Heideggerove krizne godine nakon razočaranja nacionalsocijalizmom

Heideggerova autopsihoterapija pisanjem 1936.-1938.

U godinama 1936.-1938., Martin Heidegger je pisao “Priloge filozofiji (iz događaja)”. To su osobne bilješke koje nisu pripremeljene za tisak, te su obljavljene 1989., na stogodišnjicu njegovog rođenja. Neki ih hajdegerolozi proglašavaju njegovim drugim najvažnijim djelom, iza “Bitak i vrijeme”, ili čak uopće najvažnijim.

Čitajući te ezoterične bilješke, treba ih situirati u konkretnu životnu situaciju Martina Heideggera. U razdoblju 1933.-1934. on se bio ponadao da se može uključiti u veliko povijesno zbivanje, priključenjem nacionalsocijalističkom pokretu. Još 1935. piše o unutrašnjoj veličini toga pokreta, ali je nada, da bi u tome mogao sudjelovati, makar samo kao mislilac, nestala.

Kad piše ove tekstove o “drugom početku”, koji počinje u usamljenosti, on provodi autopsihoterapiju, da bi ponovo našao fokus i smisao svoga života. Čitanje tih bilješki na taj način najplodonosnije je. Terapija je bila uspješna: ontički je valjano funkcionirao još skoro 40 godina kao profesor filozofije. (Filozofski, bio je nedosljedan, za razliku od Nietzschea ili Hölderlina koji su bili dosljedni i poludjeli.)

To nije stvarni “prilog filozofiji”, nego priprema osobnoga uma za kasnije priloge. To ne znači da su beznačajne. Iako kasnija Heideggerova misao nije tako plodna kao ona iz 1920-ih, ipak predstavlja jedan od ključnih “priloga filozofiji” 20. stoljeća.

(…)

Tako npr. kad Heidegger piše: »Osvješćenje kao samoosvješćenje« (str. 56), piše sebi samom.

I to nije rasprava ni diskusija sa samim sobom, nego presing, uvjeravanje, pjesničko oblikovanje, pranje mozga… Kad piše: »pripremanje istine za ono buduće istinito«, te: »Onaj tko se žrtvuje za tu pripremu stoji na prijelazu i morao je posegnuti daleko naprijed te od onoga današnjeg, ma koliko ono moglo biti neposredno prijeko potrebno, ne smije očekivati neposredno razumijevanje već u najboljem slučaju samo otpor« (str. 56), on govori sebi samome – onome sebi iz 1933.-1934., kad se nadao da će postići neposredno razumijevanje odnosno utjecaj u aktualnom prostor-vremenu.

Otuda i ovaj deprimirajući uvid: Mene nitko ne razumije. A tko me razumije, ne treba me. »Nitko ne shvaća što “ja” ovdje mislim: pustiti da iz istine bytka (a to znači iz bivanja istine) izvire tu-bitak kako bi se u njemu utemeljilo biće ucjelini i kao takvo, a usred njega čovjek. To nitko ne shvaća jer se svi samo historijski trude objasniti “moj” pokušaj i pozivaju se na ono prošlo, što misle da shvaćaju jer je naizgled već iza nas. A onome tko će jednom shvatiti nije potreban “moj” pokušaj; jer on sebi mora sam utrti put onamo.« (str. 23)

(…)

Uvjerava samoga sebe, da priprema put za neke “buduće” koji će biti »Čuvari istine bytka, u kojoj se biće uzdiže u jednostavnu vladavinu biti svake stvari i daha.« (str. 327) Oni »kojima se (…) upućuje mig (…) posljednjeg boga« (str. 327) »Te buduće valja pripremiti.« (str. 327) »Oni stoje u gospodskom znanju kao istinskom znanju. Tko će doći do tog znanja, to se ne može izračunati ni iznuditi. To je znanje povrh toga beskorisno i nema “Vrijednosti”; ono ne važi i ne može se nepoxredno prihvatiti kao uvjet pogona koji se upravo odvija.« (str. 328)

Tako mu je lakše prihvati da je ostao van tog pogona, da je propao. »Naš čas je doba propadanja. Pro-padanje, mišljeno u bitnom smislu, pad je u zamuknutu pripremu budućega, trenutka i poprišta u kojima pada odluka o nadolasku i izostanku bogova.« (str. 328) Samom sebi govori da ga čeka mir – stvara mir svoje duše autoterapijom, uvjetovanjem: »Pro-padajući su uvijek pitajući. Ne-mir pitanja nije prazna nesigurnost nego otvaranje i njegovanje onog mira koji kao sabiranje na ono najupitnije (dogođaj) iščekuje jednostavnu prisnost doziva i krajnju srdžbu napuštenosti od bitka.« (str. 329)