Zokin tata i Plenkijeva mama: filosofska opaska o autoreferenci

Jedna od osnovnih tema mudroljublja (filosofie) su paradoksi odnosa prema sebi samom. Kad se pitam “Tko sam ja?” onaj tko pita i onaj o kojem se pita su isti, a ipak bi istovremeno morali biti različiti, jer sebe samog kao cjelinu postavljam u pitanje.

Nije uvijek na prvi pogled jasno da se radi o samoodnošenju. A se odnosi na B, B na C, a C opet na A. Tu igru imamo u javnim polemikama. Onda imamo “nereflektirano samoodnošenje”, sve izgleda samorazumljivo.

Milanović kaže “kako vi prema meni, tako ja prema vama”, pa kako oponenti svako malo spominju njegovog oca, on je spomenuo njegovu majku. I time sebe, kako kaže s pravom jedna moja fb prijateljica, izjednačava s njima. Reći “lekar” nije samo oznaka zanimanja, nego nosi jasne konotacije. Potvrđuje se hegemonija šovinističkog diskursa. (S druge strane, također popularni gard bahatog narcisa – koji se odnosi samo prema sebi i prema ničemu drugome, nevažno što priča, glavno da je “faca”.)

S druge strane, Plenković bezrezervno prihvaća tu intenciju – da je “vojna lekarka” uvreda. Zašto? istup iz kruga nereflektiranog samoodnošenja bio bi da je rekao “pa da, bila je liječnica ili lekarka, liječila je ljude, radila u jednoj od najuglednijih bolnica i ja sam na nju ponosan.”

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s