Diskusija o diskusiji: je li moguća?

Ovo je objavljeno u facebook grupi “Grupa za rasprave – Društvo za promicanje znanosti i kritičnog mišljenja”.

Direktna poveznica na ovaj tekst, gdje možete pogledati i diskusiju, ako je bude.

Discussion about discoursePovremeno naknadno analiziram diskusije i polemike koje vodim, kao mogući prilog za meta-diskusiju, diskusiju o diskusiji, ili u skladu s imenom Društva i ove grupe, kritiku kritike. Objavljujem kratki prikaz jedne diskusije, koja je vođena 18.-19. studenoga, ovdje. Iznosim tijek diskusije, njene glavne momente, ukazujem na bitne razlike i točke promjene nivoa rasprave, te ovlaš naznačujem razlike u strukturi diskursa koje se iskazuju u prelazu diskusije u polemiku. Naravno da kao sudionik ne mogu biti neutralan, ali mogu probati. 🙂

tema su obnovljivi izvori energije. U uvodnoj bilješci (prenesenoj sa fb stranice “Ekološka ekonomija”), Zoran Oštrić piše da grad Sidney i država Danska imaju plan za 20-ak godina svu električnu energiju pokrivati iz obnovljivih. Kod nas toga nema – kao razlog navodi se da nema novca. Pita se je li »bar dio odgovora također u suprotnom smjeru, naime da su [Sidney i Danska] bogati zato, jer su spremni razvijati takve vizije?«

Postavljeno je sarkastično, vidi se osjećaj ogorčenosti, ali je ipak skromno: samo dio odgovora, ne cijeli.

Luka Bilić piše da razlog zašto to kod nas ne ide nije samo nedostatak novca, nego »suma trenutne političke, gospodarske i tehnološke situacije«. Zbog toga »uloženi novac u obnovljive izvore energije bi zapravo bio bačeni novac«. Dodaje da, ako se to zanemari »izgleda kao da Hrvatska može sve«.

Dodaje meta-diskusijsku napomenu da je to »mišljenje na bazi nekog okvirnog “iskustvenog” znanja… koje je, da prostiš na izrazu, bullshit, ali je jedino što imam za ponuditi trenutno«,

Nikola Strah se nadovezuje da je kod nas to ne ide »zato jer Hrvatska jest siromasna, ali ne nuzno novcem.« Spominje da su »Njemacka, i Sydney i Danska bogati – jer predstavljaju stabilno politicko i gospodarsko okruzenje, za razliku od Hrvatske«.

Zoran shvaća Lukin komentar kao kritiku i odgovara da je iste primjedbe o “bacanju novca” slušao i prije 30 godina. Nešto šire govori o starim diskusijama, što se može dobrohotno shvatiti kao pokušaj davanja šire povijesne perspektive, ali može nekoga iritirati kao “govor s visoka”.

Kaže da naravno Hrvatska ne može sve, »Ali možda bi mogla, u načelu, s vremenom, nešto više od onoga što smo navikli u zadnjih 40 godina«.

Govori o nedostatku strateškoga mišljenja, ponovo spominje diskusije u prethodnih 30-ak godina. »Kvaka je bila u tome, da odlučuje isključivo igra lobija, trenutni odnos snaga parcijalnih interesa, a ne neko sagledavanje općin i dugoročnih interesa.« Sad je vlada »donijela novu uredbu, da se sreže vjetar i sunce. Jednostavno, jer su tu lobiji najslabiji«.

Sa strategije prelazi na viziju [što podučavaju na tečajevima strateškog managementa: vrednote, vizija, misija], pojam koji spominje u uvodnoj bilješci, i nadovezuje se na Lukino spominjanje “iskustvenog” znanja. »Na temelju iskustva, kako Luka i Nikola kažu, sasvim je u skladu sa zdravim razumom reći, da se ništa i ne može promijeniti pa ne treba ni pokušavati. Razum vizionara, s druge strane, nikad nije zdrav.«

Luka i Nikola dali su prilog cjelovitom sagledavanju situacije u Hrvatskoj. Zoran specifičnije govori o odnosima u elektroenergetici, ali se fokusira, u pojmu “vizija”, na mogućnost promjene situacije. To možemo označiti kao sukob “vizije i zbilje”, također i kao razlikovanje iskustvenog i orijentacionog znanja (poznato razlikovanje iz društvene teorije).

Na to se nadovezuje Nikola Quazaar Mareković s provokativnim pitanjem: »Zorane (…) zasigurno možeš složiti i neki plan kako tako nešto implementirati u Hrvatskoj«. Kasnije i Nikola S. zamjera: »ne vidim tvoje konkretne prijedloge kako to poboljsati«.

Zoran odgovara da je to pretjerano tražiti od njega, to je posao za timove eksperata (ali je ipak nešto u tom smislu pisao), ali ne kreće se “ab ovo”, spominje studije iz 1995. i 1998..

Nikola Q.M. kaže da su izneseno o Sidneyu i Danskoj tek planovi, a tek ćemo vidjeti što će biti 2030.. Spominje da je u Njemačkoj došlo do problema zbog forsiranja obnovljivih.

On dakle, za razliku od Luke i Nikole S., koji su se koncentrirali na probleme u Hrvatskoj, dovodi u pitanje i smislenost orijentacije na znatni rast obnovljivih generalno.

Zoran odgovara da su iste zamjerke i ranije bile: da tek treba vidjeti što će biti 2000. ili 2010.. Kaže da su problemi u Njemačkoj rješivi. Dodaje da je počela vrlo bitna transformacija strukture elektroenergetskog sustava, kakva je bila stotinu godina.

Sve u svemu, usprkos polemičkim elementima, može se procijeniti da je ovo u okviru diskusije, a ne polemike.

Jedna od bitnih razlika u retorici odnosno diskursu se može označiti kao težište na dijakroniji kod Zorana (sagledavanje situacije u odnosu na prošlost i budućnost) i sinkronije kod ostale trojice (“strukturalizam”).

Nikola Q.M.iznosi zamjerku Zoranu zbog opširnosti i citiranja svojih ranijih radova jer »ipak je to davanje prevelike važnosti vlastitom mišljenju«.

Tom primjedbom napravljen je pomak prema diskusiji o načinu diskutiranja, meta-diskusiji. Zoran odgovara nervozno i sarkastično, te hitro prihvaća promjenu nivoa: »Ta fora “čuj, to je SAMO TVOJE MIŠLJENJE (…) je diskurzivna strategija u borbi za moć« i spominje M. Foucaulta i druge socijalne teoretičare (nešto kasnije, usput, i Hegela).

Nikola Q.M. također piše: »Mislim da si dobio dovoljno odgovora, neke si si i sam dao, na pitanje zašto tako nešto može u Australiji i Danskoj, a zasad ne može u Hrvatskoj«. Zoran odgovara da neosporno postoje sustavske blokade i navodi zbornik iz 1986., uz tvrdnju da iskustvo s energetikom pokazuje kako se ništa bitno nije promijenilo. Nervira se zbog formulacije “ne može” (makar “zasad”), koju čita kao “nemoguće je”, dakle da je “utopija” željeti sustavsku promjenu.

Nikola Q.M. smatra da je Zoran sveo raspravu na “vi” i “mi”, a Zoran odgovara: nisam, nego to ti činiš. Nikola S. kasnije zamjera da Zoran kritike shvaća osobno, Zoran odgovara da mu se čini da jesu tako formulirane.

Nikola S. kaže Zoranu »nije mi bas jasno s kim polemiziraš«, zamjera »silnu polemiku« i nekonkretnost«. Zoran odgovara »možda nije bitno s kim polemiziram, nego s kojim stavovima i mentalitetom«.

Nikola S. kaže da je njegov kriterij konkretnosti »ili radi, ili ne radi«, Zoran odgovara da je to preusko.

Nikola S. kaže: »nove se vjetroelektrane ili solarne elektrane nece znacajnije razvijati i graditi ako za poduzetnike ne postoji neka korist«, Zoran odgovara »Naravno. Zar si nekako stekao utisak da ja toga nisam svjestan ili da imam nešto protiv zarade?«.

Nikola S. odgovara pomirljivo (»Ne bih dalje ulazio u polemiku«), zahvaljuje na nekim informacijama.

Sve u svemu, polemika je ostala u pristojnim okvirima. Nije se razvio otvoreni “polemos”.

Može se pak jasno vidjeti razlika u retorici, stilovima mišljenja, osnovnoj usmjeranosti i obojenosti, u strukturi diskursa, impliciranim osnovnim pretpostavkama i smjernicama. Zoran, iako ima i određeno obrazovanje iz fizike, je filozofski obrazovan u tradiciji koja se danas naziva “kontinentalna filozofija”, od Hegela do Žižeka, a osobito tradicije “stvaralačkog marksizma”, kritike svega postojećeg i kritičke teorije društva. Mišljenje povijesno i utopijsko (usmjereno na mijenjanje zbilje). Često emotivno (osobnost i emocije u izlaganju normalni su u toj tradiciji).

Oponenti (koliko se o njima trojici može pokušati zajednički govoriti) su mlađi, prirodoslovne ili tehničke struke. Ako imaju znanja iz filozofije, vjerojatno je to iz analitičke i pragmatičke tradicije (“anglosaksonske”). Pragmatični, empiristički (“iskustveno znanje”), skloni više isticati potrebu stabilnosti nego promjene, ističu “konkretnost” nasuprot (apstraktnom) “vizionarstvu”, interes nasuprot emocijama.

Iako postoje važne dodirne točke i područja slaganja između dva pristupa, do izražaja dolaze bitne razlike u strukturi diskursa. Osvijetliti neizrečene pretpostavke moglo bi možda pomoći da se polemička žestinaopet usmjeri u zajedništvo diskusije (rasprave), pa makar to bio i multilog a ne dijalog (jer potonji pojam podrazumijeva zajednički logos, strukturirani diskurs, koji se dijeli).

NAKNADNA BILJEŠKA O METODI

Gpre je u tekstu spomenut M. Foucoult. Ovaj tekst je fukoovska diskurizvna analiza jedne debate. Jedan prikaz o čemu se radi postoji u knjizi “The SAGE Handbook of Qualitative Research in Psychology”, uredili: Carla Willig, Wendy Stgainton-Rogers, London (idr.): SAGE Publications Ltd, 2008

Poglavlje 6, str. 91-108
“Foucauldian Discourse Analysis”
autori: Michael Arribas-Ayllon i Valerie Walkerdine.

Može se pogledati preko google books, probajte slijedeću poveznicu:
http://www.google.hr/books?hl=hr&lr&id=hi3_QB75DfAC&oi=fnd&pg=PA91&dq=foucauldian+discourse+analysis&ots=df5x82Jdu-&sig=PNRFIcBbV3CUjBmnez7SG6jKPdU&redir_esc=y#v=onepage&q=foucauldian%20discourse%20analysis&f=false

Naročito “BOX 6.1. Some Methodological Guidelines for Conducting Foucauldian Discourse Analysis”, to je na str. 98-99.

Kopipejstam, jer upravo time se u gornjoj analizi služim:

Some Methodological Guidelines for Conducting Foucauldian Discourse Analysis

1
Selecting a corpus of statements

A corpus of statements are samples of discourses that expess a relationship between “rules” and “statements”. Criteria for selecting statements might include:

1. samples of text that constitue a “discoursive object” relevant to one’s research
2. samples that form “conditions of possibility” for the discursive object
3. contemporary and historical variability of statements.

– i.e. how is the same object talked about differently?
– i.e. how and why do statements change over time?

4. identify and collect texts:

– i.e. policy documents, intellectual texts, newspapers, semi-structured interviews, autobiographical accounts, ethnographic observations and descriptions, etc..

2.
Problematizations

Problematizations are examples where discursive objects and practices are made “problematic” and therefore visible and knowable. They often form at the interseciton of different discourses and expose knowledge/power relations. Problematizations serve an epistemological and methodological purpose: they allow the analyst to take up a critical position in relation to research, and they allow the analyst to trace how discoursive objects are constituted and governed.

3.
Technologies

Technologies are practical forms of rationality for the government of self and others. There are two kinds of technologies appropriate for psychological inquiry: power and self. Technologies of power seek to govern human conduct at a distance while technologies of the self are techniques by which human beings seek to regulate and enhance their own conduct. Technologies are also “truth games” realized either on a larger political scale or among local and specific instances of interaciton – e.g. the rhetorical funcion of language.

4.
Subject positions

Identifying subject positions allows the analyst to investigate the cultural repertoire of discourses available to speakers. Not only are they positons on which to ground one’s claims of truth or resonsibility, but they allow individuals to manage, in quite subtle and complex ways, their moral locations within social interaction.

5.
Subjectification

Subjectification refers to an “ethics” of self-formation. How do subjects seek to fashion and transform themselves within a moral order and in terms of a more or less conscious ethical goal – i.e. to attain wisdom, beauty, happness and perfection? Through which practices and by what authority do subjects seek to regulate themselves?

Još jedan dobar kratki prikaz u knjizi o kvalitativnim metodama u psihologiji:

Eugenie Georgaca & Evrinomy Avdi: “Discourse analysis”, 01/2012, In book: Qualitative research methods in mental health and psychotherapy: A guide for students and practitioners, Chapter: Discourse analysis, Publisher: Wiley, Editors: A. Thompson & D. J. Harper, pp.147-162

Može se pročitati i skinuti kao pdf na: http://www.researchgate.net/publication/256437654_Discourse_analysis

Oglasi