Godina 1941. za nas još nije završila, dok je za svijet godina 2050. već započela

Zbivanja godine 1941. nažalost su u Hrvatskoj, 76 godina kasnije, važno političko pitanje.

Prije nekoliko godina, na netu sam našao četiri knjige, koje je četnička emigracija objavila prije 30-50 godina, o ustanku u Lici 1941..

Svi oni tvrde da je ustanak bio potpuno četnički i da komunista nigdje nije bilo, nego su se tek naknadno infiltrirali u četničke jedinice. U načelu, dobro je čuti i drugu (ili treću) stranu, da se dobije multiperspektivan uvid u prošle događaje.

Ipak, nijedan od njih (koji 99% opisuju svoje naknadne frustrirane fantazije, jer su ih partizani razbili kao balavce već 1942.), za razliku od Zvonimira Despota koji povremeno nastupa kao povjesničar a češće kao pseudopovjesničar (iz političkih ili komercijalnih razloga: knjige o Titu, koje je napisao zajedno sa srpskim četnikom Perom Simićem, prodaju se zato, jer se sve što ima Tita u naslovu dobro prodaje), nije utvrdio da su to bili “četnici Draže Mihailovića”; jer za njega tada još nitko u tom kraju nije čuo.

Naši “anti-antifašisti” bezrezervno preuzimaju četničke teze. Ali ne preuzimaju njihovu tvrdnju, da su komunisti od početka i tijekom cijeloga rata djelovali u suradnji s ustaškim vlastima i da je mržnja prema Srbima bila u osnovi djelovanja jugoslavenskih komunista i tada i kasnije.

Imaju također problem objasniti kako se dogodilo, da su nakon pola godine komunisti postali toliko jaki, da su u ožujku 1942. osvojili Donji Lapac i Srb, pritom razbili ne samo četnike, nego i Talijane, te držali cijelo područje sve do velike ofanzive u siečnju 1943..

U dijelovima kad su (spomenuti četnički pisci) iskreniji i koliko-toliko realistični, priznaju da su komunisti imali odličan management (učinkovito centralno zapovijedanje, dok su četnički odredi djelovali svaki za sebe; orijentacija na stalnu aktivnost dok su četnici bili zadovoljni da se zavuku u jazbine i prespavaju zimu) i marketing (zastupanje borbe protiv okupatora, parole protiv “gospode” koje eksploatiraju i hrvatske i srpske seljake, te zajedništvo Hrvata i Srba – što su i tada i danas nacionalisti na obje strane intepretirali kao zavjeru protiv njihove nacije; ustaše i četnici su se slagali da je prirodan odnos bespoštedni rat “do istrage vaše ili naše”).

Tako su privukli ljude, koji su postajali partizani pa i članovi KP, te se ujedinjavali s Hrvatima koji su dolazili iz Siska, Zagreba, Dalmacije, Gorskog Kotara idr., i sa muslimanima.

Ustanak nije bio ni četnički ni komunistički, nego neposredna reakcija srpskih seljačkih masa na masovne pokolje, koje su počinili ustaše prethodnih tjedana.

Npr. seljaci iz srpskoga sela Suvaje su 27. srpnja poubijali 37 članova hrvatskoga roda ivezić iz obližnjeg sela Brotinje. Prije toga, 1. srpnja, ustaška jedinica pod zapovjedništvom Maxa Luburića poubijala je u Suvaji 161 osobu, uključujući starce, žene i djecu (o čemu postoje izvještaji oružništva NDH i izjava samog Luburića). To nije opravdanje – samo objašnjenje. Povijest bi nas trebala učiti, da lošu povijest ne ponavljamo – i da zbog nje ne jadikujemo u beskraj.

Ustaše su u takve akcije uspjeli mobilizirati tek mali dio lokalnih Hrvata i muslimana. Autohtono, moglo je doći do pojedinih sukoba u mutna vremena, ali nikako takvog obima.

Nakon desetina takvih akcija, plus masovna hapšenja i upućivanje u logore gdje su većina likvidirana, na području tzv. NDH stotine tisuća Srba našli su se u zbjegovima u šumama i planinama. Tamo su se postepeno organizirali i povezivali sa zbjegovima u susjednim krajevima.

Ustaše su tada najednom shvatili da su na velikom dijelu teritorije svoje pseudodržave slabiji, jer ne mogu kontrolirati široke prostore kojima su se domoroci slobodno kretali, te kad su se jednom organizirali mogli su iznenada napasti na mjestu i u vrijeme koje sami izaberu, te uništavati razbacane manje neprijateljske snage i dolaziti do oružja i drugog plijena.

Glavni čimbenik u prvim tjednima bila je stihija masovnog seljačkog ustanka, koju ad-hoc zapovjednici često nisu mogli kontrolirati.

Vođe ustanika se ubrzo počinju cijepati na dvije struje, koje će do sredine 1942. postati međusobno smrtni neprijatelji.

Partizani, na čelu s komunističkom partijom, su odličnim menadžmentom i marketingom maksimalno koristili stratešku prednost terena i ljudstva. U zapadnom dijelu tzv. NDH do sredine 1942. znatno su nadjačali četnike, tako da ovi već u svibnju 1942. sklapaju ugovore s ustašama o borbi protiv zajedničkog neprijatelja.

Iz Zagreba su stizali kovčezi s novcem, oružje i oprema onim četničkim vođama u Sjevernoj Dalmaciji, Lici i Bosni koji su sudjelovali u pokoljima lokalnoga hrvatskog i muslimanskog stanovništva.

Tzv. NDH nikad nije imala vojnu silu sposobnu da uništi partizane, pa su tu ulogu preuzeli Talijani i Nijemci, ali ni oni nisu uspjeli.

Međutim, proslava u Srbu jest problematična. To odlično izražava naslov jednog teksta, objavljenog prošle godine u Slobodnoj Dalmaciji: Ustanak zbog ustaških klanja nastavio se klanjem Hrvata; također i muslimana.

Kad se moglo početi slobodnije govoriti, od početka 1980-ih do početka 1990-ih, na vidjelo su izašle mnoge sramne stvari koje su činili partizani i komunisti, ali ništa slavno o ustašama i o četnicima. Ono što su nam o njima govorili tih 45 godina, bilo je točno.

Tako je nažalost bilo, ali se na sreću nije na tome stalo.

Krajnji rezultat tih tragičnih zbivanja bila je pobjeda najboljih sinova i kćeri Hrvata i Srba koji su se našli udruženi u partzanima, te su kao disciplinirana vojska i kao bolji vojnici pobijedili četničke i ustaške huligane.

To je za Hrvatsku bilo izrazito pozitivno, te je anulirana sramota koju su nam nanijeli ustaški idioti; isto vrijedi za Srbe.

Zahvaljujući tome, danas imamo državu; koju međutim uništavamo i narod propada.

Uspeli smo se na nivo svjetske povjesti, takve kakva je tada bila, tragična u doba velikoga raskola, te krenuli putem napretka. Nažalost je to bilo zaustavljeno 1970-ih. Nastupila je stagnacija, a onda i regresija. To se i nastavilo do danas, bez obzira na raspad Jugoslavije i promjenu političkog sustava.

I danas se vrtimo u tom začaranom krugu, borimo se za “bolju” prošlost i ne možemo uspostaviti priključak s globalnim kretanjima današnjice, koja su usmjerena željama za bolju budućnost. Pretekle su nas skoro sve zemlje istočne i jugoistočne Europe, koje su tavorile pod verzijom komunizma puno gorom od naše i pod stranom okupacijom, zemlje za koje smo 1970-ih i 1980-ih bili “Amerika”.

Trunemo i propadamo, kako se onda dogodilo i ustašama i četnicima.

Partizana i komunista danas nema, niti bi ih moglo i trebalo biti. Trebaju nam, da bismo kao narod i država napredovali, nenasilni, a ne ratnički vođe i pokreti, koji bi nas mogli povesti – ne u svjetlu budućnost, nego u sadašnjost naprednoga svijeta, od Švedske do Kine.

Jedan je od uzroka naše današnje truleži (ne tragedije!) moralni poraz i osobni slom, koji je u godinama Drugog svjetskog rata doživio Vladko Maček. tako je i taj potencijalni put naprijed zatvoren. Odbacujući partizane, a kako većina ipak ne može prihvatiti ustaše, zvrjimo okolo kao muha bez glave.

Svaka nacija u svijetu može naći dovoljno razloga da se ljuti na svoje susjede i u beskraj im predbacuje zla, koja su im u povijesti počinili. Mi se eto, u kaljuži zapadnoga Balkana, vrtimo u tom jadnom durenju kako smo MI uvijek žrtve i kako nas nitko ne razumije; sami sebe stalno održavamo u ulozi žrtve. I čekamo slijedeći rat – to razumijemo bolje od mira.

Evo, sad kupujemo vojne avione, bit ćemo frajerčine; čak i libertarijanci se vesele kad država troši na oružje.

Kad oružje govori, muze šute. Ipak tu i tamo pojedinci siju sjeme za moguću bolju budućnost – za moguću povijesnu katarzu.

Jedan povratnik iz Latinske Amerike, odgajan u ustaškom duhu i nekadašnji tjelohranitelj Ante Pavelića, ovih je dana došao u Hrvatsku i zahvaljujući svojem sinu shvatio: Ne možeš biti kršćanin i ustaša. Jasno je. Bili smo ludi.

Nažalost, hrvatski biskupi, nakon Franje Kuharića (koji je svojedobno upozoravao da je načelo osvete pagansko, a tadašnji vođa Hercegovaca mu je odgovorio “ajde pope ne seri”), nikad ne stoje na stajalištu krćanskoga personalizma i univerzalizma, nego propovijedaju nacionalističke mitove i raspiruju kolektivističke poganske strasti.

Pravi kršćani u doba tzv. NDH bili su župnik Franjo Žužek (koji je spašavao Srbe na Baniji) i časna sestra Monika Štampalija (aktivna antifašistkinja), ali sjećanje na takve uzore hrvatska “katolička” crkva zatire.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s