Svetost Domovinskog rata i neuspješno obredno istjerivanje Kletog

Stalno se spominje Domovinski rat kao “svetinja”. Mnogi ljudi to tako doživljavaju, iako, ako ih pitate, vjerojatno će reći da su protiv rata kao takvog. (Google za “Domovinski rat svetinja” daje 26.800 rezultata.)

Simboli Domovinskog rata (izložba 2013)Ali ipak, ne slavi se naprosto uspješan otpor ili pobjeda, nego sam rat kao takav; kao događaj, koji se uzdiže u mitologiju. Kao mitski događaj u prošlosti, “na početku vremena”, događaj koji nas je stvorio. To je osnova svake kolektivne mitologije (plemenske, narodne, nacionalne, religijske, političke…).

Ovih dana čitam, ponovo i sada vrlo pažljivo, knjigu francuskog filozofa Renéa Girarda “Nasilje i sveto”. Ranije se nisam mogao u taj misaoni svijet uživjeti; sad možda imam više znanja da ga shvatim. Mislim da tu ima važnih teza koje su primjenljive u analizi naše situacije. Mada mi još fale precizne formulacije nekih međustupnjeva. Nabacujem par teza, nadovezujući se na Girarda, ali ima tu i drugih utjecaja i mojih osobnih uvida u nasilje i sveto (i u suprotnost – kleto).

Rat kao temelj države?

“Domovinski rat je temelj Republike Hrvatske”. Ako to razmatrate sa stajališta fakata, ne zvuči logično. Da ne idemo dalje u prošlost, temelj današnje samostalne RH jest odluka Sabora od 25. lipnja 1991.. Nakon toga je trebalo ratovati da se ta odluka realizira – ali taj rat (na razini faktičnoga) nije temelj. Da su JNA i Srbija mirno prihvatili tu odluku, Republika Hrvatska bi bila neutemeljena?

Kad se u beskonačnost apelira na “obranu Istine o Domovinskom ratu”, onda pojam istine dolazi s velikim “I”. Obraniti treba mitsku Istinu, a ne puno pojedinačnih činjeničnih istina. Mitska Istina je jedna jedina, ona je temelj Identiteta, jednaka je sama sebi i ne podnosi nikakve diferencijacije. Otuda npr. teza, da se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin. Ona ne stoji u dimenziji pravnog fakticiteta (prema međunarodnom pravu, ali i prema pravu same RH), ali stoji u mitskoj dimenziji i mitotvoračkom diskursu.

Kako se to biva “za Domovinski rat”?

U okviru toga diskursa, neki dan je aktualna predsjednica Republike Hrvatske izjavila: »Strašno je da se danas pokušava proizvesti podjela na antifašiste i one koji su za Domovinski rat. To je potpuno umjetna podjela.«

Deklaracija o Domovinskom ratuIma puno zanimljivih formulacija u dve rečenice, koje uključuju Simbole. Npr. pojam “umjetnog”. Pa upotreba neodređenog “se”, čime se izbjegava nezgodno pitanje o tome tko to pokušava (je li samo jedan?). Pa onda također: da li se samo pokušava, ili i uspijeva? Pa ono “danas”: to pokušavanje je počelo… kada? Prije par dana?

Jedna se pak moja fb prijateljica upitala: »kak se tocno biva za Domovinski rat? To je ono kad prizeljkujes da domovina bude u ratu? Ili da krene u rat?«

Predsjednica je u opoziciju (za koju tvrdi da je “umjetna”) stavila s jedne strane “antifašiste”, tj. jednu od strana u Drugom svjetskom ratu, a s druge – “Domovinski rat”. Logično konzekventno bilo bi reći “Drugi svjetski rat i Domovinski rat”, ili pak “antifašisti (ili, da budemo precizni za naš slučaj: partizani) i branitelji”. Ali riječ je o mitosu, ne o logosu.

Ne biva se za rat kao određeno faktičko zbivanje, nego za Domovinski Rat kao Istinu. Time se, po tom mitskom utemeljenju zajednice, biva u Istini. (A ta Istina, ne podnoseći diferencijacije, isključuje komunizam. Zato se u diskursu, kojem pripada i ova predsjedničina naracija, neminovno preskače preko povijesnoga fakta, da je antifašističku borbu u Hrvatskoj gotovo stopostotno vodila Komunistička partija. Tu se, pokušavajući rastočiti konkurentski mitotvorački diskurs, poziva na fakticitet, da nisu svi borci i borkinje NOVJ bili komunisti. Nisu, naravno, ali vrlo mnogi su tijekom rata ili nepsoredno nakon njega postali članovi i članice KPH i KPJ, i prihvatili to kao priznanje i dostignuće. Tu se presjecaju narativne linije, oko čega se u beskonačnost ponovo spotičemo. Podjela je možda umjetna, ali je stvarna.)

Jednodušno nasilje obrednog žrtvovanja

Svaka zajednica, kaže Girard, mora imati žrtvene obrede, u kojima svi jednodušno iskaljuju nasilnost na nekom “griješnom jarcu” i tako “isprazne” potrebu za nasiljem, koja inače može razoriti zajednicu. To je katarzični događaj, koji se mora periodički ponavljati, kao što se na parnom kotlu povremeno otvara ispušni ventil za snižavanje tlaka. Ako katarza ne uspije , nasilnost ostaje prisutna, stalno prijeteći eskalacijom pa i eksplozijom. Može se onda pokušavati stalnim ponavljanjem obreda, koji ugušuju svakodnevlje.

Ne mora biti stvarno nasilje, nego simbolsko; sjećanje i obnova sjećanja na neki utemeljujući nasilni čin, kojim je iz zajednice istjeran grijeh. Ne “simbolično” nego “simbolsko”: odnosi se na Simbole, koji nas fundamentalno određuju – npr. amblemi kao križ, zvijezda, šahovnica, trobojka isl.. Sjećanje na nasilje iz prošlosti, npr. juriš na Bastilju (faktički minoran događaj, ali simbolski moćan). “Nije dostatno reći da živimo u svijetu simbola – svijet simbola živi u nama”.

Kad nema takvog koncenzusnog obreda, zajednica zapada u žrtvenu krizu. Traga (se) za svojim Simbolima i negiraju konkurentski. To je borba za diskurzivnu hegemoniju. U Hrvatskoj, ona je u tijeku posljednjih četvrt stoljeća, i nema naznaka da smo se približili razriješenju.

Uz “Domovinski rat” vezani su brojni simboli, ali i sama ta sintagma je simbol. Ima međutim problema u percepciji i razumijevanju, npr,, kako je rekao Josip Faričić, prorektor Sveučilišta u Zadru, kad ga »neprikladno korištenje izvan konteksta (…) semantički izobličuje«. Taj kon-tekst pak stvara se uvelike zahvaljujući, kako je rekao na istom skupu Željko Heimer, predsjednik Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva, »svojevrsnom zakonu asocijacije, pri čemu se simboli povezuju s emocionalno jakim događajima, koje članovi društva povezuju s ponosom, radosti i ushitom, ali i drugim snažnim emocijama kao što su patnja, bol i sućut«. Taj kontekst se zato bne može naprosto logički rasčlanjivati – on je mitološki i vezan za obrede.

Borba za mitski Jasenovac

“Jasenovac” se javlja u prostoru mita kao višestruki Simbol, oko kojeg se vodi borba za diskurzivnu hegemoniju.

Mene je npr. stalno zbunjivalo da srpski bojovnici, s kojima sam godinama vojevao po Svemrežju, 99% govore samo o logoru Jasenovac, iako je zapravo izvan njega pobijeno znatno više Srba u doba tzv. NDH. Jasenovac je Simbol, a to je važnije od stvarno pobijenih.

A s druge strane, opsesija tezom da je logor radio sve do 1951.. Ne osniva se ni na čemu, kad se radi o fakticitetu (pogrešno se tumače neka svjedočenja da su ratni zarobljenici radili na raščišćavanju ruševina). Nova vlast je 1945. poubijala sto tisuća ili više zarobljenika i političkiih protivnika (računajući sve u Jugoslaviji), ali ne u Jasenovcu.

To je borba za vlast nad Simbolom: i opet, stvarne žrtve same po sebi zapravo nisu važne.

Mit i obred, sveto i kleto

Uspješna zajednica održava povremene simbolske obrede u kojima manifestira svoju povezanost sa Svetim. A među najvažnije takve obrede spada ponavljanje simbolskog nasilja, kojim se jednodušno istjeruje griješni jarac iz zajednice i tako obnavlja zajednička “jedna duša”.

Vidi o tome Uzorna filozofija, poglavlje 12. »Obred fiksira realnost mita u stvarnosti. Ovdje i sada, svijet postaje svet. (…) Smisao obreda je u njemu samome: povezivanje sa svetim, suzbijanje kletog. (…) Mit bez obreda sveo bi se na bajku: neučinkovit kao libreto bez glazbe. (…) Mit i obred oduševljavaju i oduševljuju: duša se širi na grupu, zajednicu, svijet. Prazne napetost, suzbijaju nemir i tjeskobu. (…) Zanos za vrijeme obreda postaje trajni stav, koji upravlja životima ljudi.«

Zajednica je u problemima, kad iz bilo kojeg razloga ne može ostvariti jednodušje u dimenziji mitsko-obredne sinteze. (Ovdje međutim i Girard i ja u UF govorimo tek o “prirodnoj religiji”. Girard, kao katolički vjernik, pridaje bitan značaj obratu, kojeg donosi Kristova žrtva na križu – proklamacija da je žrtva zapravo nevina – na mjesto “griješnog jarca” dolazi “jaganjac Božji”. Iako sam ateist, mislim da je taj uvid bitan za zarumijevanje specifičnosti kršćanske religije. Očito međutim, nakon 2000 godina, ideja još ne funkcionira, te kršćanske zajednice ovise i danas o obredima jednodušnog nasilja. U hrvatskom slučaju, možemo uočiti snažno paganstvo u nastupima visokog katoličkog klera: u svojim najvažnijim – simbolskim – govorima, puno više spominju naciju nego Krista. Kod Srba je slično.)

Borba oko ćirilice kao simbola u Vukovaru

Šator iz Savske u VukovaruPrimjer borbe oko Simbola u Vukovaru. Već godinama, puno strasti i činovi nasilja oko par tabli s natpisom (i) na ćirilici.

Ono što privlači pažnju: sve ove godine nema iole značajnih vijesti da je došlo do fizičkog nasilja između tamošnjih Srba i Hrvata. Ništa slično npr. Sjevernoj Irskoj.

To je čudna situacija. Prošlo je skoro 20 godina od ponovne integracije tog područja u RH, cijela jedna nova generacija je odrasla, ljudi žive, Srbi i Hrvati… pa, jedni kraj drugih, i kako izgleda, nema su-života ali su u svakodnenvoj praksi izgleda dovoljno tolerantni, podnose se.

Čirilica je simbol srpstva, koje u mitskoj dimenziji ugrožava hrvatstvo. To se doživljava kao ugroza, a ne Srbi kao obični tjelesni ljudi. Za mitsku je dimenziju posve nevažan povijesni fakt, da je ćirilica također i hrvatsko pismo.

U mentalnoj ekonomiji borbe oko Simbola, čini mi se da je jedan važan čimbenik i to, da su za ljude u istočnoj Slavoniji te ploče simbol otuđene vlasti Zagreba, a ne samo Srba odnosno srpstva.

Tako gledano, možemo čak pomisliti da je, i razini faktičnoga, dobro da se iskaljuju na par tabli. Table, među inim, ne uzvraćaju, pa ne prijeti opasnost eskalacije.

Pa bi ih možda trebalo i dalje postavljati i ne živcirati se kad ju razbiju, makak i jednom tjedno – sitan trošak za održanje mira. Kao u nekim japanskim poduzećima, gdje postoji prostorija u kojoj možete povremeno bezpol palicom premlatiti lutku s likom vašeg šefa.

Rascjepljena nacija

Kao kolektiv, kao nacija (kolektiv koji nije “pri-rođen”, postoji u mislima, u ideji – “imagined community”) Hrvati su neuspješni. Nacija je rascjepljena, ne uspijeva integrirati razne elemente svojeg doživljaja svijeta i sebe samih.

Nismo jedini; rascjep uistinu uvijek bar latentno postoji u svakoj naciji. Kaos uvijek prijeti redu. Ipak, uspješnije nacije uspijevaju i s time opstojati i napredovati. (Ali tu dolazim do točke, spomenute gore, gdje mi počinju nedostajati pojmovi kojim bih artikulirao intuitivni uvid.)

Hrvatska pati od sistemskih blokada i mentalne paralize. Puki pozivi na “nacionalno jedinstvo” očito nisu dovoljni. A pozivi na jedinstvo uvijek uključuju poziv na stalnu budnost i borbu protiv onih koji jedinstvo ugrožavaju; to je “kvaka 22”, preokretanje u suprotnost.

Kad nema djelotvornih obreda jednodušnog simbolskog nasilja, apelira se da istjerivanje žrtvenih jaraca bude permanentna aktivnost. Isto kao u komunistističkoj Hrvatskoj, sa stalnim kampanjama protiv tehnomenadžera, nacionalista, anarholiberala, dekadentnih utjecaja sa Zapada idr.. Nacija je ostala rascjepljena, kao što je i bila, iako je izašla iz jugoslavenske zajednice. (Možda imamo – ovdje aludiram na Lacana – probleme s “Imenom Oca”, praznim mjestom koje treba popuniti, zato jer Otac nije bio na vrijeme umro.)

Bilješka o prelazu s mudrosti na mudroljublje

U staro doba postojali su mudraci.

To si bili ljudi, koje su drugi doživljavali kao znalce: one koji znaju kakav svijet jest, koja je uloga čovjeka u njemu, kako treba misliti, što treba činiti, čemu se može i treba težiti…

Pitagorin teoremPrelaskom sa mitopoetskog na logičko razmišljanje u staroj Heladi, pojavljuje se uvid da je zapravo nemoguće čovjeku da stvarno bude mudar, da stvarno sigurno zna odgovore.

Tome se može samo težiti, može se nastojati, napredovati k cilju dubljeg razumijevanja svijeta, društva i sebe samoga. Zato filo-sofia: ljubav, odnosno težnja, nastojanje prema mudrosti.

Filozof uvijek promišlja sve oko sebe, ništa ne priznaje “zdravo za gotovo”. Svaki “mudri” odgovor može se dovesti u pitanje. Tako filozofija postaje čak antipod mudrosti. Ali ti antipodi su ipak povezani: Sokrat kaže “znam samo da ništa ne znam”, a bog Apolon ga, kroz usta proročice, ipak proglašava najmudrijim.

Teško je stalno biti kritičan i baš sve dovoditi u pitanje. Filo-sof u pravom smislu riječi može se biti samo kraće vrijeme. Inače se samo “slijedi neku filozofiju” (pa makar i svoju vlastitu).

To pak, da može čitav svijet i samoga sebe dovesti u pitanje, definira čovjeka kao “sapiensa”.

Dovesti sve u pšitanje, znači također dovesti u pitanje i samo to pitanje.

SVAKO pitanje je filozofsko, ako je praćeno virtualnom sjenom zapitanosti o samom tom pitanju: “A što to zapravo znači?”. (Uzorna filozofija 1.2.)

Znalac (kazivač, teolog, znanstvenik) ide od pitanja k odgovoru. Filozof od odgovora k pitanju. (Odgovor se daje. Pitanje se postavlja.) (“Uzorna filozofija, 2.7.)

Može li se Lazar sažaliti na bogataša?

Autor teksta, kojeg ovdje prenosim, je Lucius Horvat. On se predstavlja kao utjelovljenje (jedno od utjelovljenja, avatar) Lucifera/Sotone, koji je mlađi brat/sestra Isusov – na njega misli, kad govori o “svom braci”.

Bogataš-i-siromašni-Lazar

U Oca je, naravno, sva ljubav i milosrđe; pa za ljude ne ostaje ništa (tj. ostajem samo Ja). Ima jedna dražesna priča u Evanđelju po Luki (koji je, usput budi rečeno, bio peder), o sirotom Lazaru i sebičnom bogatašu.

Evo, za sve one koji Bibliju baš i nisu čitali (a to je naravno velika većina), priče koja se nalazi u Evanđelju po Luki, poglavlje 16, reci 19 do 31.

(19) Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. (20) A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima (21) i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. (22) Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. (23) Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara (24) pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ (25) Reče na to Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. (26) K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema. (…)

Kako dražesna pričica, zar ne? Potiče iz onih apokaliptičkih židovskih tradicija koje su vjerovale u stvarnost pakla u kojem nepravedni trpe vječne muke, što pak židovski učenjaci, rabini, nisu prihvatili, pa većina Židova ni danas u pakao ne vjeruje. Oni, naime misle, da će oni koji ne zasluže vječni život u raju jednostavno prestati postojati, kao što je to bilo u egipatskoj religiji, u suđenju pred Ozirisom. Puj, puj, puj, antikristi jedni! Svi će u Paklu završiti, koji u Pakao ne vjeruju!

A zamislite, recimo, ovaj slučaj: imate dvojicu mladih uličnih razbojnika, članova sukobljenih uličnih bandi. Iako tek na početku zreloga života, obojica žive u svim mogućim grijesima: nasilje, pljačke, droge, bogohuljenja, razvrat, laži.

I onda jedan od njih ubije drugoga, u obračunu bandi ili zbog neke sitne svađe oko cure ili par kuna, svejedno. I onaj ubijeni, umro u grijehu, odlazi naravno u pakao. A onaj koji je ostao živ, živi možda još par dana ili još 50 godina; i on se jednog dana preobrati, i prihvati Isusa u srce, ispovijedi i pokaje za grijehe svoje, primi oprost i počne živjeti kao pravednik (50 godina ili pola sata, svejedno).

I gle, umre i on, i u Raj dospije zaslugama svojim. I ugleda ga u krilu Abrahamovu onaj koji je bio njegova žrtva, koji se u paklu prži, i zavapi: »O oče Abrahame, pošalji ubojicu mojeg da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu!« Ali Abraham mu kaže: ništa od toga, takva je Božja pravda. (Za razliku od zemlje, gdje je to još moguće, pa je Abimalek, kralj Gerare, imao priliku moljakati istog tog Abrahama, svodnika, da posreduje kod Jahve, da mu oprošten bude grijeh, koji uopće nije učinio. Još jedna poučna pričica!)

Da li će onaj, koji u krilu Abrahamovu sjedi, jer je eto poživio dovoljno dugo da se pokaje i zasluži spasenje, možda čuti vapaje onoga, kojeg je bio ubio?

Neće li možda osjetiti kajanje i sažaljenje, koje Bog smrtnicima naređuje? Pa recimo predložiti čak da se zamijene na neko vrijeme, kako u brojnim starim legendama imamo, da netko boravi neko vrijeme u podzemnom svijetu, a neko vrijeme na zemlji, zbog ljubavi (Perzefona, Adonis, Atis, Tamuz i dr.)?

Nema toga više, odgovara Abraham, koji je milost Božju zaslužio slijepom pokornošću i bio spreman zaklati svoga sina: »između nas i vas zjapi provalija golema«.

Moja prijateljica Sveta Majka Rimska Crkva, odnosno njezin čelnik, koji sebe smatra namjesnikom moga brace, u Katekizmu kaže »našom apostolskom vlašću definiramo« da oni koji su spašeni, borave u nebu, u raju, i uživaju savršeni život i najveću i konačnu sreću, u zajedništvu života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima. (članci 1023 i 1024).

A pakao pak zaslužuju grešnici koji se nisu pokajali; nije njih Bog kaznio, nego su se sami isključili iz zajedništva s Bogom. Ta odijeljenost, uči Katekizam, to je pakao, i glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga (čl. 1035), ali ne zavaravajte se (jer današnji se čovjek usamljenosti manje plaši nego srednjovjekovni), nije to sve (neće vas mučiti samo dosada i senzitivna deprivacija, kako su to otprilike zamišljali stari Grci): postoji gehena, vatra koja se ne gasi, koja zadaje vječne paklene muke prokletnicima. Isus je, tako kažu, sišao u subotu nad pakao i oslobodio iz njega pravednike; ali nije pakao razorio, nego On, moj Braco, nakon što je obeskrijepio onoga koji ima moć smrti, tj. đavola, sada drži ključeve smrti i podzemlja (čl. 635 rečenog Katekizma). Moj brat, dakle, sada je taj, koji ljude u pakao šalje, zauvijek, zauvijek.

I sad samo onome kojega je Sotona nadahnuo, kao što to bijaše Mark Twain, zar ne, na pamet može pasti grešna misao, da nešto nije u redu s Bogom koji govori o pravdi i milosrđu i opraštanju, a izmislio je Pakao, i na njega veliku većinu ljudi osudio? Jer, kaže Sveta Majka, malo tko od kršćana koji su od nje otpali (monofiziti, pravoslavci, protestanti) moći će se spasiti, a svi će hindusi i budisti i muslimani i neopagani itd. u paklu naravno završiti, dakle ja u startu dobivam pet šestina čovječanstva, a koliko će se od katolika stvarno spasiti, teško je pitanje (ali je odgovor lak).

Aurelije Augustin, svetac i crkveni naučitelj, odlučno je zastupao da je vječna kazna ne samo duhovna, nego nedvosmisleno i fizička: grešnici će imati čudesno, natprirodno tijelo, sposobno da pati kao i ovo naše, ali i sposobno da se obnavlja neprekidno, da ne propada, da zauvijek bude stan duše u njemu zatočenoj. Divnog li čudesa onog, koji vam je na ovom svijetu dao tijela tako krhka, da ni mučenje ne može unedogled trajati jer tijelo prestane osjećati! I tako će mučenje, kakvo na ovom svijetu može trajati tek neko vrijeme, trajati zauvijek, zauvijek.

Kakvo je to divljenja vrijedno čudo, koje Bog u beskonačnom milosrđu svojem čini!

Zamislite to stanje blaženstva, u kojem pravednici uživaju, gledajući Boga, u krilu Abrahamovu (hm, to sa krilom malo sumnjivo zvuči, ali ajde, recimo da je to samo metafora, ne bi čak ni najzadrtiji fundamentalisti, vjerojatno, inzistirali da to treba doslovno shvatiti!). Sjedi tako Lazar već dvije tisuća godina u krilu Abrahamovu i gleda lice Božje i uživa, i tako će bititisućama, milijunima, milijardama godina, zauvijek, zauvijek.

Da li će mu u tom vječnom blaženstvu ponekad pasti na um slika onog nekadašnjeg bogataša, koji u paklu sve vrijeme gori? Da li će mu možda malkice teško biti, kada pomisli kako se ovaj muči, pa makar te muke bile i zaslužena i pravedna kazna?

Jer, najzad, nisu li u Raju oni, koji su ozbiljno shvatili i slijedili učenje moga Brace da treba ljubiti svoje neprijatelje, i moliti se za njih, i dobro činiti onome tko te progoni? Pa ako su tako na zemlji činili, neće li, ponekad, i u vječnosti na to pomisliti?

A ako u opijenosti vlastitim užitkom svo sažaljenje iz njih nestane, po čemu je onda, dvije tisuće ili dvije milijarde godina kasnije, Lazar bolji od bogataša?

I pogledajte tolike fanatike monoteističke na ovome svijetu, koji su uvjereni da su već od Boga za raj izabrani i da onda imaju pravo i sami s mučenjem grešnika na ovome svijetu započeti!

Da li možete zamisliti sirotog Lazara koji pati od gladi i čireva, i gleda bogataša kako se gosti, i moli se Bogu: “Bože, ne želim jednom biti odgovoran za njegovu vječnu muku. Nego, pošalji moju dušu u pakao, a spasi dušu ovoga jadnika koji ništa ne sluti.” Barem, recimo, na pola vremena, motiv koji postoji u raznim starim religijama. Koje bi to tek žrtvovanje bilo!

Tako je nekako i Veliki Inkvizitor, kojeg je Dostojevski u Braći Karamazovima prikazao, koji je Isusa odbacio, razmišljao. Žrtvovao je svoju dušu, da malo umanji patnje drugih.

U raju je lijepo; ali u paklu je ekipa!

Kako bi pravednik mogao uživati u raju, ako zna da se toliki muče u paklu?

Svojedobno sam zapisao (u jednu bilježnicu, prije Svemrežja i dok su osobna računala bila raritet) jedan pasus o tome, da ideju života u raju, kako nam ga nudi kršćanska religija, ne smatram zadovoljavajućom.

One wrong step---Razlozi su povezani s etičkim temeljima, koji su upravo u srži te religije (te, vjerojatno, etičke poruke njenog navodnog osnivača, Ješue ben Josefa [1]).

Iz toga što kažem o (kršćanskom) teizmu, možete naslutiti i neke moje stavove o ateizmu, pa i da je moja verzija ateizma drugačija od recimo scijentističke. (Ima verzija ateizma jednako mnogo kao i teizma.)

Taj, davno zapisani pasus, glasi:

»Ako pak pakao stvarno postoji, ideja raja je vrhunac licemjerja, koje mi izaziva gnušanje. Nikako se bih sebi mogao zamisliti da osobno uživam u raju, dok znam da toliki pate. Ne osjećam ni trunčicu dileme: biram pakao, zbog dosljednog razumijevanja osnovne poruke Radosne vijesti: opraštajte svojim neprijateljima, ne čini drugom ono što ne želiš da drugi tebi čini, ljubite sve ljude kao same sebe. Bog(inja) osobno ne može sebe iz te etičke zapovijedi izuzeti.«

Također, možete pomisliti da je ovo patetično zgražanje nad ljudskim mukama u suprotnosti s mojim deklariranim čovjekomrštvom (univerzalistički mizantropizam). [2] Ipak, nije. Ljude prezirem (zapravo ih ne mrzim), ali im ne želim zlo i muke. Prezirem ih, među inim, jer prihvaćaju takve zamisli kao što je Pakao.

(Ali treba imati na umu da je to specifično kršćanska ideja. Nema je u judaizmu, a npr. u egipatskoj religiji, koja je na Židove utjecala, postoji raj, ali ne i pakao – nevrijedne duše, koje nisu živjele u skladu s Ma’at, naprosto prestaju postojati. U grčkoj predodžbi, u Haadu postoji vječna dosada i besmisao, ali ne i aktivno mučenje.)

Aktualni Katehizam Rimokatoličke crkve navodi, da je pakao prije svega stanje duha, ali i da su paklene muke stvarne. Pakao je »stanje konačnog samo-isključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima« (članak 1033).

OK, meni to izgleda sasvim u redu. Možda neću “gledati Boga kakav jest”, ali ću imati puno vremena, da gledam sebe kakav jesam, a valjda i druge ljude i puno drugih zanimljivih stvari. [3]

_____________

BILJEŠKE

[1] Vidi moj tekst Bilješka o etici: Hilel i Ješua, na ovom blogu, 6. siječnja 2014..

[2] Vidi: Ka teoriji univerzalističkog mizantropizma, forum.hr, 15. lipnja 2012.. Bilo je i nekih zanimljivih priloga u raspravi.

[3] O tome postoji jedan zanimljiv tekst Lucijusa Horvata, “Može li se Lazar sažaliti na bogataša?”, kojeg ću prenijeti sutra.

Nešto o mitskim motivima od prvih civilizacija do X-mena (osobito žene retnice)

Pisao sam ovo prošle godine , podsjeća me fb, sad sam dotjerao i dopunio. Malo ležernih tema, a ipak ozbilnih, možda vam bude zanimljivo!

Fascinira me trajnost “arhetipskih” likova i motiva u mitovima, legendama, bajkama i fantazijama od prvih civilizacija (Egipat i Mezopotamija) do suvremenog fantasyja i SF-a.

Artemis (Deviant Art)U tri novije SF trilogije, koje su napisale žene a u glavnoj su ulozi adoloscentice (romani za “young adults”), po kojima su ubrzo snimljeni i filmovi, povezanost je očita (za razliku npr. od priča o superherojima u svijetu Marvela i DC Comics, gdje se manje očita). Naravno, ti su motivi vješto iskombinirani s mitovima, tjeskobama i nadama modernoga doba, što im daje popularnost (a treba spomenuti i visoku spisateljsku zanatsku vještinu, što je bila boljka čak i najboljih pisaca klasičnoga doba SF-a poput Clarkea i Asimova; vrlo vidljiva kod potonjeg u kasnijim djelima, kad se vratio pisanju beletristike nakon duge pauze).

Junakinja “Igara gladi” je utjelovljena Dijana/Artemida (boginja lova, koristi luk i strijele, djevica; uspješnija kao ubojica nego kao ratnica) kao što je to bila i Antija iz helenističkih “Efeških priča” (što je bio ljubavni roman za žensku publiku). Junakinja “Delirija” postaje sljedbenica Afrodite u svijetu u kojem je ljubav zabranjena. “Različita” (Divergent – zapravo, jače značenje od puko “different”) neočekivano, umjesto spokojnog života u službi Hestije, bira sljedbeništvo Aresa, na način kako je Ahil izabrao kao mladić (i to upravo Aresa, koji je bog ratne žestine i zanosa i zaštitnik Amazonki, dok je Atena boginja mudroga ratovanja i zato uspješnija – i taj problem aresovske ograničenosti je okosnica prve knjige trilogije).

Tu je i popularnost likova žena-štemerica, koju su u posljednjih 30-ak godina donijeli filmovi i video igre (A pripremili stripovi, u doba kad je još bilo teško naći glumice koje mogu snimiti uvjerljive borilačke scene; u filmu “Modesty Blaise” iz 1966. su smiješne, a npr. u “They Call Her Cleopatra Wong” iz 1978. neuvjerljive).

To je naravno također star motiv: svi znaju za Amazonke iz Grčkog mita. U verziji jedne opsežne priče (romana) iz “1001 noći” one su, naprotiv, Grkinje. Zanimljivo je da su u starim religijama božanstva rata često žene. U Gundulićevom “Osmanu” čak su dvije ratnice.

Te priče uglavnom vole dečki. Arhetipski motiv prema Jungovom pojmu da svaka žena ima svoju mušku stranu, a svaki muškarac – žensku (Animus i Anima). Beta muškarci (a to je većina) vole priče u kojima ratnice pobjeđuje muške alfe, jer u njima vide sebe. (Povezano naravno i s kompliciranom dijalektikom prirode i kulture, spola i roda. Vidi poglavlja 23-25. u mojoj “Uzornoj filozofiji”. 23.7.: “Uspješno muško mora imati u sebi nešto ženskosti. Uspješno žensko mora imati nešto muškosti.” )

Sjećam se da sam davno na nekom forumu vidio diskusije obožavatelja Xene, Princeze Ratnice. Gotovo sve su bili muški. Jedna cura je pak pitala da ju zanima, da prostite, koju vrst tampona koriste Xena i Gabriela. :nut: (Tipična ženska praktičnost koja nema u takvim fantazijama za dečke: njih dvije stalno veselo lutaju pustopoljinama i ne govori se o takvim sitnicama kao što je higijena.)

Meni se npr. sviđala Buffy The Vampire Slayer. Neki koji me poznaju, mojih godina ili nešto mlađi, čudili su se da kako me nešto tako djetinjasto privlači. To su priče za “young adults”: ljudi u dvadesetima koji su donekle zaostali u emotivnom razvoju pa su emotivno još u adoloscenciji. Tipičan primjer su likovi iz serije “Veliki prasak”: vrhunski intelektualno, emotivno nezreli, što rezultira time da su van svoje struke balavci – a pravila žanra im ne daju da sazru, unatoč određenim koracima u tom smjeru). A ima nas naravno koji smo tome skloni i u svojim četrdesetima i pedesetima.🙄

Naravno, Modesty Blaise bi razbila sve te amaterke.😎

Moj tekst iz travnja 2014.: Igre gladi, Delirij, Divergent…

Billješke “Uzorna filozofija” na blogu “Mudroljublje”

Pogled u vrijeme, kratko nakon nastanka svemira

Malo čiste, totalno ne-praktične znanosti (koja se pak približava nastanku Svemira, dakle – hm – metafizici… ) Jednom davno, u jednoj dalekoj galaksiji…

[Filo-sofia, odnosno “ljubav prema mudrosti”, jest, svakako, i ljubav prema istini (pa onda i nešto više, vjerojatno). Plod je povijesnoga nesporazuma, da neki misle da se ljubitelji mudrosti u svojoj potrazi za istinom smiju služiti samo riječima kao metodom oblikovanja misli i spoznaje, jer da promatranje, eksperimenti i matematika pripadaju Znanosti (s velikim “Z”), koja odbija baviti se “mudrovanjem”, a riječi pripadaju pukoj “literaturi”. (A slike, glazba, ples…, opet, navodno su van legitnimnog područja mudroljublja, jel je to, je li, umjetnost). Takvo ograničenje je naprosto glupo. Služimo se i uvažavamo svim metodama spoznaje.

Hubble breaks cosmic distance record

Galaksija 400 milijuna godina

Promatraju galaksiju koja je (po crvenom pomaku) postojala samo 400 milijuna godina nakon nastanka Kozmosa, te oko 200 do 300 milijuna godina nakon nastanka prvih zvijezda.

Puno je manja od našeg današnjeg “Mliječnog puta” (koji je tipična galaksija za ovo vrijeme, oko 15 milijardi godina kasnije), ali to je ipak masa milijardu zvijezda (koje su vrlo sjajne, plave svjetlosti) a nove se rađaju iz kozmičke prašine.

Ovo otkriće je iznenađujuće, jer se nije očekivalo da je tako sjajna galaksija mogla postojati tako rano. Možda promatramo prvu generaciju zvijezda, koja se stvara oko crnih rupa. [Naša zvijezda, ako se dobro sjećam davno čitane literature, pripada u treću generaciju. Zvijezde gore, troše materiju, stvaraju teže elemente, pa eksplodiraju i odbacuju veći dio materije, od kojih se ponovo stvaraju zvijezde. Na zvijezdama nove generacije, a onda i na planetama, ima više težih elemenata, i to omogućava život, kakav postoji danas na zemlji.]

U to doba, 400 milijuna godina nakon Big Banga, svemirski prostor oko galaksija bio je ispunjen “maglom” hladnog vodikovog plina. Oko 150 milijuna godina kasnije, u “re-ionizacijskoj eri”, taj se plin počeo zagrijavati i nestajati zbog pojačanog zračenja zvijezda u primordijalnim galaksijama. Iz tog perioda su galaksije, koje su do ovog otkrića bile najstarije promatrane.