Uzorna filozofija – 7. dio

1. dio
6. dio

7.1.
Čovjek mijenja vanjske stvari, koje su mu u dohvatu. Oruđem i oružjem, dohvat se širi. Čovjek je biće rada.

7.2.
Koristeći se jezikom, mijenja druge ljude i sebe samoga. Djecu treba odgojiti, zajednicu održati.

7.3.
Spoznajući moć, da stvari mijenja, želi mijenjati i nedohvatno. Riječima i činima (“manipulacijom”).

7.4.
Magija potječe iz straha i iz drzovitosti. Magija je prvenstveno tehnika: bacati čini – činiti – čin – učinak.

7.5.
Ne uspijeva uvijek. Nemoć uznemiruje. Moć, također, uznemiruje. Neke su (za)misli ostvarive, neke ostaju nestvarne. Ipak, nekako, postoje.

7.6.
Nešto, što je nekada postojalo, više ne postoji. Umrli predak, neobrađeni kamen, protekla noć. Postoji li ipak, još uvijek, negdje? Na nekom ne-mjestu (u-topijski), u Nigdjezemskoj? Van-vremeno?

7.7.
Nešto, što ranije nije postojalo, sada postoji. Rođeno dijete, sjekira, dan. Odakle je došlo? Iz Ništa? Što nije, nekako ipak jest? Mišljenje je opasno kao i snivanje.

7.8.
Osim “jest” i “nije” postoji “može biti” i “može prestati biti”. Stvarno i moguće. Realnost je više od stvarnosti. Bitak je više od bića.

7.9.
Dapače: beskonačno više. Misli se raspršuju u neiscrpnim mogućnostima. Strelice misli lete u prazninu: vrhovi bez s-vrhe. Bez-dan, bez-smisao, ne-u-mjerenost. Osim opasnih stvari, u život navire Ništa.

7.10.
Kamen postoji. Živa bića, uz to, opstoje (i bore se za opstanak). Čovjek, uz to, egzistira. Životinja korača. Čovjek, uz to, iskoračuje. Izvorno, po onome što jest, čovjek također i nije. Iskoračuje iz bića u nebiće, iz svijeta u ništavilo, iz prostora ispunjenog stvarima u prazninu, iz reda u kaos.

7.11.
Čovjek se može izgubiti u praznini, obuzet usponom na nesvrhovite vrhove misli. Može postati nesposoban za opstanak. Filozofija je smrtonosna.

7.12.
Održati smisao svijeta, uvjet je opstanka. Treba uvesti mjeru (metriku), sustavnost, koherenciju. Ponovo povezati (re-ligare) ono rasuto.

8. dio

Oglasi

5 misli o “Uzorna filozofija – 7. dio

  1. Povratni ping: Uzorna filozofija – 6 | Mudroljublje

  2. Povratni ping: Uzorna filozofija – 8. dio | Mudroljublje

  3. Zanimljivo artikuliranje misli, vanjski kostur podsjeća na Wietgensteina, a opet fungira u obliku pukih teza ničim obrazloženim; no ipak shvaćam ovo kao neku čistu autorovu potrebu da se nešto napiše, neki subjektivni i psihološki ugođaj (na što dakako autor bloga ima apsolutno pravo).

    Nekako mi je teza 7.8 upala u oči. Citirat ću je stoga prije negoli je malo analiziramo konkretnije: *Osim “jest” i “nije” postoji “može biti” i “može prestati biti”. Stvarno i moguće. Realnost je više od stvarnosti. Bitak je više od bića.*

    Naravno da ovo jako lijepo psihološki i retorički zvuči, no probajmo malo zaoštrit stvari, biti pojmovno precizniji. Mi koji smo osjetljivi na pojmovnu konfuziju mogli bi reći kako ovdje zapravo ama baš ništa nije jasno (osobito jer se nigdje dodatno ne obrazlaže teza, no pustimo sad taj dio). Krenimo redom. Recimo, vezano za prvu rečenicu, mogu upitati a što to uopće znači *jest* i *nije*? Npr. kamen jest, nebo jest, čovjek jest, ali što to znači ovo *jest*? Ili obrnuto kamen nije, nebo nije, čovjek nije, što to znači ovo *nije*? Jesu li *jest* i *nije* materijalni (realni) ili tek formalni predikati!? Ako su oni tek formalni predikati, onda su ovi iskazi besmisleni, epistemički ne daju nikakvu novu informaciju, dakle epistemički su isprazni, jer ne govore ništa o objektivnoj egzistenciji ili ne-egzistenciji navedenog (kamena, neba ili čovjeka, a najmanje, recimo kako je to često u raspravama teizam vs ateizam, Boga). Pretpostavimo da su ovo *jest* i *nije* realni predikati. Međutim, formulacija rečenice glasi *osim “jest” i “nije” postoji (…)*, pa se postavlja pitanje čemu ovaj izraz *postoji*, i kakve razlike ima između *jest* i *postoji*, nisu li to tek samo sinonimi (jer u čemu je razlika ako kažem *kamen jest* i/ili *kamen postoji*)!? Jer ako su sinonimi, onda je to puka jezična igra, puka tautologija, već se naime afirmiralo ono što se želi afirmirati, pa nema potrebe za ponovnom afirmacijom (etimološki *postojanje* dolazi od po-staviti, nešto je dakle postavljeno, nešto stoji isped tebe ili mene). Naravno, kad se uzme kontekst u kojem je rečenica napisana onda se može razumjeti što zapravo želite reći i koja je nakana (makar opet ponavljam, način formulacije može biti nekome pojmovno konfuzan te konvergirati potpunoj nejasnoći, da ne kažem larpurlartizmu, pa time zapravo ništa nije rečeno), želite reći da pored onoga zbiljskog ili aktualnog imamo i ono potencijalno ili moguće. No to nije ništa novo. Aristotel je prvi koji je uveo *potenciju* i *akt* a što se inače naziva principima (princip je po definiciji ONO PRVO i u ontološkom i u spoznajnom i u logičkom redu). Na taj način pokušava se riješiti problem promjene odnosno nastajanja i nestajanja (Stagiranin se posebno time želio oboriti na Parmenida i njegovo kruto shvaćanje bitka kao nepromjenjivog te mijene kao privida, ali i Heraklita koji je svojim *i jesmo i nismo* kršio princip neprotuslovlja, pa time predstavlja neki srednji put). Iako je nakon skolastike to otišlo pomalo u zaborav, s kvantnom mehanikom ponovno je oživjelo (to je npr. naš akademik Supek volio često naglašavati u svojim djelima filozofskog karaktera). Međutim, tu je bitno shvatiti nešto što valja ilustrirati na slijedećem primjeru: je li moguće, recimo, da klinac od 10 godina postane vrhunski matematičar? Slijedit će da je moguće, jer nije protuslovno tj. može slijediti iz čovjekove naravi da primi ili postigne takvu perfekciju. No na pitanje je li moguće da majmun postane vrhunski matematičar, odgovor će biti negativan budući da po svojoj naravi majmun nema mogućnost da postigne tu perfekciju. Isto kao što i neoženjeni čovjek nikada ne može biti udovac, kao što niti udovica ne može biti žena koja nikada nije imala muža. Navedeni primjer pokazuju kako je bitan pri govoru o potenciji i aktu princip neprotuslovlja. Sad bi dakako još više mogli zaoštriti stvari i otići još korak dalje. Ono što *može biti* nije neki materijalni dio bića ili neko materijalno biće, ali nije niti nekakva polu-egzistencija. Ono je naprosto jedan vid ili princip. Međutim, modalni iskazi opet će nas natjerati na pitanje o ontološkom statusu takvih iskaza. Npr. iskaz *možda će sutra padati kiša* logički je moguće da već sad bude istinito, međutim nema načina referencije tog iskaza s padanjem kiše jer kiša još uvijek nije pala (problem s definiranjem istine kao adaequatio rei at intellectus). Ali to već sad može biti istinito. To nas pak vodi u ontologiju ili metafiziku mogućih svjetova koja danas imao jak instrumentarij modalne logike, no ovdje nije mjesto da ulazimo u to.
    Slijedeća rečenica glasi *realnost je više od stvarnosti*. Ovo je opet stvar jezične igre. Što je to *realnost* a što pak *stvarnost*!? Koja je razlika, ta nisu li to opet sinonimi!? Jer pazite, *realnost* je zapravo latinizam, budući da latinska riječ res – realis znači stvar ili stvarnost, odatle slijedi da nema nikakve razlike, samo drugačiji izraz a koji je zapravo jedno te isto jedno. Isto tako, kakva je uopće razlika između *stvarnog* ili *realnog* i onoga što *jest*, onog jestujućeg!? Nije li to opet puka jezična igra!? Kako to da ono *jestujuće*, ono što jest, nije ujedno i realno ili stvarno!? Naravno, ljudi mogu pridavati drugačije semantičko značenje tim izrazima, i tu se opet vraćamo na ono da je puno toga stvar jezične igre te da bez čišćenja pojmovne konfuzije ne možemo ići u veća epistemološka ili ontološka razmatranja, jer inače imamo larpurlartizam na djelu. Logičko i semantičko čišćenje pojmovne konfuzije preduvjet je za bilo kakav kasnije ozbiljniji ontološko-epistemološki govor, inače nema nikakvog smisla, jer izaziva toliku konfuziju da na kraju ništa ne poručuje, psihološki i retorički tek može nekoga subjektivnog zadovoljiti. Ljudi obično misle da je stvarno ili realno ono što je objektivno. Međutim, to da sam sinoć sanjao, pa to je naprosto činjenica koju ja ne mogu dovoditi u pitanje, to je jedna stvarnost, to je mentalno stanje u koje ne sumnjam (iako nema načina javnog promatranja što se zbivalo u mom mozgu, to je ipak jedna činjenica, iz čega slijedi da postoji mnogo činjenica koje nisu znanstvene odnosno ne mogu bit podvrgnute javnom promatranju ali ipak jesu činjenice, nitko to ne može dovesti u pitanje osim ako ne ide u radikalni skepticizam demona obmanjivača ili mozga u bačvi- brain in wat). Preliminarno možemo odrediti kako je pojam stvarnosti sigurno širi od pojma puke materijalnosti (uostalom što je to uopće materija, kakav je njezin ontološki status nakon čuda moderne fizike te kojeg smisla uopće ima biti više materijalist ako niti s materijom nismo na čisto, nisu li materija i materijalizam također zapravo jedna ideja ili idealizacija, ograđujući se od ekstremnog solipsizma!?), jer stvarnost obuhvaća sve moguće moduse bitka ili onoga jestujućeg, mentalna stanja, snove, matematička idealna bića koja redom postoje samo u našem umu, itd. itd. I tu eto na kraju opet dolazimo do nekih najfundamentalnijih pitanja, a time i eminentno filozofskih, kao što je: da li se stvarnost otkriva, ili se ona proizvodi!? Utoliko i pitanje o tome ŠTO jest stvarno ili stvarnost, tj. što stvarnost čini stvarnom, jest pitanje koje također prethodno zahtjeva da rješimo epistemološki iliti gnoseologijski problem, jer ontologija nije moguća bez epistemologije ili kritike spoznaje (zamislite da je stvarnost sluh, a mi imamo samo vid ili njuh, pa to bi bio još gori matrix na djelu nego što je ionako već i sad). Iz navedenog slijedi kako su ontologija, epistemologija i logika (ili semantika/semiotika) međusobno povezani aspekti. Naš jedini način do informacije o onome što jest stvarno jest putem uma, pa je stoga N. Reschera potpuno u pravu kad kaže: *Možda najjači argument u prilog idealizma jest taj da je svaka karakterizacija onog stvarnoga koju možemo smisliti ovisna o tome da je i sama umski konstruirana; naš jedini pristup informaciji o tome što je stvarno zbiva se posredovanjem našeg uma.* Dakle, problem je, ako ne i paradoks, vrlo jednostavan: sve spoznatljivo mora biti o umu spoznavatelja ovisno e kako bi bilo spoznatljivo (ili de facto spoznato), tj. sve što je de facto spoznato kao neovisnu o umu spoznavatelja (npr. da zid iza vaših leđa postoji i kada ga ne gledate) mora biti ovisno o umu tog spoznavatelja e kako bi bilo spoznato kao neovisno od tog istog uma.

    U govor o bitku nakon svega navedenoga nije se potrebno upuštati je ovo nije mjesto za to. Samo par napomena. Što to biće čini bićem? Odgovor će biti: sam bitak, jer je biće osvjetljeno bitkom (aletheia – neskrivenost). No što je to taj BITAK? Naravno da bitak nije i ne može biti pojedinačno biće (bitak dakle nije realni predikat – ontološka diferencija), Heidegger će reći da bitak nije čak niti suma sumarum svih bića. Je li bitak u tom smislu onda ono čisto NIŠTA, koje nema određenja (štostvo – quiditas) budući da bi ga svako određenje snizilo na razinu bića!? Teška pitanja koja impliciraju tepanje i mucanje pred potrebom govora o tom tako zagonetnom fenomenu, o Bitku, o biti a ne ne-biti, o onome DA, o toj afirmaciji naspram svake ništavnosti, naspram NE.

    Moj se komentar malo odužio, nadam se da neće zamjeriti. 🙂

    Svako dobro, poštovanje i srdačan pozdrav

  4. Glede “obrazloženja”, u ovim pregnantnim formulacijama ima mnogo neekspliciranih referenci (koje su pak u opsežnim bilješkama na harddisku mog računala; jednom možda, ako doživim dovoljno dugo, to dovršim i objavim; inače, cijelo djelo bi trebalo imati nekih 50-ak nastavaka, a ne samo 13 objavljenih).

    Teze se nadovezuju jedna na drugu, nisu naprosto nabacane.

    Čovjek ima moć da mijenja vanjske stvari. Postojao je kamen i postojao je drveni štap. Onda je postojala misao da ih se spoji. Pa je nastalo koplje. Prije ga nije bilo, a sad jeste. No postojalo je kao mogućnost, kad je nastala zamisao. A možda i prije, negdje i nekako?

    Jezik je tamnica, kažem ranije. Ne dozvolimo da se zapletemo u analizu strukture rešetki. Ne možemo unaprijed definirati svaki pojam, jer se pojmovi definiraju drugim pojmovima i tako se zapletemo u cirkuliranje. U primisli mi je ipak “hermeneutički krug”, koji može biti spirala, unutrašnji rast, a ne puko naprijed-natrag ispraznog žargona (kod hajdegarijanaca npr.)

    »No to nije ništa novo. Aristotel je prvi koji je uveo *potenciju* i *akt*«

    Nisam ni rekao da je novo. Inače mi je tu glavna referenca Bloch.

    »Slijedeća rečenica glasi *realnost je više od stvarnosti*. Ovo je opet stvar jezične igre. Što je to *realnost* a što pak *stvarnost*!?«

    Skrivena referenca je Lacan, koji uvodi razlikovanje ta dva termina.

    S-tvarnost je ovdje ono sačinjeno od tvari. “Ralnost” može biti i ne-stvarna. zamisao o spajanju štapa i kamena je realna (koplje još nije stvarno, ali je ostvarivo) “Šahovski skakač” nije nešto tvarno, ali je realan. A isto tako i sudbonosnije stvari, kao “Bog”, “nacija” ili “novac”.

    Opaske u 7.8. vode na 7.9: kad jednom počnemo razmišljati o mogućnostima da stvari budu drugačije, otvaraju nam se prostori beskonačnih mogućnosti (bez-dan, u odnosu na ono “dano”).

    Spominjanje bitka i Ništa je naravno referenca na Heideggera, ali ne osjećam se obvezan njegovim formulama. Da i ne govorimo o svima onima na koje je Heidegger utjecao, koji su misli BiV razvijali u drugom smjeru nego on sam, a koji su mi bliži (Levinas, Marcuse, Foucoult itd.).

  5. Hvala na feedbacku.

    *Glede “obrazloženja”, u ovim pregnantnim formulacijama ima mnogo neekspliciranih referenci (koje su pak u opsežnim bilješkama na harddisku mog računala; jednom možda, ako doživim dovoljno dugo, to dovršim i objavim; inače, cijelo djelo bi trebalo imati nekih 50-ak nastavaka, a ne samo 13 objavljenih).*

    Pozdravljam taj trud da se misaona refleksija stavi, ako već ne na papir, a ono na harddisk 🙂 Pretpostavljam da bi zaslužilo određenu pozornost.

    *Teze se nadovezuju jedna na drugu, nisu naprosto nabacane.*

    Da se primjetiti kako nisu čisti aforizmi, kako ipak struktura ima pretakanje iz teze u tezu.

    *Čovjek ima moć da mijenja vanjske stvari. Postojao je kamen i postojao je drveni štap. Onda je postojala misao da ih se spoji. Pa je nastalo koplje. Prije ga nije bilo, a sad jeste. No postojalo je kao mogućnost, kad je nastala zamisao. A možda i prije, negdje i nekako?*

    Spajanje kamena i koplja nastalo je jer to nije logički protuslovno. Ne možete spojiti recimo drvo i željezo jer tad imate *drveno željezo* kao logičku, a time se dakako podrazumijeva i ontološku, besmislicu. Mogli bi ovdje isto postaviti neka zanimljiva pitanja da još malo zaoštrimo. Mogli bi uipitati postoji li možda mogući svijet u kojem bi nešto kao što je *drveno željezo* bilo logički i ontološki moguće, da ne kažem, aktualizirano!? Očito je kako bi taj svijet zahtijevao od nas neku višu epistemološku razinu razumijevanja (samo primjera radi: kao što bi Apsolutno biće poput Boga, pretpostavimo, i moglo stvoriti okrugli trokut ili drveno željezo, ali bi se onda to moralo objašnjavati na nekoj višoj epistemološkoj razini). Kamen i drveni štap su komponentne koje po naravi posjeduju potencijalnost da kad se udruže to rezultira ozbiljenjem koplja. Dakako, ne mogu to same od sebe (nešto kao causa sui), nego je potreban ipak neki uzrok, a to je čovjek. Svemu tome prethodi čovjekova egzemplarna ideja o koplju (spajanju kamena i štapa) u njegovu umu (a što ste anticipirali trećom rečenicom *onda je postojala misao da ih se spoji*), kao što inžinjeri i konstruktori imaju najprije egzemplarnu ideju koju onda skiciraju na papir (shema) te se kasnije konkretno ozbiljuje. Ilustrirat ću još svojim primjerom: izgradnju kuće recimo čine mogućim upravo ona bića odnosno komponente (kao npr. kamen, cigla, pijesak, kasnije zidovi itd.), koje posjeduju tu potencijalnost da kad se uz pomoć uzroka udruže u jednu cjelinu rezultiraju ozbiljenjem kuće u pravom smislu riječi. No postoje bića ili komponente koje naprosto po svojoj naravi ne posjeduju tu potencijalnost da pri udruživanju u cjelinu rezultiraju ozbiljenjem kuće, kao npr. papir, barut, grafit i sl.(karikiram, al poanta je valjda jasna). Gledišta sam kako je strahoviti napredak tehnike i tehnologije (ljudsko stvaralaštvo) najveći dokaz čovjekovog duha i/ili inteligencije koji se utoliko na konkretan način ozbiljuje. Ta nije robot na Marsu nekakav atomsko-molekularni isprdak, nego je tamo inteligencijom. Gledišta sam kako je s tim golim činjenicama potpuno neintuitivno stajalište prema kojemu su se ljudske kognitivne sposobnosti razvile poradi preživljavanja (žderi, bori se i množi) a ne da bi generirale istinite propozicije. Dakako da nam sve to pomaže u preživljavanju, ali nas isto tako smiješta na jednu metafizičku ravan koja se ne može tako olako ignorirati. To čak biva pomalo licemjerno (ne u smislu pukog i jeftinog moraliziranja, već u smilu da se činjenice pred nosom ne vide, u smislu tragikomičnosti). Ilustrirat ću to na slijedećem primjeru: zamislite nekog eliminativnog materijalistu ili kulturnog relativistu koji putuje avionom na kongres iz Europe u Ameriku, a zastupa prethodno navedeno stajalište. On zaboravlja da je razlog zbog kojeg se neće strovaliti u ocean ili negdje na brazdu taj što su inžinjeri prema zapadnoj znanosti naučili matematiku i dobro konstruirali avion, jer ako matematika i znanost nisu istinite (kao što se implicira tim stajalištem) nikad niti na kongres ne bi stigao. Pa tko je tu lud!?? Da ne govorim o tzv. arteficiranom životu koji čovjek stvara (a ne nastaje atomsko-molekularnim isprdkom). To je, moj gospodine, itekako velika moć mijenjanja stvari.

    *Jezik je tamnica, kažem ranije. Ne dozvolimo da se zapletemo u analizu strukture rešetki. Ne možemo unaprijed definirati svaki pojam, jer se pojmovi definiraju drugim pojmovima i tako se zapletemo u cirkuliranje. U primisli mi je ipak “hermeneutički krug”, koji može biti spirala, unutrašnji rast, a ne puko naprijed-natrag ispraznog žargona (kod hajdegarijanaca npr.)*

    Ma naravno, nije niti poanta u nekakvoj *beskrajnoj analizi*. Poanta je da se koliko-toliko pojmovi preciziraju, postave na svoje mjesto e da bi si olakšali stvari. Prošlo je vrijeme kada je analiza jezika bila u centru filozofske pozornice (još od 50-tih godina prošlog stoljeća). Ona danas, uz jaki instrumentarij moderne logike, biva jakim oružjem za daljnja filozofska istraživanja (ontologija, filozofija uma, epistemologija, filozofija religije, filozofija logike, pa čak i neke nefilozofske discipline ili domene imaju takav pristup). Hermeneutički krug je dakako na djelu. Ali isto tako, ono što je potrebno naglasiti (donekle u kontekstu hajdegerijanaca), jest da nitko ne možemo nekome određivati kakav će pristup odabirati. Danas imate čak i pluralitet logika (dvovalente, trovalentne isl.) te je, kako kaže logičar i filozof znanosti Wolfgan Stegmuler, stvar izbora koju će netko odabrati. Neki se čak okreću i filozofiji običnog jezika, naspram umjetnih (poput kasnog Wittgensteina). Stoga ne treba čuditi ako netko preferira hajdegerijanski pristup (ionako će nijemci loše kotirati kod engleza zbog svojih neologizama kad nemaju u svom jeziku niti osnovnu ontološku diferenciju bitak vs biće (esse vs ens), kod njih je to sve *being* 🙂 )

    *Skrivena referenca je Lacan, koji uvodi razlikovanje ta dva termina.*

    Sad mi nešto u memoriji navire sjećanje o toj distinkciji koju Lacan uvodi, ali ako sam se s nekim najmanje bavio, ili gotovo ništa, onda je to Lacan. Palac gore.

    *S-tvarnost je ovdje ono sačinjeno od tvari. “Ralnost” može biti i ne-stvarna. zamisao o spajanju štapa i kamena je realna (koplje još nije stvarno, ali je ostvarivo) “Šahovski skakač” nije nešto tvarno, ali je realan. A isto tako i sudbonosnije stvari, kao “Bog”, “nacija” ili “novac”.*

    Pohvala na ovu prvu dosjetku o stvarnosti kao “s-tvari”. Apsolutno se slažem s ostatkom navedenog. U tom smislu realni su i Raskoljnikov te braća Ivan i Aljoša iz romana ruskog klasika Dostojevskog. Realan je i trokut (ens rationalis) makar ga takvog idealnog nigdje u prirodi, u s-tvarima ne nalazimo, kao što su realni i ostali matematički entiteti. Realan je, recimo, i Aristotel, ne kao živ ili konkretan, nego ima bitak u našim mentalnim stanjima, u onima koji ga proučavaju i čitaju. Realan je čak i prazan skup, nula ne kao ništica (ili još gore ontologizirano ništavilo) nego kao jedan ambijent bez ijednog člana. Realna je i ljubav, iako nije s-tvar.

    *Opaske u 7.8. vode na 7.9: kad jednom počnemo razmišljati o mogućnostima da stvari budu drugačije, otvaraju nam se prostori beskonačnih mogućnosti (bez-dan, u odnosu na ono “dano”)*

    Dawid Lewis najveći je suvremeni zagovornik tzv. modalnog realizma, jaki realizam koji priznaje mogućim svijetovima ontološki status entiteta određene vrste. Ide toliko daleko da tvrdi kako mogući svjetovi ne mogu biti reducirani, oni su zasebni ontološki entiteti, te ih ne možemo okarakterizirati kao načine mišljenja ili maksimalno konzistentan skup rečenica. Aktualistički realizam (najpoznatiji zastupnik je jedan od vodećih filozofa religije, reformirani epistemolog A. Plantinga) priznaje doduše postojane mogućih svijetova, ali samo kao apstraktnih entiteta. To mi je glediše osobno intuitivnije. Egzistencijalistički rečeno: i naše odluke u životu mogle su biti drugačije. Iako smo dosta, postmodernistički rečeno, društveno, povijesno, socijalno itd. uvijetovani, ipak imamo neki spektar (više ili manje) mogućnosti. I tako ozbiljujemo i vlastite živote. Moglo je biti, naravno, drugačije. Moglo je i ne doći do ove prepiske s Vama, ali ipak je eto došlo. Eto jedne ozbiljene mogućnosti 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s