O “čistoj” filozofiji, znanostima i mudrosti

Razni moji usputni zapisi rasuti su okolo po Svemrežju, nastali obično u nekoj diskusiji. Drugi su pak samo meni dostupni. I sam zaboravljam. Blog je autorska forma. Pomaže i meni, kad neke stare zapise sredim, doradim, pa objavim. Možda s vremenom (ovo par godina, koliko mi je još ostalo) izraste iz tih fragmenata i nešto cjelovitije.

Asimov o znanju i mudrostiSlijedeći zapisi su potaknuti jednom diskusijom na forum.hr u srpnju prošle godine, kad je jedan diskutant ustvrdio da je filozofija u odnosu na znanost  neplodna i nepotrebna, postavivši zahtjev da mu se navede

jedan jedini izum koji služi ljudima za povećanje blagostanja, a do kojeg se došlo čistim filozofiranjem.

Moja je prva reakcija bila:

Oh, to je jednostavno. Jedan takav izum jest: ideja da bi izumi trebali služiti ljudima za povećanje blagostanja.

Što bi to zapravo uopće bilo – čisto filozofiranje?

Meni su govorili da sam “filozof” još kad sam bio sasvim mali (djeca često postavljaju zbunjujuća pitanja, a ponekad i nonšalantno izbacuju zanimljive hipoteze o svijetu), a evo i nakon pola stoljeća, imam neku svoju predodžbu što je to “filozofiranje” (“pravi” filozof uvijek ima svoju definiciju filozofije); ali što bi bilo “čisto” – ne znam.

Isaac Newton nije bio fizičar. Bio je “filozof prirode” (također i teolog i dr.). Čistim razmišljanjem, kao i Leibniz, došao je do prodora u matematici, izmislivši tako skandalozan koncept kao što je beskonačno mala veličina. (Naravno, poticaj za to su bili praktični problemi razumijevanja gibanja odnosno krivulja. Čisto mišljenje ipak je uvijek situirano.) George Berkeley je tvrdio da je to intelektualna sprdačina i skandal. S punim pravom! Drugi se trudili tu dječju neozbiljnost (koja je imala prednost, da je vodila do točnih rezultata) ozbiljnije utemeljiti.

Trebalo je dva stoljeća da Dedekind izvede zadovoljavajuće strognu formulaciju u teoriji realnih brojeva. To je bilo čisto umovanje; jednadžbe i bez toga možemo koristiti. Može se reći da su ti ljudi, nastojeći shvatiti osnove matematike, težili mudrosti, a ne nekom praktičnom dobru (ljudskom blagostanju idr.).

Osim što obojicu spominjemo u povijesti matematike, danas o Newtonu govorimo u povijesti fizike, a o Leibnizu u povijesti filozofije, kategoriziranog u odgovarajuću kutiju. Ali sumnjam da su oni sami doživljavali da među njima postoji bitna razlika.

Ali zaboginje, reći ćete, pa kakve to veze ima s filozofijom? Pa to je matematika!

Zašto se podrazumijeva da se filozof smije služiti samo riječima? Čim se u igri matematika kompliciranija od običnog brojanja, to navodno više nije “filozofija”? Ljube li matematičari i danas mudrost? A fizičari, koji se bave fundamentalnim istraživanjima? Oni valjda, bar neki među njima, i danas “ljube mudrost”, makar i “nečisto”?

Kako je došlo do toga, da se “težnja k mudrosti” istjera iz “znanosti”, koja se shvaća posve utilitarno? Pa kad su se postepeno razne grane filozofije (koja je obuhvaćala sve osim teologije, prava i medicine) razvile u posebne znanosti (fizika, biologija, ekonomija, psihologija idr.), ono što je ostalo kao “čista” filozofija” više nikome i ne treba? (Vidi: Što filozofija jest: tri pristupa).

Razumljivo je, da su se u doba Leonarda da Vincija i još Isaca Newtona isti ljudi mogli baviti svim zanimljivim pitanjima, pa su bili “filozofi” čime god se bavili. Zatim se područja istraživanja granaju, previše je pojedinosti, ljudi se specijaliziraju, u-stručavaju. Nastaju tisuće specijalnosti, filozofe zamjenjuju esperti. U redu. Ali zar se onaj izvorni zajednički korijen žudnje za spoznajom sasvim izgubio?

Admiral Ackbar- It's a trap!Možda sam ja anakron, ali nemam osjećaj da su bitno različite djelatnosti kad pokušavam shvatiti vrlo različite stvari: kako to crne jame isparavaju (teorijski problem, aktualan u doba kad sam studirao), kako funkcionira vjetroelektrana (nešto praktično, pa i korisno), treba li dozvoliti homoseksualnim parovima sklapanje braka i usvajanje djece (etički i politički problem), koji je stvarni smisao Kantovih antinomija čistoga uma (problemi metafizike), kakva je bila religija ljudi neolita (o čemu ćemo uvijek moći samo spekulirati, ali ipak na osnovu nekih pokazatelja) ili koji je najbolji odgovor za bijelog kad crni igra zmajevu varijantu sicilijanke (sfera čistih misli). Uvijek je u korijenu žudnja za spoznajom (žudnja da se bude mudar) – a ne za “povećanjem blagostanja”.

U spoznaji prirode – stvarno smo jako napredovali. U spoznaji sebe samih – manje.

Nesklon sam “školskoj filozofiji”. I ona je kriva, ili je u najmanju ruku dio problema u-stručavanja; filozofija postaje “strukica među strukicama”, kako je u svoje doba pisao jedan moj kolega, student filozofije, koji je pak kasnije filozofiranje odbacio i napravio skromnu političku karijeru.

Mislim da napredak u znanosti, pa tako i fizici, ponajviše donose oni, koji imaju u sebi  ne-utilitarni, filo-sofski, mudroljubni žar, da stvari razumiju, da im prodru u smisao, da budu mudri – a ne samo da dođu do nekog “korisnog izuma”, da “doprinesu dobrobiti ljudi”, ili pak da zarade novac, steknu ugled, naprave karijeru, pobjeđuju… (Ne znači, da su drugi motivi zabranjeni; realno je nemoguće da kod čovjeka ne budu prisutni.) Mislim da je taj izvorni poriv jednak kod fizičara, teologa, umjetnika ili šahista. Prvi poriv je spoznati ono što Aristotel kaže: stvari kojima se bavimo zbog njih samih, ne zbog neke vanjske svrhe. (Taj se poriv međutim uvijek pojavljuje i izražava u nekom kontekstu, situacijski situiran i uvjetovan. I neminovno se kroz konkretizaciju mudroljub u-stručava.)

Može li se mudrost dokazivati? Gledao sam nedavno slavni film “Pogodi tko dolazi na večeru”. Teško je danas zamisliti, da je prije samo 45 godina bilo vrlo hrabro i kontroverzno snimiti film o ljubavi između crnca i bjelkinje! Je li Martin Luther King – propovjednik, govornik i strateg društvenog aktivizma – bio mudar? Rezultati njegovog djelovana su očiti: promijenio je svijet. Vjerojatno bi se njegova uspješnost mogla na razne načine i “kvantificirati”. Možemo li smatrati dokazanim, da je on bio mudar?

Je li možda filozofija, mudroljublje, osuđena da ne bude pravi put prema mudrosti, nego se do nje dolazi drugim putevima (kroz religije, znanosti, umjetnosti)? Postoji izraz “amater” = ljubitelj. Je li “ljubiti mudrost” put ka mudrosti ili samo utjeha što sam nisam mudar, kao što “ljubitelj umjetnosti” tek voli i uživa u onome što umjetnik stvori?

Jedno je definicija filozofije, a drugo tko se smatra “filozofom”. Ako je netko fizičar, tj. radi u struci koja postavlja vrlo specifična pitanja, koja se (uglavnom) razrješuju eksperimentima na temelju složenim matematičkih modela i izračuna, je li time isključeno da on bude također i filozof?

Što u pojmu “filozof” spriječava da se netko bavi eksperimentima, matematikom i “specifičnim pitanjima”? Naravno da ne možeš pridonijeti fizici ako ne razumiješ matematiku i eksperimentiranje. Mora li tu fizičar stati? Ne može li filozof to naučiti?

Carl Friedrich von Wiezsacker (jedan iz niza značajnih ljudi iz te porodice) bio je veliki fizičar, koji je doktorirao kod Wernera Heisseberga i bio sveučilišni profesor teorijske fizike, ali i filozofije. Njegova knjiga “Jedinstvo prirode” napisana je prije 40 godina (izdanje kojim se služim: “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1988.).

Je li pitanje o “jedinstvu prirode”, kao “nespecifično”, prestalo biti predmet fizike? Wiezsacker je jedno poglavlje naslovio: “Što su početni metafizički osnovi prirodne nauke?”. Jesu li takva pitanja naprosto postala bespotrebna i besplodna?

Evo što on kaže o filozofiji:

Filozofija se može definirati kao neprestano postavljanje pitanja. Tako ju je Sokrat uzorno prakticirao. Ako pozitivna nauka počiva na tome da u konsenzusu donese odluku o odlučujućim pitanjima, a da druga pitanja ne postavlja [To je ono što je T. Kuhn nazvao “normalna nauka” – op. Z.O.], onda filozofija nije pozitivna nauka, nego njena korektura. No, razdvajanje nikad nije oštro. Velika napredovanja u nauci počivaju često, možda i stalno, na tome da se pitanje koje nikad ranije nije postavljeno ipak postavlja, i to s uspjehom; tako su velika naučna napredovanja djeca iz braka pozitivne nauke i filozofije. Filozofija ima riznicu vlastitih pitanja, vlastitu vrstu iskustva /iskustvo plivanja protiv struje naivnog mišljenja, iskustvo uzvratnog pitanja: „Šta ja ovdje zapravo činim?”/, i među onima koji imaju takvo iskustvo ona ima vlastiti konsenzus.

Savremena scena je zamršena. Egzistencijalizam je zamuknuo. Slikom vlastitog daljeg postavljanja pitanja vlada filozofija nauke, koja bi da sama bude nauka, kao što njom vlada i filozofija društva koja želi da živi kao društvena praksa. Oboje je značajno. Važnije mi se čini stalno obnavljano buđenje jedne svijesti na nivou na kojem osebujna filozofija tek počinje. To se ne može naučiti drugačije nego u razgovoru sa velikim filozofijama prošlosti. Kod njih je neprestano postavljanje pitanja vodilo ka pokušaju da cjelinu misle kao cjelinu. Koliko je to teško /i neophodno/ danas gotovo niko ne zna /a svakako nije znao ni onda/. U akademskoj nastavi filozofije stalno sam imao iskustvo da su veoma nadareni mladi ljudi, puni nade, užurbano tražili mjesta u kojima Platon ili Kant više nisu savremeni – ali, ako zatim godinama nisu spoznali i podnijeli da na svakom pojedinim mjestu na kojem su kritikovali neke od ovih filozofa stvarno nisu razumjeli o čemu oni govore, onda više nisu bili sposobni za vlastiti produktivni filozofski rad.

Bilo bi nadobudno zahtijevati da se prikaže nešto od sadržaja takve filozofije. Možda jedna studija o nauci u sljedećoj deceniji može, kao sporedni efekat, biti djelić filozofske propedeutike.

Možda je on naprosto bio izdanak jednog doba, vrhunca klasičnoga njemačkoga duha prije nacističkog uništenja, koje je ozbiljno shvaćalo takva pitanja i visoko uvažavalo tradicionalnu filozofiju? Jesu li 1950-ih i 1960-ih, uzletom pragmatičnih Amerikanaca i “krajem metafizike”, njegove klasične predodžbe postale bespovratno zastarjele, pa su njegovi studenti bili posve u pravu tvrdeći da im Platon i Kant više nisu potrebni?

Dakako, situacija je djelomice samo-zasnivajuća: ako smatrate da vam nisu potrebni, onda vjerojatno zaista i nisu. Problemi nastaju kad se recepte propisuje drugima.

Nedavno sam diskutirao o odnosu “science” i “humanities”, pa to možda sredim, da bude malkice manje fragmentarno, i objavim. Trenutno čitam knjigu Johna Horgana “Kraj znanosti” (objavljena 1996., hrvatsko izdanje “Naklada Jesenski i Turk” 2001.), koja mi je pomogla da cjelovitije sagledam značaj raznih tema i autora, kojih sam se tijekom godina bavio.

Oglasi