Uvodi u filozofiju (1): Anzebacher (1981)

Arno Anzenbacher: ”Filozofija. Uvod u filozofiju”, Zagreb: Školska knjiga, 1995. (”Einführung in die Philosophie”, Wien: Herder & Co., 1981.)

Udžbenik za gimnazije, u upotrebi u Hrvatskoj od 1992. Prijevod s njemačkog izdanja iz 1981. Po stilu, više je priručnik za nastavnika i podsjetnik nego pravi udžbenik. Prije ovoga, u Hrvatskoj nije bilo srednjoškolskog udžbenika filozofije (samo povijesti filozofije).

Struktura knjige

Anzenbacher filozofiju prikazuje sustavno, prema temama kojima se bavi. Prvo poglavlje nosi naslov ”Što je filozofija”, a zatim, umjesto povijesnog pregleda, slijedi poglavlje ”Suvremena filozofija”. Ukratko su prikazani fenomenologija, analitička filozofija i marksizam, te još nekoliko autora i pravaca pod zajedničkim naslovom “pojedinačne pozicije”.

U tom pregledu nedostaje prikaz strukturalizma i post-strukturalističke postmoderne dekonstrukcije.

Autoru je najbliža fenomenološka pozicija, što je vidljivo već na prvim stranicama (pojmovi kao “egzistencija”, “bitak-u-svijetu”, “pred-znanstveno predznanje” isl).

Slijedi pet poglavlja naslovljenih osnovnim filozofskim pojmovima: ”Zbiljnost”, ”Spoznaja”, ”Čovjek’, ”Etika”, ”Bog”. U okviru tih poglavlja Anzenbacher ide u mnoge potankosti, prikazujući pristupe i stavove raznih filozofa o pojedinačnim problemima. Iskazi su sažeti, dano je mnogo informacija. Naporni su za razumijevanje i učenje. Zato u pogovoru Franjo Zenko piše: »Iako može poslužiti kao udžbenik, knjiga je prije svega nastavni priručnik za nastavnika. (…) Knjiga može funkcionirati i kao mala filozofska hrestomatija, ali i kao zanimljivo filozofsko štivo.«

Tri glavna pravca u filozofiji

Filozofska učenja Anzenbacher svrstava u tri glavna pravca, polazeći od onog što naziva ”’platonovski trokut”’: apsolut (ideja, Bog), Ja (subjekt, duša) i bitak (supstancija, svijet). »Sklopom ”bitak – ja – ideja” (ili priroda – subjekt – apsolut, ili svijet – duša – Bog) trokut opisuje ukupan prostor ”teorijske” filozofije.« (str. 29) Otud slijede tri osnovne filozofske pozicije, ovisno o tome od kojeg se “kuta” polazi.

  • Filozofija bitka pita o bitku na kojem se temelje pojave (fenomeni) i o uvjetima mogućnosti iskustva u ”ne-ja”. Glavni predstavnik: Aristotel.
  • Ja-filozofija ide obrnutim putem: počinje od subjekta i pita o mogućnostima iskustva u ”ja”. Takvo je iskustvo prvenstveno transcendentalno usmjereno. Glavni predstavnik: Kant.
  • Filozofija duha: mišljenje polazi od ideje, i sa stajališta ideje razmatra uvjete mogućnosti iskustva. Glavni predstavnik: Hegel.

Filozofija i “realne” znanosti

Autoru je vrlo važno razgraničiti filozofiju od “realnih” znanosti (to su “znanosti” u danas uobičajenom smislu riječi: prirodne znanosti, te društvene ukoliko su egzaktne) i sačuvati njen specifični položaj i ulogu.

»Filozofija ne može imati svoju metodu, nego je metoda filozofije i sama filozofski problem. Na pitanje o tome kako treba filozofirati može se dakle odgovoriti jedino u samoj filozofiji.« (str.5) »Vrlo staro metodološko načelo govori da ”nijedna znanost sama sebi ne zadaje objekt i metodu”. Primjerice, pitanje kako povjesničar utvrđuje svoj predmet i određuje svoju metodu sâmo nije povijesno pitanje.« (str. 8) »Filozofija i realne znanosti pretpostavljaju istu polaznu točku: pred-znanstveno, svakidašnje iskustvo.« (str. 8) »Čini se da samo filozofija može ”sa stajališta cjeline” pokazati pojedinačnim znanostima njihovo mjesto u cjelini.« ”(str. 10)” »Filozofija nije empirijska znanost, već ne-empirijska znanost o empirijskome.« ”(str. 11)” »Ona je ”fundamentalna znanost” zato što pita o ”krajnjim”, a ne empirjskim temeljima, dakle o fundamentu svega empirijskog.« ”(str. 19)”

Mnogi suvremeni filozofi (analitičari, marksisti idr.) neće se složiti sa ovim pretenzijama, odbacujući ih kao zastarjelu metafiziku. U praksi, svi pokušaji filozofa da »pokažu pojedinim znanositma njihovo mjesto u cjelini«, imali su na znanstvenike vrlo malo utjecaja; znanstvenici sami, kroz multidisciplinarna istraživanja, grade cjelinu. U historiografiji, povjesničari se ipak sami bave diskusijom o predmetu i metodi (metodama) svoje znanosti, a razne filozofije povijesti na njihov rad imaju vrlo mali utjecaj.

O značaju i nezavisnosti filozofije u odnosu na znanosti autor ne spominje jednu jednostavnu (moguću) razliku: znanost se bavi samo svijetom kakav jest, a ne i onim kakav on treba biti. David Hume je u 17. stoljeću uvidio da se stavovi o onome “treba” nikada ne mogu izvesti iz stavova o onome što “jest”; ta činjenica, može se argumentirati, načelno garantira nezavisnost filozofije u odnosu na znanost. (Međutim, diskusija o tom Humeovom postulatu traje i danas.) To dolazi do izražaja u kritičkoj teoriji društva i drugim ne-dogmatskim pravcima unutar marksizma (stvaralački marksizam, “novomarksizam”), za koje Anzenbacher ima pohvalne riječi (str .53). Kao fenomenolog, on je usmjeren na “same stvari”, na “svijet kakav jest”, “iskustvenu zbilju”, ne na promišljanje mogućnosti drugačijih svjetova (što je djelatnost poezije i mita).

Filozofija kao kritika. Definicija filozofije

Anzenbacher međutim smatra važnom kritiku zbilje, odnosno postojećeg svijeta: »Zato što pita o uvjetima mogućnosti iskustvene zbilje, filozofija načelno dovodi u pitanje cijeli naš (svakidašnji ili uz pomoć pojedinačne znanosti dokučen) iskustveni svijet. Ona je ”univerzalna kritika” koja svako mnijenje, svaki svjetonazor, svaku smislenu tvorevinu podvrgava svojoj prosudbi kao umna znanost. Ona je kritika ideologije, religije, znanosti, tehnologije, društva. Ona se bori protiv svakoga nekritičnog dogmatizma i time u društvu obavlja prosvjetiteljsku funkciju.« ‘(str. 20)

Slijedi, kao sažetak, sljedeća definicija filozofije: »Filozofija je kritička umna znanost o uvjetima mogućnosti iskustvene zbilje kao cjeline.« (str. 20)

Kao i svaki drugi pokušaj definicije filozofije, i ovaj postavlja nerazjašnjenja pitanja. Kada bismo pokušali precizno definirati viši rodni pojam “znanost” koji se ovdje javlja (i razgraničiti prema “neznanostima”), pa onda razjasniti razliku između “umnih” i “neumnih” znanosti, pa “kritičkih” i “nekrititičkih”, odmah bismo se našli u šumi filozofskih kontroverzi gdje je nemoguće da se svi filozofi slože. Analitički i marksistički filozofi ne bi se složili s ovom definicijom.

To je opis (deskripcija, a ne definicija) jednog pravca (načina) mišljenja u filozofiji. Svakako, za učenika koji pokazuje određene simpatije za filozofiju značajan je i može biti poticajan, ali treba imati u vidu i navedena ograničenja.

Slijedi (9. srpnja 2012.): Alain Badiou: “Manifest za filozofiju” (1989)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s