Što bi to bilo “čista” filozofija?

Objavio sam ovdje, prvoga rujna 2013., članak naslovljen O “čistoj” filozofiji, znanostima i mudrosti. Pa sam onda, nedavno ponovo to pročitavao, promišljao i dopunjavao – iskreno, jednostavno sam bio zaboravio da sam članak već objavio, jer mi je tekst ostao na hard disku u jednoj mapi “u radu”. Kako sam ga prilično proširio, dodajući neke stvari kojima sam se u međuvremenu bavio, objavljujem sada širu verziju.

Philosoraptor - soap and dirtyVidjeti o ovom krugu promišljanja također tekst Što filozofija jest: tri pristupa (10. kolovoza 2013.) Jedan formalni pristup: “čista filozofija” je ono, što se na sveučilištima proučava na odjelima za filozofiju. 😛 Povijesno, to je tužni “ostatak ostataka” nakon što su se postepeno od “filozofije” (što je označavalo sav misaoni rad osim teologije, prava i medicine) odvajale posebne znanosti i struke (matematika, fizika, ekonomija, psihologija, lingvistika itd.). Pa je ostalo baviti se “čistim idejama” (svi ovi drugi se također bave idejama, ali “nečistim”).

Na ovom blogu postavio sam ranije niz svojih prikaza raznih “uvoda u filozofiju”. Malo sam (do sredine 2013.) stavio svojih vlastitih razmišljanja. Teško je rasute misli sintetirati u jedan mudroljubni tekst, ako se ima ambiciju da se stvarno nečemu, što zovemo “mudrost” (što uključuje znanje, ali i nešto više), pridonosi.

Razni moji usputni zapisi rasuti su okolo po raznim mjestima Svemrežja. Drugi su pak samo meni dostupni.

E sad, ipak je ovo samo blog. Ne namjeravam postati akademik, niti mislim da ću dati epohalne uvide (iako to želim). Blog je individualna, autorska forma. Pomaže i meni, kad neke stare zapise sredim, doradim, pa objavim. Možda s vremenom (ovo par godina, koliko mi je još ostalo) izraste iz toga i nešto cjelovitije. Mogu se prenijeti fragmenti. Tako pregledavam, dotjerujem i ponovo promišljam svoje starije zabilješke.

Sljedeći zapisi su potaknuti jednom davnom diskusijom na forum.hr (srpanj 2013), kad je jedan diskutant ustvrdio da je filozofija u odnosu na znanost potpuno nemoćna, neplodna i nepotrebna, postavivši zahtjev da mu se navede jedan jedini izum koji služi ljudima za povećanje blagostanja, a do kojeg se došlo čistim filozofiranjem.

Bio je naravno uvjeren, da je to nemoguće. Moja je prva reakcija bila:

Oh, to je jednostavno. Jedan takav izum jest: ideja da bi izumi trebali služiti ljudima za povećanje blagostanja.

Slijedi pitanje o osnovnim pojmovima:

Što bi to zapravo uopće bilo – čisto filozofiranje? (Neizbježno, što je to “čisto” jest filozofsko pitanje. Kako ras-čistiti sve ono, što ljudi čine, od svega što nije “filozofiranje” – nešto kao husserlovska fenomenološka redukcija; sam Husserl je težio “čistoj fenomenologiji” nakon što je već bio postao utemenitelj fenomenološkog pokreta – pa da vidimo što ostaje i hoće li uopće nešto ostati?)

Meni su govorili da sam “filozof” još kad sam bio sasvim mali, a evo i nakon pola stoljeća, imam neku svoju predodžbu što je to “filozofiranje” (“pravi” filozof uvijek ima svoju definiciju filozofije; filozofija je djelatnost čija je svrha definirati što to filozofija jest) ali što bi bilo “čisto” – ne znam.

Isaac Newton nije bio fizičar. Bio je “filozof prirode” (također i teolog i drugo). Čistim razmišljanjem, kao i Leibnitz, došao je do prodora u matematici, izmislivši tako skandalozan koncept kao što je beskonačno mala veličina.

George Berkeley je s punim pravom tvrdio da je to što su oni smisliti totalno proizvoljno, jedna sprdačina i skandal. Pa su drugi na razne načine utemeljivali matematičku analizu; tek je Dedekind dva stoljeća dao zadovoljavajuće strogu formulaciju.

Sve je to čisto umovanje, jednadžbe sasvim dobro i bez toga možemo koristiti. Može se reći da su ti ljudi, nastojeći shvatiti osnove matematike, težili mudrosti, a ne nekom praktičnom dobru (ljudskom blagostanju isl.). Danas Newtona spominjemo u povijesti fizike kao znanstvenika, a Leibnitza u povijesti filozofije kao filozofa; ali vjerujem da oni sami nisu sebe zamišljali kao da pripadaju dvjema kulturama.

Matematika nije prirodna znanost. Da se priroda može shvatiti kroz matematiku, ostaje i danas začuđujuće. Matematička spekulacija povezana je sa mistikom, što Ernst Cassirer pokazuje na primjeru Nikole Kuzanskog, koji je spona između franjevačke mistike i razvoja znanosti kod Leonarda, Galileja, Keplera i Newtona. Negdje na kraju tog razvoja je mistik Wittgenstein. (vidjeti o tome knjižicu Wilhelm Baum: “Ludwig Wittgenstein između mistike i logike”, što doduše nije naslov originala ali odgovara sadržaju. Nedavno (2013.) je na engleskom objavljen zbornik “Wittgenstein and Heidegger”; postoji zanimljiva knjiga na njemačkom Thomas Rentsch: “Heidegger und Wittgenstein : Existential- und Sprachanalysen zu den Grundlagen philosophischer Antropologie”, 2003, a na engleskom Andrew Weeks: “German Mysticism From Hildegard of Bingen to Ludwig Wittgenstein: A Literary and Intellectual History”, 1993.)

Zašto se danas podrazumijeva da se filozof smije služiti samo riječima i čim se u igri matematika kompliciranija od običnog brojanja, to više nije “filozofija”? Ljube li matematičari i danas mudrost? Oni recimo koji se bave teorijom struna? A fizičari, koji se bave fundamentalnim istraživanjima? Oni valjda, bar neki među njima, i danas “ljube mudrost”. ali na nekakav “nečist” način?

Kako je došlo do toga, da se “težnja ka mudrosti” istjera iz “znanosti”, koja se shvaća posve utilitarno?

Razumljivo je, da su se u doba Leonarda da Vincija i još Isaca Newtona isti ljudi mogli baviti svim zanimljivim pitanjima, pa su bili “filozofi”, ljubitelji mudrosti, čime god se bavili (makar bili u zabludi, kao Newton o astrologiji). Zatim se područja istraživanja granaju, sve više se zahtijeva da se uđe u pojedinosti, ljudi se specijaliziraju, u-stručavaju. Tisuće specijalnosti. OK, ali zar se onaj izvorni zajednički korijen žudnje za spoznajom sasvim izgubio?

Možda sam ja anakron, ali nemam osjećaj da su bitno različite djelatnosti kad pokušavam shvatiti kako to crne jame isparavaju (posve teorijski problem, aktualan u doba kad sam studirao), kako funkcionira vjetroelektrana (nešto praktično, pa i korisno), treba li dozvoliti homoseksualnim parovima sklapanje braka i usvajanje djece (etički i politički problem), koji je stvarni smisao Kantovih antinomija čistoga uma (problemi metafizike), kakva je bila religija ljudi neolita (nešto što se ne može “kvantificirati”) ili koji je najbolji odgovor za bijelog kad crni igra zmajevu varijantu sicilijanke (sfera čistih misli). Uvijek je u korijenu žudnja za spoznajom (žudnja da se bude mudar) – a ne za “povećanjem blagostanja”.

U spoznaji prirode – stvarno smo jako napredovali. U spoznaji sebe samih – manje.

Nesklon sam “školskoj filozofiji”. I ona je kriva, ili je u najmanju ruku dio problema u-stručavanja; filozofija postaje “strukica među strukicama”, kako je u svoje doba pisao jedan moj kolega, student filozofije, koji je pak kasnije napravio i skromnu političku karijeru – izabrao drugu struku, ali je konačno nestao sa scene.

Mislim da napredak u znanosti, pa tako i fizici, ponajviše donose oni, koji imaju u sebi taj ne-utilitarni, filo-sofski, mudroljubni žar, da stvari razumiju, da im prodru u smisao, da budu mudri, a ne samo da dođu do nekog “korisnog izuma”, da “doprinesu dobrobiti ljudi”, da zarade novac, steknu ugled naprave karijeru itsl..

Mislim da je taj izvorni poriv jednak kod fizičara, teologa, umjetnika ili šahista. Prvi poriv je spoznati ono što Aristotel kaže: stvari kojima se bavimo zbog njih samih, ne zbog neke vanjske svrhe. (Ipak, taj prvi poriv nije i jedini. Ako nemate snažnu želju za pobjeđivanjem, jednu sadističku crtu, nećete biti dobar šahist.)

Može li se mudrost dokazivati? Nedavno sam opet gledao film “Pogodi tko dolazi na večeru”. Teško je danas zamisliti, da je prije samo 45 godina bilo vrlo hrabro i kontroverzno snimiti film o ljubavi između crnca i bjelkinje. Je li Martin Luther King – propovjednik, govornik i strateg društvenog aktivizma – bio mudar? Rezultati njegovog djelovana su očiti: promijenio je svijet. Vjerojatno bi se njegova uspješnost mogla na razne načine i “kvantificirati”. Možemo li smatrati dokazanim, da je on bio mudar?

A je li bio mudroljub? je li možda filozofija, mudroljublje, osuđena da ne bude pravi put prema mudrosti, nego se do nje dolazi drugim putevima?

Postoji izraz “amater” = ljubitelj. Je li “ljubiti mudrost” put ka mudrosti ili samo utjeha što sam nisam mudar, kao što “ljubitelj umjetnosti”, kao “amater”, tek voli i uživa u onome što umjetnik stvori, itd.?

Jedno je definicija filozofije, a drugo tko se smatra “filozofom”. Ako je netko fizičar, radi u struci koja postavlja “užasno specifična pitanja” koja se “uglavnom razrješuju eksperimentima” i to “na temelju užasno složenih matematičkih modela i izračuna” (kako je jedan oponent u raspravi bio pisao), je li time isključeno da on bude također i filozof? (Mogao bi biti zanimljiv problem filozofskoga promišljanja ovo uzastopno spominjanje “užasa”).

Zašto? Što u pojmu “filozof” spriječava da se netko bavi eksperimentima, matematikom i “specifičnim pitanjima”? Naravno da ne možeš pridonijeti fizici ako ne razumiješ matematiku i eksperimentiranje, to nije sporno. Mora li tu fizičar stati? Ne može li filozof to naučiti?

Carl Friedrich von Wiezsacker (jedan iz niza značajnih ljudi iz te porodice) bio je veliki fizičar, koji je doktorirao kod Wernera Heissenberga i bio sveučilišni profesor teorijske fizike, ali i filozofije. Njegova knjiga “Jedinstvo prirode” napisana je prije 40 godina (izdanje kojim se služim: “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1988.).

Je li pitanje o “jedinstvu prirode”, kao “nespecifično”, prestalo biti predmet fizike? U njegovom knjizi postoji poglavlje “Što su početni metafizički osnovi prirodne nauke?”. Jesu li takva pitanja naprosto postala bespotrebna i besplodna?

Evo što on kaže o filozofiji:

Filozofija se može definirati kao neprestano postavljanje pitanja. Tako ju je Sokrat uzorno prakticirao. Ako pozitivna nauka počiva na tome da u konsenzusu donese odluku o odlučujućim pitanjima, a da druga pitanja ne postavlja [To je ono što je T. Kuhn nazvao “normalna nauka” – op. Z.O.], onda filozofija nije pozitivna nauka, nego njena korektura.

No, razdvajanje nikad nije oštro. Velika napredovanja u nauci počivaju često, možda i stalno, na tome da se pitanje koje nikad ranije nije postavljeno ipak postavlja, i to s uspjehom; tako su velika naučna napredovanja djeca iz braka pozitivne nauke i filozofije. Filozofija ima riznicu vlastitih pitanja, vlastitu vrstu iskustva /iskustvo plivanja protiv struje naivnog mišljenja, iskustvo uzvratnog pitanja: „Šta ja ovdje zapravo činim?”/, i među onima koji imaju takvo iskustvo ona ima vlastiti konsenzus.

Savremena scena je zamršena. Egzistencijalizam je zamuknuo. Slikom vlastitog daljeg postavljanja pitanja vlada filozofija nauke, koja bi da sama bude nauka, kao što njom vlada i filozofija društva koja želi da živi kao društvena praksa. Oboje je značajno.

Važnije mi se čini stalno obnavljano buđenje jedne svijesti na nivou na kojem osebujna filozofija tek počinje. To se ne može naučiti drugačije nego u razgovoru sa velikim filozofijama prošlosti. Kod njih je neprestano postavljanje pitanja vodilo ka pokušaju da cjelinu misle kao cjelinu. Koliko je to teško /i neophodno/ danas gotovo niko ne zna /a svakako nije znao ni onda/. U akademskoj nastavi filozofije stalno sam imao iskustvo da su veoma nadareni mladi ljudi, puni nade, užurbano tražili mjesta u kojima Platon ili Kant više nisu savremeni – ali, ako zatim godinama nisu spoznali i podnijeli da na svakom pojedinim mjestu na kojem su kritikovali neke od ovih filozofa stvarno nisu razumjeli o čemu oni govore, onda više nisu bili sposobni za vlastiti produktivni filozofski rad.

Bilo bi nadobudno zahtijevati da se prikaže nešto od sadržaja takve filozofije. Možda jedna studija o nauci u sljedećoj deceniji može, kao sporedni efekat, biti djelić filozofske propedeutike.

Možda je von Weizsäcker naprosto bio izdanak jednog doba, vrhunca klasičnoga njemačkoga duha prije nacističkog uništenja, koje je ozbiljno shvaćalo takva pitanja i visoko uvažavalo tradicionalnu filozofiju (što i kod njegovog mentora Heisenbergamožemo jasno vidjeti)? Jesu li 1950-ih i 1960-ih, uzletom pragmatičnih Amerikanaca (i sam Heissenberg je bio zbunjen njihovom nezainteresiranošću za pitanje što jednadžbe kvantne fizike stvarno znače; vidjeti o tome njegovu intelektualnu autobiografiju “Der Teil und das Ganze”, tj. “Dio i cjelina”, u srpskom prevodu beogradskog “Nolita” 1972. pod neprimjerenim naslovom “Fizika i metafizika”) i “krajem metafizike”, njihove predodžbe zasnovane na klasičnom obrazovanju (iz “prve kulture”) postale bespovratno zastarjele, pa su njihovi studenti bili posve u pravu tvrdeći da im Platon i Kant više nisu potrebni? Pa su sada njihovi unuci hiperinteligentni anti-intelektualci poput četvorke iz serije “Teorija velikog praska”, kojima su, van njihovih struka, jedina duhovna hrana popularni stripovi i filmovi koji su doduše i meni dragi, ali su ipak trivijalna literatura (kič) za duhovni nivo adoloscenata?

Mislim da nisu. Nedavno sam diskutirao o odnosu “science” i “humanities”, pa to možda sredim, da bude malkice manje fragmentarno, i objavim. U srpnju 2013. čitao sam knjigu Johna Horgana “Kraj znanosti” (objavljena 1996., hrvatsko izdanje “Naklada Jesenski i Turk” 2001.), koja mi je pomogla da cjelovitije sagledam značaj raznih tema i autora (jer je taj specijalizirani novinar imao rijetku priliku raditi intervjue s nizom najvećih svjetskih umova, vrhunskih znanstvenika koji pak pokazuju da su nesumnjivo i ljubitelji mudrosti, a ne samo uspješni specijalisti, i pritom su im stajališta radikalno raznolika).

Nakon toga, 2014., počeo sam pisati niz bilješki pod ad-hoc naslovom “Uzorna filozofija” (što je izvorno samo doskočica jer sam neke tekstove objavljivao u zoru, a s druge strane vezano je s mojim imenom, te također i sa semantičkim poveznicama: od onog zornog k onom u-zornom), čiji sam prvi dio (13 poglavlja) ovdje na blogu objavio. Bavio sam se i bavim “užasno složenim” pitanima o tome što je jezik kao takav (“prirodni jezik”), gdje nam nam nimalo ne pomaže ona struja, koju Weissacker spominje, filozofije znanosti koja bi željela i sama biti znanosti, naime tzv. analitička filozofija, jer se njena analiza zasniva na tome da jezik reducira izbacujući iz njega užas samoodnosenja (jezik u kojem je zabranjeno reći “ova rečenica je lažna”) – a to jest bit čovjeka, da je samoodnoseći (pa se pita ne samo o značenjima, nego i o značenjima značenja). Treba proučavati opću lingvistiku, strukturalizam i post-strukturalizam, naročito Foucoulta, pa onda Lacana. (Vidi o fukoovskoj diskurzivnoj analizi članak od 20. studenoga 2013. Diskusija o diskusiji: je li moguća?)

Nakon toga, nasuprot filozofiskim pokušajima da se misaono rekonstruira “iskon” (a također i nasuprot konstruiranjima nekih iskonskih situacija u okviru priča koje zadobivaju mitski status u ekonomiji, politologiji ili psihologiji), proučavam istraživanja o duhovnom životu ljudi prapovijesti, rezultate “arheomitologije” (jer naime nema izvornih pismenih zapisa o tome što su vjerovali, pa moramo biti vrlo oprezni kad izvlačimo zaključke iz arheoloških zapisa – o čemu, recimo, piše André Leroi-Gourhan u jednoj knjižici pisanoj prije 50 godina, koju upravo čitam – ali s druge strane, možemo se odvažiti na neke zaključke istražujući mitologije o kojima postoje povijesni zapisi – istražujući njihove slojeve, razlučujući koji su vjerojatno najstariji, što je zapravo KJTV vrlo slično onome, što Foucoult naziva “arheologija znanja” – a s druge strane komparirajući i tražeći ono zajedničko, “arhetipove”, među raznim poznatim vjerovanjima drevnih – “prirodnim religijama”. Tu je vitalno važno djelo Marije Gimbutas, o kojem još želim više naučiti.

Korisno je to, smatram, i u pokušajima da shvatimo aktualnu “duhovnu situaciju vremena”, a da ne zapadnemo u “njuageovske” trivijalnosti, mistifikacije i kičeraj (sličan onome gore spomenutom marvelovsko-DC-ovskom, kojeg obožavaju Sheldon Cooper i njegova ekipa).

Nakon toga ću se jednom vratiti i ponovo proučiti i pokušati produbiti svoje razumjevanje osnova matematičke logike (značaj Gödellovih teorema idr.) i aksiomatske teorije skupova. Također, pokušati prodrijedi dublje ka razumijevanju (makro)ekonomije, u čemu pretendiram da sama uspio napredovati u posljednje dvije i pol godine, vodeći fb-stranicu i blog “Ekološka ekonomija”, ali još ne uspijevam prodrijedi u srž na način koji bi me zadovoljio (manje nego što to uspijevam s fizikom, matematikom, šahom ili arheomitologijom – govorim o određenom razumijevanju koje može postići mudroljubni upućeni laik, do stupnja da može razumjeti u osnovama čime se bave eksperti, bez ulaženja u tehničke detalje koji čine 99% ekspertskoga posla), čemu je možda razlog i to, što je ekonomija kao znanost i dalje u bitnom u pred-paradigmatskom stupnju, bliža umjetnosti nego znanosti, koliko god često pretendirali na egzaktnost (pa je ekonomika tek ograničena vještina, “nomos” a ne “logos”, a istinsko razumijevanje i sinteza nisu mogući bez političko-ekonomske analize -te, po mom sudu, također i eko-loške sinteze).

A svime time bavim se, barem kako ja sam sebe doživljavam, iz jednog jedinog, zajedničkog poriva žudnje za mudrošću. Uvijek se pitam “a što to zapravo znači?”. To sam u Uzorna filozofija 1 označio kao “filozofski po-stav”. Mislim da se to što činim može nazvati filozofiranjem i ne tarem glavu s time je li čisto ili nečisto. Još manje o tome, je li korisno, hoće li dovesti do nekog izuma ili povećati blagostanje.

Spadam svakako u “kontinentalnu” tradiciju filozofiranja, te, iako se bavim i dekonstrukcijom, u onu struju koju Alain Badiou naziva “hermeneutičkom”. Tradicija, koju nasuprot anglosaksonskoj “analitičkoj” možemo provizorno označiti “sintetičkom”: bavim se svim tim raznim stvarima ne naprosto fragmentaristički (post-moderno zadovoljstvo fragmentarnim znanjima kao takvom) nego, u tradiciji metafizike, ipak i dalje žudim za sintetskim, cjelovitim, višim uvidom. Zbog nekog unutarnjeg poriva da mudrujem/ludujem.

Filozof ne zna ono, što »svi znaju«. Ali na osnovu toga neznanja, može tragati za novim znanjima. Može pokušati postati znalac. Početni iskorak usmjerava dalje korake.

Je li tada još uvijek filozof? I jeste i nije. Ne u dva različita smisla, nego u istom smislu. Kao što infinitezimala jest i nije jednaka nuli.

(Uzorna filozofija 4)

Neke ne-filozofske zanimljivosti koje sam našao guglajući:

Stihovi iz pjesme “Pustinja” Yu-grupe:

Ti si duga pustinja
to su kilometri reči
čista filozofija
sa tobom pričati o sreći.

Srpski humorist Milovan Ilić Minimaks objavio je knjigu “Čista filozofija: aforizmi”.

Hrabrost filozofa vs rezignacija intelektualca?

»Samo stoj uspravno i govori istinu.« (Miles Vorkosingan)

Prenosim dva svoja kratka teksta, objavljena u facebook grupi “Što čitam?”. Htio bio to srediti, ali nemam nikad vremena za to, a mislim da moja razmišljanja mogu biti nekim čitateljima zanimljava, pa prenosim, uz manje preinake.

Žarko Paić: “Moć nepokornosti : Intelektualac i biopolitika”, Zagreb: Antibarbus, 2006.

Foucoult (na partiallyexaminedlife.com)Knjiga u tradiciji postmodernog smjera u filozofiji početkom 21. stoljeća. (Alan Badiou razlikuje tri smjera: hermeneutički, analitički i postmoderni.)

Pisao sam o Foucoultovoj knjizi “Vladanje sobom i drugima”, gdje analizira filozofsku pareziju: govoriti istinu (tj. ono, što kao istinu vidiš), bez obzira na opasnosti. Filozof ne smije biti samo logos (diskurs), nego i ergon (politički savjetnik), pa što ga koštalo (i makar savjete nitko ni ne treži). U obliku proroka, vrača, filozofa ili znanstvenika.

Filozofija je, kaže Foucoult, drugo ime za pareziju. Filozof je onaj tko ne teži moći i ne uključuje se u strukturu igara moći (politics), ali se uključuje u politiku u smislu rasprave o osnovama zajednice i društva (politeia).

Foucoult je također uveo pojam “biopolitika” (moć nad životom) i 1970-ih uočio nadolazak onoga što danas svi zovemo “neoliberalizam”.

Trideset godina i jednu epohu kasnije (epoha globaliziranog neoliberalnog kapitalizma), nakon što je provedena trostruka destrukcija (države blagostanja, komunističkog bloka i humanističkog univerzalizma moderne), Paić piše o pojmu intelektualca danas.

Intelektualac je sveden na izbor dvije uloge: ili je “strateg i mandarin” liberalno-demokratske ideologije, ili je puki “disentolog” koji nemoćno traži mogućnost neke nove utopije. On je tada “moralno-politički disident” (Chomsky). Brani individualnu autonomiju protiv ekonomske globalizacije i medijskog “začaravanja” (mislim da sam ovdje bio preporučio i knjigu “Mediokracija”).

On je, kaže Paić, radikalan, pa je i protiv “bioetike” koja je “sekularizirana teologija spasenja”, nemoćna u suočavanju s globalnim kapitalizmom. Bioetičari Paiću strašno idu na živce. On se poziva i na radikalnu alternativu Milana Kangrge: “Etika ili revolucija”.

Nasuprot nemoći “disentologije”, u nepostojanju utopije, “moć nepokornosti” intelektualca svodi se na to da promišlja u promišljanju aktualne “distopije” u nekom meta-utopijskom traganju za “događajem” (ah, Heidegger…) u kojem se događa otpor postojećem. Tu negdje navodno ima nade.

Korisno je pročitati tu knjigu. Intelektualac, koji strasno dokazuje kako je biti intelektualac postalo besmisleno, ali ipak nekako nalazi (i sebi samom pripisuje) glas nade. Kako je destruiran poziv filozofa na Istinu, ostaje samo čangrizavo pozivanje na osobnu autonomiju od globalne moći. On više ne nastoji na ergonu: priča samome sebi.

Nasuprot tome, mislim da se važan preobražaj upravo događa u prezrenom svijetu “tehnike”, gdje su mnogi filozofi zapeli u ispraznom žargonu hajdegerijanskog užasa i prezira (pa se ne usuđuju u tu šumu zaći). Tu povezujem dva smjera svojih interesa: mudroljublje i ekološku ekonomiju (osobito energetiku).

Ukazujem tu (i preporučam za čitanje) nekoliko knjiga nedavno preminulog Ulricha Becka, gdje spominje pojmove “druga moderna” i “novo prosvjetiteljstvo“, te George Myerson: “Ekologija i kraj postmoderne”, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2002. (Pisana prije 15 godina, pa su se i tu neke važne promjene dogodile.)

Ekologija se pojavljuje kao nova “velika priča”, kao ekologizam (i sukobljava s pretendentom na hegemonom položaj među “velikim pričama” u liku fizikalizma odnosno scijentizma; holizam vs redukcionizam), negirajući Lyotardovu tezu da je svim velikim pričama došao kraj (a da ne spominjemo, uostalom, danas kod nas agresivnu nacionalističko-katoličističku sintezu). Tu izranja novi tip “metajezika” (ah, volim te raznolike “mete-” 😉 )

Moguće su pak i događaju se i preozbrazbe tehnike (odbacivanje tehnicizma), u “Energiewende” i idealu “Circular Economy”. »Za cilj je postavljen ne samo tehnologizirani svijet, nego i ekologizirani svijet.« (Myerson 2001/2002:51) Nema, naravno, garancije da će to uspjeti.

Bilješka od 30. prosinca 2014, na koju se gore pozivam:

Michael Foucault: “Vladanje sobom i drugima : Predavanje na College de France (1982.-1983.)”, Zagreb: Antibarbus, 2010.. Knjiga koju sam pročitao prije par godina, a sada sam se ponovo sjetio i uzeo u ruke (kao i svoje tadanje bilješke) da pročitam neke dijelove. Zbog, naime, sukoba u koje dolazim. (Konkretno, u posljednja tri dana, zbog jednog teksta kojeg sam objavio o jednom od predsjedničkih kandidata.)

Na način kako Foucoult ovdje razlaže, nastojim slijediti ono, što vidim kao istinu (bez velikog “I”!), ne obaziraući se na igre znanja i moći (što mogu, jer sam u penziji kao društveni aktivist). To je stav koji on označava riječju “parezija”. (Nažalost on nije baš pisac dobrog stila.)

Parezija je izvjesni način govorenja istinitog, koji se ne odnosi na eristiku, pedagogiju, retoriku ili umijeće dokazivanja. Ono što parezija jest ne nalazi se u internoj strukturi diskurza, ni u svrhovitosti diskurza, već u »riziku, kojem istinito govorenje izlaže samoga govornika«. (str. 58) [Ne samo onaj očiti rizik, kad filozof govori istinu tiraninu (Platon), ili pak izražava nevjeru u bogove u koje vjeruju njegovi sugrađani (Sokrat). Rizik postoji i kad govoriš samome sebi.]

Suprotno performativnom iskazu, u pareziji postoji retroakcija: događaj iskaza utječe na način bivanja subjekta. (str. 67)

»Filozofija (…) može postojati jedino u činjenici da je slušaju«. (str. 213) Uključivo govor sa samim sobom. Parezijski govornik sklapa “ugovor sa samim sobom”. »Mislim da bi se na taj način mogla izvesti cijela analiza dramatike i različitih oblika dramatike istinitog diskurza: prorok, vrač, filozof, znanstvenik.« (str. 68) »Svoj rad na sebi, to je zbilja filozofije.« (str. 219)

»Filozof ne smije biti samo logos (diskurz, sam diskurz, goli diskurz). On također mora biti ergon.« (str. 205) Ergon – djelatno i funkcionalno političko savjetovanje. Ne uključiti se u strukture igara moći, ali biti uključen u politiku (politeia, osnove zajednice i društva). S time u vezi i »dimenzije iskustva ludila« (str. 11) da se, iz svoje vlastitosti, suprotstaviš vlasti (moći i znanju – onome što “svi znaju”).

“Filozofija” je u bitnom samo drugo ime za pareziju. (To je jedan stav, a ne nizanje stavaka.)

Nađoh prije par dana da časopis “Holon”, Postdisciplinaran znanstvneoi-stručni časopis, br. 2/2014, ima temu broja “Michel Foucoult”. Pročitao sam Jadranka Brnčić: “Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu”.

Ješuu ben Josefa Nazarećanina možemo, po svjedočenjima koja o njemu imamo (vidi: Bilješka o etici: Hilel i Ješua), razmatrati kao primjer parezije (na način, propovjednika i proroka, što je jedan od oblika koje Foucoult navodi).