Što filozofija jest: tri pristupa

Na ovaj zapis potakao me tekst “Što je to filozofija?” Pavela Gregorića na blogu “Symblogija”. Objavio sam tamo kao komentar ispod teksta, ovdje sam doradio – ispravio neke greške i dopunio.

Možemo razlikovati gri grupe definicija o tome što je filozofija.

1. Grupa definicija na tragu one stoičke: »Nastojanje oko mudrosti shvaćene kao sustavno znanje o prirodnim, ljudskim i božanskim stvarima«. Mnogi su ponavljali tu definiciju kroz stoljeća. Filozofija je nastojanje da se spozna ukupnost usustavljenih znanja o svim područjima, o kojima je znanje moguće. Isticanje da sve to treba biti sustavno ukazuje, da tako shvaćena “filozofija” nije naprosto kompendij raznih posebnih znanja – jer nijedna posebna znanost ili disciplina, očito, ne može nam dati kriterije za stvaranje sustava koji ju nadilazi.

Korisna je analogija s matematičkim pojmom “najmanji zajednički višekratnik” (shvatiti to tek kao metaforu, bez dubljih pretenzija). Za brojeve 2, 3 i 5 najmanji zajednički višekratnik je je 30: broj koji sve navedene brojeve u sebi sadrži, koji se dobiva njihovom kombinacijom, a ipak sadrži i nešto više. Tako i “univerzalna mudrost” kao cjelina, koja je cilj filozofije (ljubavi prema mudrosti) u odnosu na posebne “mudrosti”, sadrži nešto više.

2. Grupa definicija usmjerenih na to da filozofija proučava “osnove svega” odnosno “osnove svih znanja”. Za razliko od prve grupe definicija, ovdje se ne pretendira na ukupnost svih znanja (posebnih “mudrosti”), nego na ono osnovno u svim posebnim znanjima, ono zajedničko, fundamentalno. Matematička metafora je ovdje “najveći zajednički nazivnik”: broj koji je sadržan u svim brojevima. To može biti “jedan” (pa onda, na tragu elejaca “bitak jest a nebitak nije”). Drugi pak smatraju da odgovor nije tako trivijalan (pa onda, na tragu Heraklita, i nebitak nekako jest).

U oba slučaja, postoji misaoni zadatak filozofije, kao ljubavi prema mudrosti, kao težnje za univerzalnim znanjem (sumom svega ili osnovom svega), nešto za filozofiju specifično, što se načelno ne može svesti na neku posebnu znanost ili čak na jednostavnu sumu svih posebnih znanosti. U navedenoj matematičkog metafori to je “rastavljanje pojedinih brojeva na faktore”: svesti svaki broj (tj. svaku sumu znanja) na produkt prostih brojeva.

Moglo bi se reći da je prvi pristup Aristotelov, a drugi Platonov. Aristotel ide u maksimalnu širinu, prikuplja sva poznata znanja i sređuje ih u sustav, dok Platon traga za osnovama, onim bitnim.

Ali, tu je treći pristup, važan u praksi, manje problematiziran u teoriji.

3. Nekada je na univerzitetima (sve-učilištima, koja zajedničkim naporom svih dijelova trebaju zahvatiti ono univerzalno) sve osim teologije i prava, te eventualno medicine, bilo “filozofija”. Kroz stoljeća, dijelovi nekad jedinstveno zvani “filozofijom” izdvajali su se, osamostaljivali i prekidali vezu s filozofijom. Filozofija prirode razvila se u fiziku, kemiju, geologiju i druge prirodne znanosti, od filozofije uma odvojila se psihologija kao znanost itd.. Povijesno postojeća “filozofija” je ovdje, u metafori, zajedničko gnijezdo, u kojem se ptiči razvijaju dok su mali, a zatim odlete i ne vraćaju se više u njega. U praksi, u akademskom životu i šire, pojam “filozofija” svodi se na “školsku filozofiju”, tj. na ono, što se još uvijek izučava na odjelima za filozofiju fakulteta humanističkih i društvenih znanosti. Filozofija je svedena na ostatak, reziduum, ono nešto nejasno i nesigurno što ostaje kad se sve posebno izdvoji.

U tom pristupu, “filozofiji” je izbijen fundament: sa svojom pretenzijom na univerzalnost, postoji uvijek samo virtualno. Ne samo da ne može pretendirati da je nekako iznad posebnih znanosti i disciplina, nego za razliku od njih nema ni neko svoje osigurano područje, koje joj neće “iskliznuti” kao neka nova specijalnost.

Danas postoje dvije povijesno postojeće tradicije na odjelima za filozofiju: analitička i kontinentalna. Analitička je jedna disciplina ili skup disciplina koje možemo opisati s “jezičko-logička analiza”. Ima svoj korpus znanja i vještina koje treba savladati i pretendira na znanstvenost (science, u američkom smislu). “Kontinentalna filozofija” je pak, u anglosaksonskoj terminologiji, dio “humanities” (mi tu ipak također koristimo pojam “znanost”, humanističke znanosti). Ona proučava stanovitu literaruna tradiciju, jedan korpus djela koje su napisali ljudi koje zovemo “filozofima”, koji su postali “klasici”, od predsokratovaca do važnih autora iz prve polovice 20. stoljeća, koje se može uvijek ponovo čitati, u njima uživati i iznova ih interpretirati, kao što to činimo s umjetničkim djelima: čitamo ili promatramo Homera, Šekspira, Dostojevskog, Salvadora Dalija, serijal “Zvjezdane staze” isl.; to je zabavno, a možda nam čak može dati i neke korisne uvide o čovječnosti (ako baš ne i o prirodi).

Meni ta podjela na discipline i posebne znanosti i struke nije zanimljiva tema. Zanima me filo-sofia kao mentalni stav (po-stav), ljubav (i težnja) ka mudrosti, ono što uvijek iznova započinje s čuđenjem (kako kaže Aristotel). Ono što se naziva “školska filozofija” mi je uglavnom dosadno. Zato za sebe kažem da sam “mudroljub” (valjda dovoljno nepretenciozno: “-ljublje” kao “amaterizam”, ne pretenzija na “biti mudar”). To je generalno po-stav, koji se onda može usmjeravati u raznim smjerovima. Biti mudar uključuje znati istinu, ali to nije sve; po platonu, tu su također dobrota i ljepota.

Oglasi

3 misli o “Što filozofija jest: tri pristupa

  1. Ima jedna uprošćena definicija koja se može parafrazirati kao “Filozofija je delatnost koja pre svega postavlja osnovna pitanja o prirodi i društvu kada se na neka od tih pitanja nađu naučni odgovori i teorije i takvi sisematizuju onda taj sistem postaje nauka a filozofiji ostaje da dalje te teorije problematizuje i postavlja nova pitnanja, nap. pitanja o smislu postojanja o zivoj prirodi itd…

  2. Povratni ping: O “čistoj” filozofiji, znanostima i mudrosti | Mudroljublje

  3. Mene osobno ( a možda i profesionalno) u praksi filozofije, između ostalog, zanimaju razine i načini bavljenja filozofijom od stane fil. profesionalaca.
    Nekako mi se čini da su 3 osnovna pristupa:
    1. posjed pasivnog znanja filozofije, činjenica, povijesti, na višem ili nižem nivou
    2. akademski uspjeh, pisanje, sudjelovanje u debatama, javno istupanje
    3. primjena filozofije u osobnom životu i pokušaj šire primjene iste u zajednici
    Neki se od ovih pristupa međusobno isključuju, dok se neki mogu i paralelno primjenjivati i preklapati.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s