Uzorna filozofija – 7. dio

1. dio
6. dio

7.1.
Čovjek mijenja vanjske stvari, koje su mu u dohvatu. Oruđem i oružjem, dohvat se širi. Čovjek je biće rada.

7.2.
Koristeći se jezikom, mijenja druge ljude i sebe samoga. Djecu treba odgojiti, zajednicu održati.

7.3.
Spoznajući moć, da stvari mijenja, želi mijenjati i nedohvatno. Riječima i činima (“manipulacijom”).

7.4.
Magija potječe iz straha i iz drzovitosti. Magija je prvenstveno tehnika: bacati čini – činiti – čin – učinak.

7.5.
Ne uspijeva uvijek. Nemoć uznemiruje. Moć, također, uznemiruje. Neke su (za)misli ostvarive, neke ostaju nestvarne. Ipak, nekako, postoje.

7.6.
Nešto, što je nekada postojalo, više ne postoji. Umrli predak, neobrađeni kamen, protekla noć. Postoji li ipak, još uvijek, negdje? Na nekom ne-mjestu (u-topijski), u Nigdjezemskoj? Van-vremeno?

7.7.
Nešto, što ranije nije postojalo, sada postoji. Rođeno dijete, sjekira, dan. Odakle je došlo? Iz Ništa? Što nije, nekako ipak jest? Mišljenje je opasno kao i snivanje.

7.8.
Osim “jest” i “nije” postoji “može biti” i “može prestati biti”. Stvarno i moguće. Realnost je više od stvarnosti. Bitak je više od bića.

7.9.
Dapače: beskonačno više. Misli se raspršuju u neiscrpnim mogućnostima. Strelice misli lete u prazninu: vrhovi bez s-vrhe. Bez-dan, bez-smisao, ne-u-mjerenost. Osim opasnih stvari, u život navire Ništa.

7.10.
Kamen postoji. Živa bića, uz to, opstoje (i bore se za opstanak). Čovjek, uz to, egzistira. Životinja korača. Čovjek, uz to, iskoračuje. Izvorno, po onome što jest, čovjek također i nije. Iskoračuje iz bića u nebiće, iz svijeta u ništavilo, iz prostora ispunjenog stvarima u prazninu, iz reda u kaos.

7.11.
Čovjek se može izgubiti u praznini, obuzet usponom na nesvrhovite vrhove misli. Može postati nesposoban za opstanak. Filozofija je smrtonosna.

7.12.
Održati smisao svijeta, uvjet je opstanka. Treba uvesti mjeru (metriku), sustavnost, koherenciju. Ponovo povezati (re-ligare) ono rasuto.

8. dio

Oglasi

Uzorna filozofija – 6

1. dio
2. dio
3. dio
4. dio
5. dio

6.1.
Čovjek je tjeskoban pred uzavrelim silama prirode, poriva i mašte. Višak iz tjeskobe oblikuje snove. Snovi razbijaju ljusku svijeta i čine nesretnim.

6.2.
Rascjep duše stvara raskol svijeta. Snovi: porivi i mašta. Svi budni žive u istom svijetu, a snivači svaki u svojem.

6.3.
Mašta: u kamenu vidjeti sjekiru, u šiblju košaru. Maštarija: u žuboru potoka čuti vilu, među živima vidjeti pokojnoga djeda.

6.4.
Snovi prodiru na javu: snoviđenja. Čovjekova ne-prirodnost (meta-fizičnost) može ugroziti njegov/njezin opstanak kao prirodnoga (fizičkoga) bića.

6.5.
Gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno: jezik. Artikulacija: proizvod viška, ali i metoda opstanka.

6.6.
Nastanak jezika vezan je uz izradu oruđa. Napredne tehnike obrade, složeni pokreti. Novi (za)hvat treba s-hvat-iti. Složene misli: ne samo zamisli, nego koncepti. Nužnost suradnje. Ne samo u-očiti, nego pri-općiti.

6.7.
Jezik unapređuje sposobnost baratanja stvarima, ali i stvara sposobnost baratanja simbolima. Životinja pozna znake, ali ne i simbole. Sposobnost baratanja simbolima čini muškarce i žene gospodarima Zemlje. (Ali Zemlja je buntovnica.)

6.8.
Baratanje simbolima omogućuje artikulaciju snova i snoviđenja. Iskazivanje maštarija ukroćuje višak maštovitosti. Vremenitost kazivanja uslovljava poredak. Zbrkani svjetovi snova postaju strukturirane priče. Kazivanje djeci strukturira i same njihove mozgove.

6.9.
Svaki lijek je ujedno otrov. Jezik je tamnica.

7. dio

Uzorna filozofija – 5.

1. dio
2. dio
3. dio
4. dio

5.1.
Iskorak iz prirodnoga stava (filozofski postav) otvara mogućnost postavljanja novih pitanja o prirodi (svijetu).

5.2.
Iskorak kreira sjenku/oblak virtualnosti (transcedencije). Daljim koračanjem, pitanjima i odgovorima, po-stavljaju se nove realnosti.

5.3.
Izvorni “prirodni stav”: bez iskoraka ikada, bez virtualnosti ikada – postoji samo kod životinja i idiota. One žive ovdje i sada, u struji pojava. Vječno, nikad trenutno. Bitak jest, nebitak nije.

5.4.
Homo sapiens ne može potpuno izbjeći iskušenje pitanja “A što to zapravo znači?”. (Izvorni iskorak. Čovjek je biće ex-sistencije.) Njegov/njezin mozak ima višak sposobnosti, da postavlja nepotrebna (“teorijska”) pitanja. (Kao rogovlje starog jelena, koje može postati preteško). Po prirodi je neprirodan.

5.5.
Svjestan je svoje nemoći pred silama prirode. Svjestan prolaznosti. Što jest, može nestati. Svjestan vlastite smrtnosti (tjeskoban).

5.6.
Zbunjen je snagom svojih poriva. U njemu/njoj se stvara rascjep između svjesnog i ne-svjesnog (nagoni, snovi, strasti, maštarije…).

5.7.
Svjestan je svoje moći kao prirodne sile. Po prirodi, ima ne-prirodnu sposobnost mijenjanja stvari: kamen postaje sjekira, šiblje postaje košara. Ne samo da alatke koristi, nego ih izrađuje. Čovjek je biće tehnike.

5.8.
Moć zamišljanja i moć da zamisao ostvari. Moć mozga i moć ruku: pozitivna povratna sprega u evolucijskom procesu, koji je od australopitekusa stvorio homo sapiensa. Ostao bi tek uspješan lovac-sakupljač, da nema tog viška sposobnosti. Čovjek je biće mašte.

5.9.
Nepotrebna sposobnost za tjeskobu. Opasna sposobnost da bude (mišlju i činom) drzovit/drzovita (hibris).

6. dio

Bilješke o praksis-filozofiji

(Seriju “Uzorna filozofija” nastavljam sutra.)

Na mene je jako utjecala praksis filozofija, tijekom desetak godina, tamo negdje od gimnazije; taman kad je Praxis bio ukinut (1974), ja sam dorastao da takve stvari mogu čitati. Do sredine 1980-ih sam u bitnom napustio tu poziciju kao ograničenu, iscrpljenih dometa.

Kangrga, MilanDva su bila izvora: s jedne strane, tadašnje rasprave o krizi ekonomskog i društvenog sustava, čitao sam i slijedio tadašnje “krizologe”, tu su u prvi plan došli sociolozi i ekonomisti drugačije orijentacije (iako je bilo veza) kritika “dogovorne ekonomije”, kritika koncepcije “pluralizma samoupravnih interesa”. (Danas su po mom sudu najznačajniji, i danas aktualni, sociološki uvidi Josipa Županova.)

Vidjelo se da se bez tržišta ne može; ali svakako trebaju postojati intelektualci (ne-stručnjaci) koji “robnu proizvodnju” dovode u pitanje (kao što su činili praksisovci), jer slobodno tržište ne smije se promatrati na način za koji sam skovao kraticu JUOSP: Jednostavni Odgovori Na Sva Pitanja. Sloboda tržišta nije isto što i sloboda čovjeka.

S druge strane, usmjeravalo me je upoznavanje prakse novih društvenih pokreta i usvajanje njihove mreže vrednota, ideja (uslovno, “post-moderne”) i ideologija (ekologizam, feminizam) te teorija “civilnoga društva” (nasuprot klasičnom “građanskom”; tu su se mlađi slovenski teoretirači – Tomaž Mastnak, Gregor Tomc, Tonči Kuzmanič… – direktno sukobili s praksisovcima sredinom 1980-ih). Postoje neke spone, npr. kod Rudija Supeka.(“Ova jedina Zemlja”) i Zorana Vidakovića (“Smena istorijskih doba”).

No, međutim, ono što su praksisovci stvorili i značili jest izuzetan intelektualni domet, makar povijesno situiran, s čime se ništa što su stvorili nacionalistički i liberalni krugovi intelektualaca ne može usporediti. Iz tih krugova i danas izražavaju frustracije, pokušavajući na sirove načine nekadašnje oponente diskreditirati, od toga da je sve što su napisali bezvrijedno, do svaljivanja na njih krivice za sva zla režima u kojem su bili marginalci i disidenti. (Dodatnu nevolju izaziva zaokret, koji je načinio dio srpskih praksisovaca krajem 1980-ih.)

Neke poveznice

(ali ništa ne može zamijeniti čitanje izvora – Kangrge, Petrovića, Grlića, R. Supeka…)

Gašenje Praxisa, 35 godina: Jedan od kobnih trenutaka

Jedan citat iz tog članka za oznaku povijesne situiranosti: »Ukidanje spomenutog projekta zbiva se u kontekstu tzv. konzervativnog zaokreta u Jugoslaviji. Početkom sedamdesetih godina poredak odustaje od svakog pokušaja demokratske transformacije, vraća se svojim neostaljinističkim korijenima i – ne znajući – potpisuje svoju smrtnu presudu, ali ujedno i zemlju za koju navodno gaji osjećaj “povijesne odgovornosti” osuđuje na budući krvav i kaotičan raspad. (…) Bio je to obračun s filozofijom kao takvom, i šire: obračun s kritičkim mišljenjem i s autonomnim, slobodnim mišljenjem i prosuđivanjem u cjelini«

O naslijeđu Praxis filozofije

Korčulanske internetske bakanalije

Spekulativno prevladavanje filozofije kao metafizike

Jedan članak iz 2009. o razlikama između “epistemičke” pozicije Mihajla Markovića i “epistemološke” Milana Kangrge još 1960., što može objasniti različitost njihovog postava trideset godina kasnije: Ajde, opet na Bled! Prilog razmatranjima o Praxisu

Uzorna filozofija – 4.

1. dio
2. dio
3. dio

Mudro-ljub nije zadovoljan onime što “svi znaju”, onime što je “zorno”; njegova “ljubav” je žudnja za onim uzornim.

Kad pitamo “Što to zapravo znači?”, možemo uočiti (učiniti zornim, u-zoriti) dublja značenja.

Netko kaže “toplo je”. U prirodnom stavu, svi znaju što to znači.

Može se pitati, je li izjava točna (istina kao adekvacija: slaganje riječi i stvari, znaka i označenog). Iako prirodno, takvo pitanje ponekad pobudi nemir (sumnju).

Pitajući »Što izjava “toplo je” zapravo znači?« (ili »Što to jest – toplota?«) postavljamo se filozofski. (Istina kao slaganje stvari sa samom sobom; spoznaja suštine; spoznaja pojma. Istina kao koherencija. Metanaracija. Ideologija.)

Filozof ne zna ono, što »svi znaju«. Ali na osnovu toga neznanja, može tragati za novim znanjima. Može pokušati postati znalac. Početni iskorak usmjerava dalje korake.

Je li tada još uvijek filozof? I jeste i nije. Ne u dva različita smisla, nego u istom smislu. Kao što infinitezimala jest i nije jednaka nuli.

Na mnoga takva iskoračujuća pitanja, odgovor je moguće naći unutar svijeta. Svijet se proširuje (u mitu, teologiji ili znanosti), ali ostaje jedan.

Uviđamo (dovodimo do zora), da u svijetu postoje stvari (pojave ili biti) koje nisu zorne. Toplotu kao pojavu svi poznaju, ali ne znaju što ona zaista jest. Početno čuđenje vodi do novih čuda (uključujući i “čuda znanosti”).

5. dio

Uzorna filozofija – 3.

1. dio

2. dio

Znalac zna. Filozof zna samo, da ništa ne zna.

Znanje se ima. U sumnji ili čuđenju, divljenju ili gnušanju, se biva (egzistira).

Nasuprot prirodnome stavu, filozofski iskorak (ex-sistere: “stajati izvan”) otvara prostore uma, duha, virtualnog. Tek nakon o-tvaranja, može slijediti s-tvaranje. Egzistencija prethodi esenciji.

Nasuprot “prirodno” datom prostoru svih mogućih mjesta (topološki prostor), filozofski postav (dovođenje svega u pitanje) postavlja ne-mjesta na koja se može stati. Otvara prostore utopija.

Nasuprot smislu svijeta, filozofski iskorak otvara mogućnost novih smislova. (Uvođenje metrike u topološki prostor.) Razvoj novih mitopoetika, ontoteologija i znanosti. (Matematika nije prirodna znanost.) Novih ideja, logosa i ideo-logija.

Mudrac poznaje svijet. Mudroljub izlazi iz svijeta, u Ništa. Mudroljub ne zna ništa, ali zna Ništa. I samo utoliko, on je mudroljub. Čim stvara, on samo mudruje. Odnosno luduje.

Filozofija ne postoji.

4. dio

Uzorna filozofija – 2.

1. dio

U filozofiju se dopire čuđenjem i sumnjom. Težnjom da se sve obuhvati. I težnjom da se sve negira.

Divljenjem se dopire u mistiku. Kao i gnušanjem.

Mističar šuti. Filozof govori. (Prvi pokazuje. Drugi kazuje.)

Filozof napušta prirodni stav (zdravi razum, common sense). Odbacuje s-misao (okvir mogućih misli), koji “svi znaju”. Govori bes-mislice.

Prirodni stav poznaje (priznaje) ograničen broj pitanja, koja su smislena ili (iole) važna. Kao i ograničen (možda bes-konačan, ali konvergentan: spirala unutar kruga) niz odgovora.

Odgovore daju mito-poetika, onto-teo-logija ili prirodna znanost (postavljena kao Znanost).

Znalac (kazivač, teolog, znanstvenik) ide od pitanja k odgovoru. Filozof od odgovora k pitanju. (Odgovor se daje. Pitanje se postavlja.) Znalac korača. Filozof iskoračuje. I samo u tom trenutku on jest filozof. (“Trenutak” iskače iz vremenskoga tijeka, “iskorak” iz prostornoga: divergencija.)

3. dio