Uzorna filozofija – 13. dio

1. dio
12. dio

13.1.
Sinteza mitologije i kulta čini cjelinu: “prirodna religija”. Dijalektička sinteza: nadilaženje proturječnosti.

13.2.
Religija ponovo povezuje ono rasuto. Popunjava prazan prostor, otvoren izvornim iskorakom. Egzistenciji daje esenciju. Proširuje svijet, da bi ga uredila i zatvorila. Ono ne-pri-rodno (nepodložno rađanju i umiranju) postaje dio prirode.

13.3.
Religijska sinteza pokriva slabe točke na čvorovima i šavovima naracija i mitova. Suzbija iskušenje pada u ništavilo kod radikalnih životnih iskustava: smrt, bol, nesreća, ljubav, mržnja, bijes, orgazam, ubijanje, rađanje…

13.4.
Religijska sinteza povezuje pojedinca/pojedinku, zajednicu, stvarnost i svijet. U-svjetovljuje ne-mjesta. Suzbija zapitkujući nemir. Destruktivni egzistencijalni iz-korak zapriječen je konstruktivnim ekstaznim u-korakom.

13.5.
Zajednica opstaje. Ljudi hodaju ukorak: utrtim stazama. Čovjek je po-miren sa sve-mirom.

13.6.
Takva zajednica (primitivna, primarna, izvorna, prirodna), prepuštena sebi, može opstati tisuće naraštaja.

13.7.
“Prirodni stav” čovjeka, kao sapiensa, jest prihvatiti religijski prošireni svijet kao istinit i potpun. Ne zapitkivati bez-smislice, držati se “zdravog razuma”. Sveto i anti-sveto postoje i djeluju: to je svakodnevno iskustvo.

13.8.
Filozof je nezdrav i opasan. Ustrajati u filozofskom postavu, jest ludilo. Može biti zarazan. Može unijeti kaos. Može biti surov. U kasnijem mitu, možda postane demon.

13.9.
Lijek može biti: postati umjetnik, šaman, slavitelj (celebrant), svećenik ili mitotvorac. Nositelj smrtne prijetnje postaje obdržatelj života zajednice.

Uzorna filozofija – 12. dio

1. dio
11, dio

12.1.
U pričanju mita, slušatelji mogu sudjelovati raznim simbolnim radnjama. Također u magijskom činjenju. Učinkoviti postupci usavršavaju se, evoluiraju i fiksiraju, kao i priče. Tako nastaju obredi.

12.2.
Mitovi obuhvaćaju svijet. Plijene maštu, prenose ljude u višu realnost. Obred fiksira realnost mita u stvarnosti. Ovdje i sada, svijet postaje svet. Točka prema beskonačnosti.

12.3.
Magija ima praktičku svrhu van samoga čina. Smisao obreda je u njemu samome: povezivanje sa svetim, suzbijanje anti-svetog. Obred može obuhvatiti magiju, kao što realno obuhvaća stvarno.

12.4.
Upute mita o tome što treba i što se ne smije činiti obred neposredno prenosi u stvarnost. “Treba” više nije preporuka, nego naredba. Mit i obred zajedno postavljaju obveze, pravila, norme, zabrane.

12.5.
Mitologija je usmjerena na misli: osmišljava svijet. Obred angažira emocije i tjelesnost. Mit bez obreda sveo bi se na bajku: neučinkovit kao libreto bez glazbe.

12.6.
Mit i obred oduševljuju: duša se širi na grupu, zajednicu, svijet. Prazne napetost, suzbijaju nemir i tjeskobu. Suzbijaju, također, drzovitost.

12.7.
Različite mitologije mogu se povezati uz iste obredne radnje. Fiksiranost obreda pomaže fleksibilnosti mitologije.

12.8.
Zanos za vrijeme obreda postaje trajni stav, koji upravlja životima ljudi. Uz periodičke velike zajedničke obrede, grupe i pojedinci/pojedinke mogu razviti mnogo malih ritualizacija. Obični čini postaju dio velikog obreda života. Profano je prožeto svetim.

13. dio

Uzorna filozofija – 11. dio

1. dio
10. dio

11.1.
Mitološka realnost sa svih strana obuhvaća stvarnost. Nad-prirodno: ono sveto, nasuprot profanom. Svijet čuda, koja zadovoljavaju maštu. Usmjerava ne samo korake, nego i iskorake. Sveto je dio svijeta.

11.2.
Da bi se ono prirodno obuhvatilo, mora postojati i pod-prirodno. Mitologije sadrže i zabrane (tabue). Uz sveto (čisto) postoji i anti-sveto (nečisto). Uz ono što treba činiti, postoji i ono što se ne smije činiti.

11.3.
Mitologija postavlja straže protiv pogrešnih koraka. Čudovišta, koja su iskaz kaosa, uključuju se u službu reda: “lukavstvo uma”. Duh oblikuje dušu: kako pojedinačnu, tako i zajedničku.

11.4.
Ne samo nad-prirodno i pod-prirodno, nego i svuda uokolo i svuda iznutra. Uključuje izvanredna, granična životna iskustva. Odnos stvarnog i realnog je kao odnos racionalnih i realnih brojeva: racionalno je beskonačno ali ograničeno (svuda gust skup), a realno je beskonačnost višeg reda (granica je unutra).

11.5.
Ljudska egzistencija više ne znači ex-sistenciju, jer iskorak ne vodi u ništavilo, nego u višu realnost. Može se čak i poticati (ekstaza: iskorak u sveto).

11.6.
Iako je fiksiranje važno u procesu tvorbe mita, sam proces ne mora biti završen. Mitološki sustav može biti fleksibilan. Novi se mitovi i njihovi čimbenici mogu dodavati, ne mijenjajući osnov i okvir (“logos”): mitotvorna spekulacija.

11.7.
Poietička kreativnost usmjerava se u oblikovanja koja su u skladu s mitološki oblikovanim duhom. Formalizacija, iz simbolskih čimbenika priča, usmjerava razvoj posebnih umjetnosti: poezija, glazba, ples, slikarstvo, kiparstvo.

11.8.
Same priče nisu dovoljne da trajno oblikuju dušu, upravljaju životom tijela i suzbiju nemir. Ne može se samo primati. Nešto treba i dati.

12. dio

Kratki sadržaj prethodnih dijelova

1. Filozofski postav
2. Filozof i znalac
3. Ex-sistencija i utopija
4. Adekvacija i koherencija
5. Nemoć, moć, tjeskoba, drzovitost
6. Snovi, jezik, simboli
7. Manipulacija, magija, ništavilo
8. Poietika, bajka, duh
9. Mit, vječnost, čar
10. Mitologija, smisao, svjetonazor

Uzorna filozofija – 10. dio

1. dio
9. dio

10.1.
Iako mit postoji vanvremenski, prikazuje se u vremenu. Naracija: nizanje simbola, verbalnih i neverbalnih.

10.2.
Ne može se sve ispričati odjednom. Ne može se sav svijet jednom pričom začarati. Naracije se mogu povezati u ciklus: još uvijek, samo jedan niz (nit).

10.3.
Između raznih priča, pukotine. Neoprezni pogled nazire ono nestrukturirano: kaos, demoni. Neoprezni korak može odvesti u Ništa.

10.4.
Skupina mitova može se povezati u sustav: isprepletene niti, mreža. Tako nastaje mitologija: “velika priča”, meta-naracija. Uz mithos, pomalja se logos. Naracija postaje diskurs.

10.5.
Mitologija daje pogled na svijet. Postav u nestvarnom, ali realnom. Zapitkujuća uznemirenost presretnuta je odgovorima, istesanim kroz generacije, koje pojedinac/pojedinka upija odmalena.

10.6.
Svijet uključuje ono ne-pri-rodno: što se ne rađa i ne umire. Mreža sapinje svijet u cjelinu. Povezuje rasute misli u s-misao. Oblikuje cjelovit duhovni prostor.

10.7.
Svaki “pogled na svijet” (svjetonazor) sadrži čimbenike mithosa i logosa. “Društvena konstrukcija zbilje”. Ideologija. Diskurzivna hegemonija.

11. dio

Uzorna filozofija – 9. dio

1. dio
8. dio

9.1.
Najuspješnije priče, isklesane kroz komunikaciju i evoluciju (individualni i kolektivni umjetnički proces), poprimaju konačnu strukturu. U daljoj upotrebi, pazi se na točnu reprodukciju. Bajka postaje mit.

9.2.
Mit se postavlja prema pojedincima i pojedinkama kao samostalna, netvarna realnost. Nastao iz snova, upravlja snovima.

9.3.
Zapitkujući iskorak iz stvarnosti više ne vodi u Ništa, nego u realnost mita.

9.4.
Mitovi su ne samo vanvremenski, nego i vječni (sinkronija). Mit je uvijek “sada”, a nikad “trenutno”. Vrijeme ne teče, struktura je zatvorena: nije moguća otvorenost iskoračnog trenutka.

9.5.
Kad se priča mit, pričatelji i slušatelji jednako sudjeluju. Prenose se u drugu realnost. Postaju jedno. Uživljujući se, čine mit živim. Magijski čin u kojem je objekt jednak subjektu.

9.6.
Mit posjeduje čar, šarm i čaroliju. Očarava čovjeka i začarava svijet. Zadovoljava čuđenje, nudeći ćudo.

9.7.
Mitovi tumače ono što jest, krote maštu, zadovoljavaju porive, upućuju što treba činiti da pojedinac i zajednica opstanu.

9.8.
Iz neiscrpnosti virtualnog “može biti”, izdvajaju i fiksiraju “treba biti”. U stvarnosti treba ostvarivati ono, što u realnosti mita vječno jest.

9.9.
Od pračovjeka do danas, nijedan pojedinac/pojedinka i nijedna zajednica nisu našli načina za opstanak bez mitova.

10. dio

Uzorna filozofija – 8. dio

1. dio
7. dio

8.1.
Prva moć, koja ispunjava prazninu, jest poietička kreativnost. Slike, ritmovi i priče, oblikovani maštom i jezikom, mogu ponuditi odgovore na iskoračna pitanja. »Što zapravo znači grom? – Znači da je Perun ljut.« Značenja se pripisuju i prenose (metafora). Kreacija zadovljava čuđenje, suzbija sumnju, potiskuje oblak virtualnosti.

8.2.
Poietička moć, baratajući simbolima, verbalnim i neverbalnim, iz ničega stvara nešto; nestvarno, ali može zadobiti realnost upotrebom u komunikaciji: s drugima, ali i sa samim sobom.

8.3.
Pojedinac/pojedinka koji komunicira sa samim sobom, postaje unutar sebe “komuna”, zajednica. Poietičke tvorbe premošćuju rascjep u duši.

8.4.
Ljudi prikazuju (pričaju) svoje snove jedni drugima, služeći se simbolima: riječi, ritmovi, tonovi, slike, pokreti… Razni svjetovi sna dotiču se, komuniciraju. Međusobno se nadmeću i surađuju, suzbijaju i spajaju. Priče evoluiraju: najbolje se nameću, spajaju se i tvore složenije oblike.

8.5.
Poietičke tvorbe se upotrebom oblikuju, tešu, usavršavaju. Kao što se oblikuje kamen. Ali kako nisu tvarne, ne troše se. Pričaju se (slikaju, plešu, pjevaju) u vremenu (dijakronija), ali njihovo postojanje doživljava se vanvremenskim.

8.6.
Pričaju se doživljaji, sni, maštarije. Prenošenjem i tesanjem, izbacuje se nevažno i naglašava važno. Važno je obuzeti maštu, zadovoljiti porive, iskazati strukturu ne-svjesnog. Priče uobličavaju arhetipove (čudne atraktore nesvjesnog). Tako nastaju bajke i legende.

8.7.
Poietika izvire iz duše, ali je moć duha. Ništavilo dobiva oblik. Duh je čisti čin, nestvoreni stvaralac. Čovjek koji/koja pripovijeda i sluša priče, nije samo duševno biće, nego i duhovno (također i duhovito).

9. dio