O Žižeku, Trumpu, hipsteraju, scijentizmu, Hegelu…

Prije nekoliko dana, jedan moj facebook prijatelj je objavio komentar povodom izjave Slavoja Žižeka da bi, da je građanin SAD, glasao za Donalda Trumpa (video). Napisao je: ovaj lik je nalupetao toliko gluposti da sam ostao šokiran. Svaka rečenica mu je kriva, najdiplomatskije moguće rečeno. (…) Ovo od Žižeka je epski bezvezno.«

hipster-girlKad sam rekao da ne mislim tako, priložena je i poveznica na zanimljiv tekst Intellectual Hipsters and Meta-Contrarianism, na sajtu posvećenom “usavršavanju umijeća ljudske racionalnosti”. Ono “intelektualni hipster” bi se valjda trebalo odnositi kako na Žižeka, tako i na mene.

Povodom toga sam napisao neke komentare, koje sad prenosim uz malo promjena i dopuna. Ima tu puno tema o kojima bi se dalje moglo promišljati i diskutirati, ali to je naporno i vremenski vrlo zahtjevno. Pa nekome možda mogu biti zanimljive ove manje-više nabacane bilješke.

Donedavno nisam bio ni čuo riječ “hipster”. 🙂 Rekao bih, u kontekstu mojih promišljanja, da se ovdje bar donekle radi o indiciranju razlike između liberala i ljevičara, scijentista i filosofista, možda i filozofski anglosaksonca i kontinentalca. O tome, da ovi prvi automatski odbacuju način mišljenja, svjetonazor, diskurzivni okvir potonjih, kao glupe, očito krive, bezvezne.

Kad citirani autor, Yvain, piše »hipster is a person who deliberately uses unpopular, obsolete, or obscure styles and preferences (…)«, u tome zaista donekle mogu naći sebe. Samo, ima tu jedna kvaka 22: na stranu “popularnost”, to je relativno i može se prilično brzo promijeniti (uostalom, Žižek spada u popularne – ja naravno ne). ono što netko smatra za “obsolete or obscure” za drugoga uopće ne mora biti takvo.

U nastavku iste deskripcije hipstera, Yvain piše: »(…) in an attempt to be “cooler” than the mainstream.« Tu je, uz opis onoga što netko čini, dodana i hipoteza o motivu, zašto to čini. Nezgodno je kad se nečiji motiv pojavljuje kao dio definicije. Očito imamo problem: kojom metodom ustanoviti što je nečiji motiv? Možda on/a ipak zastupa naprosto ono, što smatra istinitim?

Nemamo za to sigurne kriterije; čak ni kad se radi o nama samima. Motiva ima raznih, svjesnih i nesvjesnih, direktnih i pozadinskih idr.. Vrlo vjerojatno u složenijim ljudskim postupcima (npr. izražavanju misli) uvijek ima višestrukih motiva. Svima popularnost može biti motiv (pa makar da dobijemo par lajkova na fb-u, ako već ne moremo imat pun stadion ushićene publike :-) ), a opet, ne znači da nam je to JEDINI motiv.

Meni se također teško uživjeti u način mišljenja i izražavanja (diskurzivni okvir) koji prakticira Yvain, i koji je uobičajen na mrežnom sjedištu lesswrong.com i drugima, koji se bave promocijom racionalnosti, znanosti, kritičkog mišljenja. Pri čemu međutim smatram da postoje ozbiljna ograničenja u tome kako razumijevaju te pojmove.

To je svjetonazor ukorijenjen u anglosaksonsku misaonu tradiciju (analitička “filozofija”, pragmatizam, slobodnotržištizam) dok sam ja ukorijenjen u (europsku filozofsku) “kontinentalnu” tradiciju (a uže, usprkos interesu za francusku post-modernu, u srednjeeuropsku, njemačku – postoji pak povijesno snažna poveznica sa anglo-saksonskim odvojkom europske mudroslovne misli preko Wittgensteina i “austrijske škole” u ekonomiji – ja sam pak ekonomiji po svojim uvjerenjima i diskurzivnom okviru blizak njemačkoj tradiciji u filozofiji ekonomije, od Listove “nacionalne ekonomije” nasuprot individualnoj/globalnoj, preko “ordoliberalizma” do “eko-socijalne tržišne privrede”).

hipsterius-portlandiaNikako ne mislim reći, da tu misaonu tradiciju smatram bezveznom! Ovaj tekst mi je zanimljiv. Mislim da se opisane strategije “contrarians” i “meta-contrarians” mogu uklopiti u Foucolutovu teoriju diskurzivnih borbi. Naravno, moguće je reći da time ja naprosto prevodim terminologiju u diskurzivni okvir (uže, ideo-logiju, iako ja tu pravim razliku, slijedeći Teun A. van Dijka, vidi http://www.discourses.org – on se, bar kako ja to vidim, za razliku od Foucoulta i Lacana trudi da ne bude “obscure”) koji mi je bliži (iako ga mnogo ljudi, ne bez razloga, može – contrarianski – označiti opskurnim).

A neminovno priziva u svijest i hegelovsku trijadu (teza = naivna pozicija “petogodišnjaka”; antiteza = kontriranje tezi; sinteza = istina na višem nivou). A hegelijanska metoda pak upućuje na dalje nadslojavanje, jer sinteza se pojavljuje kao nova teza, nešto što “petogodišnjaku” (naivnom, ne-reflektiranom “commons sense”) postaje samorazumljivo, kad se jednom nova spoznaja ili način mišljenja proširi i ukorijeni (npr. “svi su ljudi rođeni jednaki”, što je prije nekoliko stoljeća bila tvrdnja očito suprutna “zdravom razumu”).

Evo ovaj primjer, kojeg autor (Yvain) navodi za trijadu “uneducated → contrarian → meta-contrarian” je izrazit za ono što ja shvaćam kao varijaciju hegelovske trijade: »KKK-style racist → politically correct liberal → “but there are scientifically proven genetic differences”« Ovu potonju poziciju zastupa hrvatsko/hongkonški filozof Nenad Sesardić.

Rasama se nisam baš bavio, ali posve je ista struktura trijade u diskusiji o razlikama u spolu/rodu. O tome sam pisao prije tri godine, kad je desnica (koju je tada počela personificirati Željka Markić, ali se bila i direktno uključila Hrvatska biskupska konferencija) krenula u napad na “spolni odgoj”, prenoseći općenitu vojnu (koju su fundamentalistički katolici preuzeli od američkih protestantskih evangelika, iako potonji ne podnose katolike) protiv “rodne ideologije” (a zanimljivo je da im se u tome suprotstavila i jedna hrvatska časna sestra, katolička feministica).

Oni, zapravo, prave neku vrstu intelektualnog “kratkog spoja”, jer se pozivaju na empirijsku činjenicu da postoje (vjerojatno genetski uvjetovane) razlike u građi i obrascima funkcioniranja mozga muškaraca i žena, pa na osnovu toga naprosto skaču natrag na “naivnu” poziciju, da je “Bog stvorio muško i žensko”, napravio ih različitim i odredio im različite dužnosti/uloge/službe, pa se tu nema što dalje “filozofirati” uvodenjem razlikovanja spola (biologija) i roda (sociologija).

Paradoks je da mnoge žene s uvjerenjem u toj kampanji sudjeluju na strani klasičnih patrijarhalnih konzervativaca (one, možda, žele meta-kontrarijanski ipak destruirati patrijarhalizam i tradicionalnu kršćansku mizoginiju teorijom da “različitost službi” ne znači hijerarhiju).

Ja sam pak u tadašnjoj diskusiji, te kasnije u svojim nezavršenim mudroljubnim zapisima (“Uzorna filozofija”, gdje u formi možete uočiti utjecaj Wittgensteina – izrazito nastojim biti ne-obskuran) prihvatio tu tezu “postoje scientifically proven genetic differences,” i suprotstavio joj novu kontru (“ali one nisu bitne”) te pokušaj sintetskog pogleda.

S druge strane, žene pak koje se suprotstavljaju tezi o jednakosti/ravnosti muškaraca i žena (svaki petogodišnjak zna da dečki i curice nisu jednaki!), možda zapravo govore iz pozicije buduće društvene superiornosti žena, koja će u ne tako dalekoj budućnosti postati samorazumljivi fakt zdravog razuma, pa destruiraju budući muški apel na jednakost.

O spomenutim mojim meta-kontrarijanskim promišljanjima o rodu i spolu, zapisi Uzorna filozofija, poglavlja 23.- 25. imaju strukturu trijade:

Teza: 23. Spolni dimorfizam
Antiteza: 24. Rodni dimorfizam
Sinteza: 25. Rodna dualnost, raskol i jedinstvo

O razlikama u strukturi mozga posebno u točki 25.2., te odmah kontra u 25.3., a onda koraci idu dalje, malo u stranu, pa “sinteza” u 25.7. (opet trijada dakle unutar šire trijade): »Ni dualnost ni jedinstvo nisu apsolutni. Važnije od razlika u mozgu je njegova veličina, složenost i prilagodljivost.«

Glede pak Žižeka i njegovog hipsteraja i kontrašenja, neću se izjašnjavati o Clinton i Trumpu, jer nisam se dovoljno time bavio, a i Žižeka, kako rekoh, već godinama ne pratim (ali vidim da je o Trumpu već više puta ove godine govorio).

Mogu pak shvatiti da netko, kojem je načelno skup vrednota koje Clinton zastupa bliži, ipak kaže da je ona još gora od Trumpa, jer sam zapravo i sam jednako rekao u ovoj našoj žabokrečnoj zabiti, da je Milanović još gori od Karamarka odnosno Plenkovića. Pisao sam pred posljednje izbore da prvi put neću na izbore izaći, što mi je nemali broj fb prijatelja, sdp-ovaca i ljevičara, zamjerio. Nije to naprosto želja da se neprincipijelno “kontrira”. Ono, pošteni neprijatelj može biti bolji od nepoštenog prijatelja. 😦

Žižek ima svoj rezon, koji je možda i pogreška, ali nije naprosto glupost: Clinton znači inerciju, pretrajavanje jednog duboko potresenog i problematičnog sustava, a Trumpova pobjeda, iako donosi rizike, donosi i mogućnost da se kreativni potresi dogode u obje glavne američke stranke.

Inače, [ovo je pisano 4. studenoga] mislim da Trump ima vrlo dobre šanse za pobjedu, bez obzira što Clinton još vodi u anketama.

Neki dan u razgovoru s jednim Amerikancem, on reče da je deprimirajuće i da je pokazatelj da nešto nije u redu s političkim sustavavom, što su dvoje kandidata za predsjednika (koji imaju neke izglede) osobe koje većina Amerikanaca zapravo ne podnosi. Konzervativci ne vole Trumpa, a ni demokrati Clinton.

Pa, tko zna, dodajem ovo danas, već znajući da je Trump pobijedio] možda je Žižek u pravu, pa se tu nešto promijeni. Američka demokracija preživjela je brojne izazove i potrese u ovih 240 godina. Koje će pak sve promjene Trump stvarno donijeti, i što će sve to za svijet značiti, naravno bezbrojni će spekulirati i diskutirati slijedećih tjedana. Svijet, svakako, danas ujutro više nije isti. Ovo je vrhunac ofenzive “populista” protiv “elitista”, koji izražava duboko nezadovoljstvo običnih birača u najbogatijim državama nakon velike ekonomske krize 2008.. Izrazita elitistica, Clinton se othrvala ofanzivi slijeva, ali je izgula od protivnika sdesna.

Oglasi

Od “filozofije informacije” do “četvrte industrijske revolucije”: mudroslovlje i mudroljublje

Ovaj tekst su dotjerane, sređene i dopunjene moje bilješke u jednoj diskusiji na facebooku, na zidu mojeg fb prijatelja. Nabacao sam neke primjedbe i ideje, o mudroljubnim temama koje me zaokupljaju, pa sam onda malo sredio i još malo nabacao da bih ponovo stvorio nered (jer sam mudro-ljubni prorok, a ne samo mudro-slovni analitičar). Prenaporno bi mi bilo to sređivati u oblik završenog članka. Izostavljam diskusije drugih, jer radi se ipak o neobaveznom, više privatnom mediju.

U časopisu “Politička misao” (br. 2, studeni 2015.) objavljen je pregledni rad Filozofija informacijske revolucije; autor je Željko Ivanković (bivši novinar i diplomat, bio glavni urednik časopisa Banka, doktorirao filozofiju ekonomije u Australiji; postoji književnik istog imena i prezimena).

Sažetak toga članka:U članku se, slijedom knjige Četvrta revolucija (The Fourth Revolution), prikazuje filozofija informacija Luciana Floridija, koji je nastoji afirmirati kao novu “prvu filozofiju” (philosophia prima). Opisuje se Floridijevo tumačenje utjecaja tehnoloških promjena na politiku, društvo, povijest, kulturu. Posebno se analizira pitanje privatnosti. Predstavlja se kako se formira infosfera u kojoj je čovjek samo jedan inforg (informacijski organizam).

U članku ima očito puno posebnih finesa koje bi se moglo zabavljati analizirajući. Onako, na brzu ruku, četiri opaske.

1. Zdrav razum i samosvijest

Analitički filozofi ponekad previše vjeruju svojim analitičkim sposobnostima. Upletu se u skolastičko mudrovanje npr. oko toga “a kakva je razlika između virtualnog i fizičkog umjetnog srca?” ili “između uma Gari Kasparova i Deep Blua?” (ili mojeg i mojeg laptopa, jer obojica imamo u umu program za igranje šaha, iako slabiji od spomenute dvojke)?

Čak i ako imamo problema shvatiti u čemu je razlika, očito jest, da ona postoji i da je velika – to je stvar “zdravog razuma” (uza sva njegova ograničenja).

Predmijevam da je problem u angosakonskoj zadrtosti da se govori samo o “svijesti” i ignorira njemačka filozofska finesa razlikovanja “svijesti”, obične “svijesti-o-sebi” (koju ima i životinja) i “samosvijesti”.

(Njemački Selbstbewusstsein: pojam čije se značenje u filozofiji na hrvatski dobro prevodi kao “samosvijest”, ali nema valjanoga prevoda na engleski. Uz članak na njemačkoj enciklopediji, poveznica “In anderen Sprachen” vodi na engleski tekst “Self-confidence”, a tamo piše da je predloženo da se taj članak spoji s člankom “Self-esteem.” Podrazumijeva se samo psihološko značenje. Postoje i “self-awareness” i “self-consciousness”, ali uvijek postoji problem preklapanja raznih značenja i zastrtosti bitnog mudroljubnog značenja.)

Odbacivanje naizgled ezoteričnog filozofskog pojma, iz anglosaksonskoj tradiciji i mentalitetu odbojnog “njemačkog klasičnog idealizma”, povezano je sa nesnalaženjem “empirista” u elementarnoj empiriji.

Postaje se apstraktan, u Hegelovom smislu te riječi: biti apstraktan znači ne držati se stvari same. A kada smo s-tvar sama mi sami (koji smo također i ne-tvarni), onda je to “svijest o svijesti” i “svijest o svijesti o svijesti” itd., u beskonačnoj regresiji, koja kao završena (aktualna beskonačnost u Cantorovom smislu) jest samosvijest u filozofskom smislu.

Deep Blue i moj laptop (na kojem ovo pišem), ili program za igranje šaha kao ne-materijalni entitet, možda imaju nešto što bismo u širokom zahvatu mogli nazvati “svijest”, kao što možemo govoriti o stupnjevima svijesti u živome svijetu: čovjek, majmun, mačka, miš, žohar, čak i ameba. Mada je ipet očito, da čak i ameba ima neku kvalitetu koju računala i programi nemaju.

Ali računala i programi sigurno nemaju ljudsku samosvijest, koliko god brzo računali. Ni najmodernije superačunalo nije bliže nekoj svijesti-o-sebi nego Harvard Mark I ili sumerski abakus.

(Za njemački klasični idealizam, od Kanta do Hegela, treba primjeniti Wittgensteinov iskaz samo-procjene pri kraju Tractatusa: to su ljestve, kojima se moramo popeti, a zatim ih odbaciti. Ali nas vode na ravan, do koje bez njih ne bismo mogli dospijeti. Nivo “Ich”, “Ja”. Nivo snivanja, stvaranja, nirvane, žudnje, raja, pakla, utopije, transcedencije, smrti i vječnosti. Zašto je to tako? Četrdeset dva.)

2. Objektivno-idealistička ontologija?

Ovo uzdizanje “informacije” na razinu osnovnog ontološkog načela je dosljedno i radikalno ontologiziranje post-modernističke proizvoljnosti u koju upadaju sljedbenici druge suvremene filozofske škole, diskurzivnih analitičara (što je aktualizirano u “ratovima znanosti” 1990-ih).

volim pojmovno transformirati podjelu na “analitičku” i “postmodernu” filozofiju na dualnost konceptualne i diskurzivne analize.

Te, zatim, uočiti da u oba slučaja imamo “analizu”, što je svojstvo filozofije kao mudro-slovlja, dok je u izvornom mudro-ljubnom porivu neizbježan profetski stil (i žudnja ne samo za spoznajom, nego za stvaranjem – izvorni akt sintetskoga uma, samosvijesti, Ich: umna sinteza koju onda razum analizira/interpretira; samo što umova sada ima mnogo), kojeg se uostalom post-modernisti ne odriču, čak štoviše i dapače.

Zato sam npr. spominjao da je Douglas Adams (42) po mom sudu jedan od najvećih filozofa 20 stoljeća (iako nije sofio-log, mudroslovac). Dodao bih recimo i Nela Gaimana, Kurta Wonegata i još neke.

Post-modernisti su fascinirani beskonačnom raznolikošću raznih velikih i malih pripovijesti – naracija, pa onda analiza teži ka dohvatanju diskurzivnih struktura kao van-vremenskih, iza vremenitosti naracije – a “analitički filozofi” fokusiraju se na neki konačan diskurs (bio to idealan jezik, npr. kod logičkih pozitivista, ili “običan” jezik).

A i jedni i drugi mogu se izgubiti u pričama i zaboraviti s-tvaran s-vijet: sastavljen od tvari, koja pruža otpor – ima inerciju, imamasu. Virtualno srce ne pokreće s-tvarno tijelo. Čak i u Matrixu, dok ljudske svijesti živi u iluziji, ljudskom tijelu treba osigurati kisik, vodu, hranu, čišćenje tjelesnih izlučevina (a i suptilnije potrebe, vezane uz ekosferu u kojoj boravimo, npr. održanje simbiotskih mikroorganizama).

3. A što je tu novo?

Čitajući to, i ono što sam prije tu i tamo iz te vrste promišljanja čitao, zapravo, nema ništa fundamentalno novo u odnosu na stvari koje sam čitao prije 40 godina, kad sam se tijekom gimnazije počeo baviti računalima, diskutirati o Turingovim strojevima i Turingovom testu, čitati o općim načelima kibernatike (pojam koji je nekako zaboravljen, a ne bi trebalo) i nešto kasnije opće teorije sustava (a može se dodati i McLuhana i kritičku teoriju društva idr.).

Čini mi se, da je Floridijeva ambiciozna naracija, u odnosu na one uzbudljive proroke i analitičare, kojima se bavih kad sam bio mlad, 1970-ih i 1980-ih (uz ogradu da sam čitao samo ovaj prikaz; općenito malo čitam – tješim se, da je Sturgeonov zakon: “ninety percent of everything is crap”, apsurdno preoptimističan), otprilike kao oni aleksandrijski mudraci koji su sređivali i pojašnjavali dostignutaća svojih predaka (samo što je sad povijest ubrzana, pa je 30 godina kao onda 300). A svijet se sada ponovo mijenja, i na vrhuncu informatičke revolucije najavljuje se nova.

4. Filozofija industrije 3.0 i nailazak industrije 4.0

Ova “filozofija informacija” vezana je uz “Treću industrijsku revoluciju”, vezanu uz elektroniku, komunikacije i informatiku koje stvaraju “infosferu”, pa su tu promišljanja o “virtualnoj stvarnosti”, “mediokraciji”, “Matrixu” isl., puno različitih teoretičara (analitičara) i umjetnika (sintetičara). Samo, opet, zapravo u tom pokušaju sinteze raznih analiza ne vidim ništa uistinu bitno novo.

A kvaka 22 jest, koliko se meni čini, u tome, da se ovaj pokušaj filozofskog uvida bavi nečim što je već na zalasku, kao ona hegelovska filozofska sova koja izlijeće u sumrak.

Moja osobna promišljanja zadnjih godina, a umišljam sebi da su čak i filo-sofska odnosno mudroljubna u srži, te tu i tamo čak sofio-loška odnosno mudroslovna u izvedbi (vidi npr. konceptualnu analizu, prilog filozofiji energetike, u točki 2, “Nova hijerarhija mreža” u članku Izranjajuća harmonija velikog i malog u elektroenergetici), usmjerena su na slijedeći korak, koji se, čini mi se događa posljednjih desetak godina u svijetu.

Pojmovi Internet of Things i Industrie 4.0 (video: Industrie 4.0 – The Fourth Industrial Revolution pojavljuju se u posljednjih nekoliko godina, promoviraju se kao strateški pa i politički bitni (u potonjem slučaju od njemačke vlade), vezani uz ono što se zbiva i ono što treba činiti (a filozofija jest = povezati bitak i trebanje). Kreacija, a ne analiza.

Ali smo još u bitnom na stadiju prorokovanja, a ne analiziranja; strast proroka mudrosti mogla bi možda biti povezana s poniranjem mudroljuba, ali i on sam mora prvo umno sintetizirati, da bi onda mogao razumno mudroslovno artikulirati (kao Wittgenstein i Heidegger – dvojica vrlo bliskih mistika; o tome npr. Andrew Weeks: “German Mysticism From Hildegard of Bingen to Ludwig Wittgenstein”).

“Internet stvari”: tvar pruža otpor, potrebna je energija da se otpor savlada. Informacija je suprotnost entropije, a tendencija rasta entropije je osnovni zakon tvarnog kozmosa, uz koji ostajemo vezani. Potrebna je energija, da bismo entropiju savladali i održali svoja tijela kao visokorganizirane sustave daleko od ravnoteže (i svoje mozgove, sjedišta svijesti i samosvijesti).

Čovjek je inf-org u info-sferi, ali je “energ-org” u energo-sferi koja održava eko-sferu. Jest, i ja uživam biti čvor u informacijskom svemrežju, ali moram disati, jesti, mokriti. Moje računalo netko mora proizvesti, netko mora popraviti žice kad se pokidaju itd..

Svijet se mijenja. To sagledati jest mudro-ljubni zadatak današnjice. Mudroslovna sova uzlijeće u sumrak, a mudroljubna ševa cvrkuće u zoru. Prorok ne govori o budućnosti, nego o sadašnjici; ali ne o pukom jest, nego o onome što tek nastaje, izranja, najavljuje se i pojavljuje.

Što bi to bilo “čista” filozofija?

Objavio sam ovdje, prvoga rujna 2013., članak naslovljen O “čistoj” filozofiji, znanostima i mudrosti. Pa sam onda, nedavno ponovo to pročitavao, promišljao i dopunjavao – iskreno, jednostavno sam bio zaboravio da sam članak već objavio, jer mi je tekst ostao na hard disku u jednoj mapi “u radu”. Kako sam ga prilično proširio, dodajući neke stvari kojima sam se u međuvremenu bavio, objavljujem sada širu verziju.

Philosoraptor - soap and dirtyVidjeti o ovom krugu promišljanja također tekst Što filozofija jest: tri pristupa (10. kolovoza 2013.) Jedan formalni pristup: “čista filozofija” je ono, što se na sveučilištima proučava na odjelima za filozofiju. 😛 Povijesno, to je tužni “ostatak ostataka” nakon što su se postepeno od “filozofije” (što je označavalo sav misaoni rad osim teologije, prava i medicine) odvajale posebne znanosti i struke (matematika, fizika, ekonomija, psihologija, lingvistika itd.). Pa je ostalo baviti se “čistim idejama” (svi ovi drugi se također bave idejama, ali “nečistim”).

Na ovom blogu postavio sam ranije niz svojih prikaza raznih “uvoda u filozofiju”. Malo sam (do sredine 2013.) stavio svojih vlastitih razmišljanja. Teško je rasute misli sintetirati u jedan mudroljubni tekst, ako se ima ambiciju da se stvarno nečemu, što zovemo “mudrost” (što uključuje znanje, ali i nešto više), pridonosi.

Razni moji usputni zapisi rasuti su okolo po raznim mjestima Svemrežja. Drugi su pak samo meni dostupni.

E sad, ipak je ovo samo blog. Ne namjeravam postati akademik, niti mislim da ću dati epohalne uvide (iako to želim). Blog je individualna, autorska forma. Pomaže i meni, kad neke stare zapise sredim, doradim, pa objavim. Možda s vremenom (ovo par godina, koliko mi je još ostalo) izraste iz toga i nešto cjelovitije. Mogu se prenijeti fragmenti. Tako pregledavam, dotjerujem i ponovo promišljam svoje starije zabilješke.

Sljedeći zapisi su potaknuti jednom davnom diskusijom na forum.hr (srpanj 2013), kad je jedan diskutant ustvrdio da je filozofija u odnosu na znanost potpuno nemoćna, neplodna i nepotrebna, postavivši zahtjev da mu se navede jedan jedini izum koji služi ljudima za povećanje blagostanja, a do kojeg se došlo čistim filozofiranjem.

Bio je naravno uvjeren, da je to nemoguće. Moja je prva reakcija bila:

Oh, to je jednostavno. Jedan takav izum jest: ideja da bi izumi trebali služiti ljudima za povećanje blagostanja.

Slijedi pitanje o osnovnim pojmovima:

Što bi to zapravo uopće bilo – čisto filozofiranje? (Neizbježno, što je to “čisto” jest filozofsko pitanje. Kako ras-čistiti sve ono, što ljudi čine, od svega što nije “filozofiranje” – nešto kao husserlovska fenomenološka redukcija; sam Husserl je težio “čistoj fenomenologiji” nakon što je već bio postao utemenitelj fenomenološkog pokreta – pa da vidimo što ostaje i hoće li uopće nešto ostati?)

Meni su govorili da sam “filozof” još kad sam bio sasvim mali, a evo i nakon pola stoljeća, imam neku svoju predodžbu što je to “filozofiranje” (“pravi” filozof uvijek ima svoju definiciju filozofije; filozofija je djelatnost čija je svrha definirati što to filozofija jest) ali što bi bilo “čisto” – ne znam.

Isaac Newton nije bio fizičar. Bio je “filozof prirode” (također i teolog i drugo). Čistim razmišljanjem, kao i Leibnitz, došao je do prodora u matematici, izmislivši tako skandalozan koncept kao što je beskonačno mala veličina.

George Berkeley je s punim pravom tvrdio da je to što su oni smisliti totalno proizvoljno, jedna sprdačina i skandal. Pa su drugi na razne načine utemeljivali matematičku analizu; tek je Dedekind dva stoljeća dao zadovoljavajuće strogu formulaciju.

Sve je to čisto umovanje, jednadžbe sasvim dobro i bez toga možemo koristiti. Može se reći da su ti ljudi, nastojeći shvatiti osnove matematike, težili mudrosti, a ne nekom praktičnom dobru (ljudskom blagostanju isl.). Danas Newtona spominjemo u povijesti fizike kao znanstvenika, a Leibnitza u povijesti filozofije kao filozofa; ali vjerujem da oni sami nisu sebe zamišljali kao da pripadaju dvjema kulturama.

Matematika nije prirodna znanost. Da se priroda može shvatiti kroz matematiku, ostaje i danas začuđujuće. Matematička spekulacija povezana je sa mistikom, što Ernst Cassirer pokazuje na primjeru Nikole Kuzanskog, koji je spona između franjevačke mistike i razvoja znanosti kod Leonarda, Galileja, Keplera i Newtona. Negdje na kraju tog razvoja je mistik Wittgenstein. (vidjeti o tome knjižicu Wilhelm Baum: “Ludwig Wittgenstein između mistike i logike”, što doduše nije naslov originala ali odgovara sadržaju. Nedavno (2013.) je na engleskom objavljen zbornik “Wittgenstein and Heidegger”; postoji zanimljiva knjiga na njemačkom Thomas Rentsch: “Heidegger und Wittgenstein : Existential- und Sprachanalysen zu den Grundlagen philosophischer Antropologie”, 2003, a na engleskom Andrew Weeks: “German Mysticism From Hildegard of Bingen to Ludwig Wittgenstein: A Literary and Intellectual History”, 1993.)

Zašto se danas podrazumijeva da se filozof smije služiti samo riječima i čim se u igri matematika kompliciranija od običnog brojanja, to više nije “filozofija”? Ljube li matematičari i danas mudrost? Oni recimo koji se bave teorijom struna? A fizičari, koji se bave fundamentalnim istraživanjima? Oni valjda, bar neki među njima, i danas “ljube mudrost”. ali na nekakav “nečist” način?

Kako je došlo do toga, da se “težnja ka mudrosti” istjera iz “znanosti”, koja se shvaća posve utilitarno?

Razumljivo je, da su se u doba Leonarda da Vincija i još Isaca Newtona isti ljudi mogli baviti svim zanimljivim pitanjima, pa su bili “filozofi”, ljubitelji mudrosti, čime god se bavili (makar bili u zabludi, kao Newton o astrologiji). Zatim se područja istraživanja granaju, sve više se zahtijeva da se uđe u pojedinosti, ljudi se specijaliziraju, u-stručavaju. Tisuće specijalnosti. OK, ali zar se onaj izvorni zajednički korijen žudnje za spoznajom sasvim izgubio?

Možda sam ja anakron, ali nemam osjećaj da su bitno različite djelatnosti kad pokušavam shvatiti kako to crne jame isparavaju (posve teorijski problem, aktualan u doba kad sam studirao), kako funkcionira vjetroelektrana (nešto praktično, pa i korisno), treba li dozvoliti homoseksualnim parovima sklapanje braka i usvajanje djece (etički i politički problem), koji je stvarni smisao Kantovih antinomija čistoga uma (problemi metafizike), kakva je bila religija ljudi neolita (nešto što se ne može “kvantificirati”) ili koji je najbolji odgovor za bijelog kad crni igra zmajevu varijantu sicilijanke (sfera čistih misli). Uvijek je u korijenu žudnja za spoznajom (žudnja da se bude mudar) – a ne za “povećanjem blagostanja”.

U spoznaji prirode – stvarno smo jako napredovali. U spoznaji sebe samih – manje.

Nesklon sam “školskoj filozofiji”. I ona je kriva, ili je u najmanju ruku dio problema u-stručavanja; filozofija postaje “strukica među strukicama”, kako je u svoje doba pisao jedan moj kolega, student filozofije, koji je pak kasnije napravio i skromnu političku karijeru – izabrao drugu struku, ali je konačno nestao sa scene.

Mislim da napredak u znanosti, pa tako i fizici, ponajviše donose oni, koji imaju u sebi taj ne-utilitarni, filo-sofski, mudroljubni žar, da stvari razumiju, da im prodru u smisao, da budu mudri, a ne samo da dođu do nekog “korisnog izuma”, da “doprinesu dobrobiti ljudi”, da zarade novac, steknu ugled naprave karijeru itsl..

Mislim da je taj izvorni poriv jednak kod fizičara, teologa, umjetnika ili šahista. Prvi poriv je spoznati ono što Aristotel kaže: stvari kojima se bavimo zbog njih samih, ne zbog neke vanjske svrhe. (Ipak, taj prvi poriv nije i jedini. Ako nemate snažnu želju za pobjeđivanjem, jednu sadističku crtu, nećete biti dobar šahist.)

Može li se mudrost dokazivati? Nedavno sam opet gledao film “Pogodi tko dolazi na večeru”. Teško je danas zamisliti, da je prije samo 45 godina bilo vrlo hrabro i kontroverzno snimiti film o ljubavi između crnca i bjelkinje. Je li Martin Luther King – propovjednik, govornik i strateg društvenog aktivizma – bio mudar? Rezultati njegovog djelovana su očiti: promijenio je svijet. Vjerojatno bi se njegova uspješnost mogla na razne načine i “kvantificirati”. Možemo li smatrati dokazanim, da je on bio mudar?

A je li bio mudroljub? je li možda filozofija, mudroljublje, osuđena da ne bude pravi put prema mudrosti, nego se do nje dolazi drugim putevima?

Postoji izraz “amater” = ljubitelj. Je li “ljubiti mudrost” put ka mudrosti ili samo utjeha što sam nisam mudar, kao što “ljubitelj umjetnosti”, kao “amater”, tek voli i uživa u onome što umjetnik stvori, itd.?

Jedno je definicija filozofije, a drugo tko se smatra “filozofom”. Ako je netko fizičar, radi u struci koja postavlja “užasno specifična pitanja” koja se “uglavnom razrješuju eksperimentima” i to “na temelju užasno složenih matematičkih modela i izračuna” (kako je jedan oponent u raspravi bio pisao), je li time isključeno da on bude također i filozof? (Mogao bi biti zanimljiv problem filozofskoga promišljanja ovo uzastopno spominjanje “užasa”).

Zašto? Što u pojmu “filozof” spriječava da se netko bavi eksperimentima, matematikom i “specifičnim pitanjima”? Naravno da ne možeš pridonijeti fizici ako ne razumiješ matematiku i eksperimentiranje, to nije sporno. Mora li tu fizičar stati? Ne može li filozof to naučiti?

Carl Friedrich von Wiezsacker (jedan iz niza značajnih ljudi iz te porodice) bio je veliki fizičar, koji je doktorirao kod Wernera Heissenberga i bio sveučilišni profesor teorijske fizike, ali i filozofije. Njegova knjiga “Jedinstvo prirode” napisana je prije 40 godina (izdanje kojim se služim: “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1988.).

Je li pitanje o “jedinstvu prirode”, kao “nespecifično”, prestalo biti predmet fizike? U njegovom knjizi postoji poglavlje “Što su početni metafizički osnovi prirodne nauke?”. Jesu li takva pitanja naprosto postala bespotrebna i besplodna?

Evo što on kaže o filozofiji:

Filozofija se može definirati kao neprestano postavljanje pitanja. Tako ju je Sokrat uzorno prakticirao. Ako pozitivna nauka počiva na tome da u konsenzusu donese odluku o odlučujućim pitanjima, a da druga pitanja ne postavlja [To je ono što je T. Kuhn nazvao “normalna nauka” – op. Z.O.], onda filozofija nije pozitivna nauka, nego njena korektura.

No, razdvajanje nikad nije oštro. Velika napredovanja u nauci počivaju često, možda i stalno, na tome da se pitanje koje nikad ranije nije postavljeno ipak postavlja, i to s uspjehom; tako su velika naučna napredovanja djeca iz braka pozitivne nauke i filozofije. Filozofija ima riznicu vlastitih pitanja, vlastitu vrstu iskustva /iskustvo plivanja protiv struje naivnog mišljenja, iskustvo uzvratnog pitanja: „Šta ja ovdje zapravo činim?”/, i među onima koji imaju takvo iskustvo ona ima vlastiti konsenzus.

Savremena scena je zamršena. Egzistencijalizam je zamuknuo. Slikom vlastitog daljeg postavljanja pitanja vlada filozofija nauke, koja bi da sama bude nauka, kao što njom vlada i filozofija društva koja želi da živi kao društvena praksa. Oboje je značajno.

Važnije mi se čini stalno obnavljano buđenje jedne svijesti na nivou na kojem osebujna filozofija tek počinje. To se ne može naučiti drugačije nego u razgovoru sa velikim filozofijama prošlosti. Kod njih je neprestano postavljanje pitanja vodilo ka pokušaju da cjelinu misle kao cjelinu. Koliko je to teško /i neophodno/ danas gotovo niko ne zna /a svakako nije znao ni onda/. U akademskoj nastavi filozofije stalno sam imao iskustvo da su veoma nadareni mladi ljudi, puni nade, užurbano tražili mjesta u kojima Platon ili Kant više nisu savremeni – ali, ako zatim godinama nisu spoznali i podnijeli da na svakom pojedinim mjestu na kojem su kritikovali neke od ovih filozofa stvarno nisu razumjeli o čemu oni govore, onda više nisu bili sposobni za vlastiti produktivni filozofski rad.

Bilo bi nadobudno zahtijevati da se prikaže nešto od sadržaja takve filozofije. Možda jedna studija o nauci u sljedećoj deceniji može, kao sporedni efekat, biti djelić filozofske propedeutike.

Možda je von Weizsäcker naprosto bio izdanak jednog doba, vrhunca klasičnoga njemačkoga duha prije nacističkog uništenja, koje je ozbiljno shvaćalo takva pitanja i visoko uvažavalo tradicionalnu filozofiju (što i kod njegovog mentora Heisenbergamožemo jasno vidjeti)? Jesu li 1950-ih i 1960-ih, uzletom pragmatičnih Amerikanaca (i sam Heissenberg je bio zbunjen njihovom nezainteresiranošću za pitanje što jednadžbe kvantne fizike stvarno znače; vidjeti o tome njegovu intelektualnu autobiografiju “Der Teil und das Ganze”, tj. “Dio i cjelina”, u srpskom prevodu beogradskog “Nolita” 1972. pod neprimjerenim naslovom “Fizika i metafizika”) i “krajem metafizike”, njihove predodžbe zasnovane na klasičnom obrazovanju (iz “prve kulture”) postale bespovratno zastarjele, pa su njihovi studenti bili posve u pravu tvrdeći da im Platon i Kant više nisu potrebni? Pa su sada njihovi unuci hiperinteligentni anti-intelektualci poput četvorke iz serije “Teorija velikog praska”, kojima su, van njihovih struka, jedina duhovna hrana popularni stripovi i filmovi koji su doduše i meni dragi, ali su ipak trivijalna literatura (kič) za duhovni nivo adoloscenata?

Mislim da nisu. Nedavno sam diskutirao o odnosu “science” i “humanities”, pa to možda sredim, da bude malkice manje fragmentarno, i objavim. U srpnju 2013. čitao sam knjigu Johna Horgana “Kraj znanosti” (objavljena 1996., hrvatsko izdanje “Naklada Jesenski i Turk” 2001.), koja mi je pomogla da cjelovitije sagledam značaj raznih tema i autora (jer je taj specijalizirani novinar imao rijetku priliku raditi intervjue s nizom najvećih svjetskih umova, vrhunskih znanstvenika koji pak pokazuju da su nesumnjivo i ljubitelji mudrosti, a ne samo uspješni specijalisti, i pritom su im stajališta radikalno raznolika).

Nakon toga, 2014., počeo sam pisati niz bilješki pod ad-hoc naslovom “Uzorna filozofija” (što je izvorno samo doskočica jer sam neke tekstove objavljivao u zoru, a s druge strane vezano je s mojim imenom, te također i sa semantičkim poveznicama: od onog zornog k onom u-zornom), čiji sam prvi dio (13 poglavlja) ovdje na blogu objavio. Bavio sam se i bavim “užasno složenim” pitanima o tome što je jezik kao takav (“prirodni jezik”), gdje nam nam nimalo ne pomaže ona struja, koju Weissacker spominje, filozofije znanosti koja bi željela i sama biti znanosti, naime tzv. analitička filozofija, jer se njena analiza zasniva na tome da jezik reducira izbacujući iz njega užas samoodnosenja (jezik u kojem je zabranjeno reći “ova rečenica je lažna”) – a to jest bit čovjeka, da je samoodnoseći (pa se pita ne samo o značenjima, nego i o značenjima značenja). Treba proučavati opću lingvistiku, strukturalizam i post-strukturalizam, naročito Foucoulta, pa onda Lacana. (Vidi o fukoovskoj diskurzivnoj analizi članak od 20. studenoga 2013. Diskusija o diskusiji: je li moguća?)

Nakon toga, nasuprot filozofiskim pokušajima da se misaono rekonstruira “iskon” (a također i nasuprot konstruiranjima nekih iskonskih situacija u okviru priča koje zadobivaju mitski status u ekonomiji, politologiji ili psihologiji), proučavam istraživanja o duhovnom životu ljudi prapovijesti, rezultate “arheomitologije” (jer naime nema izvornih pismenih zapisa o tome što su vjerovali, pa moramo biti vrlo oprezni kad izvlačimo zaključke iz arheoloških zapisa – o čemu, recimo, piše André Leroi-Gourhan u jednoj knjižici pisanoj prije 50 godina, koju upravo čitam – ali s druge strane, možemo se odvažiti na neke zaključke istražujući mitologije o kojima postoje povijesni zapisi – istražujući njihove slojeve, razlučujući koji su vjerojatno najstariji, što je zapravo KJTV vrlo slično onome, što Foucoult naziva “arheologija znanja” – a s druge strane komparirajući i tražeći ono zajedničko, “arhetipove”, među raznim poznatim vjerovanjima drevnih – “prirodnim religijama”. Tu je vitalno važno djelo Marije Gimbutas, o kojem još želim više naučiti.

Korisno je to, smatram, i u pokušajima da shvatimo aktualnu “duhovnu situaciju vremena”, a da ne zapadnemo u “njuageovske” trivijalnosti, mistifikacije i kičeraj (sličan onome gore spomenutom marvelovsko-DC-ovskom, kojeg obožavaju Sheldon Cooper i njegova ekipa).

Nakon toga ću se jednom vratiti i ponovo proučiti i pokušati produbiti svoje razumjevanje osnova matematičke logike (značaj Gödellovih teorema idr.) i aksiomatske teorije skupova. Također, pokušati prodrijedi dublje ka razumijevanju (makro)ekonomije, u čemu pretendiram da sama uspio napredovati u posljednje dvije i pol godine, vodeći fb-stranicu i blog “Ekološka ekonomija”, ali još ne uspijevam prodrijedi u srž na način koji bi me zadovoljio (manje nego što to uspijevam s fizikom, matematikom, šahom ili arheomitologijom – govorim o određenom razumijevanju koje može postići mudroljubni upućeni laik, do stupnja da može razumjeti u osnovama čime se bave eksperti, bez ulaženja u tehničke detalje koji čine 99% ekspertskoga posla), čemu je možda razlog i to, što je ekonomija kao znanost i dalje u bitnom u pred-paradigmatskom stupnju, bliža umjetnosti nego znanosti, koliko god često pretendirali na egzaktnost (pa je ekonomika tek ograničena vještina, “nomos” a ne “logos”, a istinsko razumijevanje i sinteza nisu mogući bez političko-ekonomske analize -te, po mom sudu, također i eko-loške sinteze).

A svime time bavim se, barem kako ja sam sebe doživljavam, iz jednog jedinog, zajedničkog poriva žudnje za mudrošću. Uvijek se pitam “a što to zapravo znači?”. To sam u Uzorna filozofija 1 označio kao “filozofski po-stav”. Mislim da se to što činim može nazvati filozofiranjem i ne tarem glavu s time je li čisto ili nečisto. Još manje o tome, je li korisno, hoće li dovesti do nekog izuma ili povećati blagostanje.

Spadam svakako u “kontinentalnu” tradiciju filozofiranja, te, iako se bavim i dekonstrukcijom, u onu struju koju Alain Badiou naziva “hermeneutičkom”. Tradicija, koju nasuprot anglosaksonskoj “analitičkoj” možemo provizorno označiti “sintetičkom”: bavim se svim tim raznim stvarima ne naprosto fragmentaristički (post-moderno zadovoljstvo fragmentarnim znanjima kao takvom) nego, u tradiciji metafizike, ipak i dalje žudim za sintetskim, cjelovitim, višim uvidom. Zbog nekog unutarnjeg poriva da mudrujem/ludujem.

Filozof ne zna ono, što »svi znaju«. Ali na osnovu toga neznanja, može tragati za novim znanjima. Može pokušati postati znalac. Početni iskorak usmjerava dalje korake.

Je li tada još uvijek filozof? I jeste i nije. Ne u dva različita smisla, nego u istom smislu. Kao što infinitezimala jest i nije jednaka nuli.

(Uzorna filozofija 4)

Neke ne-filozofske zanimljivosti koje sam našao guglajući:

Stihovi iz pjesme “Pustinja” Yu-grupe:

Ti si duga pustinja
to su kilometri reči
čista filozofija
sa tobom pričati o sreći.

Srpski humorist Milovan Ilić Minimaks objavio je knjigu “Čista filozofija: aforizmi”.

Kako obrana znanosti zapada u pseudoznanstvenu ideologiju

Moj fb prijatelj, astronom Dejan Vinković, objavio je povodom vijesti Hrvatska dobila sedam znanstvenih centara izvrsnosti status, u kojem poziva kolege na pobunu: »Dakle, kolege znanstvenici, hoćete li dignuti kuku i motiku što država “centrom izvrsnosti” proglašava i jednu pseudoznanstvenu disciplinu – “integrativnu bioetiku”?(…) pokažite kičmu i pobunite se protiv ovakve sramote«

Ante Čović- Etika i bioetika - naslovnicaBio sam podržao njegove napise i inicijative protiv psedoznanosti prije 3-4 godine. Mislim i danas da bi emisiju “Na rubu znanosti” trebalo maknuti iz znanstvenog programa, jer je velik dio sadržaja s one strane ruba (vidi moje članke Rub znanosti… A što je s druge strane? iz svibnja 2010. i Na rubu znanosti: mudroljublje, a ne šarlatanstvo iz rujna 2010.).

Nažalost, pokazao se ideološki zagriženim i konačno i sam postao pseudoznanstvenik. Naime, lažno se poziva na znanost, implicirajući da postoji jedna i samo jedna “znanstvena etika” (koja, jelte, ne smije biti “integrativna”; apsolutizacija sustava ekspertske razdrobljenosti; cjelovitost, holizam, bljek…). To je ideološka proklamacija scijentizma: “znanstvenost” se pojavljuje kao ideološki konstrukt (ideologem, koji se povezuje sa “znanstvenističkim” diskursom, u kojem kroz priču o znanju zapravo progovara borba za moć; vidi članak Diskusija o diskusiji).

U trivijalnim igricama u znanstvenim pješčenjacima dao je podršku jednoj grupi hrvatskih filozofa (među kojima je npr. i Jure Zovko, o kojem sam objavio jedan tekst u travnju o.g. ), koja bjesni protiv druge grupe hrvatskih filozofa, zbog ideoloških razlika, ali i zbog love za projekte. Ta se bitkica vodi već nekoliko godina; vidi članak Zagrebačko Sveučilište bogato financira pseudoznanost? na t-portalu, lipanj 2012..

Etika, eto, nije fizika ili medicina ili čak psihologija; nije, jelte, “egzaktna”. Osobno malo cijenim filozofiju kao akademsku disciplinu (ni u analitičkoj ni u kontinentalnoj tradiciji), ali pseudoznanstveno je (i pokušaj ideološkog progona) pokušavati ju zamijeniti pukim pragmatizmom u funkciji tržišta, tehnike, proizvodnje ili eventualno spoznaje prirode (i čovjeka svedenog na ono, što mogu proučavati biologija i neurologija). Striktno “znanstveno” proučavanje svijeta kakav jest, daveći u kolijevci svako promišljanje o onome što bi trebalo biti.

S tugom se sjećam, kako su moji junaci u doba kad sam studirao fiziku bili velikani uma, koji su itekako bili svjesni važnosti etike, i njene očite samostalnosti u odnosu na fiziku, tehniku i ekonomiju (Einstein, Heissenberg, Oppenheimer… Ivan Supek, Vladimir Knapp…).

Danas okolo bjesne kapriciozni Sheldoni Cooperi, koji ogromna područja ljudskoga iskustva jednostavno ne razumiju i ne žele razumjeti – i taj svoj nedostatak proglašavaju vrlinom.

Um i kozmos: kako Jure Zovko iskrivljuje teze Thomasa Nagela

Često vodim okolo po Svemrežju diskusije, u kojima se spominju i za mudroljublje važne teme. Nekako oklijevam staviti to na blog, koji je malo ozbiljniji oblik izražavanja, jer su to tek isječci iz neke Velike Diskusije, koju bi tek trebalo cjelovito oblikovati. Tako, naime, nekako u sebi doživljavam, što je negativno nasljeđe klasičnog filozofskog obrazovanja. A prilično je jasno, da stvarno oblikovati sve to u neku cjelinu – neću nikad.

Nagel, ThomasPrenosim svoj prilog diskusiji koja se pokrenula na portal.connect.znanost org, pod naslovom: “Istaknuti” hrvatski filozof preporuča: “Evoluciju i darvinizam trebalo bi izbaciti iz hrvatskih škola”. Uvodni komentar objavio je 8. travnja Boris Lenhard, molekularni biolog koji radi u Velikoj Britaniji.

On reagira na članak Jure Zovka, profesora filozofije, objavljen 6. travnja na portalu dnevno.hr, pod naslovom: Evoluciju i darvinizam trebalo bi izbaciti iz hrvatskih škola.

Zovko se poziva na knjigu američkog filozofa Thomasa Nagela, objavljenu 2012., “Mind and Cosmos: Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature Is Almost Certainly False”, koja je izazvala veliku pažnju šire javnosti, rasprave i kontroverze. Na wikipediji postoji članak o toj knjizi, koji je sasvim kratak ali daje niz važnih poveznica o toj diskusiji. Na hrvatskom, u časopisu “Filozofska istraživanja” br. 130 (br. 2 za 2013) objavljena je recenzija koju je napisao Nino Kadić.

Diskusija na connect.znanost brzo je otišla van konkretnoga povoda. Razvila se općenitija filozofska diskusija između Lenharda i filozofa Pavela Gregorića. To možete pogledati tamo. Ja sam objavio prilog diskusiji, koji ovdje kopiram i lijepim.

Da se od ove zapetljane filozofske diskusije o scijentizmu, svjetonazoru, naturalizmu, dijalektičkom materijalizmu… vratimo na povod – Nagela i Zovka.

Zovko se u svojem tekstu Evoluciju i darvinizam trebalo bi izbaciti iz hrvatskih škola poziva na recenziju njemačkog izdanja Nagelove knjige u “Frankfurter Allgemeine Zeitung”, te navodi:

napominju da bi u Njemačkoj, upravo zato jer Nagel zagovara Hegelov model objektivnoga idealizma, trebalo otvoriti mogućnosti alternativnoga nauka u srednjim školama u odnosu na onaj koji dominira danas, materijalističko neodarvinistički.

Taj prikaz, (autor je Markus Gabriel, profesor filozofije u Bonnu, mlađa generacija – rođen 1980) objavljen je 7. listopada 2013: Thomas Nagel: Geist und Kosmos Da schlug die Natur die Augen auf.

Možemo vidjeti da je Zovko proizvoljno i izopačujuće interpretirao slijedeću rečenicu:

Bleibt zu hoffen, dass man dieses Buch hierzulande besser als in den Vereinigten Staaten verstehen wird, da wir noch das angemessene Wort einer Geisteswissenschaft haben, die weiß, dass Wert und Wahrheit im Zentrum der menschlichen Lebensform stehen.

Ne spominje nikakav “alternativni nauk u srednjim školama”. Moj prevod (molim ne zamjerite ako nije najbolji): Možemo se nadati, da će ova knjiga biti bolje shvaćena u ovoj zemlji nego u Sjedinjenim Državama, jer još uvijek imamo odgovarajuću riječ “Geisteswissenschaft”, koja upućuje, da su istina i vrijednosti u središtu ljudskog oblika života. Predmijevam, da se radi o razlici prema engleskom pojmovlju, da se govori o “humanities” koje su isključene iz oblasti “znanosti” (science, Wissenschaft), bave se samo “literaturom” (dapače, tu onda post-moderno “anything goes”, nema znanosti – nema kriterija istinitosti), dok su u hrvatskom, francuskom, ruskom idr. to “humanističke znanosti”, a u njemačkom “Geisteswissenschaften”, znanosti o duhu.

Vezano je to i s “ratovima znanosti” i s podjelom na “kontinentalnu” i “analitičku” filozofiju. Potpuno odbacivanje Nagelovih razmišljanja od strane Stevena Pinkera i Daniela Dennetta simptom je toga, što se on od analitičke okreće ka kontinentalnoj tradiciji (razdjelnicu čine post-kantovski njemački idealisti, osobito Hegel, koje anglosaksonska tradicija generalno ignorira, a analitička odbacuje).

Zovko pogrešno tumači ovu rečenicu, kao i same Nagelove ideje. Nagel izričito odbacuje ideju Boga, ideju neke nad-prirodne sile, neke van-prirodne instance na koju bismo se mogli pozivati objašnjavajući prirodna zbivanja. Duh (um) je unutar prirode (panpsihizam). Nagel zastupa “prirodnu teleologiju”; spominje Aristotelovu ideju teleologije bez intencije. On je ateist i može se reći naturalist, iako ne i materijalist ili fizikalist.

Jedan prikaz diskusije u SAD i opsežan komentar: Michael Chorost: “Where Thomas Nagel Went Wrong”

Whatever the validity of this stance, its timing was certainly bad. The war between New Atheists and believers has become savage

Autor ovog komentara navodi, da Nagel propušta navesti mnoge teoretičare, koji su zastupali i zastupaju slične ideje.

Natural teleology is unorthodox, but it has a long and honorable history. For example, in 1953 the evolutionary biologist Julian Huxley argued that it’s in the nature of nature to get more advanced over time. (…) More recently, Kevin Kelly, founding editor of Wired, made the case for teleology as clearly as could be in his book What Technology Wants: “Evolution … has an inherent direction, shaped by the nature of matter and energy.” That is, there may be laws of nature that push the universe toward the creation of life and mind. Not a supernatural god, but laws as basic and fundamental as those of thermodynamics. Robert Wright said much the same in Nonzero: The Logic of Human Destiny: (…)

O complexity theory:

Some scientists think that increases in complexity also happen “actively,” that is, driven by physical laws that directly favor increases in complexity. As a group, these scientists have no sympathy for intelligent design. However, they do see reasons to think that seen as a whole, life does go from simple to complex, from instinctual to intellectual. And they are asking if there are fundamental laws of nature that make it happen.

Zaključak o važnosti postavljenih pitanja, ali i manjkavosti obrade:

A really good book on this subject would need to be both scientific and philosophical: scientific to show what is known, philosophical to show how to go beyond what is known. (A better term might be “metascientific,” that is, talking about the science and about how to make new sciences.)

Fizičar Adam Frank piše u komentaru Nagelove knjige:

Now, given that I’m a physicist, you might expect me to slam Nagel for being hopelessly lost in the weeds. The truth is, while I deeply suspect he is wrong, I do find his perspective bracing. Given his atheism, the question Nagel is really asking is stunning: (….) Still, once I got past Nagel’s missteps on Darwin, I found his arguments to be quite brave, even if I am not ready to follow him to the ends of his ontology. There is a stiff, cold wind in his perspective. Those who dismiss him out of hand are holding fast to a knowledge that does not exist. The truth of the matter is we are just at the beginning of our understanding of consciousness and of the Mind.

Diskusija o diskusiji: je li moguća?

Ovo je objavljeno u facebook grupi “Grupa za rasprave – Društvo za promicanje znanosti i kritičnog mišljenja”.

Direktna poveznica na ovaj tekst, gdje možete pogledati i diskusiju, ako je bude.

Discussion about discoursePovremeno naknadno analiziram diskusije i polemike koje vodim, kao mogući prilog za meta-diskusiju, diskusiju o diskusiji, ili u skladu s imenom Društva i ove grupe, kritiku kritike. Objavljujem kratki prikaz jedne diskusije, koja je vođena 18.-19. studenoga, ovdje. Iznosim tijek diskusije, njene glavne momente, ukazujem na bitne razlike i točke promjene nivoa rasprave, te ovlaš naznačujem razlike u strukturi diskursa koje se iskazuju u prelazu diskusije u polemiku. Naravno da kao sudionik ne mogu biti neutralan, ali mogu probati. 🙂

tema su obnovljivi izvori energije. U uvodnoj bilješci (prenesenoj sa fb stranice “Ekološka ekonomija”), Zoran Oštrić piše da grad Sidney i država Danska imaju plan za 20-ak godina svu električnu energiju pokrivati iz obnovljivih. Kod nas toga nema – kao razlog navodi se da nema novca. Pita se je li »bar dio odgovora također u suprotnom smjeru, naime da su [Sidney i Danska] bogati zato, jer su spremni razvijati takve vizije?«

Postavljeno je sarkastično, vidi se osjećaj ogorčenosti, ali je ipak skromno: samo dio odgovora, ne cijeli.

Luka Bilić piše da razlog zašto to kod nas ne ide nije samo nedostatak novca, nego »suma trenutne političke, gospodarske i tehnološke situacije«. Zbog toga »uloženi novac u obnovljive izvore energije bi zapravo bio bačeni novac«. Dodaje da, ako se to zanemari »izgleda kao da Hrvatska može sve«.

Dodaje meta-diskusijsku napomenu da je to »mišljenje na bazi nekog okvirnog “iskustvenog” znanja… koje je, da prostiš na izrazu, bullshit, ali je jedino što imam za ponuditi trenutno«,

Nikola Strah se nadovezuje da je kod nas to ne ide »zato jer Hrvatska jest siromasna, ali ne nuzno novcem.« Spominje da su »Njemacka, i Sydney i Danska bogati – jer predstavljaju stabilno politicko i gospodarsko okruzenje, za razliku od Hrvatske«.

Zoran shvaća Lukin komentar kao kritiku i odgovara da je iste primjedbe o “bacanju novca” slušao i prije 30 godina. Nešto šire govori o starim diskusijama, što se može dobrohotno shvatiti kao pokušaj davanja šire povijesne perspektive, ali može nekoga iritirati kao “govor s visoka”.

Kaže da naravno Hrvatska ne može sve, »Ali možda bi mogla, u načelu, s vremenom, nešto više od onoga što smo navikli u zadnjih 40 godina«.

Govori o nedostatku strateškoga mišljenja, ponovo spominje diskusije u prethodnih 30-ak godina. »Kvaka je bila u tome, da odlučuje isključivo igra lobija, trenutni odnos snaga parcijalnih interesa, a ne neko sagledavanje općin i dugoročnih interesa.« Sad je vlada »donijela novu uredbu, da se sreže vjetar i sunce. Jednostavno, jer su tu lobiji najslabiji«.

Sa strategije prelazi na viziju [što podučavaju na tečajevima strateškog managementa: vrednote, vizija, misija], pojam koji spominje u uvodnoj bilješci, i nadovezuje se na Lukino spominjanje “iskustvenog” znanja. »Na temelju iskustva, kako Luka i Nikola kažu, sasvim je u skladu sa zdravim razumom reći, da se ništa i ne može promijeniti pa ne treba ni pokušavati. Razum vizionara, s druge strane, nikad nije zdrav.«

Luka i Nikola dali su prilog cjelovitom sagledavanju situacije u Hrvatskoj. Zoran specifičnije govori o odnosima u elektroenergetici, ali se fokusira, u pojmu “vizija”, na mogućnost promjene situacije. To možemo označiti kao sukob “vizije i zbilje”, također i kao razlikovanje iskustvenog i orijentacionog znanja (poznato razlikovanje iz društvene teorije).

Na to se nadovezuje Nikola Quazaar Mareković s provokativnim pitanjem: »Zorane (…) zasigurno možeš složiti i neki plan kako tako nešto implementirati u Hrvatskoj«. Kasnije i Nikola S. zamjera: »ne vidim tvoje konkretne prijedloge kako to poboljsati«.

Zoran odgovara da je to pretjerano tražiti od njega, to je posao za timove eksperata (ali je ipak nešto u tom smislu pisao), ali ne kreće se “ab ovo”, spominje studije iz 1995. i 1998..

Nikola Q.M. kaže da su izneseno o Sidneyu i Danskoj tek planovi, a tek ćemo vidjeti što će biti 2030.. Spominje da je u Njemačkoj došlo do problema zbog forsiranja obnovljivih.

On dakle, za razliku od Luke i Nikole S., koji su se koncentrirali na probleme u Hrvatskoj, dovodi u pitanje i smislenost orijentacije na znatni rast obnovljivih generalno.

Zoran odgovara da su iste zamjerke i ranije bile: da tek treba vidjeti što će biti 2000. ili 2010.. Kaže da su problemi u Njemačkoj rješivi. Dodaje da je počela vrlo bitna transformacija strukture elektroenergetskog sustava, kakva je bila stotinu godina.

Sve u svemu, usprkos polemičkim elementima, može se procijeniti da je ovo u okviru diskusije, a ne polemike.

Jedna od bitnih razlika u retorici odnosno diskursu se može označiti kao težište na dijakroniji kod Zorana (sagledavanje situacije u odnosu na prošlost i budućnost) i sinkronije kod ostale trojice (“strukturalizam”).

Nikola Q.M.iznosi zamjerku Zoranu zbog opširnosti i citiranja svojih ranijih radova jer »ipak je to davanje prevelike važnosti vlastitom mišljenju«.

Tom primjedbom napravljen je pomak prema diskusiji o načinu diskutiranja, meta-diskusiji. Zoran odgovara nervozno i sarkastično, te hitro prihvaća promjenu nivoa: »Ta fora “čuj, to je SAMO TVOJE MIŠLJENJE (…) je diskurzivna strategija u borbi za moć« i spominje M. Foucaulta i druge socijalne teoretičare (nešto kasnije, usput, i Hegela).

Nikola Q.M. također piše: »Mislim da si dobio dovoljno odgovora, neke si si i sam dao, na pitanje zašto tako nešto može u Australiji i Danskoj, a zasad ne može u Hrvatskoj«. Zoran odgovara da neosporno postoje sustavske blokade i navodi zbornik iz 1986., uz tvrdnju da iskustvo s energetikom pokazuje kako se ništa bitno nije promijenilo. Nervira se zbog formulacije “ne može” (makar “zasad”), koju čita kao “nemoguće je”, dakle da je “utopija” željeti sustavsku promjenu.

Nikola Q.M. smatra da je Zoran sveo raspravu na “vi” i “mi”, a Zoran odgovara: nisam, nego to ti činiš. Nikola S. kasnije zamjera da Zoran kritike shvaća osobno, Zoran odgovara da mu se čini da jesu tako formulirane.

Nikola S. kaže Zoranu »nije mi bas jasno s kim polemiziraš«, zamjera »silnu polemiku« i nekonkretnost«. Zoran odgovara »možda nije bitno s kim polemiziram, nego s kojim stavovima i mentalitetom«.

Nikola S. kaže da je njegov kriterij konkretnosti »ili radi, ili ne radi«, Zoran odgovara da je to preusko.

Nikola S. kaže: »nove se vjetroelektrane ili solarne elektrane nece znacajnije razvijati i graditi ako za poduzetnike ne postoji neka korist«, Zoran odgovara »Naravno. Zar si nekako stekao utisak da ja toga nisam svjestan ili da imam nešto protiv zarade?«.

Nikola S. odgovara pomirljivo (»Ne bih dalje ulazio u polemiku«), zahvaljuje na nekim informacijama.

Sve u svemu, polemika je ostala u pristojnim okvirima. Nije se razvio otvoreni “polemos”.

Može se pak jasno vidjeti razlika u retorici, stilovima mišljenja, osnovnoj usmjeranosti i obojenosti, u strukturi diskursa, impliciranim osnovnim pretpostavkama i smjernicama. Zoran, iako ima i određeno obrazovanje iz fizike, je filozofski obrazovan u tradiciji koja se danas naziva “kontinentalna filozofija”, od Hegela do Žižeka, a osobito tradicije “stvaralačkog marksizma”, kritike svega postojećeg i kritičke teorije društva. Mišljenje povijesno i utopijsko (usmjereno na mijenjanje zbilje). Često emotivno (osobnost i emocije u izlaganju normalni su u toj tradiciji).

Oponenti (koliko se o njima trojici može pokušati zajednički govoriti) su mlađi, prirodoslovne ili tehničke struke. Ako imaju znanja iz filozofije, vjerojatno je to iz analitičke i pragmatičke tradicije (“anglosaksonske”). Pragmatični, empiristički (“iskustveno znanje”), skloni više isticati potrebu stabilnosti nego promjene, ističu “konkretnost” nasuprot (apstraktnom) “vizionarstvu”, interes nasuprot emocijama.

Iako postoje važne dodirne točke i područja slaganja između dva pristupa, do izražaja dolaze bitne razlike u strukturi diskursa. Osvijetliti neizrečene pretpostavke moglo bi možda pomoći da se polemička žestinaopet usmjeri u zajedništvo diskusije (rasprave), pa makar to bio i multilog a ne dijalog (jer potonji pojam podrazumijeva zajednički logos, strukturirani diskurs, koji se dijeli).

NAKNADNA BILJEŠKA O METODI

Gpre je u tekstu spomenut M. Foucoult. Ovaj tekst je fukoovska diskurizvna analiza jedne debate. Jedan prikaz o čemu se radi postoji u knjizi “The SAGE Handbook of Qualitative Research in Psychology”, uredili: Carla Willig, Wendy Stgainton-Rogers, London (idr.): SAGE Publications Ltd, 2008

Poglavlje 6, str. 91-108
“Foucauldian Discourse Analysis”
autori: Michael Arribas-Ayllon i Valerie Walkerdine.

Može se pogledati preko google books, probajte slijedeću poveznicu:
http://www.google.hr/books?hl=hr&lr&id=hi3_QB75DfAC&oi=fnd&pg=PA91&dq=foucauldian+discourse+analysis&ots=df5x82Jdu-&sig=PNRFIcBbV3CUjBmnez7SG6jKPdU&redir_esc=y#v=onepage&q=foucauldian%20discourse%20analysis&f=false

Naročito “BOX 6.1. Some Methodological Guidelines for Conducting Foucauldian Discourse Analysis”, to je na str. 98-99.

Kopipejstam, jer upravo time se u gornjoj analizi služim:

Some Methodological Guidelines for Conducting Foucauldian Discourse Analysis

1
Selecting a corpus of statements

A corpus of statements are samples of discourses that expess a relationship between “rules” and “statements”. Criteria for selecting statements might include:

1. samples of text that constitue a “discoursive object” relevant to one’s research
2. samples that form “conditions of possibility” for the discursive object
3. contemporary and historical variability of statements.

– i.e. how is the same object talked about differently?
– i.e. how and why do statements change over time?

4. identify and collect texts:

– i.e. policy documents, intellectual texts, newspapers, semi-structured interviews, autobiographical accounts, ethnographic observations and descriptions, etc..

2.
Problematizations

Problematizations are examples where discursive objects and practices are made “problematic” and therefore visible and knowable. They often form at the interseciton of different discourses and expose knowledge/power relations. Problematizations serve an epistemological and methodological purpose: they allow the analyst to take up a critical position in relation to research, and they allow the analyst to trace how discoursive objects are constituted and governed.

3.
Technologies

Technologies are practical forms of rationality for the government of self and others. There are two kinds of technologies appropriate for psychological inquiry: power and self. Technologies of power seek to govern human conduct at a distance while technologies of the self are techniques by which human beings seek to regulate and enhance their own conduct. Technologies are also “truth games” realized either on a larger political scale or among local and specific instances of interaciton – e.g. the rhetorical funcion of language.

4.
Subject positions

Identifying subject positions allows the analyst to investigate the cultural repertoire of discourses available to speakers. Not only are they positons on which to ground one’s claims of truth or resonsibility, but they allow individuals to manage, in quite subtle and complex ways, their moral locations within social interaction.

5.
Subjectification

Subjectification refers to an “ethics” of self-formation. How do subjects seek to fashion and transform themselves within a moral order and in terms of a more or less conscious ethical goal – i.e. to attain wisdom, beauty, happness and perfection? Through which practices and by what authority do subjects seek to regulate themselves?

Još jedan dobar kratki prikaz u knjizi o kvalitativnim metodama u psihologiji:

Eugenie Georgaca & Evrinomy Avdi: “Discourse analysis”, 01/2012, In book: Qualitative research methods in mental health and psychotherapy: A guide for students and practitioners, Chapter: Discourse analysis, Publisher: Wiley, Editors: A. Thompson & D. J. Harper, pp.147-162

Može se pročitati i skinuti kao pdf na: http://www.researchgate.net/publication/256437654_Discourse_analysis

O “čistoj” filozofiji, znanostima i mudrosti

Razni moji usputni zapisi rasuti su okolo po Svemrežju, nastali obično u nekoj diskusiji. Drugi su pak samo meni dostupni. I sam zaboravljam. Blog je autorska forma. Pomaže i meni, kad neke stare zapise sredim, doradim, pa objavim. Možda s vremenom (ovo par godina, koliko mi je još ostalo) izraste iz tih fragmenata i nešto cjelovitije.

Asimov o znanju i mudrostiSlijedeći zapisi su potaknuti jednom diskusijom na forum.hr u srpnju prošle godine, kad je jedan diskutant ustvrdio da je filozofija u odnosu na znanost  neplodna i nepotrebna, postavivši zahtjev da mu se navede

jedan jedini izum koji služi ljudima za povećanje blagostanja, a do kojeg se došlo čistim filozofiranjem.

Moja je prva reakcija bila:

Oh, to je jednostavno. Jedan takav izum jest: ideja da bi izumi trebali služiti ljudima za povećanje blagostanja.

Što bi to zapravo uopće bilo – čisto filozofiranje?

Meni su govorili da sam “filozof” još kad sam bio sasvim mali (djeca često postavljaju zbunjujuća pitanja, a ponekad i nonšalantno izbacuju zanimljive hipoteze o svijetu), a evo i nakon pola stoljeća, imam neku svoju predodžbu što je to “filozofiranje” (“pravi” filozof uvijek ima svoju definiciju filozofije); ali što bi bilo “čisto” – ne znam.

Isaac Newton nije bio fizičar. Bio je “filozof prirode” (također i teolog i dr.). Čistim razmišljanjem, kao i Leibniz, došao je do prodora u matematici, izmislivši tako skandalozan koncept kao što je beskonačno mala veličina. (Naravno, poticaj za to su bili praktični problemi razumijevanja gibanja odnosno krivulja. Čisto mišljenje ipak je uvijek situirano.) George Berkeley je tvrdio da je to intelektualna sprdačina i skandal. S punim pravom! Drugi se trudili tu dječju neozbiljnost (koja je imala prednost, da je vodila do točnih rezultata) ozbiljnije utemeljiti.

Trebalo je dva stoljeća da Dedekind izvede zadovoljavajuće strognu formulaciju u teoriji realnih brojeva. To je bilo čisto umovanje; jednadžbe i bez toga možemo koristiti. Može se reći da su ti ljudi, nastojeći shvatiti osnove matematike, težili mudrosti, a ne nekom praktičnom dobru (ljudskom blagostanju idr.).

Osim što obojicu spominjemo u povijesti matematike, danas o Newtonu govorimo u povijesti fizike, a o Leibnizu u povijesti filozofije, kategoriziranog u odgovarajuću kutiju. Ali sumnjam da su oni sami doživljavali da među njima postoji bitna razlika.

Ali zaboginje, reći ćete, pa kakve to veze ima s filozofijom? Pa to je matematika!

Zašto se podrazumijeva da se filozof smije služiti samo riječima? Čim se u igri matematika kompliciranija od običnog brojanja, to navodno više nije “filozofija”? Ljube li matematičari i danas mudrost? A fizičari, koji se bave fundamentalnim istraživanjima? Oni valjda, bar neki među njima, i danas “ljube mudrost”, makar i “nečisto”?

Kako je došlo do toga, da se “težnja k mudrosti” istjera iz “znanosti”, koja se shvaća posve utilitarno? Pa kad su se postepeno razne grane filozofije (koja je obuhvaćala sve osim teologije, prava i medicine) razvile u posebne znanosti (fizika, biologija, ekonomija, psihologija idr.), ono što je ostalo kao “čista” filozofija” više nikome i ne treba? (Vidi: Što filozofija jest: tri pristupa).

Razumljivo je, da su se u doba Leonarda da Vincija i još Isaca Newtona isti ljudi mogli baviti svim zanimljivim pitanjima, pa su bili “filozofi” čime god se bavili. Zatim se područja istraživanja granaju, previše je pojedinosti, ljudi se specijaliziraju, u-stručavaju. Nastaju tisuće specijalnosti, filozofe zamjenjuju esperti. U redu. Ali zar se onaj izvorni zajednički korijen žudnje za spoznajom sasvim izgubio?

Admiral Ackbar- It's a trap!Možda sam ja anakron, ali nemam osjećaj da su bitno različite djelatnosti kad pokušavam shvatiti vrlo različite stvari: kako to crne jame isparavaju (teorijski problem, aktualan u doba kad sam studirao), kako funkcionira vjetroelektrana (nešto praktično, pa i korisno), treba li dozvoliti homoseksualnim parovima sklapanje braka i usvajanje djece (etički i politički problem), koji je stvarni smisao Kantovih antinomija čistoga uma (problemi metafizike), kakva je bila religija ljudi neolita (o čemu ćemo uvijek moći samo spekulirati, ali ipak na osnovu nekih pokazatelja) ili koji je najbolji odgovor za bijelog kad crni igra zmajevu varijantu sicilijanke (sfera čistih misli). Uvijek je u korijenu žudnja za spoznajom (žudnja da se bude mudar) – a ne za “povećanjem blagostanja”.

U spoznaji prirode – stvarno smo jako napredovali. U spoznaji sebe samih – manje.

Nesklon sam “školskoj filozofiji”. I ona je kriva, ili je u najmanju ruku dio problema u-stručavanja; filozofija postaje “strukica među strukicama”, kako je u svoje doba pisao jedan moj kolega, student filozofije, koji je pak kasnije filozofiranje odbacio i napravio skromnu političku karijeru.

Mislim da napredak u znanosti, pa tako i fizici, ponajviše donose oni, koji imaju u sebi  ne-utilitarni, filo-sofski, mudroljubni žar, da stvari razumiju, da im prodru u smisao, da budu mudri – a ne samo da dođu do nekog “korisnog izuma”, da “doprinesu dobrobiti ljudi”, ili pak da zarade novac, steknu ugled, naprave karijeru, pobjeđuju… (Ne znači, da su drugi motivi zabranjeni; realno je nemoguće da kod čovjeka ne budu prisutni.) Mislim da je taj izvorni poriv jednak kod fizičara, teologa, umjetnika ili šahista. Prvi poriv je spoznati ono što Aristotel kaže: stvari kojima se bavimo zbog njih samih, ne zbog neke vanjske svrhe. (Taj se poriv međutim uvijek pojavljuje i izražava u nekom kontekstu, situacijski situiran i uvjetovan. I neminovno se kroz konkretizaciju mudroljub u-stručava.)

Može li se mudrost dokazivati? Gledao sam nedavno slavni film “Pogodi tko dolazi na večeru”. Teško je danas zamisliti, da je prije samo 45 godina bilo vrlo hrabro i kontroverzno snimiti film o ljubavi između crnca i bjelkinje! Je li Martin Luther King – propovjednik, govornik i strateg društvenog aktivizma – bio mudar? Rezultati njegovog djelovana su očiti: promijenio je svijet. Vjerojatno bi se njegova uspješnost mogla na razne načine i “kvantificirati”. Možemo li smatrati dokazanim, da je on bio mudar?

Je li možda filozofija, mudroljublje, osuđena da ne bude pravi put prema mudrosti, nego se do nje dolazi drugim putevima (kroz religije, znanosti, umjetnosti)? Postoji izraz “amater” = ljubitelj. Je li “ljubiti mudrost” put ka mudrosti ili samo utjeha što sam nisam mudar, kao što “ljubitelj umjetnosti” tek voli i uživa u onome što umjetnik stvori?

Jedno je definicija filozofije, a drugo tko se smatra “filozofom”. Ako je netko fizičar, tj. radi u struci koja postavlja vrlo specifična pitanja, koja se (uglavnom) razrješuju eksperimentima na temelju složenim matematičkih modela i izračuna, je li time isključeno da on bude također i filozof?

Što u pojmu “filozof” spriječava da se netko bavi eksperimentima, matematikom i “specifičnim pitanjima”? Naravno da ne možeš pridonijeti fizici ako ne razumiješ matematiku i eksperimentiranje. Mora li tu fizičar stati? Ne može li filozof to naučiti?

Carl Friedrich von Wiezsacker (jedan iz niza značajnih ljudi iz te porodice) bio je veliki fizičar, koji je doktorirao kod Wernera Heisseberga i bio sveučilišni profesor teorijske fizike, ali i filozofije. Njegova knjiga “Jedinstvo prirode” napisana je prije 40 godina (izdanje kojim se služim: “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1988.).

Je li pitanje o “jedinstvu prirode”, kao “nespecifično”, prestalo biti predmet fizike? Wiezsacker je jedno poglavlje naslovio: “Što su početni metafizički osnovi prirodne nauke?”. Jesu li takva pitanja naprosto postala bespotrebna i besplodna?

Evo što on kaže o filozofiji:

Filozofija se može definirati kao neprestano postavljanje pitanja. Tako ju je Sokrat uzorno prakticirao. Ako pozitivna nauka počiva na tome da u konsenzusu donese odluku o odlučujućim pitanjima, a da druga pitanja ne postavlja [To je ono što je T. Kuhn nazvao “normalna nauka” – op. Z.O.], onda filozofija nije pozitivna nauka, nego njena korektura. No, razdvajanje nikad nije oštro. Velika napredovanja u nauci počivaju često, možda i stalno, na tome da se pitanje koje nikad ranije nije postavljeno ipak postavlja, i to s uspjehom; tako su velika naučna napredovanja djeca iz braka pozitivne nauke i filozofije. Filozofija ima riznicu vlastitih pitanja, vlastitu vrstu iskustva /iskustvo plivanja protiv struje naivnog mišljenja, iskustvo uzvratnog pitanja: „Šta ja ovdje zapravo činim?”/, i među onima koji imaju takvo iskustvo ona ima vlastiti konsenzus.

Savremena scena je zamršena. Egzistencijalizam je zamuknuo. Slikom vlastitog daljeg postavljanja pitanja vlada filozofija nauke, koja bi da sama bude nauka, kao što njom vlada i filozofija društva koja želi da živi kao društvena praksa. Oboje je značajno. Važnije mi se čini stalno obnavljano buđenje jedne svijesti na nivou na kojem osebujna filozofija tek počinje. To se ne može naučiti drugačije nego u razgovoru sa velikim filozofijama prošlosti. Kod njih je neprestano postavljanje pitanja vodilo ka pokušaju da cjelinu misle kao cjelinu. Koliko je to teško /i neophodno/ danas gotovo niko ne zna /a svakako nije znao ni onda/. U akademskoj nastavi filozofije stalno sam imao iskustvo da su veoma nadareni mladi ljudi, puni nade, užurbano tražili mjesta u kojima Platon ili Kant više nisu savremeni – ali, ako zatim godinama nisu spoznali i podnijeli da na svakom pojedinim mjestu na kojem su kritikovali neke od ovih filozofa stvarno nisu razumjeli o čemu oni govore, onda više nisu bili sposobni za vlastiti produktivni filozofski rad.

Bilo bi nadobudno zahtijevati da se prikaže nešto od sadržaja takve filozofije. Možda jedna studija o nauci u sljedećoj deceniji može, kao sporedni efekat, biti djelić filozofske propedeutike.

Možda je on naprosto bio izdanak jednog doba, vrhunca klasičnoga njemačkoga duha prije nacističkog uništenja, koje je ozbiljno shvaćalo takva pitanja i visoko uvažavalo tradicionalnu filozofiju? Jesu li 1950-ih i 1960-ih, uzletom pragmatičnih Amerikanaca i “krajem metafizike”, njegove klasične predodžbe postale bespovratno zastarjele, pa su njegovi studenti bili posve u pravu tvrdeći da im Platon i Kant više nisu potrebni?

Dakako, situacija je djelomice samo-zasnivajuća: ako smatrate da vam nisu potrebni, onda vjerojatno zaista i nisu. Problemi nastaju kad se recepte propisuje drugima.

Nedavno sam diskutirao o odnosu “science” i “humanities”, pa to možda sredim, da bude malkice manje fragmentarno, i objavim. Trenutno čitam knjigu Johna Horgana “Kraj znanosti” (objavljena 1996., hrvatsko izdanje “Naklada Jesenski i Turk” 2001.), koja mi je pomogla da cjelovitije sagledam značaj raznih tema i autora, kojih sam se tijekom godina bavio.