Prividno liberalna argumentacija protiv istospolnog braka

Iako sam namjeravao biti aktivniji u objavljivanju na ovom blogu, nisam se odlučio objaviti neke svoje bilješke. Na drugim mjestima na Svemrežju vodim razne diskuije, koje povremeno ulaze i u filozofske vode. Pa sam odlučio objaviti ovdje svoju diskusija na kolaborativnom blogu pollitika.com, u diskusiji o usijanoj temi homoseksualnih brakova. Jedan je sudionik diskusije napisao:

Evo malo štiva za sve koji žele čuti drugačija razmišljanja, iznesena na normalan, argumentiran način. Autor je Brendan O’Neill, urednik Spikeda, britanskog internetskog časopisa. Opisuje se kao marksist libertarijanac. Održao je ovaj govor u Domu Lordova 15. svibnja 2013.

(Slijedi prijevod navedenog govora.)

Nisam dosad vidio taj sajt, pa sam malo pogledao. Ima puno članaka i teško je jasno ocijeniti kratkim pregledom.

“Marksist-libertarijanac” je nešto kao “kršćanin-sotonist”. To su nespojive ideologije. Moglo bi se biti “marksist-liberter”, to bi bilo u tradiciji “stvaralačkog marksizma” ili anarhizma, kad koristi marksističku kritiku političke ekonomije u analizama građanskoga društva odnosno kapitalizma, ali odbacuje etatističke koncepcije željene alternative kapitalizmu. “Marksist-liberal” je također moguć – pozicija koja može biti označena kao eklektička, ali to ne mora biti fatalna mana. (Naime “libertarians”, stranka u SAD, su radikalni pristaše slobodnoga tržišta, to su radikalni ekonomski liberali, dok su “liberteri”, pojam koji se uvelike ali ne potpuno preklapa s “anarhisti”, pristaše oblika zajedništva baziranih na solidarnosti, odbacujući ili barem ograničavajući tržišnu konkurenciju. S druge strane, netko može usvojiti politička načela liberalizma, usmjerena na jednaskost, i istovremeno visoko uvažavati marksističku analizu kapitalizma, koja pokazuje kako se uvijek iznova stvra nejednaskost. To su napravili zapadni socijaldemokrati – s vremenom su doduše i sam marksizam izbacili iz svojih programa.)

Pogledao sam o čemu se radi: spiked-online.com. Sajt, odnosno on-line časopis, nije namijenjen teoriji, nego je uključen u “rat kultura”. [Po mom sudu “rat kultura” je puno bolji prevod na hrvatski engleskoga “culture war” nego “kulturni rat”.]

Spiked is an independent online phenomenon dedicated to raising the horizons of humanity by waging a culture war of words against misanthropy, priggishness, prejudice, luddism, illiberalism and irrationalism in all their ancient and modern forms. spiked is endorsed by free-thinkers such as John Stuart Mill and Karl Marx, and hated by the narrow-minded such as Torquemada and Stalin. Or it would be, if they were lucky enough to be around to read it.

Spomenut je Marx, ali, koliko sam na brzinu pogledao, nisam baš vidio da koriste marksističku analizu.

Nisam našao gore prevedeni članak među člancima B O’Neilla na spiked-online. Možda naprosto nisam dovoljno tražio, ili je sam članak objavljen negdje drugdje, recimo na sajtu Doma lordova, ali mi se ne da tražiti. Volio bih vidjeti original, da vidim koji su točno termini upotrebljeni u originalnom tekstu.

Međutim, tu je više njegovih ranijih članaka na tu temu, i čini mi se da su zapravo zanimljiviji, jer su općenitiji. Ali samo sam ih preletio pogledom.

Need to be rebranded? Support gay marriage! (5. veljače 2013)

Gay marriage: a case study in conformism (11. travnja 2013)

U gore prevedenom članku, autor kaže da je sasvim OK da homoseksualci imaju “registrirano partnerstvo”, koje će uključivati sve ono, što uključuje i “brak”, ali bi potonjem terminu ipak zadržao klasično značenje. Svjetonazorska osnova, od koje polazi u svojoj argumentaciji, je liberalna, nikako marksistička ili liberterska. To je izrazito u zalaganju za “sposobnost za diskriminaciju” (u smislu “razlikovanja”), za jednakost ali protiv homogenizacije, koja ujedno donosi “tiraniju relativizma”

moramo ponovno steći tu sposobnost za diskriminaciju. Još preciznije, moramo ponovno osvijestiti važnu ulogu koju igra donošenje prosudbi i prepoznavanje različitosti koje postoje u našem društvu i u ljudskom životnom iskustvu. To je važno jer živimo u eri koju bismo mogli zvati lažnom jednakošću, u eri u kojoj je ono što nam se predstavlja kao ˝jednakost˝ zapravo homogenizacija, poistovjećivanje, nametanje istovjetnosti, tiranija relativizma.

Jedna od ključnih parola one strane u ratu kultura, koju ja nazivam “permisivistička” (nasurpot zbunjujućem višeznačnom terminu “liberalna”) je “pravo na različitost”. Činjenje razlika je “dis-kriminacija”, termin koji sam po sebi nije negatorski (pa govorimo, u hrvatskome i u drugim europskim jezicima, također i o “pozitivnoj diskriminaciji”), ali je u svakodnevnom govoru dobio negativnu konotaciju. Imajuči na umu da nas terminologija može zbuniti (i da je uvijek teško dati posve precizne definicije), velika većina ljudi će vjerojatno prihvatiti da načelo »svi su ljudi jednaki« (pa kako to shvaćali: rođeni jednaki, jednaki pred Bogom, jednaki pred zakonom….) ne znači i »svi su ljudi isti«.

U praksi, naravno, uvijek će biti konkretnih problema između “prava na jednakost” i “prava na različitost”. Mi na “kontinentu”, koji smo odgojeni u tradiciji “kontinentalne filozofije”, koja uključuje prolaz kroz školu dijalektičkoga mišljenja, imamo PMSM prednost u razumijevanju takve situacije u kojoj su u igri protivne sile i proturječna načela, nad anglosaksonskom tradicijom, koja je odbacila mislioce klasičnoga njemačkoga idealizma nakon Kanta i sve ono što zovemo post-hegelovskim, uključivo Marxa i marksizam i sve dalje derivacije do post-moderne de-konstrukcije (“analitička filozofija”, koja je pak posljednjih desetljeća povratno zavladala i na kontinentalnim katedrama za filozofiju, ostaje “konstruktivistička”).

Homoseksualni parovi traže jednakost u pravu na sklapanje braka. O’Neill, koji drži govor pred specifičnom publikom a ne piše analitički tekst za intelektualce, suprotstavlja tome slučaj kad je očito besmisleno tražiti “pravo na jednakost”, kad se očito traži određena kompetancija, neka dokazana znanja, vještine ili rezultati (upis na neku višu školu). To je primjer da
»dobra, kulturna vrsta diskriminacije počiva u temeljima svake ustanove i organizacije«. To je »temeljno pravo« svake organizacije.

S tim se načelno možemo složiti, ne skrećući sad s teme u posebnu diskusiju o Britanskoj nacionalnoj stranci. Govorimo o slobodnom udruživanju u okviru građanskoga (civilnoga) društva; svako udruženje može propisati uvjete za članstvo. O’Neill, liberalnim načelom, odbija ideju da se država u to njihovo pravo miješa u ime jednakosti, čak tvrdi: »Koncept jednakosti danas se koristi za poprilično totalitarne ciljeve.« Nema potrebe ovdje dalje diskutirati o drugim temeljima ograničavanja prava na udruživanje.

Ovdje govorimo o braku i “registriranom partnerstvu”, kao oblicima udruživanja. Ima li država pravo propisati, da brak mogu sklapati samo osobe različitoga spola? Ovdje O’Neil širi argumentaciju.

U javnoj sferi- u pravu, zapošljavanju, javnom društvenom djelovanju- sa svakim treba postupati jednako. Ali, u privatnoj sferi i, još važnije, u institucijama koje su godinama imale vrlo određenu društvenu ulogu za određene grupe ljudi, diskriminacija je nužna.

To je očito za visoku glazbenu školu, ali vrijedi li i za brak? O’Neil ne odgovra odmah na to, nego dalje priprema svoj zaključak citirajući Jonha Lockea (veliki misaoni autoritet u Velikoj Britaniji, ne toliko na europskom kontinentu), koji je rekao da su »vjerske i određene druge institucije po svom učinku ˝spontana društva˝. Iz toga, rekao je, ˝nužno slijedi da pravo da donosi pravila i zakone koji se na njega odnose pripada samo tom društvu«.
.
Je li brak “društvo”? Tko donosi pravila i zakone? Država? Valjda ne. Nastavlja:

˝Spontana društva˝, vjerske i političke skupine, određene ustanove s posebnim ulogama… svi oni moraju biti barem relativno slobodni da donesu svoja vlastita pravila kojima će se voditi oni koji su ˝zajednički pristali˝ biti članovima tog društva. Pa ipak danas se, u našoj eri lažne jednakosti, uništava sposobnost ustanova da upravljaju same sobom, da diskriminiraju na temelju uvjerenja ili ideologije ili podesnosti za neki zadatak ili svrhu. To dovodi u pitanje samu mogućnost postojanja organizacija i institucija, s obzirom da pritisak prihvaćanja jednakosti može značiti odustajanje od organizacijskih principa i određenih zajedničkih uvjerenja.

On je protiv prava osoba istoga spola da se spontano udruže u društvo (udruženje) koje će nazivati “brakom”. Zašto? Ne kaže izričito, ali podrazumijeva da brak nije naprosto slobodrno udruživanje (za razliku od “partnerstva”, kakvo god bilo), nego je ustanova, institucija. Diskriminacija već postoji, recimo, zabranom rodoskrvnog braka. Povijesno, što je brak, odredile su »vjerske i političke skupine«. Sklapanje braka ne možemo tretirati kao “spontano udruživanje”. »Brak igra drugu, specifičnu društvenu ulogu.«

Sad O’Neill prelazi na svoj zaključak:

Hoće li ta specifična društvena uloga biti izgubljena promicanjem ideje ˝bračne jednakosti˝ (…) Ja mislim da hoće. (…) ako je sve brak, onda brak nije ništa.

Međutim, ovdje spor nije oko nekog općeg zahtjeva da se ukinu SVE “diskriminacije”. Pitanje je specifično. U nekim zemljama bratić i sestrična mogu sklopiti brak (čak je to prilično često, u Pakistanu npr.), u drugima je to zakonski zabranjeno (a u Rimokatoličkoj crkvi je moguće posebnom dozvolom pape). U nekim državama moguće je sklopiti brak i s 12 godina. U nekim državama moguća je poliginija, u nekima možda i poliandrija. Niz kultura poznaju “kolektivni brak”. Obostranu seksualnu vjernost zahtijevaju kršćanske crkve, ali zapadni zakoni je ne propisuju kao apsolutnu obvezu, a drugdje nije obvezna za muškarca, možda negdje ni za ženu. Nesposobnost za rađanje djece ili impotencija mogu biti razlog za razvod, ili čak poništenje braka u nekim kulturama i konfesijama, drugdje ne (bar ne same po sebi). Sve to ipak zovemo “brakom”.

O’Neill je, KJTV, ovdje prešao preko potrebne konkretne analize, i primijenio opće pravilo tamo, gdje ga se ne može primijeniti. Koristi se prešutnom analogijom: “ako je moguće isključiti brak među srodnicima, onda se može isključiti i brak među osobama istoga spola.” Ali, ako se ono prvo ne mora, mora li se ovo drugo?

Njega muči, da će biti dovedena u pitanje »uloga braka kao zajednice dvoje ljudi s potencijalom prokreacije i s mogućom odgovornošću za socijalizaciju sljedeće generacije«. Ali kako i sam kaže, to je samo “potencijal” i “mogućnost”, nije obaveza. Kad bi bila obaveza, moglo bi se tražiti od zaručnika da se prije braka testiraju, da se vide jesu li plodni. Moglo bi se zabraniti sklapanje braka ženama koje su prošle menopauzu itd.. To nitko ne traži. A neplodnost nekih parova, kakvi god bili razlozi, ili pak njihovo svjesno odricanje od roditeljstva, ne ugrožava druge, bili u braku ili ne. Nadalje, lezbijke mogu rađati djecu i često ih imaju (umjetnim osjemenjivanjem ili klasičnim putem – makar u seksualnom odnosu s muškarcem ne uživale, što i inače nije obavezno), homoseksualci mogu biti očevi. Homoseksualne osobe mogu, i to se u praksi i događa, imati i odgajati djecu (preuzeti »odgovornost za socijalizaciju slijedeće generacije«), sami ili sa svojim partnerom/partnericom.

Tu je završena O’Neillova linija argumentacije. KJTV, nije zadovoljavajuća, jer on analitičku liniju u jednom trenutku prekida i skače na neutemeljeni zaključak. U nastavku on još dodaje kako osjećaj povrijeđenosti homoseksualnih osoba jer ne mogu sklopiti brak (odnosno svoje udruživanje nazvati brakom) nije argument, jer uloga vlade nikad ne bi trebala biti pružanje terapije i pomoganje ljudima da se osjećaju bolje u vezi svojih životnih izbora i iskustava. Tu se opet pojavljuje vlada, odnosno država. Slijedi klasična liberalna definicija, da se država smije baviti samo “jednakošću šansi”, ne i ishoda.

Iz njegove linije argumentacije slijedi, da vlada ne smije mijenjati ono, što su dosad pod institucijom braka smatrala »˝spontana društva˝, vjerske i političke skupine«. Zašto ne? Shvaćanja o braku se mijenjaju, i neka “spontana društva” mogu ga definirati drugačije – to se upravo događa: niz homoseksualni parova svoju vezu sami definiraju kao “brak”, što god vlada o tome mislila.

Odakle pravo državi da uvaži stajalište samo nekih “spontanih društava”, pa makar to bila golema većina (u praksi nije, jer i u Velikoj Britaniji danas većina podržava pravo homoseksulnih parova na sklapanje braka), a druga odbaci? Naprosto zato jer je to tradicija, jer je “oduvijek tako bilo”? Jer bi promjena mogla uzdrmati postojeće institucije, povrijediti osjećaje mnogih ljudi? To jest vrsta argumentacije koju treba uvažiti kao legitimnu (čak i ako se s njom ne slažemo), ali ne liberalna/liberterska, nego konzervativna. Takva se vrsta argumentacije javlja uvijek, kad se predlažu promjene tradicionalnih ustanova: kad je Rimsko carstvo uvelo donju dobnu granicu za legitimno sklapanje braka, kad je kršćanstvo zabranilo da muškarac ima više supruga, kad je zabranjeno ropstvo, dana građanska prava Židovima, dano pravo glasa ženama itd..

U završnom pasusu, liberalna argumentacija protiv miješanja države u naše živote je eksplicitno podređena konzervativnom stajalištu:

Pozivajući vladu da nam pruži (…) sve te lažne jednakosti, prizivamo veći zahvat države u naše živote: u moralne postavke institucija osuđenih za promicanje nejednakosti pa čak i u naše vlastite emocionalne živote.

Ali zašto bi dozvola vlade, da homoseksualni par svoju vezu naziva brakom, ugrožavao emocionalne živote bilo koga drugog? Ako, empiriski očito, i uznemirava, zašto bi vlada to morala uzeti u obzir (a ugrožavanje emocionalnih života homoseksualaca ne), pa makar se radilo i o većini?

O’Neill nam nije pružio načelni argument protiv toga. Poziva se na »moralne postavke institucija« podrazumijevajući tradicionalne kao obvezujuće. To je konzervativni argument koji se može iznijeti u nekoliko rečenica, može se čak pozivati na demokraciju (volju većine) protiv liberalizma (zaštita manjine). O’Neill međutim liberalnom argumentacijom prihvaća, da homoseksualnost ne smije biti zabranjena i da homoseksualni parovi imaju pravo na “registrirano partnerstvo”, ali kad odriče da ta zajednica pravno bude nazvana “brak”, argumentacija je samo prividno liberalna, a zapravo konzervativna.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s