Može li se Lazar sažaliti na bogataša?

Autor teksta, kojeg ovdje prenosim, je Lucius Horvat. On se predstavlja kao utjelovljenje (jedno od utjelovljenja, avatar) Lucifera/Sotone, koji je mlađi brat/sestra Isusov – na njega misli, kad govori o “svom braci”.

Bogataš-i-siromašni-Lazar

U Oca je, naravno, sva ljubav i milosrđe; pa za ljude ne ostaje ništa (tj. ostajem samo Ja). Ima jedna dražesna priča u Evanđelju po Luki (koji je, usput budi rečeno, bio peder), o sirotom Lazaru i sebičnom bogatašu.

Evo, za sve one koji Bibliju baš i nisu čitali (a to je naravno velika većina), priče koja se nalazi u Evanđelju po Luki, poglavlje 16, reci 19 do 31.

(19) Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. (20) A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima (21) i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. (22) Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. (23) Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara (24) pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ (25) Reče na to Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. (26) K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema. (…)

Kako dražesna pričica, zar ne? Potiče iz onih apokaliptičkih židovskih tradicija koje su vjerovale u stvarnost pakla u kojem nepravedni trpe vječne muke, što pak židovski učenjaci, rabini, nisu prihvatili, pa većina Židova ni danas u pakao ne vjeruje. Oni, naime misle, da će oni koji ne zasluže vječni život u raju jednostavno prestati postojati, kao što je to bilo u egipatskoj religiji, u suđenju pred Ozirisom. Puj, puj, puj, antikristi jedni! Svi će u Paklu završiti, koji u Pakao ne vjeruju!

A zamislite, recimo, ovaj slučaj: imate dvojicu mladih uličnih razbojnika, članova sukobljenih uličnih bandi. Iako tek na početku zreloga života, obojica žive u svim mogućim grijesima: nasilje, pljačke, droge, bogohuljenja, razvrat, laži.

I onda jedan od njih ubije drugoga, u obračunu bandi ili zbog neke sitne svađe oko cure ili par kuna, svejedno. I onaj ubijeni, umro u grijehu, odlazi naravno u pakao. A onaj koji je ostao živ, živi možda još par dana ili još 50 godina; i on se jednog dana preobrati, i prihvati Isusa u srce, ispovijedi i pokaje za grijehe svoje, primi oprost i počne živjeti kao pravednik (50 godina ili pola sata, svejedno).

I gle, umre i on, i u Raj dospije zaslugama svojim. I ugleda ga u krilu Abrahamovu onaj koji je bio njegova žrtva, koji se u paklu prži, i zavapi: »O oče Abrahame, pošalji ubojicu mojeg da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu!« Ali Abraham mu kaže: ništa od toga, takva je Božja pravda. (Za razliku od zemlje, gdje je to još moguće, pa je Abimalek, kralj Gerare, imao priliku moljakati istog tog Abrahama, svodnika, da posreduje kod Jahve, da mu oprošten bude grijeh, koji uopće nije učinio. Još jedna poučna pričica!)

Da li će onaj, koji u krilu Abrahamovu sjedi, jer je eto poživio dovoljno dugo da se pokaje i zasluži spasenje, možda čuti vapaje onoga, kojeg je bio ubio?

Neće li možda osjetiti kajanje i sažaljenje, koje Bog smrtnicima naređuje? Pa recimo predložiti čak da se zamijene na neko vrijeme, kako u brojnim starim legendama imamo, da netko boravi neko vrijeme u podzemnom svijetu, a neko vrijeme na zemlji, zbog ljubavi (Perzefona, Adonis, Atis, Tamuz i dr.)?

Nema toga više, odgovara Abraham, koji je milost Božju zaslužio slijepom pokornošću i bio spreman zaklati svoga sina: »između nas i vas zjapi provalija golema«.

Moja prijateljica Sveta Majka Rimska Crkva, odnosno njezin čelnik, koji sebe smatra namjesnikom moga brace, u Katekizmu kaže »našom apostolskom vlašću definiramo« da oni koji su spašeni, borave u nebu, u raju, i uživaju savršeni život i najveću i konačnu sreću, u zajedništvu života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima. (članci 1023 i 1024).

A pakao pak zaslužuju grešnici koji se nisu pokajali; nije njih Bog kaznio, nego su se sami isključili iz zajedništva s Bogom. Ta odijeljenost, uči Katekizam, to je pakao, i glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga (čl. 1035), ali ne zavaravajte se (jer današnji se čovjek usamljenosti manje plaši nego srednjovjekovni), nije to sve (neće vas mučiti samo dosada i senzitivna deprivacija, kako su to otprilike zamišljali stari Grci): postoji gehena, vatra koja se ne gasi, koja zadaje vječne paklene muke prokletnicima. Isus je, tako kažu, sišao u subotu nad pakao i oslobodio iz njega pravednike; ali nije pakao razorio, nego On, moj Braco, nakon što je obeskrijepio onoga koji ima moć smrti, tj. đavola, sada drži ključeve smrti i podzemlja (čl. 635 rečenog Katekizma). Moj brat, dakle, sada je taj, koji ljude u pakao šalje, zauvijek, zauvijek.

I sad samo onome kojega je Sotona nadahnuo, kao što to bijaše Mark Twain, zar ne, na pamet može pasti grešna misao, da nešto nije u redu s Bogom koji govori o pravdi i milosrđu i opraštanju, a izmislio je Pakao, i na njega veliku većinu ljudi osudio? Jer, kaže Sveta Majka, malo tko od kršćana koji su od nje otpali (monofiziti, pravoslavci, protestanti) moći će se spasiti, a svi će hindusi i budisti i muslimani i neopagani itd. u paklu naravno završiti, dakle ja u startu dobivam pet šestina čovječanstva, a koliko će se od katolika stvarno spasiti, teško je pitanje (ali je odgovor lak).

Aurelije Augustin, svetac i crkveni naučitelj, odlučno je zastupao da je vječna kazna ne samo duhovna, nego nedvosmisleno i fizička: grešnici će imati čudesno, natprirodno tijelo, sposobno da pati kao i ovo naše, ali i sposobno da se obnavlja neprekidno, da ne propada, da zauvijek bude stan duše u njemu zatočenoj. Divnog li čudesa onog, koji vam je na ovom svijetu dao tijela tako krhka, da ni mučenje ne može unedogled trajati jer tijelo prestane osjećati! I tako će mučenje, kakvo na ovom svijetu može trajati tek neko vrijeme, trajati zauvijek, zauvijek.

Kakvo je to divljenja vrijedno čudo, koje Bog u beskonačnom milosrđu svojem čini!

Zamislite to stanje blaženstva, u kojem pravednici uživaju, gledajući Boga, u krilu Abrahamovu (hm, to sa krilom malo sumnjivo zvuči, ali ajde, recimo da je to samo metafora, ne bi čak ni najzadrtiji fundamentalisti, vjerojatno, inzistirali da to treba doslovno shvatiti!). Sjedi tako Lazar već dvije tisuća godina u krilu Abrahamovu i gleda lice Božje i uživa, i tako će bititisućama, milijunima, milijardama godina, zauvijek, zauvijek.

Da li će mu u tom vječnom blaženstvu ponekad pasti na um slika onog nekadašnjeg bogataša, koji u paklu sve vrijeme gori? Da li će mu možda malkice teško biti, kada pomisli kako se ovaj muči, pa makar te muke bile i zaslužena i pravedna kazna?

Jer, najzad, nisu li u Raju oni, koji su ozbiljno shvatili i slijedili učenje moga Brace da treba ljubiti svoje neprijatelje, i moliti se za njih, i dobro činiti onome tko te progoni? Pa ako su tako na zemlji činili, neće li, ponekad, i u vječnosti na to pomisliti?

A ako u opijenosti vlastitim užitkom svo sažaljenje iz njih nestane, po čemu je onda, dvije tisuće ili dvije milijarde godina kasnije, Lazar bolji od bogataša?

I pogledajte tolike fanatike monoteističke na ovome svijetu, koji su uvjereni da su već od Boga za raj izabrani i da onda imaju pravo i sami s mučenjem grešnika na ovome svijetu započeti!

Da li možete zamisliti sirotog Lazara koji pati od gladi i čireva, i gleda bogataša kako se gosti, i moli se Bogu: “Bože, ne želim jednom biti odgovoran za njegovu vječnu muku. Nego, pošalji moju dušu u pakao, a spasi dušu ovoga jadnika koji ništa ne sluti.” Barem, recimo, na pola vremena, motiv koji postoji u raznim starim religijama. Koje bi to tek žrtvovanje bilo!

Tako je nekako i Veliki Inkvizitor, kojeg je Dostojevski u Braći Karamazovima prikazao, koji je Isusa odbacio, razmišljao. Žrtvovao je svoju dušu, da malo umanji patnje drugih.

U raju je lijepo; ali u paklu je ekipa!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s