Apsolutni i relativni antinatalizam

Termin antantalizam znači protivljenje rađanju. Možemo razlikovati apsolutni (etički) i relativni (racionalni) antinatalizam.

LIfe is not worth startingKod apsolutnog stava protiv rađanja novih ljudi (dakle, za isčeznuče čovječanstva) argumentacija nije nužno da je život naprosto bezvrijedan. Životu se može priznavati vrijednost, i u njemu može biti zadovoljstva. A.i patnja uvijek prevladava, pa je bolje ne postojati nego postojati. Nema smisla donositi na svijet nova živa bića koja će samo povećavati količinu patnje.

U zapadnoj filozofiji, tako je nazvana ponajviše pozicija Schopenhauera, te još nekoliko važnih mislilaca. Na netu se može naći nekoliko blogova, diskusija na forumima idr. na tu temu.

To je religijsko-filozofski stav u budizmu (“život je patnja”, cilj je utrnuće).

Blizak je religijski stav prisutan u kršćanstvu (“ovaj svijet je dolina suza”). Sveti Pavao dobrohotno prihvaća ljudske slabosti, ali preporuča potpuno suzdržavanje od seksa, dakle i prokreacije, kao optimalan izbor Kristovih sljedbenika.

Aurelije Augustin je naučavao da se istočni grijeh prenosi sjemenom, zato je svako začeto dijete njime opterećeno.

U svojim anutobigrafskim ispovjestima, budući svetac i naučitelj katoličke i pravoslavnih crkava kaže kako mu je jako spolni nagon bio prepreka u rvanju s odlukom da pređe na kršćanstvo. Neobično je, da je u tim godinama dvojbi podrazumijevao da postati kršćaninom nužno znači odreći se seksa; nije objasnio kako je došao na to. Odmah nakon što se obratio, raskinuo je zaruke i otjerao ljubavnicu.

Tvrdnja da patnja uvijek prevladava ne može se opravdati “racionalno”, nekim mjerenjem, brojanjem i uspoređivanjem. Nema načina da se na zajedničku mjeru svedu raznolike patnje i zadovoljstva, pa da se proračuna suma, odnosno “matematičko očekivanje” životne igre. (To je “moralni račun” u 17. stoljeću, kad nastaje teorija vjerovatnoća. Ako je matematičko očekivanje neke igre, npr. ruleta ili lutrije, negativno, racionalno je uopće ne igrati.)

U strip-seriji “Aster Blistok”, u epizodi “Na rubu ništavila”, moćni superkompjuter, kojeg je konstruirao jedan veliki asket i mistik, odluči uništiti cijeli svemir, jer se tako patnja svodi na nulu.

Sasvim je drugačiji pristup relativni antinatalizam na temelju demografske argumentacije: ljudi ima previše, pa treba njihov broj smanjiti ili barem zaustaviti rast. To je svakako bezbolnije postići smanjenjem nataliteta nego povećanjem mortaliteta.

Taj je stav racionalan, jer možemo procijeniti koliko ljudi može dugoročno održivo postojati na Zemlji, ili njenom dijelu, da bi mogli dugoročno održivo zadovoljavati svoje potrebe na nekom prihvatljivom stupnju. Taj broj, naravno, ovisi o brojnim čimbenicima, ali načelno je proračunljiv.

Zaključak može biti pesimističan, kao kod Maltuhsa: nije moguće planirati broj ljudi zato jer se ljudska bića ne ponašaju racionalno, ili zbog nekog drugog razloga. Zato će se prenapučenost rješavati kroz povremene katastrofe (glad, kuga, rat).

Međutim, iskustva u svijetu posljednjih desetljeća pokazuju da se natalitet zaista gotovo svuda bitno smanjuje, te da se na to može utjecati smišljenim javnim politikama. Najvažnije sredstvo je obrazovanje žena.

Aster Blistok Na ivici bezdana (ST_848)Kina ima najdosljedniju antinatalitetnu politiku posljednjih 40-ak godina. Politika “jednog djeteta” posljednjih je godina oslabljena, ali ne napuštena. Kina koristi snažne mjere državne prinude, koje možda ni u jednoj drugoj zemlji ne bi mogle proći. Danas ima oko 400 milijuna stanovnika manje nego što bi bilo da su se trendovi iz 1960-ih i 1970-ih nastavili.

Sad je rast stanovništva minimalan zbog znatnog produljenja životnoga vijeka, a negdje iza 2025.. bi mogao početi opadati.

Ipak, natalitet opada i drugdje, u skoro cijelom svijetu. Stanovništvo svijeta moglo bi prestati rasti na nivou od oko 9-10 milijardi oko 2050.-2060. g..

Vjerojatno je to dugoročno ipak previše za globalnu ekološku održivost, čak i uz znatan napredak u gospodarenju energijom i materijom (“čista energija” i “cirkularna ekonomija”).

Na dulji rok, možda iza 2100, ako pretpostavimo da se ne dogode velike katastrofe, smanjivanje stanovništva svijeta na oko 4-5 milijardi bi moglo biti dugoročno održivo, s visokim standardom života za sve.

Indija danas ima 400 stanovnika na km2 što je više od najgušće naseljenih dijelova Europe. Južna Koreja 500, a Bangladeš 1.000. To je dugoročno neodrživo.

Relativni antinatalizam nije sam sebi svrha. On promovira kvalitetu života, šanse za više sreće a manje patnje.

Ekologistički pristup danas više nije u suprotnosti s ekonomskim. Glavni problem u rastu pritiska na prirodne resurse ipak nije rast stanovništva sam po sebi, nego rast njihovog standarda, očekivanja i potrošnje po stanovniku.

Broj ljudi mogao bi se sa sadašnjih sedam milijardi povećati za oko 30%, ali uz ekonomski rast u danas siromašnijim zemljama potrošnja resursa mogla bi se, ako druge stvari ne promijene, udvostričiti.

Ljudi će željeti jesti meso, voziti automobile, koristiti deterdžente itd.. Ne može im se to odreći. Glavni smjer akcije danas nije smanjiti broj stanovnika, nego unaprijediti učinkovitost korištenja resursa.

Za to su jednako vitalne tehnologije, kao i politike.

A istinska promjena vjerojatno neće biti moguća bez bitne promjene globalnog ekonomskog sustava i njegove temeljne logike: od “kurjačke gladi kapitala za viškom vrijednosti” do “razvoja bez rasta”.