O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr

Godina 1941. za nas još nije završila, dok je za svijet godina 2050. već započela

Zbivanja godine 1941. nažalost su u Hrvatskoj, 76 godina kasnije, važno političko pitanje.

Prije nekoliko godina, na netu sam našao četiri knjige, koje je četnička emigracija objavila prije 30-50 godina, o ustanku u Lici 1941..

Svi oni tvrde da je ustanak bio potpuno četnički i da komunista nigdje nije bilo, nego su se tek naknadno infiltrirali u četničke jedinice. U načelu, dobro je čuti i drugu (ili treću) stranu, da se dobije multiperspektivan uvid u prošle događaje.

Ipak, nijedan od njih (koji 99% opisuju svoje naknadne frustrirane fantazije, jer su ih partizani razbili kao balavce već 1942.), za razliku od Zvonimira Despota koji povremeno nastupa kao povjesničar a češće kao pseudopovjesničar (iz političkih ili komercijalnih razloga: knjige o Titu, koje je napisao zajedno sa srpskim četnikom Perom Simićem, prodaju se zato, jer se sve što ima Tita u naslovu dobro prodaje), nije utvrdio da su to bili “četnici Draže Mihailovića”; jer za njega tada još nitko u tom kraju nije čuo.

Naši “anti-antifašisti” bezrezervno preuzimaju četničke teze. Ali ne preuzimaju njihovu tvrdnju, da su komunisti od početka i tijekom cijeloga rata djelovali u suradnji s ustaškim vlastima i da je mržnja prema Srbima bila u osnovi djelovanja jugoslavenskih komunista i tada i kasnije.

Imaju također problem objasniti kako se dogodilo, da su nakon pola godine komunisti postali toliko jaki, da su u ožujku 1942. osvojili Donji Lapac i Srb, pritom razbili ne samo četnike, nego i Talijane, te držali cijelo područje sve do velike ofanzive u siečnju 1943..

U dijelovima kad su (spomenuti četnički pisci) iskreniji i koliko-toliko realistični, priznaju da su komunisti imali odličan management (učinkovito centralno zapovijedanje, dok su četnički odredi djelovali svaki za sebe; orijentacija na stalnu aktivnost dok su četnici bili zadovoljni da se zavuku u jazbine i prespavaju zimu) i marketing (zastupanje borbe protiv okupatora, parole protiv “gospode” koje eksploatiraju i hrvatske i srpske seljake, te zajedništvo Hrvata i Srba – što su i tada i danas nacionalisti na obje strane intepretirali kao zavjeru protiv njihove nacije; ustaše i četnici su se slagali da je prirodan odnos bespoštedni rat “do istrage vaše ili naše”).

Tako su privukli ljude, koji su postajali partizani pa i članovi KP, te se ujedinjavali s Hrvatima koji su dolazili iz Siska, Zagreba, Dalmacije, Gorskog Kotara idr., i sa muslimanima.

Ustanak nije bio ni četnički ni komunistički, nego neposredna reakcija srpskih seljačkih masa na masovne pokolje, koje su počinili ustaše prethodnih tjedana.

Npr. seljaci iz srpskoga sela Suvaje su 27. srpnja poubijali 37 članova hrvatskoga roda ivezić iz obližnjeg sela Brotinje. Prije toga, 1. srpnja, ustaška jedinica pod zapovjedništvom Maxa Luburića poubijala je u Suvaji 161 osobu, uključujući starce, žene i djecu (o čemu postoje izvještaji oružništva NDH i izjava samog Luburića). To nije opravdanje – samo objašnjenje. Povijest bi nas trebala učiti, da lošu povijest ne ponavljamo – i da zbog nje ne jadikujemo u beskraj.

Ustaše su u takve akcije uspjeli mobilizirati tek mali dio lokalnih Hrvata i muslimana. Autohtono, moglo je doći do pojedinih sukoba u mutna vremena, ali nikako takvog obima.

Nakon desetina takvih akcija, plus masovna hapšenja i upućivanje u logore gdje su većina likvidirana, na području tzv. NDH stotine tisuća Srba našli su se u zbjegovima u šumama i planinama. Tamo su se postepeno organizirali i povezivali sa zbjegovima u susjednim krajevima.

Ustaše su tada najednom shvatili da su na velikom dijelu teritorije svoje pseudodržave slabiji, jer ne mogu kontrolirati široke prostore kojima su se domoroci slobodno kretali, te kad su se jednom organizirali mogli su iznenada napasti na mjestu i u vrijeme koje sami izaberu, te uništavati razbacane manje neprijateljske snage i dolaziti do oružja i drugog plijena.

Glavni čimbenik u prvim tjednima bila je stihija masovnog seljačkog ustanka, koju ad-hoc zapovjednici često nisu mogli kontrolirati.

Vođe ustanika se ubrzo počinju cijepati na dvije struje, koje će do sredine 1942. postati međusobno smrtni neprijatelji.

Partizani, na čelu s komunističkom partijom, su odličnim menadžmentom i marketingom maksimalno koristili stratešku prednost terena i ljudstva. U zapadnom dijelu tzv. NDH do sredine 1942. znatno su nadjačali četnike, tako da ovi već u svibnju 1942. sklapaju ugovore s ustašama o borbi protiv zajedničkog neprijatelja.

Iz Zagreba su stizali kovčezi s novcem, oružje i oprema onim četničkim vođama u Sjevernoj Dalmaciji, Lici i Bosni koji su sudjelovali u pokoljima lokalnoga hrvatskog i muslimanskog stanovništva.

Tzv. NDH nikad nije imala vojnu silu sposobnu da uništi partizane, pa su tu ulogu preuzeli Talijani i Nijemci, ali ni oni nisu uspjeli.

Međutim, proslava u Srbu jest problematična. To odlično izražava naslov jednog teksta, objavljenog prošle godine u Slobodnoj Dalmaciji: Ustanak zbog ustaških klanja nastavio se klanjem Hrvata; također i muslimana.

Kad se moglo početi slobodnije govoriti, od početka 1980-ih do početka 1990-ih, na vidjelo su izašle mnoge sramne stvari koje su činili partizani i komunisti, ali ništa slavno o ustašama i o četnicima. Ono što su nam o njima govorili tih 45 godina, bilo je točno.

Tako je nažalost bilo, ali se na sreću nije na tome stalo.

Krajnji rezultat tih tragičnih zbivanja bila je pobjeda najboljih sinova i kćeri Hrvata i Srba koji su se našli udruženi u partzanima, te su kao disciplinirana vojska i kao bolji vojnici pobijedili četničke i ustaške huligane.

To je za Hrvatsku bilo izrazito pozitivno, te je anulirana sramota koju su nam nanijeli ustaški idioti; isto vrijedi za Srbe.

Zahvaljujući tome, danas imamo državu; koju međutim uništavamo i narod propada.

Uspeli smo se na nivo svjetske povjesti, takve kakva je tada bila, tragična u doba velikoga raskola, te krenuli putem napretka. Nažalost je to bilo zaustavljeno 1970-ih. Nastupila je stagnacija, a onda i regresija. To se i nastavilo do danas, bez obzira na raspad Jugoslavije i promjenu političkog sustava.

I danas se vrtimo u tom začaranom krugu, borimo se za “bolju” prošlost i ne možemo uspostaviti priključak s globalnim kretanjima današnjice, koja su usmjerena željama za bolju budućnost. Pretekle su nas skoro sve zemlje istočne i jugoistočne Europe, koje su tavorile pod verzijom komunizma puno gorom od naše i pod stranom okupacijom, zemlje za koje smo 1970-ih i 1980-ih bili “Amerika”.

Trunemo i propadamo, kako se onda dogodilo i ustašama i četnicima.

Partizana i komunista danas nema, niti bi ih moglo i trebalo biti. Trebaju nam, da bismo kao narod i država napredovali, nenasilni, a ne ratnički vođe i pokreti, koji bi nas mogli povesti – ne u svjetlu budućnost, nego u sadašnjost naprednoga svijeta, od Švedske do Kine.

Jedan je od uzroka naše današnje truleži (ne tragedije!) moralni poraz i osobni slom, koji je u godinama Drugog svjetskog rata doživio Vladko Maček. tako je i taj potencijalni put naprijed zatvoren. Odbacujući partizane, a kako većina ipak ne može prihvatiti ustaše, zvrjimo okolo kao muha bez glave.

Svaka nacija u svijetu može naći dovoljno razloga da se ljuti na svoje susjede i u beskraj im predbacuje zla, koja su im u povijesti počinili. Mi se eto, u kaljuži zapadnoga Balkana, vrtimo u tom jadnom durenju kako smo MI uvijek žrtve i kako nas nitko ne razumije; sami sebe stalno održavamo u ulozi žrtve. I čekamo slijedeći rat – to razumijemo bolje od mira.

Evo, sad kupujemo vojne avione, bit ćemo frajerčine; čak i libertarijanci se vesele kad država troši na oružje.

Kad oružje govori, muze šute. Ipak tu i tamo pojedinci siju sjeme za moguću bolju budućnost – za moguću povijesnu katarzu.

Jedan povratnik iz Latinske Amerike, odgajan u ustaškom duhu i nekadašnji tjelohranitelj Ante Pavelića, ovih je dana došao u Hrvatsku i zahvaljujući svojem sinu shvatio: Ne možeš biti kršćanin i ustaša. Jasno je. Bili smo ludi.

Nažalost, hrvatski biskupi, nakon Franje Kuharića (koji je svojedobno upozoravao da je načelo osvete pagansko, a tadašnji vođa Hercegovaca mu je odgovorio “ajde pope ne seri”), nikad ne stoje na stajalištu krćanskoga personalizma i univerzalizma, nego propovijedaju nacionalističke mitove i raspiruju kolektivističke poganske strasti.

Pravi kršćani u doba tzv. NDH bili su župnik Franjo Žužek (koji je spašavao Srbe na Baniji) i časna sestra Monika Štampalija (aktivna antifašistkinja), ali sjećanje na takve uzore hrvatska “katolička” crkva zatire.

Oglasi

Filozofija, mudrost, znanost, “jest” i” treba”

Filo-sofia, odnosno mudroljublje, nije znanost ili disciplina.

Mudro-slovlje bi moglo biti nauka o mudrosti – ali profesionalni se filozofi vrlo rijetko bave proučavanjem mudrosti (pa sam svojedobno gledao razne filozofske rječnike i vidio da u većini uopće nema pojma koji je u imenu “struke”).

Žuditi za mudrošću znači željeti spoznati ne samo ono istinito, nego i ono dobro i ono lijepo.

Znači željeti spoznati ne samo ono što jest, nego i ono što treba biti.

Znači žudjeti racionalnom utemeljenju onoga kako treba misliti, što treba činiti i kako treba živjeti.

Nije to nijedna struka.

To su sve struke.

Dakako da znanost(i) ne treba(ju) filozofiju.

Ne treba se baviti trebanjem, ako ti se ne da. Možeš proživjeti dug i sretan život i bez toga.

Dapače.

Nešto o logoru Jasenovac – nažalost, moramo ponavljati

http://blog.dnevnik.hr/zoranostric/2017/05/1632080218/nesto-o-logoru-jasenovac-nazalost-moramo-ponavljati.html

Nisam se nadao, prije 20-30 godina, da ću kao šesdesetogodišnjak opet morati polemizirati i diskutirati o temama “Jasenovac”, “Bleiburg” isl, osim u okviru bavljenja poviješću (kao što proučavamo Stogodišnji rat ili društvena kretanja u drevnom Sumeru i Akadu).

Prenosim tekst, koji sam objavio kao komentar u jednom topicu na forum.hr.

Objavljujem na ovom blogu jer “ljubav prema mudrosti” znači traganje za istinom i za dobrotom.

Znam da neki ljudi iz raznih razloga i s raznih polazišta vole kopipejstati uvijek isto, ali stvar je danas jednostavna:

1.

Spor o prirodi Jasenovačkog logora (odnosno, Grupe logora Jasenovac – pet plus Gradina) nikad nije ni postojao: to je bio prvenstveno logor smrti, u kojem su se vršili sustavni masovni pokolji političkih protivnika i etničkih grupa (Srbi, Židovi i Romi), iako je u djelovima bio i “običan logor”, naročito Kožara (“Jasenovac V”, u samom mjestu Jasenovac), pa su neki ljudi i mirno odslužili svoje i pušteni (što se onda ponekad navodi kao dokaz da ubijanja nije ni bilo).

Žalosno je da je postojalo takvo mjesto masovnog ubijanja u takozvanoj “Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Osim toga, postojali su i drugi logori, a masovni pokolji su također vršeni na terenu, po selima i dr.. Zapravo, većina žrtava fašističkgo terora na području NDH pobijeni su van logora.

To je tragično i sramno, te je normalno da se svaki hrvatski domoljub toga stidi i osuđuje. Kako ja to vidim, nelogično je zvati sebe domoljubom ili rodoljubom (“ljubav prema svom rodu”) a da se ne bude spreman osuditi i ono loše, što su ljudi iz tvoga doma ili tvoga roda radili. Tako je valjda normalno prema sebi samom postupati, jer svi smo činili loše stvari u životu, a onda i prema svojem domu i rodu (i šire, do čovječanstva). Da bismo bili bolji u budućnosti. (I da, prije nego skočite: ja kao ljevičar tako postupam.)

Da je to bio logor smrti, poznato je iz ogromnog broja izvora i svjedočenja. (Preporučam za čitanje, iako je samo posredno vezano, “Dnevnik Dijane Budisavljević”; slučaj “djece s Kozare”, u čijem je zbrinjavanju sudjelovalo tisuće Zagrepčana, te je svakako jako utjecalo da sredinom 1942. ustaške vlasti izgube potporu 90% Hrvata, kako se procjenjivalo u njemačkim izvještajima). Da su ustaše masovno ubijali ljude, osobito Srbe, poznato je jer su se i sami time hvalili pa i preuveličavali brojke (mislim da i Pero Simić negdje o tome govori).

Da brojka žrtava Grupe logora Jasenovac nije više stotina tisuća, bilo je jasno i poznato za SFRJ (moj otac, povjesničar koji je radio u Institutu za historiju radničkog pokreta gotovo od početka, kad mu je direktor bio Franjo Tuđman, pričao mi je o tome), ali je postojala “službena” brojka (stavljam u navodnike jer naravno nije postojao neki formalni dekret o tome), kao i za ukupni broj žrtava.

O tome se više u javnosti počelo pisati tek u drugoj polovici 1980-ih, kad su pisali i ugledni povjesničari i sudionici NOB-a da je ta brojka uvjerljivo pretjerana (Ljubo Boban, Ivo Jelić koji je napisao i dvotomnu povijest SKH, Mirko Peršen koji je napisao opsežnu knjigu o logorima u NDH – preporučam kao literaturu! idr.). Također su tu demografska istraživanja o ukupnom broju žrtava, te onda koliko od toga mogu biti žrve fašističkog terora na području NDH, te koliko od toga u samoj Grupi logora Jasenovac. Ti su proračuni bili još o 1952. (vidi pregled u Žerjavićevoj knjizi) i više puta kasnije, zatim Bogoljuba Kočovića u emigraciji, te Vladimira Žejravića koji je raspolagao i potrudio se proučiti najviše izvora (radio je četiri godine na studiji).

U doba kad sam ja proučavao tematiku (čitajući svu dostupnu literaturu i razgovarajući s nekim ljudima), krajem 1980-ih, mogući raspon stvarnog broja žrtava bio je negdje između 30.000 i 150.000. Kasnija istraživanja su precizirala brojku.

2.

U aktualno popisu žrtava, koji je on-line odstupan na sajtu JUSP Jasenovac, neka imena mogu biti sporna, ali to nije velik broj. Nije naravno ništa čudno da se od 80.000 ljudi u nekim slučajevima ne zna točna godina rođenja isl. (po selima, nepismeni ljudi nisu vodili precizne evidencije o tome, u nekim slučajevima pobijene su cijele porodice i cijela sela pa su tek dalji rođaci i susjedi davali podatke itd.). Nije čudno ni ako se ne zna baš točno gdje je netko ubijen – ljudi su svjedočili da su ga odveli ustaše, a je li odveden u Jasenovac i tamo umro ili ubijen, ili su ga streljali negdje usput, ili je poslan u neki drugi logor van NDH, ili čak recimo pobjegao pa poginuo tek kasnije isl., to nije čudno da ne znamo. Zato ima nekih nesigurnosti. Za Rome osobito jednostavno ne znamo, često oni nisu bili ni u popisima, stalno migriraju i zakopčani su prema vlastima.

A ima naravno svakako i slučajeva da se nekome naprosto ne zna trag, nitko nije o njemu dao podatke, pa nije ni uveden u neki popis.

Takvih spornih slučajeva nagore ili nadolje nema više mnogo. Neka je i nekoliko tisuća, u odnosu na ove 83.000, pet posto ili čak 10% na ovu ili onu stranu, nije bitno.

Shvaćam da neki imaju potrebu u svakoj pojedinoj stvari braniti “svoje” i negirati da su “naši” ikada napravili nešto loše. Pa čak i to, da se i nakon skoro 30 godina otkad su objavljeni dokumenti i proračuni koji su oborili preuveličavanje, neki smatraju da je ponovo važno voditi tu bitku da nije 700.000 (te da se pritom ne smije priznati ni 10× manja brojka).

Žao mi je zbog toga. Nisam vjerovao da će to tako biti. U ono doba, kad smo rušili komunističku vlast i borili se za slobodu misli i govora (ja sam tada bio među “peticionašima”), iako sam već bio stariji nego što je vjerojatno većina moji sugovornika ovdje danas (bio sam u svojim tridesetima), idealistički sam vjerovao da će se rušenjem tabua i mitova kroz nekoliko godina stvoriti objetivna slika prošlosti, pa ćemo to staviti ad acta od aktualne politike.

Tako npr. Bleiburg – čitao sam skoro sve što je o tome bilo objavljivano u razdoblju od 1989. (kad je magazin “Start”, u kojem sam bio stalni suradnik, počeo objavljivati seriju tekstova o Bleiburgu i “Križnom putu”) do 1992. ili 1993. (tada sam čitao skoro sve, a kasnije dio objavljene literature); tada su sve bitne činjenice objavljene i nema nikakvih velikih tajni koje bi se tek trebale otrivati. (Također, radi se zapravo o dva različita događanja: ubijanje zarobljenika s jedne strane, te stvarnih i potencijalnih političkih protivnika s druge. Misli da je vrlo pogrešno što se se to svodi pod naziv “Bleiburg”; npr. u knjizi Josipa Jurčevića “Bleiburg” više od pola teksta uopće se ne odnosi na postupke sa zarobljenicima).

Sloboda govora, dostupnost izvora i sloboda istraživanja iznijele su na vidjelo sramne stvari o komunistima, ali ništa slavno o ustašama i četnicima. Ono što su nam pričali o “Narodnooslobodilačkom ratu i i socijalističkoj revoluciji” te o “gradnji socijalizma” isl., trebalo je uvelike revidirati. Ali ono što su nam pričali o ustašama i četnicima, pokazalo se, bilo je istinito. Bili su to šupčine, krvoloci i kreteni, i o njima se ne može reći ništa dobro (dok se za partizane, komuniste i socijalizam ipak može uz negativno reći i dosta pozitivnog).

Nažalost, eto, to se nije dogodilo. Grade se novi mitovi i nove jednostranosti, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i BiH.

Dodatak

Diskusije su se vodile o demografskim podacima i izračunavanjima, npr. o broju Srba koji su živjeli 1941. na području na kojem je bila proglašene tzv. NDH. Jedan članak na koji sam već bio zaboravio; napisao sam ga prije deset godina na hrvatskoj wikipediji. Dao sam analizu, na koju su me potakle tadašnje polemike protiv srspki mitomana na srpskoj wikipediji i drugdje na netu. Naravno, objektivna analiza vrijedi i protiv suprutne propagande.

Srbi u NDH: Broj žrtava

Diskusija na srpskoj wikipediji 2006. (moj nick je Fausto)

O Žižeku, Trumpu, hipsteraju, scijentizmu, Hegelu…

Prije nekoliko dana, jedan moj facebook prijatelj je objavio komentar povodom izjave Slavoja Žižeka da bi, da je građanin SAD, glasao za Donalda Trumpa (video). Napisao je: ovaj lik je nalupetao toliko gluposti da sam ostao šokiran. Svaka rečenica mu je kriva, najdiplomatskije moguće rečeno. (…) Ovo od Žižeka je epski bezvezno.«

hipster-girlKad sam rekao da ne mislim tako, priložena je i poveznica na zanimljiv tekst Intellectual Hipsters and Meta-Contrarianism, na sajtu posvećenom “usavršavanju umijeća ljudske racionalnosti”. Ono “intelektualni hipster” bi se valjda trebalo odnositi kako na Žižeka, tako i na mene.

Povodom toga sam napisao neke komentare, koje sad prenosim uz malo promjena i dopuna. Ima tu puno tema o kojima bi se dalje moglo promišljati i diskutirati, ali to je naporno i vremenski vrlo zahtjevno. Pa nekome možda mogu biti zanimljive ove manje-više nabacane bilješke.

Donedavno nisam bio ni čuo riječ “hipster”. 🙂 Rekao bih, u kontekstu mojih promišljanja, da se ovdje bar donekle radi o indiciranju razlike između liberala i ljevičara, scijentista i filosofista, možda i filozofski anglosaksonca i kontinentalca. O tome, da ovi prvi automatski odbacuju način mišljenja, svjetonazor, diskurzivni okvir potonjih, kao glupe, očito krive, bezvezne.

Kad citirani autor, Yvain, piše »hipster is a person who deliberately uses unpopular, obsolete, or obscure styles and preferences (…)«, u tome zaista donekle mogu naći sebe. Samo, ima tu jedna kvaka 22: na stranu “popularnost”, to je relativno i može se prilično brzo promijeniti (uostalom, Žižek spada u popularne – ja naravno ne). ono što netko smatra za “obsolete or obscure” za drugoga uopće ne mora biti takvo.

U nastavku iste deskripcije hipstera, Yvain piše: »(…) in an attempt to be “cooler” than the mainstream.« Tu je, uz opis onoga što netko čini, dodana i hipoteza o motivu, zašto to čini. Nezgodno je kad se nečiji motiv pojavljuje kao dio definicije. Očito imamo problem: kojom metodom ustanoviti što je nečiji motiv? Možda on/a ipak zastupa naprosto ono, što smatra istinitim?

Nemamo za to sigurne kriterije; čak ni kad se radi o nama samima. Motiva ima raznih, svjesnih i nesvjesnih, direktnih i pozadinskih idr.. Vrlo vjerojatno u složenijim ljudskim postupcima (npr. izražavanju misli) uvijek ima višestrukih motiva. Svima popularnost može biti motiv (pa makar da dobijemo par lajkova na fb-u, ako već ne moremo imat pun stadion ushićene publike :-) ), a opet, ne znači da nam je to JEDINI motiv.

Meni se također teško uživjeti u način mišljenja i izražavanja (diskurzivni okvir) koji prakticira Yvain, i koji je uobičajen na mrežnom sjedištu lesswrong.com i drugima, koji se bave promocijom racionalnosti, znanosti, kritičkog mišljenja. Pri čemu međutim smatram da postoje ozbiljna ograničenja u tome kako razumijevaju te pojmove.

To je svjetonazor ukorijenjen u anglosaksonsku misaonu tradiciju (analitička “filozofija”, pragmatizam, slobodnotržištizam) dok sam ja ukorijenjen u (europsku filozofsku) “kontinentalnu” tradiciju (a uže, usprkos interesu za francusku post-modernu, u srednjeeuropsku, njemačku – postoji pak povijesno snažna poveznica sa anglo-saksonskim odvojkom europske mudroslovne misli preko Wittgensteina i “austrijske škole” u ekonomiji – ja sam pak ekonomiji po svojim uvjerenjima i diskurzivnom okviru blizak njemačkoj tradiciji u filozofiji ekonomije, od Listove “nacionalne ekonomije” nasuprot individualnoj/globalnoj, preko “ordoliberalizma” do “eko-socijalne tržišne privrede”).

hipsterius-portlandiaNikako ne mislim reći, da tu misaonu tradiciju smatram bezveznom! Ovaj tekst mi je zanimljiv. Mislim da se opisane strategije “contrarians” i “meta-contrarians” mogu uklopiti u Foucolutovu teoriju diskurzivnih borbi. Naravno, moguće je reći da time ja naprosto prevodim terminologiju u diskurzivni okvir (uže, ideo-logiju, iako ja tu pravim razliku, slijedeći Teun A. van Dijka, vidi http://www.discourses.org – on se, bar kako ja to vidim, za razliku od Foucoulta i Lacana trudi da ne bude “obscure”) koji mi je bliži (iako ga mnogo ljudi, ne bez razloga, može – contrarianski – označiti opskurnim).

A neminovno priziva u svijest i hegelovsku trijadu (teza = naivna pozicija “petogodišnjaka”; antiteza = kontriranje tezi; sinteza = istina na višem nivou). A hegelijanska metoda pak upućuje na dalje nadslojavanje, jer sinteza se pojavljuje kao nova teza, nešto što “petogodišnjaku” (naivnom, ne-reflektiranom “commons sense”) postaje samorazumljivo, kad se jednom nova spoznaja ili način mišljenja proširi i ukorijeni (npr. “svi su ljudi rođeni jednaki”, što je prije nekoliko stoljeća bila tvrdnja očito suprutna “zdravom razumu”).

Evo ovaj primjer, kojeg autor (Yvain) navodi za trijadu “uneducated → contrarian → meta-contrarian” je izrazit za ono što ja shvaćam kao varijaciju hegelovske trijade: »KKK-style racist → politically correct liberal → “but there are scientifically proven genetic differences”« Ovu potonju poziciju zastupa hrvatsko/hongkonški filozof Nenad Sesardić.

Rasama se nisam baš bavio, ali posve je ista struktura trijade u diskusiji o razlikama u spolu/rodu. O tome sam pisao prije tri godine, kad je desnica (koju je tada počela personificirati Željka Markić, ali se bila i direktno uključila Hrvatska biskupska konferencija) krenula u napad na “spolni odgoj”, prenoseći općenitu vojnu (koju su fundamentalistički katolici preuzeli od američkih protestantskih evangelika, iako potonji ne podnose katolike) protiv “rodne ideologije” (a zanimljivo je da im se u tome suprotstavila i jedna hrvatska časna sestra, katolička feministica).

Oni, zapravo, prave neku vrstu intelektualnog “kratkog spoja”, jer se pozivaju na empirijsku činjenicu da postoje (vjerojatno genetski uvjetovane) razlike u građi i obrascima funkcioniranja mozga muškaraca i žena, pa na osnovu toga naprosto skaču natrag na “naivnu” poziciju, da je “Bog stvorio muško i žensko”, napravio ih različitim i odredio im različite dužnosti/uloge/službe, pa se tu nema što dalje “filozofirati” uvodenjem razlikovanja spola (biologija) i roda (sociologija).

Paradoks je da mnoge žene s uvjerenjem u toj kampanji sudjeluju na strani klasičnih patrijarhalnih konzervativaca (one, možda, žele meta-kontrarijanski ipak destruirati patrijarhalizam i tradicionalnu kršćansku mizoginiju teorijom da “različitost službi” ne znači hijerarhiju).

Ja sam pak u tadašnjoj diskusiji, te kasnije u svojim nezavršenim mudroljubnim zapisima (“Uzorna filozofija”, gdje u formi možete uočiti utjecaj Wittgensteina – izrazito nastojim biti ne-obskuran) prihvatio tu tezu “postoje scientifically proven genetic differences,” i suprotstavio joj novu kontru (“ali one nisu bitne”) te pokušaj sintetskog pogleda.

S druge strane, žene pak koje se suprotstavljaju tezi o jednakosti/ravnosti muškaraca i žena (svaki petogodišnjak zna da dečki i curice nisu jednaki!), možda zapravo govore iz pozicije buduće društvene superiornosti žena, koja će u ne tako dalekoj budućnosti postati samorazumljivi fakt zdravog razuma, pa destruiraju budući muški apel na jednakost.

O spomenutim mojim meta-kontrarijanskim promišljanjima o rodu i spolu, zapisi Uzorna filozofija, poglavlja 23.- 25. imaju strukturu trijade:

Teza: 23. Spolni dimorfizam
Antiteza: 24. Rodni dimorfizam
Sinteza: 25. Rodna dualnost, raskol i jedinstvo

O razlikama u strukturi mozga posebno u točki 25.2., te odmah kontra u 25.3., a onda koraci idu dalje, malo u stranu, pa “sinteza” u 25.7. (opet trijada dakle unutar šire trijade): »Ni dualnost ni jedinstvo nisu apsolutni. Važnije od razlika u mozgu je njegova veličina, složenost i prilagodljivost.«

Glede pak Žižeka i njegovog hipsteraja i kontrašenja, neću se izjašnjavati o Clinton i Trumpu, jer nisam se dovoljno time bavio, a i Žižeka, kako rekoh, već godinama ne pratim (ali vidim da je o Trumpu već više puta ove godine govorio).

Mogu pak shvatiti da netko, kojem je načelno skup vrednota koje Clinton zastupa bliži, ipak kaže da je ona još gora od Trumpa, jer sam zapravo i sam jednako rekao u ovoj našoj žabokrečnoj zabiti, da je Milanović još gori od Karamarka odnosno Plenkovića. Pisao sam pred posljednje izbore da prvi put neću na izbore izaći, što mi je nemali broj fb prijatelja, sdp-ovaca i ljevičara, zamjerio. Nije to naprosto želja da se neprincipijelno “kontrira”. Ono, pošteni neprijatelj može biti bolji od nepoštenog prijatelja. 😦

Žižek ima svoj rezon, koji je možda i pogreška, ali nije naprosto glupost: Clinton znači inerciju, pretrajavanje jednog duboko potresenog i problematičnog sustava, a Trumpova pobjeda, iako donosi rizike, donosi i mogućnost da se kreativni potresi dogode u obje glavne američke stranke.

Inače, [ovo je pisano 4. studenoga] mislim da Trump ima vrlo dobre šanse za pobjedu, bez obzira što Clinton još vodi u anketama.

Neki dan u razgovoru s jednim Amerikancem, on reče da je deprimirajuće i da je pokazatelj da nešto nije u redu s političkim sustavavom, što su dvoje kandidata za predsjednika (koji imaju neke izglede) osobe koje većina Amerikanaca zapravo ne podnosi. Konzervativci ne vole Trumpa, a ni demokrati Clinton.

Pa, tko zna, dodajem ovo danas, već znajući da je Trump pobijedio] možda je Žižek u pravu, pa se tu nešto promijeni. Američka demokracija preživjela je brojne izazove i potrese u ovih 240 godina. Koje će pak sve promjene Trump stvarno donijeti, i što će sve to za svijet značiti, naravno bezbrojni će spekulirati i diskutirati slijedećih tjedana. Svijet, svakako, danas ujutro više nije isti. Ovo je vrhunac ofenzive “populista” protiv “elitista”, koji izražava duboko nezadovoljstvo običnih birača u najbogatijim državama nakon velike ekonomske krize 2008.. Izrazita elitistica, Clinton se othrvala ofanzivi slijeva, ali je izgula od protivnika sdesna.

Strah od revolucije, strah od svijeta

Iznenadilo me, kako riječ “revolucija” — po mom sudu danas bezazlena pa čak i izlizana — može izazvati paniku, agresiju, čak možda i (privremenu?) neubrojivost.

djevojcice-za-revolucijuImam u vidu medijsku olujicu prije nekoliko dana, potaknutu fotografijom s jednog malog igrokaza, objavljenoj na fb profilu i na mrežnom sjedištu Libela – portal o rodu, spolu i demokraciji: dvije djevojčice drže transparent s parolom »učimo djevojčice da umjesto kuće spremaju revolucije«. Meni izgleda zabavno; zgodno, ali ne bih tome posvetio više od par sekundi. I u djelatnostima libele, to je bilo periferno.

Ali jedan se odrasli muškarac, nekadašnji BBB-ovac, danas direktor agencije za odnose s javnosti, našao ponukanim da objavi kako je uznemiren: »curice učit da spreme revolucijicu, dvije, malo sjeku glave, šalju ljude u gulage i konclogore, ekspropriraju i nacionaliziraju privatnu imovinu…«

Idesh! Mene u glavi stvorila slika: s jedne strane skupina Bad Bue Boysa s bokserima i palicama, s druge skupina curica s transparentima — i da ova druga grupa izaziva strah prve. 🙂

Odgovorio sam ironično: »Ma daj, smiri živce, ni tak strašno. E sad, da ti dođu ovakve nekakve iz “ružičaste revolucije” s batinama, bogme, imao bi se razloga zabrinut.« Nakon toga me blokirao na fb-u.

Na drugoj slici su indijske žene iz Gulabi Gang, koje su započele “direktnu akciju” tako, što se okupi njih pet-šest, naoružane bambusovim štapovima, pa premlate muškarce koji tuku svoje žene. One su, kaže osnivačica, »banda za pravdu«. (U jednoj epizodi indijske sapunice “Mala nevjesta”, prikazivane i kod nas, veća grupa žena upala je na svadbu gdje su udavali djevojčicu – što je vjerojatno protivno i indijskim zakonima – te su štapovima rastjerale svatove, otele mladu i odvele u “sigurnu kuću”.)

Bivšem BBB-ovcu pridružila se i jedna žena, znanstvenica, također prilično poznata u široj javnosti. Žene iz “Libele” nazvala je »krapljače« i da jedva čeka tu revoluciju, pa da u redakciju “Libele” upadne s AK-47. Ona je međutim dan kasnije izjavila da je pretjerala, da je to bila loša šala i da se ispričava.

gulabi-gandNjen sarkazam prema feministicima, koji se pokazao u prvoj spontanoj reakciji, po mom sudu primjer je (među inim) tzv. “amazonskog paradoksa”, koji glasi: “Amazonke nisu feministice”. (“Amazonka” je žena koja je uspješna u društvu kojim još uvijek dominiraju muškarci; u homersko doba to je značilo biti ratnica, danas su načini drugačiji. Amazonke iz grčkih mitova, a često i uspješne žene kasnije i u moderno doba, često ne pokazuju solidarnost s manje uspješnim ženama: “ja sam uspjela svojim sposobnostima, a vi ste smiješne kad se žalite da to ne možete”.)

Bivši BBB-ovac i današnji PR-ovac ostao je pri svojoj retorici, postavivši se u ulogu žrtve i najavljujući dalju bitku, u javnosti i na sudu. Ponaša je kao da je stvarno ugrožen, kao da mu stvarno prijete »isfrustrirane femiNAZI glupačetine«.

Riječ “revolucija” koristi se zaista u puno različitih smislova; isto kao i “reforma”. Među njima nema oštre razlike, jer revolucionarne promjene mogu se postići i malenim koracima, bez imalo nasilja. Proguglajte npr. “culinary revolution”, pogledajte zanimljiv sajt fashionrevolution.org.

Danas rijetko tko sanja o “revoluciji” koja jednim udarcem mijenja svijet. O tome sam pisao prilikom prvog studentskog zaposjedanja fakulteta, prije sedam i pol godina: »Ne – neće biti “juriša na zimski dvorac”; ovo je nešto drugo, dublje. Da – to je “festival”, između ostalog, jedan “performance”. Revolucionarni zanos, baziran na formulama velikih teorija, uz koji su marširale precizne formacije revolucionarnih brigada, postaje per-formativna mreža, u kojoj svatko može sudjelovati i svoj dio saga tkati. (Što je, također, bio bitni sadržaj 1968. – tadašnja revolucija nije pobijedila, pa ipak je svijet revolucionarno promijenila.)«

Tijekom posljednjih nekoliko generacija dogodila se revolucionarna promjena u odnosu među spolovima, a da sufražetkinje i feministice nikog nisu izrešetale kalašnjikovima, poslale na giljotinu ili u gulag.

Na sajtu “Libela” više se puta spominje riječ “revolucija” u raznim smislovima. Ovdje je recimo u naslovu “tiha revolucija” i hvale liberalni ideal – britansku vladavinu prava.

Ali znate, kako god smiješno zvučalo, treba, mislim, takve fenomene i ozbiljno shvatiti. Mislim da nije slučajno, nego je izraz društvenog sindroma, da je riječ “revolucija”, u benignom okružju, jednog miuškarca i jednu ženu asocirala na jakobinski ili boljševistički teror. To je strepnja i tjeskoba, usađena negdje u dobine onoga što nazivamo “duša”, što u trenutku nekog vanjskog šoka (što može biti jedna slikica) izbija na površinu u spontanoj reakciji.

Mislim da je to ozbiljan problem, jer se svijet dramatično mijenja i u tijeku je nekoliko revolucija (npr. četvrta industrijska revolucija). Revolucija traži korijenitu promjenu, promjenu temelja. A to ugrožava naše shvaćanje samoga sebe – naš identitet. Moramo u svoj identitet biti sigurni, da bismo ga mogli mijenjati.

To je paradoks epohe, koja ide iz revolucije u revoluciju. Još uvijek smo, 150 godina nakon Marxovog “Kapitala”, u epohi kapitalističkih revolucija, a ne komunističkih. Prilagodi se, ili umri. Postani netko drugi, da bi ostao isti. Treba se suočiti sa svojim strahovima, dapače sa svojom tjeskobom, sa užasom negacije, da bi se kroz njih prošlo na suprotnu stranu, sačuvalo svoj identitet promijenivši ga, i prosperiralo u svijetu gdje stalna samo mjena jest.

Zašto sam “facts Nazi”

Pokušavam svoje stavove, čak i o naizgled očitim ili banalnim temama, zasnovati na točnim činjenicama. Ne treba žuriti u zaključcima. Pogotovo kad su umiješane emocije, bilo pozitivne ili negativne. Provjeriti točnost fakata, te jesu li to svi bitni fakti. “The truth, the whole truth and nothing but the truth”.

Problem brzopletog zaključivanja

jumping-to-conclusions-reliabilitynowKod svakog od nas postoji sklonost prebrzom zaključivanju. Moramo tu slabost kontrolirati. Osobito onda, kad možemo postati žrtva manipulacije.

O zabludama i manipulacijama s činjenicama pogledajte npr. moje tekstove:
Kako se lažima kreira mržnja (28. listopada 2014.),
Slučaj male Jagode: žrtve ste manipulacije. Sjedite i razmislite (17. veljače 2010.),
Još jednom manipuliranje podacima o samoubojstvima branitelja (17. prosinca 2015.).

Treba paziti na točnost, te koliko je moguće i kompletnost podataka. A tek onda dolazi složeno pitanje interpretacije podataka i sagledavanja njihove međusobne povezanosti (cjeline, konteksta), o čemu neću ovdje.

Primjeri iz ekološke ekonomije

Također se u diskusijama o Ekološkoj ekonomiji uvijek iznova suočavam s anti-faktičkim tvrdnjama, često izrečenim svisoka od ljudi uvjerenih u svoju kompetenciju, kako su obnovljivi izvorni energije vrlo skupi, da se bez nuklearnih elektrana ne može osigurati dovoljno energije isl.. Oni često jednostavno odbijaju čak i pogledati na čemu zasnivam svoje suprotne stavove (obično tvrde da i bez promjene znaju da su izvori nepouzdani).

Nedavno sam se susreo i s neobičnim stavom, da nesreća u Nuklearnoj elektrani Fukušima Daići nije bila nuklearna nesreća (iako ju tako klasificira Međunarodna agencija za nuklearnu energiju, IAEA).

U diskusiji o korištenju organizama modificiranih genetskim inženjeringom u poljoprivredi, odnosno van laboratorija (jer to je tema diskusija, ne korištenje u sigurnoj izoliranoj okolini), kod zagovaratelja je tipično da ignoriraju sve čimbenike osim neposrednog dokazivanja utjecaja na zdravlje pojedinca (te također ignoriraju sve, što govore oni, koji nisu eksperti za genetsko inženjerstvo ili molekularnu biologiju, pa makar bili relevatni eksperti poput klasičnih genetičara, agronoma, ekologa, da i ne spominjemo npr. sociologe idr.).

Kako manipuliramo sobom samima i jest-treba problem

Vidimo u tim slučajevima da smo skloni i tome, sa manipuliramo samima sobom. Svoj intelekt, svoju sposobnost spoznaje i kritičkog zaključivanja, podredimo svojim željama. Prerano skačemo na zaključke, na osnovu pogrešnih ili nedovoljnih podataka. zato jer smo neku tezu postavili unaprijed, ili jer nam se previše sviđa da bismo je odbacili.

Tako se dolazi do pogrešnih ili do previše pojednostavljenih ideja. Naročito kad se iz onoga što jest (ili nam se čini da jest) zaključuje o onome što bi trabalo biti ili što bi trebalo činiti. U filozofiji, to je Humov Jest-treba (Is-ought) problem.

Hume analizira može li se na osnovu uvida u ono što jest zaključivati o onome što treba biti ili činiti. Česta je pak i obrnuta greška, ili kombinacija grešaka: na osnovu površnog uvida, zaključujemo o onome što jest, zatim skačemo na zaključak o onome što treba, te s tim preduvjerenjem sudimo o onome što jest.

Internet kao alat, koji treba znati korististiti

Danas raspolažemo Svemrežjem (Internetom). Mene oduševljava taj ocean informacija, koje je na dohvat ruke. Nekada sam, ako me je neko područje zanimalo, morao obilaziti knjižnice, naručivati knjige iz međubibliotečne posudbe isl. (uostalom, to radim i danas, jer surfane treba dopunu u ronjenju).

Međutim, prelako je u taj ocean samo zaviriti, pa zaključiti.

Ne volim kad se ljudi razbacuju sumnjivim ili proizvoljno odabranim podacima (Cherry picking). Znam da često idem na živce, jer nastupam kao pravi “Facts Nazi”. Čak i onda, kad se slažem s osnovnim stavom ili barem intencijom. Vrlo mi je drago, kad ljudi prihvate ispravke. A neminovno, povremeno i ja radim slične greške (kao što npr. i šahovski majstor ponekad napravi pacersku grešku).

Zaključivanje na osnovu komparacije: ima li Hrvatska previše političara i općina?

Povod da zabilježim ova razmišljanja bila je jučerašnja objava jedne moje facebook prijateljice. Ona je napisala kako u Hrvatskoj imamo previše “birokracije”, navodeći primjer hrvatskoga parlamenta u usporedbi s njemačkim. Navodi da Njemačka ima jednog zastupnika na 133.000 stanovnika, relativno pet puta manje nego u Hrvatskoj. A misli, da je to i 30 puta manje kad se uzmu u obzir lokalne vlasti (ali ne navodi nijedan podatak).

Lako je naravno ljutiti se na birokraciju (i “politokraciju”). Ali, ajmo malo gnjaviti s točnim podacima. Prvo, manje važno: ona je u usporedbi uzela u obzir samo Bundestag, koji ima 630 zastupnika i zastupnica, a zanemarila Bundesrat (dodatnih 69).

Kako sam ranije gledao neke podatke, naveo da je normalno, da je odnos broja zastupnika prema broju stanovnika to veći, što stanovnika ima manje. Ranije sam gledao podatke za razne europske države; mi smo otprilike jednaki državama koje su nam bliske po broju stanovnika (negdje između Estonije i Portugala). Po gornjem omjeru, Luksemburg bi smio imati samo troje zastupnika, a ima ih 60.

(Uostalom, još jedan podatak: Njemačka ima više zastupnika i zastupnica nego SAD u oba doma Kongresa, iako ima četiri puta manje stanovnika.)

Hratska i Tiringija

Njemačka je puno veća od Hrvatske i ustrojena je kao federacija. Hrvatska se može usporediti s nekim saveznim zemljama (Land). Pa sam malo prosurfao za primjerima. Ima i na engleskoj wikipediji: Thuringija.

Der Freistaat Thüringen (Slobodna država Tiringija) ima stanovnika kao pola Hrvatske (2,17 milijuna, uz tendenciju pada kao i za Hrvatsku). Ima sličnosti s Hrvatskom: puno šuma, važan turizam (doduše zimski).

Zemaljska skupština (“Landtag”) ima 91 zastupnika, dakle proporcionalno više od Hrvatske.

Postoje ispod toga, kao i u Hrvatskoj, dva nivoa teritorijalne samuprave: regionalna i lokalna. Na regionalnom nivou, zemlja je podijeljena na 17 Landkreise, plus šest gradova koje imaju poseban status. Dakle 23 bjedinice, a Hrvatska ima 21.

Lokalna samouprava: 850 jedinica, što je, u odnosu na broj stanovnika, triput više od Hrvatske. Od toga je 126 gradova.

To ilustrira kako treba biti pažljiv s podacima i čuvati se prebrzih zaključaka. Naravno, o stvarnim problemima učinkovitosti uprave i političkih tijela iz tih podataka ne možemo još ništa zaključiti. Generalno, možemo s dovoljno pouzdanja smatrati da u Hrvatskoj politička i upravna funkcioniraju lošije nego u poslovnično učinkovitoj Njemačkoj. Ali nije od fundamentalnog značaja sam broj općina ili zastupnika i vijećnika.

Koliko komuna ima u Francuskoj?

Druga europska zemlja, vjekovni suparnik Njemačke: Francuska je podijeljena na tri nivoa teritorijalne uprave (kao Njemačka, međutim, Francuskom se upravlja daleko više iz Pariza, tj. uloga teritorijalnih jedinica je manja.). Podijeljena je na 13 regija (ne računajući prekomorske teritorije), na drugom nivou na 96 departmana (ekvivalent naših županija), a na trećem su komune, koje odgovaraju našim gradovima i općinama. Ima ih čak 36.382! Preporcionalno broju stanovnika, to je oko pet puta više od Hrvatske.

Komune i općine u Švicarskoj

Evo da navedem, jer se radi o jednoj od zemalja koje su nam po veličini bliske: upravo se, dok sam ovo pisao, javio jedan moj fb prijatelj, koji navodi podatke za Švicarsku. Hrvatska ima 428 općina na 4 milijuna stanovnika. Švicarska ih na 8,2 milijuna stanovnika ima 2.551, dakle šest puta više. Ima i 26 kantona. (Švicarska je konfederacija, u mnogočemu specifična, pa nema smisla dalje o tome.)

Iako bi se sustav lokalne i regionalne samouprave vjerojatno mogao poboljšati u Hrvatskoj, broj općina i zastupnikasam po sebi nije fundamentalan. Kvaliteta rada je glavni problem, a ne broj. U tome se i moja fb prijateljica složila. Ovo razmatranje samo nam pomaže da izbjegnemo pogrešne, preuranjene zaključke i recepte. Sklonost površnosti i brzopletnosti vjerojatno jest dio problema.

Ali, treba se čuvati i obrnute greške!

Još nešto želim dodati, u težnji za dubljim i cjelovitim uvidom, u težnji za onime što zovemo “mudrost”.

Greška oslanjati se na nedovoljno provjerene ili malobrojne podatke (ili čak mnogobrojne, ali da su neki bitni zanemareni), praktična greška djelovanja može biti i suprutna – ono, što često percipiramo kao “birokratizam”: prevelika pedanterija i gubljenje u detaljima.

Često je to slučaj i kad se poziva na “eksperte” odnosno zastupa “ekspertokraciju”. S jedne strane, stručnjaci i znanstvenici mogu biti suženog pogleda, čak i slijepi za ono što je van njihovog područja ekspertize (vidi gore slučaj s GMO). S druge pak strane, mogu nas uvesti u diskusiju o beskonačnim detaljima gdje se izgubi fokus i paralizira sposobnost odlučivanja; izrazit slučaj mogu biti pravnici.

Ne smije se zaključivati naprečac, ali se također ne smije bojati donositi zaključke, u razumnom vremenu, o tome što treba činiti. Nikad ne možemo imati apsolutno sve potrebne podatke. Odluke moramo donositi na osnovu neke ravnoteže: ni premalo ni previše, ni olako ni neodlučno, uz pogled ni preuzak ni preširok. Teško je pogoditi pravi omjer; za to nema gotovih recepata. To je vještina, u kojoj se treba vježbati.

Filozofsko obrazovanje, uz naravno obrazovanje u različitim posebnim temama i vještinama (uže ekspertsko, ali i ono “upućenog laika”), može za tu vještinu biti vrlo korisno.

Sagledavati sve strane, razmatrati oprečnosti, sagledavati ne samo kakvi fakti jesu nego i postoji li neka tendancija u promijeni; ne samo što jest nego i što može biti, što će vjeronatno biti ili bi moglo biti ako napravomo ovo ili ono.

Nitko nije apsolutno “mudar”, niti to načelno može biti. (“Mudrost” se upravo može definirati kao sintetička spoznaja onoga što jest i onoga što treba biti.) Zato ostaje temeljna težnja mudrosti: mudroljublje, filosofia, koja može pratiti sva naša razmišljanja i djelovanja.

Dodatak

Pretraživanje Svemrežja pokazuje da je “Jumping to conclusions” prilično omiljena tema karikaturista.

dilberth-no-fact-i-know-ir-right

homer-simpson-facts-are-meaningless

jumping-to-conclusions-evilenglish-net

'That's the skip-forward button. Great for jumping to conclusions.' 'Before you get upset - maybe he's selling tickets for something.' "Thanks to yoga, I now gently stretch to conclusions instead of jumping to them" 'I'm very active. I'm always jumping to conclusions, stretching the truth, skipping lunch, and jogging my memory. With all that jumping, stretching, skipping and jogging, I still can't lose weight.' 'What he lacks in slow deliberation he makes up for with quick opinions.' "Next time, try warming up with a little idle speculation before jumping to a conclusion."

Hrabro naprijed u Srednji vijek!

Toliko da se znate ravnat gdje leži svjetla budućnost. 🙂 Tekst “Srednji vijek je najhumanije razdoblje u povijesti” je najavljen i na naslovnici tiskanog izdanja “Glasa Koncila”.

srednji vijekInače, intervjuirane osobe obično nisu odgovorne za naslove, koje stavljaju urednici novina, koji su često senzacionalistički pa previše pojednostavljuju i iskrivljuju rećeno. Ali ovdje se ne radi o redakciji komercijalnog glasila, koja teži privuči čitatelje da novine kupe. Davši ovakav naslov i stavljaljući najavu na naslovnicu, uredništvo časopisa kojeg izdaje Hrvatska biskupska konferencija izražava svoj svjetonazorski stav.

»Kršćanstvo je spasilo tekovine antičke civilizacije«

Nije. Ono ih je gotovo posve uništilo. tekovine antičke civilizacije spasili su mitraisti i muslimani (Perzija i Arapi).

»Obrazovani su ljudi srednjega vijeka vjerovali da se proučavanjem savršena djela Božjega – svijeta, ispunjava volja Božja«

Aha, i zato su u trivium i kvadrivium ulazili jelte fizika, biologija, medicina, kartografija i druge egzakne discipline… 🙂 Ah ne, čekaj, to je bilo na islamskim sveučilištima onoga doba… 😦

»nedavno preminuli vodeći svjetski medijevist Jacques Le Goff, (…) napisao da se crveni od stida što je tako malo znao o narodu koji je tako puno dao europskoj kulturi i znanosti.«

Eto, ne mogu navodni katolici u Rvata da ne skrenu u paganske nacionalističke mitove. 😦

»Isto tako su osnivani razni hospiciji – preteče današnjih bolnica – pa čak i specijalizirane ustanove za neizlječivo bolesne.«

A zahvaljujući vjerskom fanatizmu, koji je zabranjivao seciranje leševa, nagost, da muški doktor pipne ženu isl., jedini koji su nešto znali o medicini bili su muslimani, Židovi i primalje, koje su često spaljivali kao vještice.

Ah da, naravno, on nam ozbiljno objašnjava i da je sudstvo u ono doba bilo krajnje humano…

Naša je pak budućnost u našoj divnoj kršćanski obrazovanoj djeci, koja će sigurno razbiti zlatno tele i okrenuti se Jahvi kao jedinom vladaru, oživljujući tako srednjovjekovnih humanizam nasuprot grozotama 20. stoljeća. Narod koji ima takvu omladinu ne mora brinuti za budućnost