Bilješka o prelazu s mudrosti na mudroljublje

U staro doba postojali su mudraci.

To si bili ljudi, koje su drugi doživljavali kao znalce: one koji znaju kakav svijet jest, koja je uloga čovjeka u njemu, kako treba misliti, što treba činiti, čemu se može i treba težiti…

Pitagorin teoremPrelaskom sa mitopoetskog na logičko razmišljanje u staroj Heladi, pojavljuje se uvid da je zapravo nemoguće čovjeku da stvarno bude mudar, da stvarno sigurno zna odgovore.

Tome se može samo težiti, može se nastojati, napredovati k cilju dubljeg razumijevanja svijeta, društva i sebe samoga. Zato filo-sofia: ljubav, odnosno težnja, nastojanje prema mudrosti.

Filozof uvijek promišlja sve oko sebe, ništa ne priznaje “zdravo za gotovo”. Svaki “mudri” odgovor može se dovesti u pitanje. Tako filozofija postaje čak antipod mudrosti. Ali ti antipodi su ipak povezani: Sokrat kaže “znam samo da ništa ne znam”, a bog Apolon ga, kroz usta proročice, ipak proglašava najmudrijim.

Teško je stalno biti kritičan i baš sve dovoditi u pitanje. Filo-sof u pravom smislu riječi može se biti samo kraće vrijeme. Inače se samo “slijedi neku filozofiju” (pa makar i svoju vlastitu).

To pak, da može čitav svijet i samoga sebe dovesti u pitanje, definira čovjeka kao “sapiensa”.

Dovesti sve u pšitanje, znači također dovesti u pitanje i samo to pitanje.

SVAKO pitanje je filozofsko, ako je praćeno virtualnom sjenom zapitanosti o samom tom pitanju: “A što to zapravo znači?”. (Uzorna filozofija 1.2.)

Znalac (kazivač, teolog, znanstvenik) ide od pitanja k odgovoru. Filozof od odgovora k pitanju. (Odgovor se daje. Pitanje se postavlja.) (“Uzorna filozofija, 2.7.)

Oglasi