Uzorna filozofija 16: Fetišizam

Prethodna poglavlja

16.1.
Pojedini predmeti, koji se pojavljuju u obredu, štuju se jer utjelovljuju cjelinu: fetišizam.

16.2.
Animizam, totemizam, štovanje predaka i fetišizam nisu puki oblici primitivne religiozne svjesti. Izrazi su potreba da pojedinac sačuva duševno zdravlje, a zajednica koheziju.

16.3.
Nijedan mitopoetski oblik nikad ne umire. Preživljavaju do danas, u izvornom obliku ili preobraženi, kao dio osobnih ritualizacija, pučkog štovanja, vjerskih katehizama, filozofskih koncepcija. svjetonazora, teorija i ideologija.

16.4.
Poietička kreativnost, koja stvara mitove, obrede i religije, izvire iz potrebe duše da se premosti raskol i ispuni praznina stvorena iskoračnim zapitkivanjem. Filozofije, znanosti i ideologije rezultat su istih ljudskih poriva i iste osnovne sposobnosti. Razvile su se kroz prelazne oblike (mistika i matematika, astrologija i anstronomija, alkemija i kemija, religijske i znanstvene sociologije, šamanizam i psihijatrija…).

16.5.
Ništa ljudsko nikad ne umire. Iako se oblici razlikuju, iz istih osnovnih sposobnosti i istih osnovnih potreba potječu religije, filozofije, znanosti i ideologije. Uvijek se javljaju prijelazni i mješoviti oblici.

16.6.
Osobito se fetišizam održava u obožavanju predmeta koji simbolski utjelovljuju neku cjelinu: zastava, grbovi i simboli, kipovi i slike, mjesta stradanja ili pobjede, proizvodi znanstvene tehnike (nuklearni reaktor, solarni panel).

16.7.
Nakon što se uzdigao logos, fetišem može postati ne-materijalni predmet: zamisao, pojam, ideja (Bog, sloboda, pravda, nacija, klasa, Branitelji, prirodni zakon…). Kao nad-logična, ona strukturira logos (ideo-logija); nulta institucija, prazni označitelj, Ime Oca.

16.8.
Fetiški tip odnosa može se prenijeti i na osobu, koja utjelovljuje cjelinu: šaman, vođa, genij, prorok.

Oglasi

O vjerskim fundamentalizmima, prosvjetiteljstvu i žižekizmu

Bilješke povodom tekstaTeletabisi protiv talibana u tjedniku “Novosti”, o Žižekovoj analizi sukoba islamskog fundamentalizma i Zapada. (Vidi također jedan komentar na Radio Sarajevo)

Žižek - Islam i modernost (francuski)Mene kod Žižeka najviše zanima nekoliko njegovih ozbiljnih filozofskih knjiga, od kojih pak kao i kod drugih ozbiljnih filozofski knjiga 90% možemo odbaciti kao irelevantno ili pogrešno, 90% ostaloga sažeti na ukupno 1% pa dobijemo nešto vjerodostojno – što onda može služiti kao ishodište za dalje vlastite filozofske uvide (kao što se Žižek nadovezuje na Hegela, Marxa, Lacana itd.).

Sva ova medijska halabuka i šarenilo i dnevni komentari… Letimično preletim. Show, medijska kultura… nije mi nešto posebno zanimljivo.

Kad je Foucult pisao 1978-1979. o iranskoj revoluciji, neke stvari je previdio odnosno pogrešno predvidio, ali neke stvari je vidio dobro, jasno i poučno. Druga je stvar politička analiza.

»Za razliku od pravih fundamentalista, terorističke pseudofundamentaliste duboko pogađa, intrigira i fascinira grešan život nevjernika. Moglo bi se zaključiti da se, boreći se protiv grešnoga Drugog, zapravo bore protiv vlastite kušnje«

Ovo je kopipejstanje nečeg što je davno napisao, čitao sam to. Paradoks naravno, koji su odavno uočili razni mislioci, ono sladostrasno detaljno opisivanje vještičjih sabata isl. koje je bilo proizvod mašte inkvizitora isl.. Bode oči, da nam tu treba psihoanalitički pojmovni instrumentariji, s “perverzijom” u žarištu.

I drugo u toj Žižekovoj brošuri je uvelike jednostavno prepisivanje onoga što je ranije pisao, pa je zato mogao za par dana reagirati. Marketinški i šoumenski potez.

»Žižek razvija tezu da onaj koji ne želi govoriti o manama liberalizma treba šutjeti i o vjerskom fundamentalizmu.«

Provokativnost, koju Žižek koristi stalno. Vježbao je taj tip analize prije 30 godina na “samoupravnom socijalizmu”, bio kandidat Liberalno-demokratske stranke na prvim slobdnim ibzorima. Onda je, nakon rušenja Berlinskog zida i Jugoslavije, isto misaono oruđe nastavio koristiti na globalno hegemoni diskurs – nasuprot onoj tendenciji, najradikialnije formuliranoj u Fukojaminoj tezi o “kraju povijesti” (kasnije je autoru uvidio pogrešku).

»fundamentalizmi u srcu Zapada – ekstremni nacionalizmi od Ukrajine i Velike Britanije, preko Njemačke i Francuske, pa do Mađarske i Hrvatske – zapravo znak nestanka ili odustanka od prosvjetiteljskih vrijednosti (…) manifestacija zaborava temeljnih vrijednosti emancipatornog projekta modernizma. «

Pa da, to je bitka koja trje i danas, oko “prosvjetiteljskih vrijednosti”, odnosno parola američke i francuske revolucije.

E sad, međutim, vidim problem u Žižekovom diskursu (a i nekih drugih), da se to “odustajanje” i “zaborav” prezentiraju kao nešto gotovo i dovršeno. T

Žižek “pravi krug” preko razmatranja o ulozi žena u islamu, pa onda poseže za Nietzscheovom slikom o “posljednjim ljudima”. A to je po mom sudu jednostavno jeftino, ajmo reć, populistički – draška čitaoce pozivajući se na nešto što “svi znaju” – i kod Nietzschea samog i njegovog divljenja moći (koju osobno nema) i kod odnosa pratitelja pop-kulture prema predodžbi Nietzschea kao mračne figura koja je nadahnula Hitlera, zapravo možemo vidjeti istu perverznost kao u odnosu inkvizitora prema grijehu i islama prema ženama – i sam Žižek to koristi, posve ne-filozofski, da bi sebi stvorio slavu i pare.

Svejedno, mimo te očite motivacije, jest jedan naputak za promišljanje (onih 1% vrijednoga) kad piše: »nemogućnost Zapada da se uvjerljivo odupre vjerskom fundamentalizmu i njegovoj vitalnosti, koja proizlazi iz opisane dinamike, leži upravo u mekoći Posljednjeg čovjeka, Nietzscheovog lika zapadnjaka koji je zapravo, u svojoj permisivnosti, odustao od svojih ideala, pa tako onda i od onih za modernizam utemeljujućih.«

To je pak pitanje, a ne odgovor. Naputak je također, i kvaka, u tome da obrana “za modernizam utemeljujućih ideala” uključuje i kritiku liberalizma (da ne govorimo o slobodnotržišnom fundamentalizmu).

To je filozofija: važnije je formulirati pitanje, nego dati odgovor. I u analizi je važno usmjeriti pogled i na to, koja pitanja neki filozof NE postavlja. Žižek je ponekad pravi filozof. Rijetko je, da je netko pravi filozof više nego ponekad.

Slavoj Zizek: “The Antinomies of Tolerant Reason”, članak na sajtu lacan.org

Slavoj Zizek on European Left and Anti-Islam Right-Wing Movement 1/2 (video: zanimljivo je da je Žižek američkoj publici predstavljen kao “philosopher and public intellectual”; ovo “public intellectual” je dušu dalo za jednu žižekovsku analizu. 😀 )

Rachel Woodlock: “The dignity of the feminine in Islam: Against Zizek’s Orientalism”. (»Powerful female archetypes have always existed in Islamic mythology and history, despite Slavoj Zizek’s claim that Hagar, the founding matriarch of the Arab story, has been “erased from the official history.” Western Orientalism doesn’t recognise Islamic feminine archetypes and the “tao” of gender-relations, not because they are absent, but because Orientalism’s “Islam” is the reflective pool into which the Western Narcissus gazes.«)

Jedan moj tekst, o optužbama Muhameda za pedofiliju, što se onda u propagandi prenosi i na osudu islama u cjelni i svih muslimana: Muhamed nije bio pedofil, a islam nije antiženski

Uzorna filozofija 15: Animizam

Uzorna filozofija 1-14

15.1.
Čovjek ima volju i postavlja ciljeve, u svrhu opstanka pojedinca i skupine. Utječe na svijet, vođen svojim potrebama i željama, pod utjecajem sila duše.

15.2.
Prirodna je zamisao, da se analogno tome događaju promjene u svijetu: kao posljedica djelovanja raznih volja i duševnih sila (grmi zato, jer je Perun ljut). To je razumna hipoteza, a ne puko praznovjerje.

15.3.
Animistička mitopoetika napučava svijet dušama (duhovi, bogovi, demoni). Neke su složene kao i ljudska bića (osobe). Neke su reducirane, kao dijelovi ljudske duše. Njihova stremljenja, volje i ciljevi uzrokuju promjene u svijetu.

15.4.
Animistička hipoteza omogućava razumijevanje svijeta, ali također i samorazumjevanje čovjeka. Sile unutar čovjekove duše, često sukobljene i razdiruće (više duša u jednoj), mogu se razumjeti kao utjecaji drugih duša.

15.5.
Komunikacija sa svijetom jest komunikacija s dijelovima sebe samog. Čovjek projecira sebe u svijet i svijet u sebe. Čovjek je komuna, svijet je ekumena. Duša je razdjeljena, ali nije rascjepljena.

15.6.
Kao dio onoga svetog, štuju se duše životinja, s kojima čovjek su-svjetuje. Ljudsko u životinji, životinjsko u čovjeku: tjelesne potrebe, nagoni, strahovi, porivi. Čovjek jede životinje, a ponekad i one njega.

15.7.
Čovjek ima osobnost: kao pojedinac i kao na-rod. Po analogiji, za životinjsku vrstu zamišlja zajedničku osobenu dušu, povezana s narodom ljudi: totemizam.

15.8.
Duše prošlih naraštaja javljaju se u snovima, snoviđenjima, sjećanjima i pričama. One se štuju kao vodiči, čuvari i spojnica sa svetim: kult predaka.

Uzorna filozofija 14: Odgoj i kultura

Uzorna filozofija 1.-13.

14.1.
Čovjekov višak sposobnosti za tjeskobnost i drzovitost, za zapitkivanje, snivanje i maštanje, artikulira se simbolima, usmjerava poetikom, ukroćuje mitovima i kontrolira obredima.

14.2.
Jezik omogućava priopćavanje unutarnjih iskustava i pristup iskustvima drugih. Kroz komunikaciju, nastaje zajedničko iskustvo (intersubjektivna zbilja). Ono se taloži u pamćenju zajednice.

14.3.
U procesu odgoja, novi naraštaji uče kakav svijet jest i kako se u njemu biva (kako se svjetuje). Uče ono što je pametno, jer je tako upamćeno.

14.4.
Uče što se može znati, što treba činiti i čemu se smije nadati. Usvajaju faktičko i orijentacijsko znanje. Ne postoji “vjera” kao nešto različito od znanja. Ono naučeno je pri-rodno (u-rođeno). Ne postoji razlika između bitka i trebanja. Ovaj je svijet najbolji od svih mogućih svjetova.

14.5.
Odgoj djece i mladeži je niz obrednih radnji. Odgoj je dio kulta: odgajanje je kultiviranje. (“Prirodna kultura”.)

14.6.
Obrazovanje je sticanje “obraza”: mladi moraju naučiti, da ne budu bez-obrazni. “Imati obraza”: biti častan. Častiti (štovati) druge, svijet i sveto.

14.7.
Biti kulturan: sa štovanjem brinuti o pojedinostima unutar cjeline svijeta. Biti uredan: štovati i održavati red, poredak, sustav svijeta. Biti odgovoran: usvojiti i pounutrašnjiti odgovore, blokirati sposobnost postavljanja opasnih pitanja.

14.8.
Ne kultiviraju se samo “pred-kulturni” porivi (instinkti), nego i “nad-kulturna” mašta. Ćud se uređuje saobrazno svijetu i svetom (ćudoređe). Religija se pounutrašnjuje kao religioznost. Spriječava se iskorak, da se ne ugrozi opstanak.

14.9.
Bit se odgoja od paleolita do danas nije promijenila.

“Domovinski odgoj” protiv uspravnoga hoda

Predsjednik HDZ-a odlično je sažeo u borbeni poklič načelni sukob dve koncepcije Hrvatske, na kojima Opus Dei intenzivno radi posljednje dvije i pol godine:

Građanski odgoj ne – Domovinski odgoj da!

Građanski odgoj- priručnik za nastavnike“Domovina” kao suprotnost “gradu”. U gradu žive građani koji dogovorom oblikuju svoje odnose, u domovini žive podanici koji znaju svoje mjesto.

U naprednijem svijetu, domovine se oblikuju kao proširenja polisa; na periferiji, kao proširenja etnosa.

Građani imaju domovinu kao slobodni ljudi; “domovinaši” nameću domovinu kao kavez.

U gradu postoji pluralizam, u domovini – monizam. Grad je oblikovao prosvjetiteljsku tradiciju i od nje bio oblikovan – kod nas nikad valjano usvojenu. Napredni svijet razvija post-post-modernizam (u ekologizmu npr.), mi smo suočeni s agresijom pred-modernog.

U drugoj polovici 2000-ih, bila je zanimljiva rasprava i ideološka polarizacija o pluriperspektivnosti u nastavi povijesti.. Iz današnje perspektive, to možemo promatrati kao pripremu za društvenu borbu u prvoj polovici 2010-ih, obilježenu antigrađanskom ofanzivom “obiteljaša” i “domovinaša”.

Od jeseni 2012. (kampanja protiv zdravstvenog odgoja) aktivan je društveni pokret koji odlučno zastupa monoperspektivnost (Obitelj, Bog, Domovina). Pokret koji je odlično savladao tehnike borbe društvenih pokreta, dok je “progresivno civilno društvo” to zaboravilo.

Građanski odgoj uči kreativnosti; domovinsko odgoj uči poslušnosti. »U procesu odgoja, novi naraštaji uče kakav svijet jest i kako se u njemu biva (kako se svjetuje). Uče ono što je pametno, jer je tako upamćeno. (…) Obrazovanje je sticanje “obraza”: mladi moraju naučiti, da ne budu bez-obrazni. (…) Biti odgovoran: usvojiti i pounutrašnjiti odgovore, blokirati sposobnost postavljanja opasnih pitanja.« (“Uzorna filozofija”, 14; neobljavljeno.)

Agresivna žudnja za jedinstvom vodi u permanentnu borbu protiv onih, koji jedinstvo ugrožavaju (vidi tekst od 3. veljače: Jedinstvo Hrvata i borba protiv loših Hrvata). Zato je nužan “novi domovinski rat”. Kao i na globalnom planu “rat protiv terorizma”, on nikad ne završava, jer ne postoji jasno definiran neprijatelj koji bi se mogao predati ili s njim sklopiti primirje.

Nasuprot toj agresivnosti, nije dovoljan intelektualni uvid. Potrebno je stajati uspravno i govoriti istinu; ono što M. Foucoult naziva “parezija” (vidi: Hrabrost filozofa vs rezignacija intelektualca).

Toliko možemo mi umirovljenici. Mladi moraju, bar neki, sami naučiti hodati uspravno, nasuprot račjem hodu unazad.