, morao obilaziti knjižnice, naručivati knjige iz međubibliotečne posudbe isl. (uostalom, to radim i danas, jer surfane treba dopunu u ronjenju).

Međutim, prelako je u taj ocean samo zaviriti, pa zaključiti.

Ne volim kad se ljudi razbacuju sumnjivim ili proizvoljno odabranim podacima (Cherry picking). Znam da često idem na živce, jer nastupam kao pravi “Facts Nazi”. Čak i onda, kad se slažem s osnovnim stavom ili barem intencijom. Vrlo mi je drago, kad ljudi prihvate ispravke. A neminovno, povremeno i ja radim slične greške (kao što npr. i šahovski majstor ponekad napravi pacersku grešku).

Zaključivanje na osnovu komparacije: ima li Hrvatska previše političara i općina?

Povod da zabilježim ova razmišljanja bila je jučerašnja objava jedne moje facebook prijateljice. Ona je napisala kako u Hrvatskoj imamo previše “birokracije”, navodeći primjer hrvatskoga parlamenta u usporedbi s njemačkim. Navodi da Njemačka ima jednog zastupnika na 133.000 stanovnika, relativno pet puta manje nego u Hrvatskoj. A misli, da je to i 30 puta manje kad se uzmu u obzir lokalne vlasti (ali ne navodi nijedan podatak).

Lako je naravno ljutiti se na birokraciju (i “politokraciju”). Ali, ajmo malo gnjaviti s točnim podacima. Prvo, manje važno: ona je u usporedbi uzela u obzir samo Bundestag, koji ima 630 zastupnika i zastupnica, a zanemarila Bundesrat (dodatnih 69).

Kako sam ranije gledao neke podatke, naveo da je normalno, da je odnos broja zastupnika prema broju stanovnika to veći, što stanovnika ima manje. Ranije sam gledao podatke za razne europske države; mi smo otprilike jednaki državama koje su nam bliske po broju stanovnika (negdje između Estonije i Portugala). Po gornjem omjeru, Luksemburg bi smio imati samo troje zastupnika, a ima ih 60.

(Uostalom, još jedan podatak: Njemačka ima više zastupnika i zastupnica nego SAD u oba doma Kongresa, iako ima četiri puta manje stanovnika.)

Hratska i Tiringija

Njemačka je puno veća od Hrvatske i ustrojena je kao federacija. Hrvatska se može usporediti s nekim saveznim zemljama (Land). Pa sam malo prosurfao za primjerima. Ima i na engleskoj wikipediji: Thuringija.

Der Freistaat Thüringen (Slobodna država Tiringija) ima stanovnika kao pola Hrvatske (2,17 milijuna, uz tendenciju pada kao i za Hrvatsku). Ima sličnosti s Hrvatskom: puno šuma, važan turizam (doduše zimski).

Zemaljska skupština (“Landtag”) ima 91 zastupnika, dakle proporcionalno više od Hrvatske.

Postoje ispod toga, kao i u Hrvatskoj, dva nivoa teritorijalne samuprave: regionalna i lokalna. Na regionalnom nivou, zemlja je podijeljena na 17 Landkreise, plus šest gradova koje imaju poseban status. Dakle 23 bjedinice, a Hrvatska ima 21.

Lokalna samouprava: 850 jedinica, što je, u odnosu na broj stanovnika, triput više od Hrvatske. Od toga je 126 gradova.

To ilustrira kako treba biti pažljiv s podacima i čuvati se prebrzih zaključaka. Naravno, o stvarnim problemima učinkovitosti uprave i političkih tijela iz tih podataka ne možemo još ništa zaključiti. Generalno, možemo s dovoljno pouzdanja smatrati da u Hrvatskoj politička i upravna funkcioniraju lošije nego u poslovnično učinkovitoj Njemačkoj. Ali nije od fundamentalnog značaja sam broj općina ili zastupnika i vijećnika.

Koliko komuna ima u Francuskoj?

Druga europska zemlja, vjekovni suparnik Njemačke: Francuska je podijeljena na tri nivoa teritorijalne uprave (kao Njemačka, međutim, Francuskom se upravlja daleko više iz Pariza, tj. uloga teritorijalnih jedinica je manja.). Podijeljena je na 13 regija (ne računajući prekomorske teritorije), na drugom nivou na 96 departmana (ekvivalent naših županija), a na trećem su komune, koje odgovaraju našim gradovima i općinama. Ima ih čak 36.382! Preporcionalno broju stanovnika, to je oko pet puta više od Hrvatske.

Komune i općine u Švicarskoj

Evo da navedem, jer se radi o jednoj od zemalja koje su nam po veličini bliske: upravo se, dok sam ovo pisao, javio jedan moj fb prijatelj, koji navodi podatke za Švicarsku. Hrvatska ima 428 općina na 4 milijuna stanovnika. Švicarska ih na 8,2 milijuna stanovnika ima 2.551, dakle šest puta više. Ima i 26 kantona. (Švicarska je konfederacija, u mnogočemu specifična, pa nema smisla dalje o tome.)

Iako bi se sustav lokalne i regionalne samouprave vjerojatno mogao poboljšati u Hrvatskoj, broj općina i zastupnikasam po sebi nije fundamentalan. Kvaliteta rada je glavni problem, a ne broj. U tome se i moja fb prijateljica složila. Ovo razmatranje samo nam pomaže da izbjegnemo pogrešne, preuranjene zaključke i recepte. Sklonost površnosti i brzopletnosti vjerojatno jest dio problema.

Ali, treba se čuvati i obrnute greške!

Još nešto želim dodati, u težnji za dubljim i cjelovitim uvidom, u težnji za onime što zovemo “mudrost”.

Greška oslanjati se na nedovoljno provjerene ili malobrojne podatke (ili čak mnogobrojne, ali da su neki bitni zanemareni), praktična greška djelovanja može biti i suprutna – ono, što često percipiramo kao “birokratizam”: prevelika pedanterija i gubljenje u detaljima.

Često je to slučaj i kad se poziva na “eksperte” odnosno zastupa “ekspertokraciju”. S jedne strane, stručnjaci i znanstvenici mogu biti suženog pogleda, čak i slijepi za ono što je van njihovog područja ekspertize (vidi gore slučaj s GMO). S druge pak strane, mogu nas uvesti u diskusiju o beskonačnim detaljima gdje se izgubi fokus i paralizira sposobnost odlučivanja; izrazit slučaj mogu biti pravnici.

Ne smije se zaključivati naprečac, ali se također ne smije bojati donositi zaključke, u razumnom vremenu, o tome što treba činiti. Nikad ne možemo imati apsolutno sve potrebne podatke. Odluke moramo donositi na osnovu neke ravnoteže: ni premalo ni previše, ni olako ni neodlučno, uz pogled ni preuzak ni preširok. Teško je pogoditi pravi omjer; za to nema gotovih recepata. To je vještina, u kojoj se treba vježbati.

Filozofsko obrazovanje, uz naravno obrazovanje u različitim posebnim temama i vještinama (uže ekspertsko, ali i ono “upućenog laika”), može za tu vještinu biti vrlo korisno.

Sagledavati sve strane, razmatrati oprečnosti, sagledavati ne samo kakvi fakti jesu nego i postoji li neka tendancija u promijeni; ne samo što jest nego i što može biti, što će vjeronatno biti ili bi moglo biti ako napravomo ovo ili ono.

Nitko nije apsolutno “mudar”, niti to načelno može biti. (“Mudrost” se upravo može definirati kao sintetička spoznaja onoga što jest i onoga što treba biti.) Zato ostaje temeljna težnja mudrosti: mudroljublje, filosofia, koja može pratiti sva naša razmišljanja i djelovanja.

Dodatak

Pretraživanje Svemrežja pokazuje da je “Jumping to conclusions” prilično omiljena tema karikaturista.

dilberth-no-fact-i-know-ir-right

homer-simpson-facts-are-meaningless

jumping-to-conclusions-evilenglish-net

'That's the skip-forward button. Great for jumping to conclusions.' 'Before you get upset - maybe he's selling tickets for something.' "Thanks to yoga, I now gently stretch to conclusions instead of jumping to them" 'I'm very active. I'm always jumping to conclusions, stretching the truth, skipping lunch, and jogging my memory. With all that jumping, stretching, skipping and jogging, I still can't lose weight.' 'What he lacks in slow deliberation he makes up for with quick opinions.' "Next time, try warming up with a little idle speculation before jumping to a conclusion."

Hrabro naprijed u Srednji vijek!

Toliko da se znate ravnat gdje leži svjetla budućnost. 🙂 Tekst “Srednji vijek je najhumanije razdoblje u povijesti” je najavljen i na naslovnici tiskanog izdanja “Glasa Koncila”.

srednji vijekInače, intervjuirane osobe obično nisu odgovorne za naslove, koje stavljaju urednici novina, koji su često senzacionalistički pa previše pojednostavljuju i iskrivljuju rećeno. Ali ovdje se ne radi o redakciji komercijalnog glasila, koja teži privuči čitatelje da novine kupe. Davši ovakav naslov i stavljaljući najavu na naslovnicu, uredništvo časopisa kojeg izdaje Hrvatska biskupska konferencija izražava svoj svjetonazorski stav.

»Kršćanstvo je spasilo tekovine antičke civilizacije«

Nije. Ono ih je gotovo posve uništilo. tekovine antičke civilizacije spasili su mitraisti i muslimani (Perzija i Arapi).

»Obrazovani su ljudi srednjega vijeka vjerovali da se proučavanjem savršena djela Božjega – svijeta, ispunjava volja Božja«

Aha, i zato su u trivium i kvadrivium ulazili jelte fizika, biologija, medicina, kartografija i druge egzakne discipline… 🙂 Ah ne, čekaj, to je bilo na islamskim sveučilištima onoga doba… 😦

»nedavno preminuli vodeći svjetski medijevist Jacques Le Goff, (…) napisao da se crveni od stida što je tako malo znao o narodu koji je tako puno dao europskoj kulturi i znanosti.«

Eto, ne mogu navodni katolici u Rvata da ne skrenu u paganske nacionalističke mitove. 😦

»Isto tako su osnivani razni hospiciji – preteče današnjih bolnica – pa čak i specijalizirane ustanove za neizlječivo bolesne.«

A zahvaljujući vjerskom fanatizmu, koji je zabranjivao seciranje leševa, nagost, da muški doktor pipne ženu isl., jedini koji su nešto znali o medicini bili su muslimani, Židovi i primalje, koje su često spaljivali kao vještice.

Ah da, naravno, on nam ozbiljno objašnjava i da je sudstvo u ono doba bilo krajnje humano…

Naša je pak budućnost u našoj divnoj kršćanski obrazovanoj djeci, koja će sigurno razbiti zlatno tele i okrenuti se Jahvi kao jedinom vladaru, oživljujući tako srednjovjekovnih humanizam nasuprot grozotama 20. stoljeća. Narod koji ima takvu omladinu ne mora brinuti za budućnost

Zokin tata i Plenkijeva mama: filosofska opaska o autoreferenci

Jedna od osnovnih tema mudroljublja (filosofie) su paradoksi odnosa prema sebi samom. Kad se pitam “Tko sam ja?” onaj tko pita i onaj o kojem se pita su isti, a ipak bi istovremeno morali biti različiti, jer sebe samog kao cjelinu postavljam u pitanje.

Nije uvijek na prvi pogled jasno da se radi o samoodnošenju. A se odnosi na B, B na C, a C opet na A. Tu igru imamo u javnim polemikama. Onda imamo “nereflektirano samoodnošenje”, sve izgleda samorazumljivo.

Milanović kaže “kako vi prema meni, tako ja prema vama”, pa kako oponenti svako malo spominju njegovog oca, on je spomenuo njegovu majku. I time sebe, kako kaže s pravom jedna moja fb prijateljica, izjednačava s njima. Reći “lekar” nije samo oznaka zanimanja, nego nosi jasne konotacije. Potvrđuje se hegemonija šovinističkog diskursa. (S druge strane, također popularni gard bahatog narcisa – koji se odnosi samo prema sebi i prema ničemu drugome, nevažno što priča, glavno da je “faca”.)

S druge strane, Plenković bezrezervno prihvaća tu intenciju – da je “vojna lekarka” uvreda. Zašto? istup iz kruga nereflektiranog samoodnošenja bio bi da je rekao “pa da, bila je liječnica ili lekarka, liječila je ljude, radila u jednoj od najuglednijih bolnica i ja sam na nju ponosan.”