Hipatija iz Aleksandrije

Pravi film, da ga jedan nevjernik gleda na današnji dan: Agora (2009), film o Hipatiji iz Aleksandrije. (Ako vam ne smeta što su srpski titlovi dodani preko, hm, rumunjskih…. :rolleyes:)

HipatijaZanima me hoće li na portalu bitno.net ostaviti ili izbrisati moje komentare o jednoj kršćanskoj apologietici glede filma (To da je čovjek koji je to pisao navodno ateist, nek objese mačku o rep.)

Koliko god neki prigovori nategnutim tezama u filmu jesu opravdani, ostaje jedna jednostavna i bitna činjenica: Ćiril iz Aleksandrije bio je krvoločni fanatik, koji je to i kasnijim svojim djelovanjem uvjerljivo demonstrirao, a Hipatiju je rulja fanatika na krajnje surov način umorila. Iz izvora nema nikakve sumnje da su Ćiril i njegovi sljedbenici bili izvor problema u Aleksandriji, koju su htjeli očistiti od pagana, Židova ali i od nepoćudnih kršćana (“heretika”).

Nisu opravdani prigovori filmu koji značenje Hipatije nastoje minimalizirati. Prema izvorima, koje autor spominje, ona jest imala veliku ulogu u sukobu Oresta i Ćirila. Ćiril je nametao vjersku vlast svjetovnoj, i uspio. Hipatija mu je stajala na putu.

Da, prema izvorima, točno je: »Hipatija bila slobodno misleća izumiteljica koju su ubili jer je njeno učenje ugrožavalo fundamentaliste neznalice«. Bila je platonistica i to u filmu nije istaknuto, ali to nije u proturjećju sa slobodnim mišljenjem i izumiteljstvom. Bila je odlična matematičarka, konstrurala je astrolab idr….

Uništili su spise koji su postojali, pa makar to i ne bila ona slavna “Aleksandrijska bibliteka”, premlaćivali i ubijali učitelje i učenike i onemogućavala svako dalje poučavanje znanosti, filozofije, književnosti. Aristotelova djela danas poznamo samo zato, jer su ih sačuvali Arapi.

A Ćirila i danas Katolička i pravoslavne crkve štuju ne samo kao sveca, nego i kao naučitelja Crkve – nekoga, dakle, čiji bi postupci svim kršćanima trebali biti uzor. Grupa muškaraca, borbenih kršćana, napala je jednu ženu na ulici i umorlila je na okrutan način, gulili joj kožu, raskomadali joj tijelo. Autor, braneći fanatike, to zanemaruje. Nastupa kao apologet fanatičkoga kršćanstva, koje ne želi priznati nikakav grijeh u fizičkoj eliminaciji ne-kršćana i zatiranju znanosti i kulture.

Meni je pak, nasuprot onima koji se pjene nad navonim uvredama krešćanstvu, ali i nasuprot nekim radikalnim ateistima koji su me čak nedavno izopćili iz svojeg društva, blizak stav, kojeg je izrazio velečani Philip Gey iz New Yorka (citiram iz članka o filmu na wikipediji): »Kršćani koji sebe prepoznaju u fanatičnim, ubilačkim monasima u filmu i osjećaju se uvrijeđenima trebali bi ozbiljno pretražiti svoje duše (….) Hipatija kako je prikazana u filmu čvrsto se oduprla onome što je u njeno vrijeme u njenom gradu bilo ponuđeno – ili bolje nametnuto brutalnom silom – u ime “kršćanstva”. Svejedno, ona meni izgleda kao bolji sljedbenik kršćanskoga nauka nego njezini suci i mučitelji (…) osobito, gledajući duboko potresnu finalnu scenu, njen hladnokrvan odlazak u smrt usred rulje koja joj se ruga, ne mogu pomoći sebi da se snažno ne sjetim Isusa Krista i Njegovog vlastitog puta na Golgotu.«

O pvijesnoj točnosti filma, piše Joshua J. Mark u članku “Historical Accuracy in the Film Agora “: »Anti-intelektualni stav rane crkve svjedoče mnogi kršćanski autori (…) Sustavno uništenje paganskih svetišna nije nikad bilo najmjera carske politike. Vjerojatno je, mnogo češće, uništavanje bilo rezultat fanatičnosti kršćana u zajednici i biskupa (…) To je također istina za prikaz Ćirila u filmu (…) U Hipatijino vrijeme, bilo je kršćana koji su bili obrazovani i koji su cijenili učenje i toleranciju, ali mnogi su bili neobrazovani, nisu imali želju za obrazovanje, te su osjećali da oni koji su obrazovani ugrožavaju njihovu vjeru (…)«

Ćirilovu krivicu za Hipatijino umorstvo priznaje i Suvremena krćanska enciklopedija. Citiram prema hrvatskom izdanju, Split 1998, str. 162., članak o Svetom Ćirilu Aleksandrijskom: »Sve je vrijeme napadao novacijane, Židove, neoplatoniste te carskog prefekta Oresta. Svjetina je okrutno ubila Hipatiju, istaknutu sljedbenicu neoplatonističke filozofije i prijateljicu Oresta. Čak ako Ćiril i nije bio izravno odgovoran za njezinu smrt, oni koji su je ubili sigurno si bili njegovi pristaše.«

Egiptolog Igor Uranić piše u knjizi “Stari Egipat” (Zagreb, 2002, str. 210): »Upravo u Aleksandriji dogodili su se obračuni između kršćana i predstavnika starih religija nakon što su stari kultovi proglašeni poganstvom i izloženi progonu. Uništenje Serapisova hrama u Aleksandriji simbol je svršetka starog vijeka, ali i zalaza rimsko-helenskog svijeta antike. U Aleksandriji su uništene i dvije najveće knjižnice Serapeum i Museum u kojima se čuvalo oko 700.000 izvornih djela na grčkom, egipatskom, jidišu i drugim starim jezicima.«

Koga zanima više, ovdje su primarni izvori o Hipatiji u prevodu na engleski: “The Primary Sources for the Life and Work of Hypatia of Alexandria” by Michael A. B. Deakin.

Ovdje je pak mnoštvo linkova na druge resurse na Svemrežju: Howard A. Landman: Hypathia of Alexandrias

Oglasi

Jedna misao o “Hipatija iz Aleksandrije

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s