Karl Marx: vrhunski novinar, moralist i buržuj (uz nešto općenitog mudroslovljenja)

Moj facebook prijatelj, jedan od simpatičnih hrvatskih libertarijanaca (simpatičnih jer, kao i ja, zastupaju političke ideje beznadežno daleke od naših života u kloaki zvanoj Hrvatska), objavio je status u kojem spominje da je Adam Smith bio prvenstveno vjernik i moralni filozof, a tek na toj osnovi »otac klasične ekonomije« (tj. znanosti o privredi – a ne o “gospodarstvu”, za što je važniji Aristotel).

Što je sasvim točno (a treba spomenuti i da Smith nije bio zagovornik apsolutne slobode tržišta); ali je dodao, kao navodnu opreku, da je Karl Marx, koji je rekao da je kapitalizam nemoralan, a slijede ga današni “socijalisti” (pri čemu je, koliko kužim, u toj pojmovnoj shemi “socijalist” svatko tko nije libertarijanac) »tip koji u životu nije radio a financirali su ga drugi i zagovarao je nasilje«.

Moral, etika i pravda

karl-marx-at-workPrva stvar jest, da je Marx uistinu također “moralist”, ili filozofski točnije etičar (čak i Milan Kangrga je pred kraj života prihvatio termin “etika”, a ne samo “revolucija”), jer je njegov društveni i politički aktivizam, teorijski i praktični, bio vođen određenim shvaćanjem pravde.

(Etika traga za univerzalnim načelima, moral je partikularistički. To je sukob onoga što je homo sapiensu prirodno, naime da za odnos prema ljudima naše grupe očito vrijede drugačija načela nego za odnos prema drugima, i poopćenja na odnos prema ljudskom rodu kao takvom, što postoji kod svih velikih etičkih učitelja, kao što su Budha, Sokrat i Ješua: »ne čini drugom ono što ne želiš da drugi tebi čini«, pri čemu je “drugi” svaki pripadnik roda homo sapiens – može biti napisano velikim slovom, kao “Drugi”, tuđ, neobičan – a ne samo tvoga plemena.)

Ideju pravde bismo, u jednoj gruboj modroslovnoj shemi, mogli uvrstiti kao četvrtu temelju ideju uz platonove istinu, dobrotu i ljepotu; a od prve tri se razlikuje time, što je usmjerena na spoznaju onoga što treba biti, a ne onoga što jest (dihotomija Is/Ought koju je jasno i jednostavno formulirao David Hume – koji je među inim Imanuela Kanta »trgnuo iz dogmatskog drijemeža«; Kantu je slijedio Hegel; dio Hegelovih učenika prozvali su se “mladohegelovcima”, a iz tog kruga je izrastao Karl Marx – i prerastao ga, jer ostali su zaboravljeni).

pozitivni pojam slobode: “Budi ono što nisi”

Kapitalizam tjera ljude da se ponašaju protivno etičkom načelu slobode, shvaćena na način “pozitivne” slobode kako su to shvaćali mladohegelovci razvijajući ideje Kanta i Fichtea (a nasuprot Hegelovoj slobodi kao “spoznatoj nužnosti”): ne samo da svaka osoba mora uživati osnovna ljudska prava na život, slobodu, svojinu, sigurnost, traženje sreće, ravnopravno takmičenje za razne društvene položaje, mišljenje, vjeru, otpor tlačenju… što su promovirali osnovni dokumenti američke i francuske revolucije (ne slažu se svi oko svih prava s liste!), nego i to, da svaka osoba mora uživati slobodu i dapače treba koristiti slobodu da razvija svoje ljudske potencijale i potencijale drugih. Čovjek treba biti više od onoga što prirodno jest: hegelovski, biti ne samo po-sebi (njem. ansichsein) nego i za-sebe (fürsichsein), čemu se Sartre dodati i za-druge (franc. pour-autrui).

Biti slobodan nije samo pravo, nego i dužnost; čovjek nije naprosto dan (njem. gegeben) nego zadan (aufgegeben), zadatak je sebi samom, što je distinkcija koja potječe od Kanta, a u 20. stoljeću razvili su je egzistencijalisti, te je nasuprot totalitarističkoj težnji staljiziranog “dijamata i histomata” Sartre ontološki utemeljivao da svaki čovjek treba razviti i slijediti vlastiti “projekt” koji njegov/njezin život čini jedinstvenim.

Filozofi kao Kangrga i drugi jugoslavenski (a ponajviše hrvatski) praksisovci analizrali su djela mladog Marxa, koji je filozof a ne ekonomist.

Moralistički: trebamo pomagati malenima; etički: čovjekova je dužnost da »ne ide malen ispod zvijezda« (u pjesmi “Opomena” A. B. Šimića izražena je svijest o dvije stvari za koje je Kant rekao da izazivaju divljenje: »zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni«, ali i poetska žudnja da se dihotomija prevaziđe: »Na svom koncu / mjesto u prah / prijeđi sav u zvijezde.«).

U vrhu svjetskog novinarstva 1850-ih

karl-marx-new-york-daily-tribuneDrugo, Karl Marx je povremeno ljenčario i tulumario, te živio od financijske pomoći Friedricha Engelsa (treba imati u vidu da je živio kao politički emigrant; te: zašto bi bilo moralno pogrešno živjeti od pomoći prijatelja, a ne recimo od nasljedstva koje ti je ostavio otac?), ali je nesumnjivo bio vrlo marljiv radnik.

Među inim, malo se spominje da je bio ne samo novinar, nego je u tome bio i vrlo uspješan: tijekom 1850-ih je spadao u sam vrh svjetskog novinarstva, jer je bio dopisnik najtiražnijih novina na svijetu!

U ediciji “Penguin Classics” je 2008. objavljena knjiga “Dispatches for the New York Tribune: Selected Journalism of Karl Marx”, koju je uredio Jim Ledbetter. Marx je bio novinar i urednik novina u manjoj ili većoj mjeri čitav život, od 1842, kad je počeo pisati za Rheinische Zeitung, kojem je ubrzo postao glavni urednik.

Taj novinarski rad, kako je kasnije pisao, bio je bitan za njegov misaoni razvoj. Tada se prvi put morao baviti “materijalnim interesima”, za što nije bio pripremljen prethodnim svojim studijem i istraživanjima filozofije, prava i teologije. To ga je učinilo sposobnim razumjeti o čemu piše pragmatični sin biznismena Friedrich Engels u knjizi “Položaj radničke klase u Engleskoj”, objavljeno 1845..

Urednih dnevnih novina “The New York Tribune” Charles A. Dana upoznao je Marxa godine 1848, kad je posjetio Köln. Nekoliko godina kasnije, pisao mu je iz SAD i ponudio da bude redovni dopisnik. Marx je radio taj posao od 1852. do 1862.. Nije to bilo nešto usputno. “The New York Tribune” je tada izlazio u 200.000 primjeraka i bio je najtiražnije novine na svijetu! Tijekom deset godina, za njih je napisao 350 članaka (Engels je napisao 125, a 12 su napisali zajedno).

Novinarstvo je tada, naravno, bilo drugačije: tekstove su preko oceana prevozili parobrodi, tada još nova i skupa izmišljotina, zahvaljujući čemu su se pojavljivali u tisku već nakon 10-15 dana, a ne nekoliko mjeseci.

Marx se savjesno trudio prikupiti podatke za svoje članke, koliko su mu u u to doba mogli stajati na raspolaganju (pisao je ne samo o Njemačko i Engleskoj, nego i o Rusiji, Indiji, Kini idr.). Trudio se dati svojim čitateljima cijeloviti uvid u tijek događaja, na način specijaliziranih novinara koji prekoračuju granice pukog izvještavanja i tragaju za onim što se naziva “u pozadini vijesti”. (Tako i ja radim, dozvolite mi neskromno isticanje, na blogu i fb stranici “Ekološka ekonomija” – naporan rad, za koji međutim nisam plaćen, pa se s određenog etičkog stajališta to i ne priznaje kao pravi rad.)

The New York Tribune su bile politički angažirane progresivne novine, sa sklonošću “utopijskom socijalizmu”, ali i snažnom religijskom notom. Bili su angažirani za ukidanje ropstva, protiv rata, protiv alkoholizma, duhana, prostitucije i kockanja. Razvijajući ozbiljno novinarstvo, nasuprot senzacionalističkim rivalima Herald i Sun, uveli su niz inovacija, među inim angažiranje stalnih dopisnika iz inozemstva.

Marx je objavljivao i u više drugih novina, iako neredovito. Ledbetter kaže da on ima svoje ugledno mjesto i u povijesti novinarstva. Knjiga “Karl Marx Dispatches for the New Yor Tribune” dostupna je na netu kao pdf.

Etika, nasilje, socijalisti i komunisti

Marx- Damn you Bourgeoisie!Glede pak Marxove “moralne filozofije” tj. etike, te nasilja, ne zaboravimo u koje je doba odrastao, formirao se kao osoba i napisao “Komunistički manifest”: u to je doba, 1830-ih i 1840-ih godina, feudalizam bio još vrlo jak, a s druge strane radnička je klasa, pedeset godina nakon Adama Smitha, bila u najgorim mogućim uvjetima. Kapitalisti su bez pardona koristili nasilje kad su se radnici bunili, te su sustavno odbijali mjere u korist radnika, čak npr. i zakonsko ograničenje rada u tvornicama djece ispod 12 godina na najviše 12 sati tjedno.

To je, kako sam gore već spomenuo, u svojoj knjizi opisao tada 25-godišnji Friedrich Engels, jedan od onih bogataša koji su osjećali da nije pravedno što su u toliko privilegiranom položaju. Engels je bitno utjecao na Marxa da se okrene filozofskom (moralističkom, etičkom, sociološkom, ekonomskom) promišljanju situacije proletarijata.

Kome je stalo do pravde, treba se za nju boriti. Ako nosioci nepravde koriste nasilje, ponekad će ga trebati koristiti i zastupnici pravde. To je naravno stari i nerješiv problem metode, koji vodi do teorijske aporije i nema jednostavnog razrješenja. Ali čak i i Mahatma Gandhi učio, da u nekim situacijama jest opravdano posegnuti za nasiljem.

“Socijalisti” su u ono doba bili uglavnom dobrodušni ljudi iz viših slojeva, koji su propovijedali, u raznim modelima, ono što smo u doba režima koji se pozivao na marksizam zvali “utopijski socijalizam”: “moralistički”/etički stav, da je dužnost bogataša da djelom svojih prihoda pomažu siromašnima, da je dužnost kapitalistima da pruže svojim radnicima podnošljive radne uvjete, pristojne prihode i druge životne olakšice.

Kao “komunisti” su pak tada bili imenovani bijesni siromasi (“Bijesni”, franc. Les enrages, su bili jedna radikalna grupacija u Francuskoj revoluciji), koji su, manje ili više artikulirano, željeli oteti bogatašima imovinu i podijeliti je siromasima. Strah od “komunizma” tj. (uglavnom neartikuliranog) bijesa širokih masa uistinu je vladao 1840-ih, pa su vladajući zbog tog straha pristajali na ustupke, npr. i u Hrvatskoj, ukidanjem kmetstva 1848..

Nasuprot feudalizmu, Marx je bezrezervno na strani kapitalizma: neke njegove stranice su vrlo rječita apologija kapitalizma.

Glede nasilja, i feudalci i kapitalisti tada su ga, a i kasnije, bez pardona masovno koristili protiv potlačenih.

Ipak, tijekom slijedećih desetljeća, dok su Marx i Engels još bili živi, stvari su se, i za radnike, pomalo počele popravljati. Njihovi idejni protivnici, ali i i oni koji su se na njih pozivali kao socijalni demokrati, “revizionisti”, pristaše reformnog puta evolucije a ne revolucije (npr. fabijanci iaustromarksisti), postigli su više u poboljšanju uvjeta života radničke klase i napretku čovječanstva nego radikali. Obje strane (bogataši i siromasi, kapitalisti i radnici, progresisti i konzervativci) moraju biti spremne činiti neke ustupke da bi se opća razina nasilja u političkom životu smanjivala. U suprotnom, može doći do eskalacija i eksplozija.

Dijagnoza, prognoza i terapija

Karl i Jenny MarxMarx je bio izdanak svoga vremena, ali i vrlo marljiv radnik. Naporno je radio kopajući za podacima iproučavajući literaturu da bi razvijao svoje teorije. Dao je neke izvanredne uvide. Njegova metoda kritike političke ekonomije je i dalje važno sredstvo dijagnoze temeljnih slabosti kapitalističkog poretka; npr. nakon financijskog sloma 2008. mnogi su ponovo čitali Marxa, njegove analize o kapitalističkim ciklusima i krizama te, specifičnije, o odnosu stvarno i financijskog kapitala (u trećoj knjizi “Kapitala”, koja nije tiskana za njegovog života pa je malo čitana). Od brojnih novijih napisa, vidi npr. članak Are We All Marxists Now? na mrežnom sjedištu “The Imaginative Conservative”.

Ali pokazala se kao slabo sredstvo za prognozu i dijagnozu, jer zanemaruje neke važne aspekte kapitalizma i liberalizma (koji se s vremenom spojio s demokracijom): šumpeterevsko “kreativno razaranje”, poduzetništvo, inovativnost, osobna sloboda, sustav podjele vlasti koji ograničava opasnost od bjesomučnih svemoćnika.

Revolucionarno nasilje je pak, čak i kad ga se može opravdati kao odgovor na nasilje vlasti, vrlo rizično sredstvo jer iz sredstva otpora tlačenju prelako postaje sredstvo tlačenja.

Nešto o Marxovom osobnom životu

Imao je raznih osobnih mana. Previše je pušio, povremeno se napio, povremeno bio neodgovoran, često arogantan, netolerantan prema idejnim protivnicima, nerijetko brutalno sebičan, napravio je dijete svojoj služavci – prilično tipičan buržuj onoga doba. (O njegovom osobnom životu, knjiga tiskana 2011. koja je dobila Pulitzerovu nagradu za biografiju: Mary Gabriel: “Love and Capital: Karl and Jenny Marx and the Birth of a Revolution”.)

“Existencial Comics” je vrlo zabavan strip, koji se bavi filozofijom. Treba imati osnovna znanja o povijesti filozofije, da bi se moglo pratiti; ali često su uz strip i korisna kratka objašnjenja.

Ovo je zgodna priča, sigurno ne baš 100% istinita, ali blizu: The 100% True Story of the Writing of the Communist Manifesto. Jest povremeno bio nepouzdan, ali na kraju je napisao obećani program.

Kasnije je, radeći na “Kapitalu”, bio i previše savjestan, što je produljivalo rad (“zatezalo”, engl.: procrastinator); ne bi mogao opstati kao novinar danas, a ni kao znanstvenik, jer treba redovno objavljivati radove i biti citiran.

Bio je vizionar, ali ipak dijete svoga doba. Kao i mnogi drugi značajni ljudi u povijesti, u nekim stvarima može nam biti uzor, a u drugima ne; ali svakako ne idol.

Oglasi

Čuli ste da je rečeno: Voli svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja…

Članak Miljenka Jergovića u jučerašnjem “Jutarnjem listu”, povodom izlaska knjige sabranih djela fra Leonadra Ćuturića, bosansko fratra iz samostana u Fojnici.

Njegovi su stavovi jednostavna ilustracija fenomena, kojeg je Edward C. Banfield, istražujući strukturalno zaostajanje južne Italije za sjevenom, prije 60 godina okrstio kao “amoralni familizam” (htijući naime reći da moralna načela vrijede samo unutar “familije”; pa bi možda bolje bilo “familistički moralizam”).

fra Bono Zvonimir ŠagiSlika lijevo: Umjesto slike fra Leonarda, dajem sliku fra Zvonimira Bone Šagija, koji je bio, kako sam ga doživio, bitno drugačija vrsta redovnike, izbegavši se i suprostavlajući se nacionalističkoj redukciji kršćanstkoga univerzalizma.

Čovjek koji je uzor vrlina unutar svoje zajednice, kad iz nje izađe, umjesto etike (etika je moral, poopćen na čovječanstvo) osjeća strah, nepovjerenje i mržnju. Umjesto poopćena moralnih načela prihvaća, hirovito i nekritički, one ideologije koje su na raspolaganju, a odgovaraju osnovnim osjećajima obaveze prema Svojima i straha od Drugog.

Fratar koji nije volio Srbe, liberale, partizane i Stjepana Radića

»Teške, tvrde naravi, strog po prirodi i prijek, ali marljiv i s razvijenim pojmom o čestitosti unutar vlastite uže zajednice, dočim krajnje nepovjerljiv, ispunjen predrasudama prema drugim zajednicama, fra Leonardo Čuturić prepustio se epohi. Ona ga je ideološki i svjetonazorno mijesila i oblikovala, bez njegova izrazitijeg sudjelovanja u tome. Kao što biva kod izrazito tvrdoglavih i svojih ljudi, rođenih revolucionaraca i predestiniranih mučenika, nije fra Leonardo izabirao svoja uvjerenja, nego su, čini se, ona izabirala njega.«

Mrzio je Srbe, Židove, muslimane, liberale, sekulariste, haesesovce, žandare, sokolaše i “konkubince”. Sklop ideja koji je prvenstveno nacionalistički, a ne kršćanski. Oni “Drugi” su oni koji nisu Hrvati, ali i oni koji su loši Hrvati.

»Fra Leonardov antisemitizam je, kao i njegovo gnjevno protusrpstvo, a onda i mržnja na muslimane, sve dio mode i običaja vremena. Dio je to one katoličko-hrvatske konzervativne agende o kojoj dugo ništa nismo željeli znati, ili koja se, naročito u Bosni, retorički vezivala samo za ekstreme, a zapravo je bila prevlađujuće stanje duhova. I onda kada je nastupio Drugi svjetski rat, fra Leonardo je, opet u duhu vremena i rečenog svjetonazora, dušom i srcem bio na strani Hitlera i NDH.«

Fenomen morala bez etike. Jedan zakon za Naše, drugi za Druge.

Antropološko-filozofsko objašnjenje: pripadnici genusa homo, nastali prije 2-3 milijuna godina, vješti su lovci, koji se odlikuju time što izrađuju oruđe.

Njihov glavni suparnik su druga plemena u borbi za lovišta, izvore vode i druge resurse, a ne druge životinjske vrste.

Pojedinac ne može sam preživjeti; altruizam prema užoj zajednici daje evolucijsku prednost, ali ne i prema svim pripadnicima vrste.

Da “familistička” moralna načela trebaju biti proširena na etiku, koja se odnosi na čovječanstvo, a usidruje u pojedincu kao individui koja se odnosi prema općem (Bog, Priroda, Čovječanstvo…) direktno a ne preko posebnog, pojavljuje se s gradovima, a osobito oštro ju zastupaju osnivači religija i filozofskih škola iz “osovinskog doba”, počevši prije oko 2600 godina, u sva tri velika civilizacijska kruga Staroga svijeta.

Time je stvorena napetost u trokutu pojedinac – zajednica – općenitost. Napetost koja ni do danas nije razriješena; generalna pouka se uvijek lako reducira na posebnu. To ona dobiva vrlo raznolike i maštovite varijacije, mješanjem religije, sektaštva, nacionalizma, kampanilizma, familizma, strančarenja idr..

Tako i kao kod fra Leonarda. Zapovijed “ljubi bližnjeg svoga” razumijeva se bukvalno: da je bližnji (ili onaj “brat” kojem ne treba gledati trn u oku) samo onaj, tko je član Naše zajednice. Nova “familija” su oni, koji slijede Isusa Krista – i to samo oni, koji ga slijede na ispravan način.

Što se Drugih tiče, njih je slobodno mrziti (ako smo na strani Boga, sve je dozvoljeno); priče da treba moliti za neprijatelje, okrenuti i drugi obraz isl. ne smatraju se ozbiljnim.

Mi se i danas mučimo unutar te trojne dijalektike.

Familistički moralisti mogu biti opasni; a za nevolju, jer ništa ljudsko nije bez dijalektike (prelaženja u svoju suprotnost), univerzalistički etičari mogu biti još opasniji.

Ekologizam pak donosi uvid, da se danas situacija dramatično mijenja, te se uistinu moramo ponašati kao čovječanstvo, kao jedna zajednica, prema biosferi, Geji, Svemiru. Naše međusobne borbe za resurse sad više ne trebaju biti u prvom planu.

Čovjek je postao “sol Zemlje” u jednom posve novom smislu.

Svi se još mučimo oko novih uvida, posljednji 2600 godina i posljednjih 50-ak godina, oko razumijevanja ideja i oko praktičnih rješenja.

Ujedinjeno čovječanstvo nova je ideja i još će dugo ostati čudna novost. Ideologije koje su dosad razvijene iz te ideje ne zadovoljavaju, jer opet reduciraju opće na neku posebnost (država, klasa, znanost, tehnika, tržište…).

»(…) No ja vam kažem: volite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone.« (Mt, 15, 44)

Godina 1941. za nas još nije završila, dok je za svijet godina 2050. već započela

Zbivanja godine 1941. nažalost su u Hrvatskoj, 76 godina kasnije, važno političko pitanje.

Prije nekoliko godina, na netu sam našao četiri knjige, koje je četnička emigracija objavila prije 30-50 godina, o ustanku u Lici 1941..

Svi oni tvrde da je ustanak bio potpuno četnički i da komunista nigdje nije bilo, nego su se tek naknadno infiltrirali u četničke jedinice. U načelu, dobro je čuti i drugu (ili treću) stranu, da se dobije multiperspektivan uvid u prošle događaje.

Ipak, nijedan od njih (koji 99% opisuju svoje naknadne frustrirane fantazije, jer su ih partizani razbili kao balavce već 1942.), za razliku od Zvonimira Despota koji povremeno nastupa kao povjesničar a češće kao pseudopovjesničar (iz političkih ili komercijalnih razloga: knjige o Titu, koje je napisao zajedno sa srpskim četnikom Perom Simićem, prodaju se zato, jer se sve što ima Tita u naslovu dobro prodaje), nije utvrdio da su to bili “četnici Draže Mihailovića”; jer za njega tada još nitko u tom kraju nije čuo.

Naši “anti-antifašisti” bezrezervno preuzimaju četničke teze. Ali ne preuzimaju njihovu tvrdnju, da su komunisti od početka i tijekom cijeloga rata djelovali u suradnji s ustaškim vlastima i da je mržnja prema Srbima bila u osnovi djelovanja jugoslavenskih komunista i tada i kasnije.

Imaju također problem objasniti kako se dogodilo, da su nakon pola godine komunisti postali toliko jaki, da su u ožujku 1942. osvojili Donji Lapac i Srb, pritom razbili ne samo četnike, nego i Talijane, te držali cijelo područje sve do velike ofanzive u siečnju 1943..

U dijelovima kad su (spomenuti četnički pisci) iskreniji i koliko-toliko realistični, priznaju da su komunisti imali odličan management (učinkovito centralno zapovijedanje, dok su četnički odredi djelovali svaki za sebe; orijentacija na stalnu aktivnost dok su četnici bili zadovoljni da se zavuku u jazbine i prespavaju zimu) i marketing (zastupanje borbe protiv okupatora, parole protiv “gospode” koje eksploatiraju i hrvatske i srpske seljake, te zajedništvo Hrvata i Srba – što su i tada i danas nacionalisti na obje strane intepretirali kao zavjeru protiv njihove nacije; ustaše i četnici su se slagali da je prirodan odnos bespoštedni rat “do istrage vaše ili naše”).

Tako su privukli ljude, koji su postajali partizani pa i članovi KP, te se ujedinjavali s Hrvatima koji su dolazili iz Siska, Zagreba, Dalmacije, Gorskog Kotara idr., i sa muslimanima.

Ustanak nije bio ni četnički ni komunistički, nego neposredna reakcija srpskih seljačkih masa na masovne pokolje, koje su počinili ustaše prethodnih tjedana.

Npr. seljaci iz srpskoga sela Suvaje su 27. srpnja poubijali 37 članova hrvatskoga roda ivezić iz obližnjeg sela Brotinje. Prije toga, 1. srpnja, ustaška jedinica pod zapovjedništvom Maxa Luburića poubijala je u Suvaji 161 osobu, uključujući starce, žene i djecu (o čemu postoje izvještaji oružništva NDH i izjava samog Luburića). To nije opravdanje – samo objašnjenje. Povijest bi nas trebala učiti, da lošu povijest ne ponavljamo – i da zbog nje ne jadikujemo u beskraj.

Ustaše su u takve akcije uspjeli mobilizirati tek mali dio lokalnih Hrvata i muslimana. Autohtono, moglo je doći do pojedinih sukoba u mutna vremena, ali nikako takvog obima.

Nakon desetina takvih akcija, plus masovna hapšenja i upućivanje u logore gdje su većina likvidirana, na području tzv. NDH stotine tisuća Srba našli su se u zbjegovima u šumama i planinama. Tamo su se postepeno organizirali i povezivali sa zbjegovima u susjednim krajevima.

Ustaše su tada najednom shvatili da su na velikom dijelu teritorije svoje pseudodržave slabiji, jer ne mogu kontrolirati široke prostore kojima su se domoroci slobodno kretali, te kad su se jednom organizirali mogli su iznenada napasti na mjestu i u vrijeme koje sami izaberu, te uništavati razbacane manje neprijateljske snage i dolaziti do oružja i drugog plijena.

Glavni čimbenik u prvim tjednima bila je stihija masovnog seljačkog ustanka, koju ad-hoc zapovjednici često nisu mogli kontrolirati.

Vođe ustanika se ubrzo počinju cijepati na dvije struje, koje će do sredine 1942. postati međusobno smrtni neprijatelji.

Partizani, na čelu s komunističkom partijom, su odličnim menadžmentom i marketingom maksimalno koristili stratešku prednost terena i ljudstva. U zapadnom dijelu tzv. NDH do sredine 1942. znatno su nadjačali četnike, tako da ovi već u svibnju 1942. sklapaju ugovore s ustašama o borbi protiv zajedničkog neprijatelja.

Iz Zagreba su stizali kovčezi s novcem, oružje i oprema onim četničkim vođama u Sjevernoj Dalmaciji, Lici i Bosni koji su sudjelovali u pokoljima lokalnoga hrvatskog i muslimanskog stanovništva.

Tzv. NDH nikad nije imala vojnu silu sposobnu da uništi partizane, pa su tu ulogu preuzeli Talijani i Nijemci, ali ni oni nisu uspjeli.

Međutim, proslava u Srbu jest problematična. To odlično izražava naslov jednog teksta, objavljenog prošle godine u Slobodnoj Dalmaciji: Ustanak zbog ustaških klanja nastavio se klanjem Hrvata; također i muslimana.

Kad se moglo početi slobodnije govoriti, od početka 1980-ih do početka 1990-ih, na vidjelo su izašle mnoge sramne stvari koje su činili partizani i komunisti, ali ništa slavno o ustašama i o četnicima. Ono što su nam o njima govorili tih 45 godina, bilo je točno.

Tako je nažalost bilo, ali se na sreću nije na tome stalo.

Krajnji rezultat tih tragičnih zbivanja bila je pobjeda najboljih sinova i kćeri Hrvata i Srba koji su se našli udruženi u partzanima, te su kao disciplinirana vojska i kao bolji vojnici pobijedili četničke i ustaške huligane.

To je za Hrvatsku bilo izrazito pozitivno, te je anulirana sramota koju su nam nanijeli ustaški idioti; isto vrijedi za Srbe.

Zahvaljujući tome, danas imamo državu; koju međutim uništavamo i narod propada.

Uspeli smo se na nivo svjetske povjesti, takve kakva je tada bila, tragična u doba velikoga raskola, te krenuli putem napretka. Nažalost je to bilo zaustavljeno 1970-ih. Nastupila je stagnacija, a onda i regresija. To se i nastavilo do danas, bez obzira na raspad Jugoslavije i promjenu političkog sustava.

I danas se vrtimo u tom začaranom krugu, borimo se za “bolju” prošlost i ne možemo uspostaviti priključak s globalnim kretanjima današnjice, koja su usmjerena željama za bolju budućnost. Pretekle su nas skoro sve zemlje istočne i jugoistočne Europe, koje su tavorile pod verzijom komunizma puno gorom od naše i pod stranom okupacijom, zemlje za koje smo 1970-ih i 1980-ih bili “Amerika”.

Trunemo i propadamo, kako se onda dogodilo i ustašama i četnicima.

Partizana i komunista danas nema, niti bi ih moglo i trebalo biti. Trebaju nam, da bismo kao narod i država napredovali, nenasilni, a ne ratnički vođe i pokreti, koji bi nas mogli povesti – ne u svjetlu budućnost, nego u sadašnjost naprednoga svijeta, od Švedske do Kine.

Jedan je od uzroka naše današnje truleži (ne tragedije!) moralni poraz i osobni slom, koji je u godinama Drugog svjetskog rata doživio Vladko Maček. tako je i taj potencijalni put naprijed zatvoren. Odbacujući partizane, a kako većina ipak ne može prihvatiti ustaše, zvrjimo okolo kao muha bez glave.

Svaka nacija u svijetu može naći dovoljno razloga da se ljuti na svoje susjede i u beskraj im predbacuje zla, koja su im u povijesti počinili. Mi se eto, u kaljuži zapadnoga Balkana, vrtimo u tom jadnom durenju kako smo MI uvijek žrtve i kako nas nitko ne razumije; sami sebe stalno održavamo u ulozi žrtve. I čekamo slijedeći rat – to razumijemo bolje od mira.

Evo, sad kupujemo vojne avione, bit ćemo frajerčine; čak i libertarijanci se vesele kad država troši na oružje.

Kad oružje govori, muze šute. Ipak tu i tamo pojedinci siju sjeme za moguću bolju budućnost – za moguću povijesnu katarzu.

Jedan povratnik iz Latinske Amerike, odgajan u ustaškom duhu i nekadašnji tjelohranitelj Ante Pavelića, ovih je dana došao u Hrvatsku i zahvaljujući svojem sinu shvatio: Ne možeš biti kršćanin i ustaša. Jasno je. Bili smo ludi.

Nažalost, hrvatski biskupi, nakon Franje Kuharića (koji je svojedobno upozoravao da je načelo osvete pagansko, a tadašnji vođa Hercegovaca mu je odgovorio “ajde pope ne seri”), nikad ne stoje na stajalištu krćanskoga personalizma i univerzalizma, nego propovijedaju nacionalističke mitove i raspiruju kolektivističke poganske strasti.

Pravi kršćani u doba tzv. NDH bili su župnik Franjo Žužek (koji je spašavao Srbe na Baniji) i časna sestra Monika Štampalija (aktivna antifašistkinja), ali sjećanje na takve uzore hrvatska “katolička” crkva zatire.

Filozofija, mudrost, znanost, “jest” i” treba”

Filo-sofia, odnosno mudroljublje, nije znanost ili disciplina.

Mudro-slovlje bi moglo biti nauka o mudrosti – ali profesionalni se filozofi vrlo rijetko bave proučavanjem mudrosti (pa sam svojedobno gledao razne filozofske rječnike i vidio da u većini uopće nema pojma koji je u imenu “struke”).

Žuditi za mudrošću znači željeti spoznati ne samo ono istinito, nego i ono dobro i ono lijepo.

Znači željeti spoznati ne samo ono što jest, nego i ono što treba biti.

Znači žudjeti racionalnom utemeljenju onoga kako treba misliti, što treba činiti i kako treba živjeti.

Nije to nijedna struka.

To su sve struke.

Dakako da znanost(i) ne treba(ju) filozofiju.

Ne treba se baviti trebanjem, ako ti se ne da. Možeš proživjeti dug i sretan život i bez toga.

Dapače.

Nešto o logoru Jasenovac – nažalost, moramo ponavljati

http://blog.dnevnik.hr/zoranostric/2017/05/1632080218/nesto-o-logoru-jasenovac-nazalost-moramo-ponavljati.html

Nisam se nadao, prije 20-30 godina, da ću kao šesdesetogodišnjak opet morati polemizirati i diskutirati o temama “Jasenovac”, “Bleiburg” isl, osim u okviru bavljenja poviješću (kao što proučavamo Stogodišnji rat ili društvena kretanja u drevnom Sumeru i Akadu).

Prenosim tekst, koji sam objavio kao komentar u jednom topicu na forum.hr.

Objavljujem na ovom blogu jer “ljubav prema mudrosti” znači traganje za istinom i za dobrotom.

Znam da neki ljudi iz raznih razloga i s raznih polazišta vole kopipejstati uvijek isto, ali stvar je danas jednostavna:

1.

Spor o prirodi Jasenovačkog logora (odnosno, Grupe logora Jasenovac – pet plus Gradina) nikad nije ni postojao: to je bio prvenstveno logor smrti, u kojem su se vršili sustavni masovni pokolji političkih protivnika i etničkih grupa (Srbi, Židovi i Romi), iako je u djelovima bio i “običan logor”, naročito Kožara (“Jasenovac V”, u samom mjestu Jasenovac), pa su neki ljudi i mirno odslužili svoje i pušteni (što se onda ponekad navodi kao dokaz da ubijanja nije ni bilo).

Žalosno je da je postojalo takvo mjesto masovnog ubijanja u takozvanoj “Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Osim toga, postojali su i drugi logori, a masovni pokolji su također vršeni na terenu, po selima i dr.. Zapravo, većina žrtava fašističkgo terora na području NDH pobijeni su van logora.

To je tragično i sramno, te je normalno da se svaki hrvatski domoljub toga stidi i osuđuje. Kako ja to vidim, nelogično je zvati sebe domoljubom ili rodoljubom (“ljubav prema svom rodu”) a da se ne bude spreman osuditi i ono loše, što su ljudi iz tvoga doma ili tvoga roda radili. Tako je valjda normalno prema sebi samom postupati, jer svi smo činili loše stvari u životu, a onda i prema svojem domu i rodu (i šire, do čovječanstva). Da bismo bili bolji u budućnosti. (I da, prije nego skočite: ja kao ljevičar tako postupam.)

Da je to bio logor smrti, poznato je iz ogromnog broja izvora i svjedočenja. (Preporučam za čitanje, iako je samo posredno vezano, “Dnevnik Dijane Budisavljević”; slučaj “djece s Kozare”, u čijem je zbrinjavanju sudjelovalo tisuće Zagrepčana, te je svakako jako utjecalo da sredinom 1942. ustaške vlasti izgube potporu 90% Hrvata, kako se procjenjivalo u njemačkim izvještajima). Da su ustaše masovno ubijali ljude, osobito Srbe, poznato je jer su se i sami time hvalili pa i preuveličavali brojke (mislim da i Pero Simić negdje o tome govori).

Da brojka žrtava Grupe logora Jasenovac nije više stotina tisuća, bilo je jasno i poznato za SFRJ (moj otac, povjesničar koji je radio u Institutu za historiju radničkog pokreta gotovo od početka, kad mu je direktor bio Franjo Tuđman, pričao mi je o tome), ali je postojala “službena” brojka (stavljam u navodnike jer naravno nije postojao neki formalni dekret o tome), kao i za ukupni broj žrtava.

O tome se više u javnosti počelo pisati tek u drugoj polovici 1980-ih, kad su pisali i ugledni povjesničari i sudionici NOB-a da je ta brojka uvjerljivo pretjerana (Ljubo Boban, Ivo Jelić koji je napisao i dvotomnu povijest SKH, Mirko Peršen koji je napisao opsežnu knjigu o logorima u NDH – preporučam kao literaturu! idr.). Također su tu demografska istraživanja o ukupnom broju žrtava, te onda koliko od toga mogu biti žrve fašističkog terora na području NDH, te koliko od toga u samoj Grupi logora Jasenovac. Ti su proračuni bili još o 1952. (vidi pregled u Žerjavićevoj knjizi) i više puta kasnije, zatim Bogoljuba Kočovića u emigraciji, te Vladimira Žejravića koji je raspolagao i potrudio se proučiti najviše izvora (radio je četiri godine na studiji).

U doba kad sam ja proučavao tematiku (čitajući svu dostupnu literaturu i razgovarajući s nekim ljudima), krajem 1980-ih, mogući raspon stvarnog broja žrtava bio je negdje između 30.000 i 150.000. Kasnija istraživanja su precizirala brojku.

2.

U aktualno popisu žrtava, koji je on-line odstupan na sajtu JUSP Jasenovac, neka imena mogu biti sporna, ali to nije velik broj. Nije naravno ništa čudno da se od 80.000 ljudi u nekim slučajevima ne zna točna godina rođenja isl. (po selima, nepismeni ljudi nisu vodili precizne evidencije o tome, u nekim slučajevima pobijene su cijele porodice i cijela sela pa su tek dalji rođaci i susjedi davali podatke itd.). Nije čudno ni ako se ne zna baš točno gdje je netko ubijen – ljudi su svjedočili da su ga odveli ustaše, a je li odveden u Jasenovac i tamo umro ili ubijen, ili su ga streljali negdje usput, ili je poslan u neki drugi logor van NDH, ili čak recimo pobjegao pa poginuo tek kasnije isl., to nije čudno da ne znamo. Zato ima nekih nesigurnosti. Za Rome osobito jednostavno ne znamo, često oni nisu bili ni u popisima, stalno migriraju i zakopčani su prema vlastima.

A ima naravno svakako i slučajeva da se nekome naprosto ne zna trag, nitko nije o njemu dao podatke, pa nije ni uveden u neki popis.

Takvih spornih slučajeva nagore ili nadolje nema više mnogo. Neka je i nekoliko tisuća, u odnosu na ove 83.000, pet posto ili čak 10% na ovu ili onu stranu, nije bitno.

Shvaćam da neki imaju potrebu u svakoj pojedinoj stvari braniti “svoje” i negirati da su “naši” ikada napravili nešto loše. Pa čak i to, da se i nakon skoro 30 godina otkad su objavljeni dokumenti i proračuni koji su oborili preuveličavanje, neki smatraju da je ponovo važno voditi tu bitku da nije 700.000 (te da se pritom ne smije priznati ni 10× manja brojka).

Žao mi je zbog toga. Nisam vjerovao da će to tako biti. U ono doba, kad smo rušili komunističku vlast i borili se za slobodu misli i govora (ja sam tada bio među “peticionašima”), iako sam već bio stariji nego što je vjerojatno većina moji sugovornika ovdje danas (bio sam u svojim tridesetima), idealistički sam vjerovao da će se rušenjem tabua i mitova kroz nekoliko godina stvoriti objetivna slika prošlosti, pa ćemo to staviti ad acta od aktualne politike.

Tako npr. Bleiburg – čitao sam skoro sve što je o tome bilo objavljivano u razdoblju od 1989. (kad je magazin “Start”, u kojem sam bio stalni suradnik, počeo objavljivati seriju tekstova o Bleiburgu i “Križnom putu”) do 1992. ili 1993. (tada sam čitao skoro sve, a kasnije dio objavljene literature); tada su sve bitne činjenice objavljene i nema nikakvih velikih tajni koje bi se tek trebale otrivati. (Također, radi se zapravo o dva različita događanja: ubijanje zarobljenika s jedne strane, te stvarnih i potencijalnih političkih protivnika s druge. Misli da je vrlo pogrešno što se se to svodi pod naziv “Bleiburg”; npr. u knjizi Josipa Jurčevića “Bleiburg” više od pola teksta uopće se ne odnosi na postupke sa zarobljenicima).

Sloboda govora, dostupnost izvora i sloboda istraživanja iznijele su na vidjelo sramne stvari o komunistima, ali ništa slavno o ustašama i četnicima. Ono što su nam pričali o “Narodnooslobodilačkom ratu i i socijalističkoj revoluciji” te o “gradnji socijalizma” isl., trebalo je uvelike revidirati. Ali ono što su nam pričali o ustašama i četnicima, pokazalo se, bilo je istinito. Bili su to šupčine, krvoloci i kreteni, i o njima se ne može reći ništa dobro (dok se za partizane, komuniste i socijalizam ipak može uz negativno reći i dosta pozitivnog).

Nažalost, eto, to se nije dogodilo. Grade se novi mitovi i nove jednostranosti, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i BiH.

Dodatak

Diskusije su se vodile o demografskim podacima i izračunavanjima, npr. o broju Srba koji su živjeli 1941. na području na kojem je bila proglašene tzv. NDH. Jedan članak na koji sam već bio zaboravio; napisao sam ga prije deset godina na hrvatskoj wikipediji. Dao sam analizu, na koju su me potakle tadašnje polemike protiv srspki mitomana na srpskoj wikipediji i drugdje na netu. Naravno, objektivna analiza vrijedi i protiv suprutne propagande.

Srbi u NDH: Broj žrtava

Diskusija na srpskoj wikipediji 2006. (moj nick je Fausto)

O Žižeku, Trumpu, hipsteraju, scijentizmu, Hegelu…

Prije nekoliko dana, jedan moj facebook prijatelj je objavio komentar povodom izjave Slavoja Žižeka da bi, da je građanin SAD, glasao za Donalda Trumpa (video). Napisao je: ovaj lik je nalupetao toliko gluposti da sam ostao šokiran. Svaka rečenica mu je kriva, najdiplomatskije moguće rečeno. (…) Ovo od Žižeka je epski bezvezno.«

hipster-girlKad sam rekao da ne mislim tako, priložena je i poveznica na zanimljiv tekst Intellectual Hipsters and Meta-Contrarianism, na sajtu posvećenom “usavršavanju umijeća ljudske racionalnosti”. Ono “intelektualni hipster” bi se valjda trebalo odnositi kako na Žižeka, tako i na mene.

Povodom toga sam napisao neke komentare, koje sad prenosim uz malo promjena i dopuna. Ima tu puno tema o kojima bi se dalje moglo promišljati i diskutirati, ali to je naporno i vremenski vrlo zahtjevno. Pa nekome možda mogu biti zanimljive ove manje-više nabacane bilješke.

Donedavno nisam bio ni čuo riječ “hipster”. 🙂 Rekao bih, u kontekstu mojih promišljanja, da se ovdje bar donekle radi o indiciranju razlike između liberala i ljevičara, scijentista i filosofista, možda i filozofski anglosaksonca i kontinentalca. O tome, da ovi prvi automatski odbacuju način mišljenja, svjetonazor, diskurzivni okvir potonjih, kao glupe, očito krive, bezvezne.

Kad citirani autor, Yvain, piše »hipster is a person who deliberately uses unpopular, obsolete, or obscure styles and preferences (…)«, u tome zaista donekle mogu naći sebe. Samo, ima tu jedna kvaka 22: na stranu “popularnost”, to je relativno i može se prilično brzo promijeniti (uostalom, Žižek spada u popularne – ja naravno ne). ono što netko smatra za “obsolete or obscure” za drugoga uopće ne mora biti takvo.

U nastavku iste deskripcije hipstera, Yvain piše: »(…) in an attempt to be “cooler” than the mainstream.« Tu je, uz opis onoga što netko čini, dodana i hipoteza o motivu, zašto to čini. Nezgodno je kad se nečiji motiv pojavljuje kao dio definicije. Očito imamo problem: kojom metodom ustanoviti što je nečiji motiv? Možda on/a ipak zastupa naprosto ono, što smatra istinitim?

Nemamo za to sigurne kriterije; čak ni kad se radi o nama samima. Motiva ima raznih, svjesnih i nesvjesnih, direktnih i pozadinskih idr.. Vrlo vjerojatno u složenijim ljudskim postupcima (npr. izražavanju misli) uvijek ima višestrukih motiva. Svima popularnost može biti motiv (pa makar da dobijemo par lajkova na fb-u, ako već ne moremo imat pun stadion ushićene publike :-) ), a opet, ne znači da nam je to JEDINI motiv.

Meni se također teško uživjeti u način mišljenja i izražavanja (diskurzivni okvir) koji prakticira Yvain, i koji je uobičajen na mrežnom sjedištu lesswrong.com i drugima, koji se bave promocijom racionalnosti, znanosti, kritičkog mišljenja. Pri čemu međutim smatram da postoje ozbiljna ograničenja u tome kako razumijevaju te pojmove.

To je svjetonazor ukorijenjen u anglosaksonsku misaonu tradiciju (analitička “filozofija”, pragmatizam, slobodnotržištizam) dok sam ja ukorijenjen u (europsku filozofsku) “kontinentalnu” tradiciju (a uže, usprkos interesu za francusku post-modernu, u srednjeeuropsku, njemačku – postoji pak povijesno snažna poveznica sa anglo-saksonskim odvojkom europske mudroslovne misli preko Wittgensteina i “austrijske škole” u ekonomiji – ja sam pak ekonomiji po svojim uvjerenjima i diskurzivnom okviru blizak njemačkoj tradiciji u filozofiji ekonomije, od Listove “nacionalne ekonomije” nasuprot individualnoj/globalnoj, preko “ordoliberalizma” do “eko-socijalne tržišne privrede”).

hipsterius-portlandiaNikako ne mislim reći, da tu misaonu tradiciju smatram bezveznom! Ovaj tekst mi je zanimljiv. Mislim da se opisane strategije “contrarians” i “meta-contrarians” mogu uklopiti u Foucolutovu teoriju diskurzivnih borbi. Naravno, moguće je reći da time ja naprosto prevodim terminologiju u diskurzivni okvir (uže, ideo-logiju, iako ja tu pravim razliku, slijedeći Teun A. van Dijka, vidi http://www.discourses.org – on se, bar kako ja to vidim, za razliku od Foucoulta i Lacana trudi da ne bude “obscure”) koji mi je bliži (iako ga mnogo ljudi, ne bez razloga, može – contrarianski – označiti opskurnim).

A neminovno priziva u svijest i hegelovsku trijadu (teza = naivna pozicija “petogodišnjaka”; antiteza = kontriranje tezi; sinteza = istina na višem nivou). A hegelijanska metoda pak upućuje na dalje nadslojavanje, jer sinteza se pojavljuje kao nova teza, nešto što “petogodišnjaku” (naivnom, ne-reflektiranom “commons sense”) postaje samorazumljivo, kad se jednom nova spoznaja ili način mišljenja proširi i ukorijeni (npr. “svi su ljudi rođeni jednaki”, što je prije nekoliko stoljeća bila tvrdnja očito suprutna “zdravom razumu”).

Evo ovaj primjer, kojeg autor (Yvain) navodi za trijadu “uneducated → contrarian → meta-contrarian” je izrazit za ono što ja shvaćam kao varijaciju hegelovske trijade: »KKK-style racist → politically correct liberal → “but there are scientifically proven genetic differences”« Ovu potonju poziciju zastupa hrvatsko/hongkonški filozof Nenad Sesardić.

Rasama se nisam baš bavio, ali posve je ista struktura trijade u diskusiji o razlikama u spolu/rodu. O tome sam pisao prije tri godine, kad je desnica (koju je tada počela personificirati Željka Markić, ali se bila i direktno uključila Hrvatska biskupska konferencija) krenula u napad na “spolni odgoj”, prenoseći općenitu vojnu (koju su fundamentalistički katolici preuzeli od američkih protestantskih evangelika, iako potonji ne podnose katolike) protiv “rodne ideologije” (a zanimljivo je da im se u tome suprotstavila i jedna hrvatska časna sestra, katolička feministica).

Oni, zapravo, prave neku vrstu intelektualnog “kratkog spoja”, jer se pozivaju na empirijsku činjenicu da postoje (vjerojatno genetski uvjetovane) razlike u građi i obrascima funkcioniranja mozga muškaraca i žena, pa na osnovu toga naprosto skaču natrag na “naivnu” poziciju, da je “Bog stvorio muško i žensko”, napravio ih različitim i odredio im različite dužnosti/uloge/službe, pa se tu nema što dalje “filozofirati” uvodenjem razlikovanja spola (biologija) i roda (sociologija).

Paradoks je da mnoge žene s uvjerenjem u toj kampanji sudjeluju na strani klasičnih patrijarhalnih konzervativaca (one, možda, žele meta-kontrarijanski ipak destruirati patrijarhalizam i tradicionalnu kršćansku mizoginiju teorijom da “različitost službi” ne znači hijerarhiju).

Ja sam pak u tadašnjoj diskusiji, te kasnije u svojim nezavršenim mudroljubnim zapisima (“Uzorna filozofija”, gdje u formi možete uočiti utjecaj Wittgensteina – izrazito nastojim biti ne-obskuran) prihvatio tu tezu “postoje scientifically proven genetic differences,” i suprotstavio joj novu kontru (“ali one nisu bitne”) te pokušaj sintetskog pogleda.

S druge strane, žene pak koje se suprotstavljaju tezi o jednakosti/ravnosti muškaraca i žena (svaki petogodišnjak zna da dečki i curice nisu jednaki!), možda zapravo govore iz pozicije buduće društvene superiornosti žena, koja će u ne tako dalekoj budućnosti postati samorazumljivi fakt zdravog razuma, pa destruiraju budući muški apel na jednakost.

O spomenutim mojim meta-kontrarijanskim promišljanjima o rodu i spolu, zapisi Uzorna filozofija, poglavlja 23.- 25. imaju strukturu trijade:

Teza: 23. Spolni dimorfizam
Antiteza: 24. Rodni dimorfizam
Sinteza: 25. Rodna dualnost, raskol i jedinstvo

O razlikama u strukturi mozga posebno u točki 25.2., te odmah kontra u 25.3., a onda koraci idu dalje, malo u stranu, pa “sinteza” u 25.7. (opet trijada dakle unutar šire trijade): »Ni dualnost ni jedinstvo nisu apsolutni. Važnije od razlika u mozgu je njegova veličina, složenost i prilagodljivost.«

Glede pak Žižeka i njegovog hipsteraja i kontrašenja, neću se izjašnjavati o Clinton i Trumpu, jer nisam se dovoljno time bavio, a i Žižeka, kako rekoh, već godinama ne pratim (ali vidim da je o Trumpu već više puta ove godine govorio).

Mogu pak shvatiti da netko, kojem je načelno skup vrednota koje Clinton zastupa bliži, ipak kaže da je ona još gora od Trumpa, jer sam zapravo i sam jednako rekao u ovoj našoj žabokrečnoj zabiti, da je Milanović još gori od Karamarka odnosno Plenkovića. Pisao sam pred posljednje izbore da prvi put neću na izbore izaći, što mi je nemali broj fb prijatelja, sdp-ovaca i ljevičara, zamjerio. Nije to naprosto želja da se neprincipijelno “kontrira”. Ono, pošteni neprijatelj može biti bolji od nepoštenog prijatelja. 😦

Žižek ima svoj rezon, koji je možda i pogreška, ali nije naprosto glupost: Clinton znači inerciju, pretrajavanje jednog duboko potresenog i problematičnog sustava, a Trumpova pobjeda, iako donosi rizike, donosi i mogućnost da se kreativni potresi dogode u obje glavne američke stranke.

Inače, [ovo je pisano 4. studenoga] mislim da Trump ima vrlo dobre šanse za pobjedu, bez obzira što Clinton još vodi u anketama.

Neki dan u razgovoru s jednim Amerikancem, on reče da je deprimirajuće i da je pokazatelj da nešto nije u redu s političkim sustavavom, što su dvoje kandidata za predsjednika (koji imaju neke izglede) osobe koje većina Amerikanaca zapravo ne podnosi. Konzervativci ne vole Trumpa, a ni demokrati Clinton.

Pa, tko zna, dodajem ovo danas, već znajući da je Trump pobijedio] možda je Žižek u pravu, pa se tu nešto promijeni. Američka demokracija preživjela je brojne izazove i potrese u ovih 240 godina. Koje će pak sve promjene Trump stvarno donijeti, i što će sve to za svijet značiti, naravno bezbrojni će spekulirati i diskutirati slijedećih tjedana. Svijet, svakako, danas ujutro više nije isti. Ovo je vrhunac ofenzive “populista” protiv “elitista”, koji izražava duboko nezadovoljstvo običnih birača u najbogatijim državama nakon velike ekonomske krize 2008.. Izrazita elitistica, Clinton se othrvala ofanzivi slijeva, ali je izgula od protivnika sdesna.

Strah od revolucije, strah od svijeta

Iznenadilo me, kako riječ “revolucija” — po mom sudu danas bezazlena pa čak i izlizana — može izazvati paniku, agresiju, čak možda i (privremenu?) neubrojivost.

djevojcice-za-revolucijuImam u vidu medijsku olujicu prije nekoliko dana, potaknutu fotografijom s jednog malog igrokaza, objavljenoj na fb profilu i na mrežnom sjedištu Libela – portal o rodu, spolu i demokraciji: dvije djevojčice drže transparent s parolom »učimo djevojčice da umjesto kuće spremaju revolucije«. Meni izgleda zabavno; zgodno, ali ne bih tome posvetio više od par sekundi. I u djelatnostima libele, to je bilo periferno.

Ali jedan se odrasli muškarac, nekadašnji BBB-ovac, danas direktor agencije za odnose s javnosti, našao ponukanim da objavi kako je uznemiren: »curice učit da spreme revolucijicu, dvije, malo sjeku glave, šalju ljude u gulage i konclogore, ekspropriraju i nacionaliziraju privatnu imovinu…«

Idesh! Mene u glavi stvorila slika: s jedne strane skupina Bad Bue Boysa s bokserima i palicama, s druge skupina curica s transparentima — i da ova druga grupa izaziva strah prve. 🙂

Odgovorio sam ironično: »Ma daj, smiri živce, ni tak strašno. E sad, da ti dođu ovakve nekakve iz “ružičaste revolucije” s batinama, bogme, imao bi se razloga zabrinut.« Nakon toga me blokirao na fb-u.

Na drugoj slici su indijske žene iz Gulabi Gang, koje su započele “direktnu akciju” tako, što se okupi njih pet-šest, naoružane bambusovim štapovima, pa premlate muškarce koji tuku svoje žene. One su, kaže osnivačica, »banda za pravdu«. (U jednoj epizodi indijske sapunice “Mala nevjesta”, prikazivane i kod nas, veća grupa žena upala je na svadbu gdje su udavali djevojčicu – što je vjerojatno protivno i indijskim zakonima – te su štapovima rastjerale svatove, otele mladu i odvele u “sigurnu kuću”.)

Bivšem BBB-ovcu pridružila se i jedna žena, znanstvenica, također prilično poznata u široj javnosti. Žene iz “Libele” nazvala je »krapljače« i da jedva čeka tu revoluciju, pa da u redakciju “Libele” upadne s AK-47. Ona je međutim dan kasnije izjavila da je pretjerala, da je to bila loša šala i da se ispričava.

gulabi-gandNjen sarkazam prema feministicima, koji se pokazao u prvoj spontanoj reakciji, po mom sudu primjer je (među inim) tzv. “amazonskog paradoksa”, koji glasi: “Amazonke nisu feministice”. (“Amazonka” je žena koja je uspješna u društvu kojim još uvijek dominiraju muškarci; u homersko doba to je značilo biti ratnica, danas su načini drugačiji. Amazonke iz grčkih mitova, a često i uspješne žene kasnije i u moderno doba, često ne pokazuju solidarnost s manje uspješnim ženama: “ja sam uspjela svojim sposobnostima, a vi ste smiješne kad se žalite da to ne možete”.)

Bivši BBB-ovac i današnji PR-ovac ostao je pri svojoj retorici, postavivši se u ulogu žrtve i najavljujući dalju bitku, u javnosti i na sudu. Ponaša je kao da je stvarno ugrožen, kao da mu stvarno prijete »isfrustrirane femiNAZI glupačetine«.

Riječ “revolucija” koristi se zaista u puno različitih smislova; isto kao i “reforma”. Među njima nema oštre razlike, jer revolucionarne promjene mogu se postići i malenim koracima, bez imalo nasilja. Proguglajte npr. “culinary revolution”, pogledajte zanimljiv sajt fashionrevolution.org.

Danas rijetko tko sanja o “revoluciji” koja jednim udarcem mijenja svijet. O tome sam pisao prilikom prvog studentskog zaposjedanja fakulteta, prije sedam i pol godina: »Ne – neće biti “juriša na zimski dvorac”; ovo je nešto drugo, dublje. Da – to je “festival”, između ostalog, jedan “performance”. Revolucionarni zanos, baziran na formulama velikih teorija, uz koji su marširale precizne formacije revolucionarnih brigada, postaje per-formativna mreža, u kojoj svatko može sudjelovati i svoj dio saga tkati. (Što je, također, bio bitni sadržaj 1968. – tadašnja revolucija nije pobijedila, pa ipak je svijet revolucionarno promijenila.)«

Tijekom posljednjih nekoliko generacija dogodila se revolucionarna promjena u odnosu među spolovima, a da sufražetkinje i feministice nikog nisu izrešetale kalašnjikovima, poslale na giljotinu ili u gulag.

Na sajtu “Libela” više se puta spominje riječ “revolucija” u raznim smislovima. Ovdje je recimo u naslovu “tiha revolucija” i hvale liberalni ideal – britansku vladavinu prava.

Ali znate, kako god smiješno zvučalo, treba, mislim, takve fenomene i ozbiljno shvatiti. Mislim da nije slučajno, nego je izraz društvenog sindroma, da je riječ “revolucija”, u benignom okružju, jednog miuškarca i jednu ženu asocirala na jakobinski ili boljševistički teror. To je strepnja i tjeskoba, usađena negdje u dobine onoga što nazivamo “duša”, što u trenutku nekog vanjskog šoka (što može biti jedna slikica) izbija na površinu u spontanoj reakciji.

Mislim da je to ozbiljan problem, jer se svijet dramatično mijenja i u tijeku je nekoliko revolucija (npr. četvrta industrijska revolucija). Revolucija traži korijenitu promjenu, promjenu temelja. A to ugrožava naše shvaćanje samoga sebe – naš identitet. Moramo u svoj identitet biti sigurni, da bismo ga mogli mijenjati.

To je paradoks epohe, koja ide iz revolucije u revoluciju. Još uvijek smo, 150 godina nakon Marxovog “Kapitala”, u epohi kapitalističkih revolucija, a ne komunističkih. Prilagodi se, ili umri. Postani netko drugi, da bi ostao isti. Treba se suočiti sa svojim strahovima, dapače sa svojom tjeskobom, sa užasom negacije, da bi se kroz njih prošlo na suprotnu stranu, sačuvalo svoj identitet promijenivši ga, i prosperiralo u svijetu gdje stalna samo mjena jest.