Uvodi u filozofiju (3): Blackburn (1999)

Simon Blackburn: ”Poziv na misao. Poticajni uvod u filozofiju”, Zagreb: AGM, 2002. Pogovor: Milivoj Solar (str. 237-240) (”Think. A compelling introducion to philosophy”, 1999)

Ovo je sustavni uvod u filozofsko mišljenje, čiji je autor suvremeni britanski filozof analitičke orijentacije. Nakon uvoda, knjiga je strukturirana u osam poglavlja (začudo, u hrvatskom izdanju nedostaje sadržaj!):

  1. Znanje
  2. Duh
  3. Slobodna volja
  4. Sebstvo
  5. Bog
  6. Rasuđivanje
  7. Svijet
  8. Što učiniti

Razmatranje započinje Descartesom: »Mogli bismo reći: sve je započelo [Tj. započela je moderna filozofija, op. Z.O.)] 10. studenoga 1619.« (str. 17) U slijedećim poglavljima razmatra razne probleme koje postavlja Descartov pristup i kako su ih rješavali mislioci slijedeća dva stoljeća, završno sa Kantom. Osobito razmatra razne probleme koje postavlja dualizam duha i tijela. Nakon Kanta, poziva se samo na Wittgensteina i njegove nasljednike, analitičke filozofe.

Konceptualni inženjering

Blackburn, s obzirom na »nesretne konotacije« riječi “filozofija”, uvodi termin ”’konceptualni inženjering”’. »Jednako kao što inženjer proučava strukture materijalnih stvari, filozof proučava strukturu mišljenja.« (str. 7) Baviti se “konceptualnim inžinjeringom” znači podvrgavati refleksiji pojmove, postupke i uvjerenja kojima se inače nekritički koristimo. Filozofija je u posljednjih 2000 godina »ustrajala na tome da nije vrijedno živjeti nepreispitanim životom. (…) Poistovjetila je kritičku samorefleksiju sa slobodom.« (str. 15) Refleksija međutim mora biti »bezinteresna«. (str. 16) Konceptualni inženjering treba »izdvojiti i učiniti eksplicitnim stvarne elemente našeg mišljenja« i doći do »prihvatljivoga i održivog skupa pojmova i načela« i tako naše misli i navike »staviti pod nadzor razbora«. (str. 83)

No, ne može se uvijek doći do jasnog rješenja. Konceptualni inženjering također »služi jasnijem ocrtavanju alternativnih struktura misli, a njih je puno«. (str. 95) Svrha Blackburnovih razmatranja je »obrana kritičke refleksije« nasuprot cinizmu. »Smatram da proces razumijevanja problema sam po sebi predstavlja vrijednost. Ako je pritom ishod ono što Hume naziva “ublaženim skepticizmom”, odnosno ako je ishod osjećaj koliko nam čedna skromnost pristaje u intelektualnoj spekulaciji, to nije tako loše. Svijet je pun ideja, a rastuća svijest o njihovoj snazi, o njihovoj varljivosti, poteškoćama i slabostima zacijelo mu nije posve suvišna.« ”(str. 232)”

Jedno određeno stajalište

Blackburnov “Poziv na misao” može biti vrlo zanimljiv i poticajan, a njegovo upozorenje na potrebu skromnosti u spekulaciji i uvažavanje mogućih »alternativnih struktura misli« nezaobilazno je za onoga tko na početku 21. stoljeća teži mudrosti. Čitatelj međutim mora znati da, kada on kaže: »Nisam vas pokušavao uvjeriti u neku određenu teoriju ili stajalište« (str. 232), to je točno za prvo (teorija), ali nikako za drugo (stajalište). Njegovo je stajalište inačica kritičkog racionalizma. On predočuje jednu određenu filozofsku tradiciju, a da ne daje nikakve naznake da su i drugačije moguće. Ta tradicija određuje pojam filozofije znatno uže nego ona koju Milivoj Solar u pogovoru naziva “srednjeeuropskom”; nešto šire bi bile tradicije koje sami analitičari sumarno označaju kao “kontinentalnu filozofiju”.

Ono što zove “konceptualni inženjering” šire je od Strawsonove “konceptualne analize”; ali daleko od toga da je to sva filozofija. Blackburn nije na visini svojeg upozorenja (“treba uvažavati moguće alternative”) kad druge pristupe uopće ne spominje.Friedrich Nietzsche se usput spominje u jednoj rečenici kao “osoba”, a ne kao “filozof” (str. 28). Jednu je rečenicu posvetio i Karlu Marxu, da bi rekao da je njegova izjava o mijenjanju svijeta (slavna 11. teza o Feuerbachu) »jedna od najpoznatijih besmislenih izreka svih vremena«. (str. 15) I to je sve o “ne-analitičkim” misliocima nakon Kanta! Bertrand Russell u svojoj ”Mudrosti Zapada” izražava nezadovoljstvo “analitičkom skolastikom”.

Zašto Nietzscheove i Marxove “besmislice” – i također Hegelove, Sartreove, Derridine itd. – tako snažno djeluju na inteligentne ljude, koji nastoje na “refleksiji” i “preispitivanju”? To je filozofski problem, kojeg »konceptualni inženjering« ne može razriješiti: može samo konstatirati kako su neki ljudi, eto, “nerazboriti”.

Slijedi (11. srpnja 2012.): Bochenski (1958)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s