Svetost Domovinskog rata i neuspješno obredno istjerivanje Kletog

Stalno se spominje Domovinski rat kao “svetinja”. Mnogi ljudi to tako doživljavaju, iako, ako ih pitate, vjerojatno će reći da su protiv rata kao takvog. (Google za “Domovinski rat svetinja” daje 26.800 rezultata.)

Simboli Domovinskog rata (izložba 2013)Ali ipak, ne slavi se naprosto uspješan otpor ili pobjeda, nego sam rat kao takav; kao događaj, koji se uzdiže u mitologiju. Kao mitski događaj u prošlosti, “na početku vremena”, događaj koji nas je stvorio. To je osnova svake kolektivne mitologije (plemenske, narodne, nacionalne, religijske, političke…).

Ovih dana čitam, ponovo i sada vrlo pažljivo, knjigu francuskog filozofa Renéa Girarda “Nasilje i sveto”. Ranije se nisam mogao u taj misaoni svijet uživjeti; sad možda imam više znanja da ga shvatim. Mislim da tu ima važnih teza koje su primjenljive u analizi naše situacije. Mada mi još fale precizne formulacije nekih međustupnjeva. Nabacujem par teza, nadovezujući se na Girarda, ali ima tu i drugih utjecaja i mojih osobnih uvida u nasilje i sveto (i u suprotnost – kleto).

Rat kao temelj države?

“Domovinski rat je temelj Republike Hrvatske”. Ako to razmatrate sa stajališta fakata, ne zvuči logično. Da ne idemo dalje u prošlost, temelj današnje samostalne RH jest odluka Sabora od 25. lipnja 1991.. Nakon toga je trebalo ratovati da se ta odluka realizira – ali taj rat (na razini faktičnoga) nije temelj. Da su JNA i Srbija mirno prihvatili tu odluku, Republika Hrvatska bi bila neutemeljena?

Kad se u beskonačnost apelira na “obranu Istine o Domovinskom ratu”, onda pojam istine dolazi s velikim “I”. Obraniti treba mitsku Istinu, a ne puno pojedinačnih činjeničnih istina. Mitska Istina je jedna jedina, ona je temelj Identiteta, jednaka je sama sebi i ne podnosi nikakve diferencijacije. Otuda npr. teza, da se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin. Ona ne stoji u dimenziji pravnog fakticiteta (prema međunarodnom pravu, ali i prema pravu same RH), ali stoji u mitskoj dimenziji i mitotvoračkom diskursu.

Kako se to biva “za Domovinski rat”?

U okviru toga diskursa, neki dan je aktualna predsjednica Republike Hrvatske izjavila: »Strašno je da se danas pokušava proizvesti podjela na antifašiste i one koji su za Domovinski rat. To je potpuno umjetna podjela.«

Deklaracija o Domovinskom ratuIma puno zanimljivih formulacija u dve rečenice, koje uključuju Simbole. Npr. pojam “umjetnog”. Pa upotreba neodređenog “se”, čime se izbjegava nezgodno pitanje o tome tko to pokušava (je li samo jedan?). Pa onda također: da li se samo pokušava, ili i uspijeva? Pa ono “danas”: to pokušavanje je počelo… kada? Prije par dana?

Jedna se pak moja fb prijateljica upitala: »kak se tocno biva za Domovinski rat? To je ono kad prizeljkujes da domovina bude u ratu? Ili da krene u rat?«

Predsjednica je u opoziciju (za koju tvrdi da je “umjetna”) stavila s jedne strane “antifašiste”, tj. jednu od strana u Drugom svjetskom ratu, a s druge – “Domovinski rat”. Logično konzekventno bilo bi reći “Drugi svjetski rat i Domovinski rat”, ili pak “antifašisti (ili, da budemo precizni za naš slučaj: partizani) i branitelji”. Ali riječ je o mitosu, ne o logosu.

Ne biva se za rat kao određeno faktičko zbivanje, nego za Domovinski Rat kao Istinu. Time se, po tom mitskom utemeljenju zajednice, biva u Istini. (A ta Istina, ne podnoseći diferencijacije, isključuje komunizam. Zato se u diskursu, kojem pripada i ova predsjedničina naracija, neminovno preskače preko povijesnoga fakta, da je antifašističku borbu u Hrvatskoj gotovo stopostotno vodila Komunistička partija. Tu se, pokušavajući rastočiti konkurentski mitotvorački diskurs, poziva na fakticitet, da nisu svi borci i borkinje NOVJ bili komunisti. Nisu, naravno, ali vrlo mnogi su tijekom rata ili nepsoredno nakon njega postali članovi i članice KPH i KPJ, i prihvatili to kao priznanje i dostignuće. Tu se presjecaju narativne linije, oko čega se u beskonačnost ponovo spotičemo. Podjela je možda umjetna, ali je stvarna.)

Jednodušno nasilje obrednog žrtvovanja

Svaka zajednica, kaže Girard, mora imati žrtvene obrede, u kojima svi jednodušno iskaljuju nasilnost na nekom “griješnom jarcu” i tako “isprazne” potrebu za nasiljem, koja inače može razoriti zajednicu. To je katarzični događaj, koji se mora periodički ponavljati, kao što se na parnom kotlu povremeno otvara ispušni ventil za snižavanje tlaka. Ako katarza ne uspije , nasilnost ostaje prisutna, stalno prijeteći eskalacijom pa i eksplozijom. Može se onda pokušavati stalnim ponavljanjem obreda, koji ugušuju svakodnevlje.

Ne mora biti stvarno nasilje, nego simbolsko; sjećanje i obnova sjećanja na neki utemeljujući nasilni čin, kojim je iz zajednice istjeran grijeh. Ne “simbolično” nego “simbolsko”: odnosi se na Simbole, koji nas fundamentalno određuju – npr. amblemi kao križ, zvijezda, šahovnica, trobojka isl.. Sjećanje na nasilje iz prošlosti, npr. juriš na Bastilju (faktički minoran događaj, ali simbolski moćan). “Nije dostatno reći da živimo u svijetu simbola – svijet simbola živi u nama”.

Kad nema takvog koncenzusnog obreda, zajednica zapada u žrtvenu krizu. Traga (se) za svojim Simbolima i negiraju konkurentski. To je borba za diskurzivnu hegemoniju. U Hrvatskoj, ona je u tijeku posljednjih četvrt stoljeća, i nema naznaka da smo se približili razriješenju.

Uz “Domovinski rat” vezani su brojni simboli, ali i sama ta sintagma je simbol. Ima međutim problema u percepciji i razumijevanju, npr,, kako je rekao Josip Faričić, prorektor Sveučilišta u Zadru, kad ga »neprikladno korištenje izvan konteksta (…) semantički izobličuje«. Taj kon-tekst pak stvara se uvelike zahvaljujući, kako je rekao na istom skupu Željko Heimer, predsjednik Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva, »svojevrsnom zakonu asocijacije, pri čemu se simboli povezuju s emocionalno jakim događajima, koje članovi društva povezuju s ponosom, radosti i ushitom, ali i drugim snažnim emocijama kao što su patnja, bol i sućut«. Taj kontekst se zato bne može naprosto logički rasčlanjivati – on je mitološki i vezan za obrede.

Borba za mitski Jasenovac

“Jasenovac” se javlja u prostoru mita kao višestruki Simbol, oko kojeg se vodi borba za diskurzivnu hegemoniju.

Mene je npr. stalno zbunjivalo da srpski bojovnici, s kojima sam godinama vojevao po Svemrežju, 99% govore samo o logoru Jasenovac, iako je zapravo izvan njega pobijeno znatno više Srba u doba tzv. NDH. Jasenovac je Simbol, a to je važnije od stvarno pobijenih.

A s druge strane, opsesija tezom da je logor radio sve do 1951.. Ne osniva se ni na čemu, kad se radi o fakticitetu (pogrešno se tumače neka svjedočenja da su ratni zarobljenici radili na raščišćavanju ruševina). Nova vlast je 1945. poubijala sto tisuća ili više zarobljenika i političkiih protivnika (računajući sve u Jugoslaviji), ali ne u Jasenovcu.

To je borba za vlast nad Simbolom: i opet, stvarne žrtve same po sebi zapravo nisu važne.

Mit i obred, sveto i kleto

Uspješna zajednica održava povremene simbolske obrede u kojima manifestira svoju povezanost sa Svetim. A među najvažnije takve obrede spada ponavljanje simbolskog nasilja, kojim se jednodušno istjeruje griješni jarac iz zajednice i tako obnavlja zajednička “jedna duša”.

Vidi o tome Uzorna filozofija, poglavlje 12. »Obred fiksira realnost mita u stvarnosti. Ovdje i sada, svijet postaje svet. (…) Smisao obreda je u njemu samome: povezivanje sa svetim, suzbijanje kletog. (…) Mit bez obreda sveo bi se na bajku: neučinkovit kao libreto bez glazbe. (…) Mit i obred oduševljavaju i oduševljuju: duša se širi na grupu, zajednicu, svijet. Prazne napetost, suzbijaju nemir i tjeskobu. (…) Zanos za vrijeme obreda postaje trajni stav, koji upravlja životima ljudi.«

Zajednica je u problemima, kad iz bilo kojeg razloga ne može ostvariti jednodušje u dimenziji mitsko-obredne sinteze. (Ovdje međutim i Girard i ja u UF govorimo tek o “prirodnoj religiji”. Girard, kao katolički vjernik, pridaje bitan značaj obratu, kojeg donosi Kristova žrtva na križu – proklamacija da je žrtva zapravo nevina – na mjesto “griješnog jarca” dolazi “jaganjac Božji”. Iako sam ateist, mislim da je taj uvid bitan za zarumijevanje specifičnosti kršćanske religije. Očito međutim, nakon 2000 godina, ideja još ne funkcionira, te kršćanske zajednice ovise i danas o obredima jednodušnog nasilja. U hrvatskom slučaju, možemo uočiti snažno paganstvo u nastupima visokog katoličkog klera: u svojim najvažnijim – simbolskim – govorima, puno više spominju naciju nego Krista. Kod Srba je slično.)

Borba oko ćirilice kao simbola u Vukovaru

Šator iz Savske u VukovaruPrimjer borbe oko Simbola u Vukovaru. Već godinama, puno strasti i činovi nasilja oko par tabli s natpisom (i) na ćirilici.

Ono što privlači pažnju: sve ove godine nema iole značajnih vijesti da je došlo do fizičkog nasilja između tamošnjih Srba i Hrvata. Ništa slično npr. Sjevernoj Irskoj.

To je čudna situacija. Prošlo je skoro 20 godina od ponovne integracije tog područja u RH, cijela jedna nova generacija je odrasla, ljudi žive, Srbi i Hrvati… pa, jedni kraj drugih, i kako izgleda, nema su-života ali su u svakodnenvoj praksi izgleda dovoljno tolerantni, podnose se.

Čirilica je simbol srpstva, koje u mitskoj dimenziji ugrožava hrvatstvo. To se doživljava kao ugroza, a ne Srbi kao obični tjelesni ljudi. Za mitsku je dimenziju posve nevažan povijesni fakt, da je ćirilica također i hrvatsko pismo.

U mentalnoj ekonomiji borbe oko Simbola, čini mi se da je jedan važan čimbenik i to, da su za ljude u istočnoj Slavoniji te ploče simbol otuđene vlasti Zagreba, a ne samo Srba odnosno srpstva.

Tako gledano, možemo čak pomisliti da je, i razini faktičnoga, dobro da se iskaljuju na par tabli. Table, među inim, ne uzvraćaju, pa ne prijeti opasnost eskalacije.

Pa bi ih možda trebalo i dalje postavljati i ne živcirati se kad ju razbiju, makak i jednom tjedno – sitan trošak za održanje mira. Kao u nekim japanskim poduzećima, gdje postoji prostorija u kojoj možete povremeno bezpol palicom premlatiti lutku s likom vašeg šefa.

Rascjepljena nacija

Kao kolektiv, kao nacija (kolektiv koji nije “pri-rođen”, postoji u mislima, u ideji – “imagined community”) Hrvati su neuspješni. Nacija je rascjepljena, ne uspijeva integrirati razne elemente svojeg doživljaja svijeta i sebe samih.

Nismo jedini; rascjep uistinu uvijek bar latentno postoji u svakoj naciji. Kaos uvijek prijeti redu. Ipak, uspješnije nacije uspijevaju i s time opstojati i napredovati. (Ali tu dolazim do točke, spomenute gore, gdje mi počinju nedostajati pojmovi kojim bih artikulirao intuitivni uvid.)

Hrvatska pati od sistemskih blokada i mentalne paralize. Puki pozivi na “nacionalno jedinstvo” očito nisu dovoljni. A pozivi na jedinstvo uvijek uključuju poziv na stalnu budnost i borbu protiv onih koji jedinstvo ugrožavaju; to je “kvaka 22”, preokretanje u suprotnost.

Kad nema djelotvornih obreda jednodušnog simbolskog nasilja, apelira se da istjerivanje žrtvenih jaraca bude permanentna aktivnost. Isto kao u komunistističkoj Hrvatskoj, sa stalnim kampanjama protiv tehnomenadžera, nacionalista, anarholiberala, dekadentnih utjecaja sa Zapada idr.. Nacija je ostala rascjepljena, kao što je i bila, iako je izašla iz jugoslavenske zajednice. (Možda imamo – ovdje aludiram na Lacana – probleme s “Imenom Oca”, praznim mjestom koje treba popuniti, zato jer Otac nije bio na vrijeme umro.)