Uvodi u filozofiju (22): Zelić (2006)

Ivan Zelić: ”Vodič kroz filozofiju”, Split: Verbum, 2006.

Knjiga je zamišljena kao priručnik za ambicioznije gimnazijalce, te za studente i druge koji se žele upoznati s filozofijom. Autor kombinira sustavni i povijesni pristup. Podijeljena je u tri dijela. Prvi i treći sadrže sustavni pristup (“Uvod u filozofiju” i “Problemi filozofije”), a srednji dio naslovljen je “Povijest filozofije” i obuhaća 2/3 knjige. Autor, po vlastitim riječima, želi izbjeći »pretjeranu povijesnost«, koja je »kronična bolest nastave filozofije u Hrvatskoj«.

Povijest filozofije podijeljena je na četiri perioda: antička, srednjovjekovna, “ranija moderna” (zaključno sa  G.W.F. Hegelom) te “Novija filozofija”. U posljebnom poglavlju ukratko je prikazana hrvatska filozofija. Uz važnije filozofe na kraju poglavlja, pod naslovom “Osvrt”, data je autorova ocjena.

Povijesni i sustavni dio međusobno su prožeti. Sustavni dio (“Problemi filozofije”) često daje važne dodatne informacije o učenjima pojedinih filozofa. Podijeljen je na deset poglavlja: filozofija spoznaje, metafizika, filozofska antropologija, etika, estetika, filozofija politike, filozofija povijesti, filozofija jezika, filozofija znanosti i filozofija matematike.

U povijesnom pregledu nedostaje poglavlje o prosvjetiteljstvu. Između Hegela i Marxa nedostaje važna informacija o podjeli na starohegelovce i mladohegelovce, važna za razumijevanje Hegelove filozofije. U osvrtima na Hegela i Marxa do izražaja dolazi autorova politička netrpeljivost; Marxovu misao svodi samo na propali politički projekt komunizma. Nedostaje prikaz postmodernizma.

U cjelini, ovo je vrlo dobar priručnik koji ispunjava svoj cilj. Kombinacija sustavnog i povijesnog pristupa plodotvorno je izvedena.

Kraj serije “Uvodi u filozofiju”

Ako ste napisali neki sličan kratki prikaz knjige koja bi se mogla uvrstiti pd “uvodi u filozofiju”, pošaljite, pa ćemo objaviti ili staviti poveznicu! Također, možete se javtii ako želite predložiti neku knjigu za recenziju.

Oglasi

Uvodi u filozofiju (21): Warburton (1999)

Nigel Warburton: ”Filozofija. Osnove”, Zagreb: Kruzak, 1999.

Knjiga suvremenog britanskog filozofa sustavni je uvod u problemska područja filozofije. Podjeljena je u sedam poglavlja:

  1. Bog
  2. Ispravno i pogrešno
  3. Politika
  4. Vanjski svijet
  5. Znanost
  6. Duh
  7. Umjetnost

Svako poglavlje podjeljeno je na paragrafe, u kojima se razmatraju pojedini problemi i argumenti. Na završetku svakog poglavlja dati su kratki “Zaključak” te “Prijedlozi za daljnje čitanje”; potonji se odnose samo na knjige na engleskom, iako je za neke hrvatski izdavač dodao bilješku da postoji prijevod na hrvatski.

Razmatranja autor započinje od  prevladavajućih ili povijesno izvornih predodžbi i uvjerenja: prvo poglavlje počinje argumentima za postojanje Boga, drugo kršćanskom etikom, treće pojmom jednakosti, četvrto zdravorazumskim realizmom itd. Zatim razvija probleme, argumente i protuargumente, zahvaćajući različita učenja, uz minimalno korištenje citata i povijesnih podataka, slično kao u ranije prikazanoj knjižici Thomasa Nagela. To je metodski dobar pristup da se čitatelj usredotoči na temu, bez gubljenja u detaljima. Pritom autor s jednakom lakoćom prikazuje diskusiju o metafizičkim kao i o praktičkim problemima.

Ovo je vrlo  dobar uvod u filozofiju, iako bi se mogla dati primjedba da neke važne teme nisu obrađene; npr. u poglavlju o znanosti prikazana je samo diskusija o zasnivanju znanstvene metode, a nedostaje prikaz dilema o korištenju dostignuća znanosti i tehnologija (atomska bomba, ekološka kriza, komercijalizacija isl). Početnik u filozofiji također mora znati da je. uz sustavni uvod, za valjano razumijevanje potrebno proučiti i neki prikaz povijesti filozofije.

Slijedi (29. srpnja 2012): Zelić (2006)

Uvodi u filozofiju (20): Vlastelica (2004)

Ante Vlastelica: ”Filozofijska čitanka. Zbirka tekstova za uvođenje u filozofiju u filozofijsko mišljenje”, Zagreb: Alka script, 2004.

Knjiga nastavnika filozofije, zamišljena kao čitanka prvenstveno za srednjoškolce. Sadrži kraće tekstove, uglavnom pasuse iz većih spisa filozofskih autora i nekih nefilozofskih (vjerski spisi, znanstvenici). Dodane su kratke uvodne bilješke te pitanja (zadaci) za učenika.

Raspoređeni su u šest poglavlja i u potpoglavlja po temama, a unutar potpoglavlja tekstovi su poredani uglavnom kronološki.

  1. Kozmološka pitanja
  2. Kozmološko-ontološka pitanja
  3. Spoznaja, znanje
  4. Etika, moral
  5. Problemi estetike
  6. Čovjek i novovjekovni svijet

Uz autore koji su standardni sadržaj svake ovakve čitanke, te neke hrvatske filozofe koji su napisali relevantne tekstove, ima i nekih zanimljivih tekstova koji šire vidike o suvremenim znanstvenim spoznajama i diskusijama. To su npr. tekstovi Stevena Weinberga i Stephena Hawkinga o podrijetlu svemira, Alberta Einsteina o teoriji relativnosti, te nekoliko tekstova o problemima bioetike.

Izbor je zanimljiv, a autorove kratke uvodne bilješke dobre i poticajne, pa se ova knjiga može preporučiti ne samo srednjoškolcima, nego i drugim laicima koji se žele uvesti u filozofsko mišljenje.

Slijedi (28. srpnja 2012.): Warburton (1999)

Uvodi u filozofiju (19): Strawson (1992)

Peter F. Strawson: ”Analiza i metafizika. Uvod u filozofiju”, Zagreb: KruZak, 1999. S engleskog preveo: Filip Grgić. Pogovor: Nenad Miščević, str. 131-151.. (”Analysis and Metaphysics. An Introduction to Philosophy”, Oxford University Press, 1992.)

Konceptualna analiza i deskriptivna metafizika

Autor pripada tradiciji oxfordske filozofije običnog jezika, jednog od pravaca u analitičkoj filozofiji. Metafiziku on razmatra kao »deskriptivnu« misaonu djelatnost: ne treba se upuštati u spekulacije, što su filozofi kroz povijest činili. Zahvaljujući tome, knjiga je, kako Miščević kaže, »kristalno jasno pisana« (str. 131), iako ne i “elementarna”. »Ne postoji nešto takvo kao što je elementarna filozofija. Filozofski bazen nema plićaka.« (Strawson u ”Predgovoru”).

Njezin je predmet pretpostavljena »jezgra ljudskog mišljenja«, koja se može pronaći analizom jezika, a njeni su aspekti artikulirani u raznim filozofskim učenjima kroz povijest. Analiza jezika kao takvog, sa raznim njegovim mogućnostima, oslobađa nas mukotrpne obaveze da u detalje proučavamo spekulativne sustave raznih filozofa odnosno metafizičara.

Aktivnost »analitičkog filozofa« je »konceptualna analiza« (str. 2), odnosno »analiza ideja« (str. 17). Predmet je analize pretpostavljeni ”’konceptualni aparat”’, sadržan u jeziku; njime svi, govoreći svoj materinji jezik, implicitno vladamo, kao što implicitno znamo gramatiku materinjeg jezika čak i ako ne znamo precizno njena pravila artikulirati. (str. 6) Filozof se bavi konceptima (idejama) na isti način kao lingvist gramatikom: eksplicitno iskazati ono, što implicitno svi znaju. On se »trudi da stvori sustavno objašnjenje opće ”konceptualne strukture” za koju nam naša svakodnevna praksa pokazuje da njome prešutno i nesvjesno vladamo«. (str. 7) Takva je pak analiza povezana sa »fundamentalnom ontologijom« (str. 42 i drugdje), koja je deskriptivna a ne spekulativna ili normativna.

Također spominje kao vrlo značajnu i Wittgeinsteinova sliku filozofa kao “terapeuta”, koji ukazuje na jezikom uzrokovane zablude mišljenja. (str. 3-4)

Problem odnosa “deskripcije” i “spekulacije”

Strawson daje jednostavan i načelan uvod u pravac filozofskog mišljenja, koji pod imenom analitičke filozofije danas suvereno dominira na odjelima za filozofiju sveučilišta u anglosaksonskom svijetu (druge se tradicije, koje u Europi proučavamo na odjelima za filozofiju, tamo proučavaju na odjelima za književnost i drugima). Hrvatskom je čitatelju također koristan pogovor Nenada Miščevića, koji daje dodatna razjašnjenja.

Onaj koji pretpostavke analitičke filozofije (odnosno, posebno, “filozofije običnog jezika”) ne želi prihvatiti kao samorazumljive, treba imati na umu: postojanje »jezgre ljudskog mišljenja«, te da se ona može pronaći analizom svakodnevnog jezika (što čini »deskriptivnu metafiziku« mogućom), također su spekulativne pretpostavke, koje i mnogi analitičari odbacuju. Osim toga nedokazana je pretpostavka da ta “jezgra” zapravo već sadrži sve ono (ili sve ono što ima neku vrijednost) što možemo naći u spekulacijama brojnih mislilaca kroz 2500 godina filozofije.

Jezik (svaki ljudski jezik, čak i primitivan) posjeduje neiscrpne mogućnosti izražavanja raznih “ideja” u raznim formama, kao što npr. i glazba ima neiscrpne mogućnosti. Recimo da netko kaže da postoji “jezgra ljudskog muziciranja« i da se ono može pronaći analizom “svakodnevne” tj. “narodne”  glazbe sa njenim jednostavnim formama, pa možemo zanemariti grandiozne “spekulacije” vrhunskih glazbenika. Takva analiza može biti zanimljiva sa stajališta, recimo, antropologije, ali da li bi nam zaista pomogla da shvatimo glazbu kao takvu? Možemo li proučavanje Mozarta, Wagnera ili Micka Jaggera zamijeniti nečim takvim?

Oxfordska filozofija običnog jezika, usprkos određenom uvažavanju nekih njenih uvida, došla je čak i u anglosaksonskom svijetu na loš glas zbog svoje ograničenosti. Zato i sam Strawson u svojim kasnijim djelima taj naziv izbjegava.

Slijedi (27. srpnja 2012.): Vlastelica (2004)

Uvodi u filozofiju (18): Sršen (2002)

Marko Sršen: ”Nagovor na filozofiju”, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2002.

Dramatičarev uvod u filozofiju

Knjižica pisana u tradiciji dijaloga između Filozofa i Nefilozofa. Autor je redatelj i dramski pisac, predavač kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu; nije filozof po struci, ali jest “ljubitelj mudrosti”. Zato i Nefilozof u ovim promišljanjima nije unaprijed osuđen na poraz.

Kao dramatičar, Sršen mnogo pažnje pridaje anegdotama iz života raznih filozofa (Tales, Diogen, Lao Ce, Immanuel Kant idr.), smatrajući da njihov životni stil ukazuje na bit njihovih učenja. Ne ulazi u složena razmatranja. Laik će iz ove knjižici naučiti tek nekoliko detalja iz povijesti filozofije, ali može osjetiti nešto od njenog duha.

Senekin paradoks

Nakon priče o Diogenu koji nije ništa pisao, ali je dosljedno živio u skladu sa svojim uvjerenjima, Sršen piše: »Novovjekovna filozofija zatvorila je misao u knjige razumljive samo filozofima i ljubiteljima filozofije (…) Nije li filozofija putujući na ovakav način kroz povijest prema visokim proplancima uma sama  promašila svoj put i pravac? (…) Poslije Grka, nažalost, važi takozvani ”Senekin paradoks”: “Jedno propovijedam, a drugo živim!”« (str. 73-74)

Ovaj citat dobro objašnjava zašto se neprofesionalni filozof upustio u “nagovaranje na filozofiju”: filozofija se sa “visokih proplanaka”, koji međutim postoje samo u knjigama, mora vratiti u život.

Slijedi (26. srpnja 2012.): Strawson (1992)

Uvodi u filozofiju (17): Russell (1959)

Bertrand Russell: “Mudrost Zapada”, Split: Marjan tisak, 2005. Preveli: Marija i Ivan Salečić. (“Wisdom of the West”, 1959.) Ovo izdanje, koje se prodavalo uz dnevne novine “Slobodna Dalmacija”, reprint je  izdanja iz 1970. Zato će čitatelj ponekad biti zbunjen danas zastarjelom terminima i pravopisom, a ima i tiskarskih grešaka.

Obavezno štivo za ljubitelja mudrosti

Jedan od najvećih filozofa 20. stoljeća objavio je ovu knjigu u starosti od 87 godina. Pisana je jasnim stilom, svojstvenom Russellu. Rijedak slučaj da vrhunski mislilac napiše objektivan prikaz raznih filozofskih učenja, uključujući i svoje suvremenike; naravno, onoliko objektivan, koliko je u filozofiji to uopće moguće. Zato je ovo nezaobilazno štivo za svakoga, koga filozofija zanima.

Uz prikaz pojedinih učenja, ukratko prikazuje društvene okolnosti u kojima su nastajala. Russell upozorava da se filozofija ne može definirati. »Svaka je definicija sporna i već sadrži filozofski stav. Jedini način da se dokuči što je filozofija jest da se filozofira.« (str. 7) »U filozofiji nisu toliko važni odgovori koliko pitanja.« (str. 18)

Nerazumijevanje egzistencijalizma

Kad je riječ o egzistencijalizmu, Russellov je prikaz manjkav; neminovna posljedica činjenice da se radi o načinu mišljenja koji mu je tuđ.  Za Russella je egzistencijalizam pretežno »emocionalni prosvjed iz psiholoških razloga« (str. 304).  Martin Heidegger, jedan od ključnih mislilaca 20. stoljeća, prikazan je u samo nekoliko redaka; Russell kaže da se tu »jezik razulario« te da se »psihološko opažanje protura kao logika« (str. 303). Heidegger psihološkom razmatranju tjeskobe, koje vodi na misao o Ništa, daje ontološko značenje. Russell smatra samorazumljivim da jedino razum ima “ontološki značaj”, a emocije ne, s čim se ne moraju svi složiti.

Filozofija matematike i Russellov paradoks

Sebe samog Russell spominje skromno, tek u prikazu novije filozofije matematike. Spominje djelo “Principia Mathematica”, koje je napisao zajedno sa Whiteheadom, nastojeći razviti teoriju prirodnog broja, kojom bi se pokazalo da je čista matematika samo produljenje logike (logicizam). Navodi i paradoks u vezi s “klasom svih klasa koje nisu članice sebe samih” (Russellov paradoks). Ne navodi međutim Gödelove teoreme, koji su pokazali načelnu neostvarivost logicističkog programa.

Na raspuću “analitičke” i “europske” filozofije

Čitatelj navikao na preglede povijesti filozofije koje su pisali europski “kontinentalni” autori, zamijetit će da kod Russella nema posebnog poglavlja Klasični njemački idealizam. Kantu i Hegelu posvećena je znatna pažnja, ali u okviru poglavlja “Prosvjetiteljstvo i romantizam”.

Mislioci engleskog govornog područja (“anglosaksonski”), iako uvažavaju Kanta, ne pridaju njegovom “kopernikanskom obratu” ono značenje, koje mu pridaje “kontinentalna” tradicija. Tako su nastale dvije grane filozofskog mišljenja, koje se u XX. stoljeću razlikuju kao “analitička” i “europska”. Russell pripada “anglosaksonskoj” tradiciji, ali visoko uvažava “kontinentalnu”. Bitno je utjecao na analitičku školu, ali je nezadovoljan njezinim razvojem.

Nezadovoljstvo “analitičkom skolastikom”

Prikaz razvoja “mudrosti Zapada” započinje s Talesom i ide standardnim redoslijedom, završavajući sa Wittgensteinom, Russellovim učenikom i nastavljačem, koji ga je slavom i utjecajem prevazišao, a kasnije se od njega znatno udaljio. Russell nije zadovoljan razvojem škole “lingvističke analize” (Analitička filozofija) koja je uslijedila. »Pojavila se jedna nova vrsta skolastike i poput svoje srednjovjekovne prethodnice tjera samu sebe na prilično uski puteljak.« (str. 309) Već u predgovoru (str. 5) ironično spominje one koji misle da je filozofija počela 1921. (godina objavljivanja Wittgensteinovog “Tractatus logico-philosophicus”).

Slijedi (25. srpnja 2012): Sršen (2002)

Uvodi u filozofiju (16): Robinson (1998)

Dave Robinson i Judy Groves: ”Filozofija za početnike”, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2001. Preveo s engleskog: Dinko Telećan. (”Introducing Philosophy”, Cambridge, United Kingdom: Icon Books Ltd., 1998.) Robinson je autor teksta, a Groves ilustratorica.

Ilustrirana knjižica (moglo bi se reći “slikovnica”) pripada vrlo uspješnoj seriji “Introducing…”, tj. “za početnike”. U toj seriji objavljen je i niz knjižica o pojedinim filozofima, pravcima ili temama, koje se također može preporučiti za čitanje.

Tekst je kratak i precizan, te daje osnovne informacije. Sadržaj je standardan za knjige iz povijesti filozofije. Nakon kratkog uvoda, razlaganje počinje sa prvim grčkim filozofima iz Mileta, te nastavlja kroz razdoblja antičke, srednjovjekovne i novovjekovne filozofije. O raznim filozofima, uz osnove njihovog učenja, novode se i značajni podaci ili anegdote iz njihovog života, koje pridonose razumijevanju.

Filozofija XIX. stoljeća

U XIX. stoljeću podjednaka pažnja pridana je različitim filozofima i divergentnim smjerovima, koji se povezuju s različitim političkim ideologijama aktualnima u XX. stoljeću; autori su izbjegli neobjektivnost nekih drugih suvremenih prikaza koji prema svojim filozofskim i političkim simpatijama neke važne autore i smjerove zanemaruju, npr. Marxa (zbog neprijateljstva prema marksizmu) ili američki pragmatizam (zbog europske “kontinentalne” netrpeljivosti prema navodnoj anglosaksonskoj “plitkosti”).

Filozofija XX. stoljeća

Prikaz filozofije XX. stoljeća započinje kratkim osvrtom na “filozofsku bujicu” koju danas proizvodi 10.000 profesionalnih akademskih filozofa u Sjedinjenim Američkim Državama. Zatim se uz neke opće opaske prikazuju različiti mislioci i smjerovi.

Nietzsche je kazao da su filozofske ideje samo vladajuća uvjerenja nekog doba. Takva je i filozofija 20. stoljeća. Filozofi se nastoje na različite načine baviti istim prevladavajućim temama, kao što su problemi suvremenog masovnog društva, gubitak individualnog identiteta, sumnja i relativistička neizvjesnost. Osim toga, osobito su usmjereni na složene probleme ljudske svijesti, značenja i logike. Filozofija se u posljednjih osamdeset godina često razvrstava ili kao “analitička” ili kao “europska”. Europsku filozofiju obilježava ponovno promišljanje tradicije koju su uspostavili Descartes, Kant i Hegel. (str. 116)

Slijedi prikaz fenomenologije i egzistencijalizma. Nakon toga prelazi se na analitičku filozofiju.

Gottlob Frege (1848-[[1926) živio je povučenim i neuzbudljivim životom, ali je zauvijek promijenio zapadnu filozofiju učinivši, umjesto “problema spoznaje”, logiku temeljem suvremene filozofije. Odbacio je tradicionalnu deduktivnu logiku i stvorio novu “formalnu” i “simboličku” inačicu. (str. 128)

Slijede kratke opaske o filozofiji matematike, te prikaz logičkog pozitivizma i filozofije običnog jezika.

Podjela između “europske” i “analitičke” filozofije – koja je, kao što smo vidjeli, prilično nejasna – u svakom je slučaju manje važna od priznanja da u 20. stoljeću očito nadmoćno vlada znanost. Nisu filozofi, nego znanstvenici promijenili naš način života, znanje o [[svijet]]u i gledišta o nama samima. (str. 144)

Slijedi prikaz filozofije znanosti, a zatim se prikazuje postmodernizam: problem odnosa jezika i zbilje, strukturalizam, te poststrukturalizam, naručito Derridaova [[dekonstrukcija.

Nijedna grana ljudskog znanja nije pošteđena tog radikalnog i nagrizajućeg postmodernističkog relativizma. Znanost i logika se jednako tako optužuju da su “konstrukcije” – puka tumačenja iskustva. (…) Većina suvremenih znanstvenika svjesno izbjegava pitanja o znanstvenoj “istini”, jer uviđaju da je znanstvena spoznaja uvijek provizorna. Mnogi priznaju da više ne vjeruju u Prirodu kojom upravljaju stalni zakoni što su ih otkrili objektivni znanstvenici. (str. 188)

 

Nisu, međutim, svi znanstvenici i filozofi podlegli postmodernističkom skepticizmu. Mnogi bi još čvrsto pobijali stajalište da je znanstvena spoznaja “tvrdih” prirodnih znanosti tek “jedan diskurs među drugima” ili “društvena konstruckija” koja spada u specifičan zapadnjački pogled na svijet. (str. 169)

Slijedi (24. srpnja 2012): Russell (1959)