Uvodi u filozofiju (13): Ortega y Gasset (1929)

José Ortega y Gasset: ”Što je filozofija?”, Zagreb: Demetra, 2004. Prevela sa španjolskog: Valentina Otmačić. Priredio: Dimitrije Savić. Uvod: Ignacio Sánchez Cámara. Dodano je pet tekstova pod naslovom “Osvrti na Ortegu”. Autori: Javier San Martín, Martin Heidegger, Julián Marías, Mario Vargas Llosa i Fernando Vela (”Qué es filosofia?”, predavanja iz 1929., prvo izdanje 1957.)

“Radikalna analiza filozofiranja” pred masovnom publikom

Knjigu čini 11 predavanja velikog španjolskog mislioca, održana 1929.. Nakon prvog predavanja vlasti su zatvorile madridsko sveučilište i predavanja su nastavljena u jednoj javnoj dvorani, a zatim, zbog velikog interesa, u kazalištu. Dnevnik ”El Sol” poslije svakog predavanja objavljivao je opsežni izvještaj, a zatim i komentar.

Ortega y Gasset na početku upozorava da ne želi napisati “uvod u filozofiju”, nego upravo suprutno: »želim uzeti samu filozofsku aktivnost, samo filozofiranje, i podvrgnuti ga radikalnoj analizi.« (str. 29) Kako znalac, tako i početnik u filozofiji može (i danas) naći pouku i zadovoljstvo u autorovom lijepom i jasnom stilu. »Uvijek sam vjerovao da je jasnoća znak filozofove uljudnosti.« (str. 30) Dapače: »Filozofija je enormna požuda za transparentnošću.« (str. 124)

Ovo nije ni povijesni ni sustavni uvod u filozofiju, nego filozofiranje o njenim osnovama, dostupno međutim i početnicima. Autor je filozof fenomenološke orijentacije, na tragu Husserla, osobito njegovog ponovnog promišljanja Descartesa. S poštovanjem spominje i Heideggera, čija je knjiga ”Bitak i vrijeme” izašla dvije godine ranije. (str. 234) Njihov stil je međutim izrazito težak i laiku nedostupan. Ortegin pojam “moj život” odgovara Husserlovom “svijet života”.

Kratak prikaz izlaganja

Ukratko prikazujemo osnovne crte izlaganja. Tekst je bogat mnogim pripomenama i digresijama koje znatno obogaćuju sadržaj.

Razdoblje od 1840. do 1900. bilo je “antifilozofsko”: pozitivizam, pragmatizam, “teror laboratorija”, “imperijalizam fizike”.  Tijekom posljednje generacije (tj. tridesetak godina) došlo je do obnove interesa za filozofiju (kriza osnova fizike i osnova matematike).

Početna definicija: Filozofija je spoznaja Univerzuma. Težnja spoznaji posljednje i potpune istine (“pantonomija”). Moguće je međutim i to, da je zadatak nerješiv. Univerzum možda nije cjelovit, možda je “multiverzum”. Filozofija traga za “univerzalnim bitkom”: onim što u svemu prisutnom uvijek nedostaje.

Filozofija mora biti autonomna: ne smije prihvatiti nikakvu istinu utemeljenu izvan nje same, izvan njenog sustava. I osnovna uvjerenja, kao što je ono o postojanju vanjskog svijeta, u teoriji su dvojbena (radikalni skepticizam). Pri svom filozofiranju, ipak, ne treba biti smrtno ozbiljan: shvatite to kao šport.

Polazimo od onog što je “prisutno”; tražimo ono što je “evidentno”. Koristimo intuiciju, da bismo adekvatno sagledali predmet. »O svemu što nam je prisutno po adekvatno intuiciji možemo govoriti strogo, a ne tek približno istinito.« (str. 145) Autonomija, pantonomija i adekvacija uvjeti su za filozofiju.

Težeći “spoznaji svega” moramo prvo odrediti za koje stvari možemo biti sigurni, da jesu: što je “radikalna datost”? U dvojbi, sigurna je samo dvojba (Descartes). Epoha Moderne temelji se u teoretskom primatu uma. “Bitak za sebe” jest svijest, a ne duša iili duh. Misao neprestano stvara samu sebe: čista virtualnost. Povijesni korijeni otkrića subjektivnosti u Moderni su[skepticizam i kršćanstvo.

Kod Fichtea, idealizam je na vrhuncu. Nadmašivanje idealizma je tema našeg vremena. Descartes griješi kad iza virtualnog bitka misli traži neku “stvar”, neki skriveni potporanj. U toj dvojnosti do danas žive idealizam, modernost, Europa. »Ja nisam ništa drugo nego svoje vlastito sebepojavljivanje – upravo tako, radikalno, kud puklo da puklo. Sve ostalo je magija.« (str. 210)

Valja nam ispraviti polaznu točku filozofije. Radikalna datost Univerzuma nije naprosto misao ili Ja, nego supostojanje mene i svijeta. Prvotna zbilja, datost, jest “moj život”, ne moje Ja samo. Radikalni problem filozofije je definiranje tog načina bivstvovanja, zvanog “moj život”. Živjeti nitko ne može za mene; život nije apstraktni pojam.

Prvi put filozofija polazi od nečega što nije apstrakcija. Sama filozofija je oblik života. »Živjeti je susresti sebe u svijetu.« (str. 234) »Živjeti je neprestance odlučivati što ćemo biti.«  (str. 239) Čovjekov život je paradoks, jer određuje se prvenstveno ne prema onome što jest, nego prema onome što će biti. »Naš je život, htjeli mi to ili ne, u samoj svojoj biti futurizam.« (str. 264) Čovjek u svakom trenutku odlučuje da čini jedno ili drugo, ali uvijek u određenim okolnostima, ovdje i sada.

Život je “preokupacija”, odlučivanje o onome što će “okupirati” naš život. Ogromna većina ljudi međutim živi “dez-preokupirano”: prepušta struji da je nosi, prepušta teret preokupacije na kolektiv. Dez-preokupirani čovjek pokušava krivotvoriti samoga sebe. Pred nama je zadatak izrade potpunijeg života, koristeći materiju ovoga svijeta.

Slijedi (21. srpnja 2012): Pejović (2002)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s