O Žižeku, Trumpu, hipsteraju, scijentizmu, Hegelu…

Prije nekoliko dana, jedan moj facebook prijatelj je objavio komentar povodom izjave Slavoja Žižeka da bi, da je građanin SAD, glasao za Donalda Trumpa (video). Napisao je: ovaj lik je nalupetao toliko gluposti da sam ostao šokiran. Svaka rečenica mu je kriva, najdiplomatskije moguće rečeno. (…) Ovo od Žižeka je epski bezvezno.«

hipster-girlKad sam rekao da ne mislim tako, priložena je i poveznica na zanimljiv tekst Intellectual Hipsters and Meta-Contrarianism, na sajtu posvećenom “usavršavanju umijeća ljudske racionalnosti”. Ono “intelektualni hipster” bi se valjda trebalo odnositi kako na Žižeka, tako i na mene.

Povodom toga sam napisao neke komentare, koje sad prenosim uz malo promjena i dopuna. Ima tu puno tema o kojima bi se dalje moglo promišljati i diskutirati, ali to je naporno i vremenski vrlo zahtjevno. Pa nekome možda mogu biti zanimljive ove manje-više nabacane bilješke.

Donedavno nisam bio ni čuo riječ “hipster”. 🙂 Rekao bih, u kontekstu mojih promišljanja, da se ovdje bar donekle radi o indiciranju razlike između liberala i ljevičara, scijentista i filosofista, možda i filozofski anglosaksonca i kontinentalca. O tome, da ovi prvi automatski odbacuju način mišljenja, svjetonazor, diskurzivni okvir potonjih, kao glupe, očito krive, bezvezne.

Kad citirani autor, Yvain, piše »hipster is a person who deliberately uses unpopular, obsolete, or obscure styles and preferences (…)«, u tome zaista donekle mogu naći sebe. Samo, ima tu jedna kvaka 22: na stranu “popularnost”, to je relativno i može se prilično brzo promijeniti (uostalom, Žižek spada u popularne – ja naravno ne). ono što netko smatra za “obsolete or obscure” za drugoga uopće ne mora biti takvo.

U nastavku iste deskripcije hipstera, Yvain piše: »(…) in an attempt to be “cooler” than the mainstream.« Tu je, uz opis onoga što netko čini, dodana i hipoteza o motivu, zašto to čini. Nezgodno je kad se nečiji motiv pojavljuje kao dio definicije. Očito imamo problem: kojom metodom ustanoviti što je nečiji motiv? Možda on/a ipak zastupa naprosto ono, što smatra istinitim?

Nemamo za to sigurne kriterije; čak ni kad se radi o nama samima. Motiva ima raznih, svjesnih i nesvjesnih, direktnih i pozadinskih idr.. Vrlo vjerojatno u složenijim ljudskim postupcima (npr. izražavanju misli) uvijek ima višestrukih motiva. Svima popularnost može biti motiv (pa makar da dobijemo par lajkova na fb-u, ako već ne moremo imat pun stadion ushićene publike :-) ), a opet, ne znači da nam je to JEDINI motiv.

Meni se također teško uživjeti u način mišljenja i izražavanja (diskurzivni okvir) koji prakticira Yvain, i koji je uobičajen na mrežnom sjedištu lesswrong.com i drugima, koji se bave promocijom racionalnosti, znanosti, kritičkog mišljenja. Pri čemu međutim smatram da postoje ozbiljna ograničenja u tome kako razumijevaju te pojmove.

To je svjetonazor ukorijenjen u anglosaksonsku misaonu tradiciju (analitička “filozofija”, pragmatizam, slobodnotržištizam) dok sam ja ukorijenjen u (europsku filozofsku) “kontinentalnu” tradiciju (a uže, usprkos interesu za francusku post-modernu, u srednjeeuropsku, njemačku – postoji pak povijesno snažna poveznica sa anglo-saksonskim odvojkom europske mudroslovne misli preko Wittgensteina i “austrijske škole” u ekonomiji – ja sam pak ekonomiji po svojim uvjerenjima i diskurzivnom okviru blizak njemačkoj tradiciji u filozofiji ekonomije, od Listove “nacionalne ekonomije” nasuprot individualnoj/globalnoj, preko “ordoliberalizma” do “eko-socijalne tržišne privrede”).

hipsterius-portlandiaNikako ne mislim reći, da tu misaonu tradiciju smatram bezveznom! Ovaj tekst mi je zanimljiv. Mislim da se opisane strategije “contrarians” i “meta-contrarians” mogu uklopiti u Foucolutovu teoriju diskurzivnih borbi. Naravno, moguće je reći da time ja naprosto prevodim terminologiju u diskurzivni okvir (uže, ideo-logiju, iako ja tu pravim razliku, slijedeći Teun A. van Dijka, vidi http://www.discourses.org – on se, bar kako ja to vidim, za razliku od Foucoulta i Lacana trudi da ne bude “obscure”) koji mi je bliži (iako ga mnogo ljudi, ne bez razloga, može – contrarianski – označiti opskurnim).

A neminovno priziva u svijest i hegelovsku trijadu (teza = naivna pozicija “petogodišnjaka”; antiteza = kontriranje tezi; sinteza = istina na višem nivou). A hegelijanska metoda pak upućuje na dalje nadslojavanje, jer sinteza se pojavljuje kao nova teza, nešto što “petogodišnjaku” (naivnom, ne-reflektiranom “commons sense”) postaje samorazumljivo, kad se jednom nova spoznaja ili način mišljenja proširi i ukorijeni (npr. “svi su ljudi rođeni jednaki”, što je prije nekoliko stoljeća bila tvrdnja očito suprutna “zdravom razumu”).

Evo ovaj primjer, kojeg autor (Yvain) navodi za trijadu “uneducated → contrarian → meta-contrarian” je izrazit za ono što ja shvaćam kao varijaciju hegelovske trijade: »KKK-style racist → politically correct liberal → “but there are scientifically proven genetic differences”« Ovu potonju poziciju zastupa hrvatsko/hongkonški filozof Nenad Sesardić.

Rasama se nisam baš bavio, ali posve je ista struktura trijade u diskusiji o razlikama u spolu/rodu. O tome sam pisao prije tri godine, kad je desnica (koju je tada počela personificirati Željka Markić, ali se bila i direktno uključila Hrvatska biskupska konferencija) krenula u napad na “spolni odgoj”, prenoseći općenitu vojnu (koju su fundamentalistički katolici preuzeli od američkih protestantskih evangelika, iako potonji ne podnose katolike) protiv “rodne ideologije” (a zanimljivo je da im se u tome suprotstavila i jedna hrvatska časna sestra, katolička feministica).

Oni, zapravo, prave neku vrstu intelektualnog “kratkog spoja”, jer se pozivaju na empirijsku činjenicu da postoje (vjerojatno genetski uvjetovane) razlike u građi i obrascima funkcioniranja mozga muškaraca i žena, pa na osnovu toga naprosto skaču natrag na “naivnu” poziciju, da je “Bog stvorio muško i žensko”, napravio ih različitim i odredio im različite dužnosti/uloge/službe, pa se tu nema što dalje “filozofirati” uvodenjem razlikovanja spola (biologija) i roda (sociologija).

Paradoks je da mnoge žene s uvjerenjem u toj kampanji sudjeluju na strani klasičnih patrijarhalnih konzervativaca (one, možda, žele meta-kontrarijanski ipak destruirati patrijarhalizam i tradicionalnu kršćansku mizoginiju teorijom da “različitost službi” ne znači hijerarhiju).

Ja sam pak u tadašnjoj diskusiji, te kasnije u svojim nezavršenim mudroljubnim zapisima (“Uzorna filozofija”, gdje u formi možete uočiti utjecaj Wittgensteina – izrazito nastojim biti ne-obskuran) prihvatio tu tezu “postoje scientifically proven genetic differences,” i suprotstavio joj novu kontru (“ali one nisu bitne”) te pokušaj sintetskog pogleda.

S druge strane, žene pak koje se suprotstavljaju tezi o jednakosti/ravnosti muškaraca i žena (svaki petogodišnjak zna da dečki i curice nisu jednaki!), možda zapravo govore iz pozicije buduće društvene superiornosti žena, koja će u ne tako dalekoj budućnosti postati samorazumljivi fakt zdravog razuma, pa destruiraju budući muški apel na jednakost.

O spomenutim mojim meta-kontrarijanskim promišljanjima o rodu i spolu, zapisi Uzorna filozofija, poglavlja 23.- 25. imaju strukturu trijade:

Teza: 23. Spolni dimorfizam
Antiteza: 24. Rodni dimorfizam
Sinteza: 25. Rodna dualnost, raskol i jedinstvo

O razlikama u strukturi mozga posebno u točki 25.2., te odmah kontra u 25.3., a onda koraci idu dalje, malo u stranu, pa “sinteza” u 25.7. (opet trijada dakle unutar šire trijade): »Ni dualnost ni jedinstvo nisu apsolutni. Važnije od razlika u mozgu je njegova veličina, složenost i prilagodljivost.«

Glede pak Žižeka i njegovog hipsteraja i kontrašenja, neću se izjašnjavati o Clinton i Trumpu, jer nisam se dovoljno time bavio, a i Žižeka, kako rekoh, već godinama ne pratim (ali vidim da je o Trumpu već više puta ove godine govorio).

Mogu pak shvatiti da netko, kojem je načelno skup vrednota koje Clinton zastupa bliži, ipak kaže da je ona još gora od Trumpa, jer sam zapravo i sam jednako rekao u ovoj našoj žabokrečnoj zabiti, da je Milanović još gori od Karamarka odnosno Plenkovića. Pisao sam pred posljednje izbore da prvi put neću na izbore izaći, što mi je nemali broj fb prijatelja, sdp-ovaca i ljevičara, zamjerio. Nije to naprosto želja da se neprincipijelno “kontrira”. Ono, pošteni neprijatelj može biti bolji od nepoštenog prijatelja. 😦

Žižek ima svoj rezon, koji je možda i pogreška, ali nije naprosto glupost: Clinton znači inerciju, pretrajavanje jednog duboko potresenog i problematičnog sustava, a Trumpova pobjeda, iako donosi rizike, donosi i mogućnost da se kreativni potresi dogode u obje glavne američke stranke.

Inače, [ovo je pisano 4. studenoga] mislim da Trump ima vrlo dobre šanse za pobjedu, bez obzira što Clinton još vodi u anketama.

Neki dan u razgovoru s jednim Amerikancem, on reče da je deprimirajuće i da je pokazatelj da nešto nije u redu s političkim sustavavom, što su dvoje kandidata za predsjednika (koji imaju neke izglede) osobe koje većina Amerikanaca zapravo ne podnosi. Konzervativci ne vole Trumpa, a ni demokrati Clinton.

Pa, tko zna, dodajem ovo danas, već znajući da je Trump pobijedio] možda je Žižek u pravu, pa se tu nešto promijeni. Američka demokracija preživjela je brojne izazove i potrese u ovih 240 godina. Koje će pak sve promjene Trump stvarno donijeti, i što će sve to za svijet značiti, naravno bezbrojni će spekulirati i diskutirati slijedećih tjedana. Svijet, svakako, danas ujutro više nije isti. Ovo je vrhunac ofenzive “populista” protiv “elitista”, koji izražava duboko nezadovoljstvo običnih birača u najbogatijim državama nakon velike ekonomske krize 2008.. Izrazita elitistica, Clinton se othrvala ofanzivi slijeva, ali je izgula od protivnika sdesna.

Strah od revolucije, strah od svijeta

Iznenadilo me, kako riječ “revolucija” — po mom sudu danas bezazlena pa čak i izlizana — može izazvati paniku, agresiju, čak možda i (privremenu?) neubrojivost.

djevojcice-za-revolucijuImam u vidu medijsku olujicu prije nekoliko dana, potaknutu fotografijom s jednog malog igrokaza, objavljenoj na fb profilu i na mrežnom sjedištu Libela – portal o rodu, spolu i demokraciji: dvije djevojčice drže transparent s parolom »učimo djevojčice da umjesto kuće spremaju revolucije«. Meni izgleda zabavno; zgodno, ali ne bih tome posvetio više od par sekundi. I u djelatnostima libele, to je bilo periferno.

Ali jedan se odrasli muškarac, nekadašnji BBB-ovac, danas direktor agencije za odnose s javnosti, našao ponukanim da objavi kako je uznemiren: »curice učit da spreme revolucijicu, dvije, malo sjeku glave, šalju ljude u gulage i konclogore, ekspropriraju i nacionaliziraju privatnu imovinu…«

Idesh! Mene u glavi stvorila slika: s jedne strane skupina Bad Bue Boysa s bokserima i palicama, s druge skupina curica s transparentima — i da ova druga grupa izaziva strah prve. 🙂

Odgovorio sam ironično: »Ma daj, smiri živce, ni tak strašno. E sad, da ti dođu ovakve nekakve iz “ružičaste revolucije” s batinama, bogme, imao bi se razloga zabrinut.« Nakon toga me blokirao na fb-u.

Na drugoj slici su indijske žene iz Gulabi Gang, koje su započele “direktnu akciju” tako, što se okupi njih pet-šest, naoružane bambusovim štapovima, pa premlate muškarce koji tuku svoje žene. One su, kaže osnivačica, »banda za pravdu«. (U jednoj epizodi indijske sapunice “Mala nevjesta”, prikazivane i kod nas, veća grupa žena upala je na svadbu gdje su udavali djevojčicu – što je vjerojatno protivno i indijskim zakonima – te su štapovima rastjerale svatove, otele mladu i odvele u “sigurnu kuću”.)

Bivšem BBB-ovcu pridružila se i jedna žena, znanstvenica, također prilično poznata u široj javnosti. Žene iz “Libele” nazvala je »krapljače« i da jedva čeka tu revoluciju, pa da u redakciju “Libele” upadne s AK-47. Ona je međutim dan kasnije izjavila da je pretjerala, da je to bila loša šala i da se ispričava.

gulabi-gandNjen sarkazam prema feministicima, koji se pokazao u prvoj spontanoj reakciji, po mom sudu primjer je (među inim) tzv. “amazonskog paradoksa”, koji glasi: “Amazonke nisu feministice”. (“Amazonka” je žena koja je uspješna u društvu kojim još uvijek dominiraju muškarci; u homersko doba to je značilo biti ratnica, danas su načini drugačiji. Amazonke iz grčkih mitova, a često i uspješne žene kasnije i u moderno doba, često ne pokazuju solidarnost s manje uspješnim ženama: “ja sam uspjela svojim sposobnostima, a vi ste smiješne kad se žalite da to ne možete”.)

Bivši BBB-ovac i današnji PR-ovac ostao je pri svojoj retorici, postavivši se u ulogu žrtve i najavljujući dalju bitku, u javnosti i na sudu. Ponaša je kao da je stvarno ugrožen, kao da mu stvarno prijete »isfrustrirane femiNAZI glupačetine«.

Riječ “revolucija” koristi se zaista u puno različitih smislova; isto kao i “reforma”. Među njima nema oštre razlike, jer revolucionarne promjene mogu se postići i malenim koracima, bez imalo nasilja. Proguglajte npr. “culinary revolution”, pogledajte zanimljiv sajt fashionrevolution.org.

Danas rijetko tko sanja o “revoluciji” koja jednim udarcem mijenja svijet. O tome sam pisao prilikom prvog studentskog zaposjedanja fakulteta, prije sedam i pol godina: »Ne – neće biti “juriša na zimski dvorac”; ovo je nešto drugo, dublje. Da – to je “festival”, između ostalog, jedan “performance”. Revolucionarni zanos, baziran na formulama velikih teorija, uz koji su marširale precizne formacije revolucionarnih brigada, postaje per-formativna mreža, u kojoj svatko može sudjelovati i svoj dio saga tkati. (Što je, također, bio bitni sadržaj 1968. – tadašnja revolucija nije pobijedila, pa ipak je svijet revolucionarno promijenila.)«

Tijekom posljednjih nekoliko generacija dogodila se revolucionarna promjena u odnosu među spolovima, a da sufražetkinje i feministice nikog nisu izrešetale kalašnjikovima, poslale na giljotinu ili u gulag.

Na sajtu “Libela” više se puta spominje riječ “revolucija” u raznim smislovima. Ovdje je recimo u naslovu “tiha revolucija” i hvale liberalni ideal – britansku vladavinu prava.

Ali znate, kako god smiješno zvučalo, treba, mislim, takve fenomene i ozbiljno shvatiti. Mislim da nije slučajno, nego je izraz društvenog sindroma, da je riječ “revolucija”, u benignom okružju, jednog miuškarca i jednu ženu asocirala na jakobinski ili boljševistički teror. To je strepnja i tjeskoba, usađena negdje u dobine onoga što nazivamo “duša”, što u trenutku nekog vanjskog šoka (što može biti jedna slikica) izbija na površinu u spontanoj reakciji.

Mislim da je to ozbiljan problem, jer se svijet dramatično mijenja i u tijeku je nekoliko revolucija (npr. četvrta industrijska revolucija). Revolucija traži korijenitu promjenu, promjenu temelja. A to ugrožava naše shvaćanje samoga sebe – naš identitet. Moramo u svoj identitet biti sigurni, da bismo ga mogli mijenjati.

To je paradoks epohe, koja ide iz revolucije u revoluciju. Još uvijek smo, 150 godina nakon Marxovog “Kapitala”, u epohi kapitalističkih revolucija, a ne komunističkih. Prilagodi se, ili umri. Postani netko drugi, da bi ostao isti. Treba se suočiti sa svojim strahovima, dapače sa svojom tjeskobom, sa užasom negacije, da bi se kroz njih prošlo na suprotnu stranu, sačuvalo svoj identitet promijenivši ga, i prosperiralo u svijetu gdje stalna samo mjena jest.

Zašto sam “facts Nazi”

Pokušavam svoje stavove, čak i o naizgled očitim ili banalnim temama, zasnovati na točnim činjenicama. Ne treba žuriti u zaključcima. Pogotovo kad su umiješane emocije, bilo pozitivne ili negativne. Provjeriti točnost fakata, te jesu li to svi bitni fakti. “The truth, the whole truth and nothing but the truth”.

Problem brzopletog zaključivanja

jumping-to-conclusions-reliabilitynowKod svakog od nas postoji sklonost prebrzom zaključivanju. Moramo tu slabost kontrolirati. Osobito onda, kad možemo postati žrtva manipulacije.

O zabludama i manipulacijama s činjenicama pogledajte npr. moje tekstove:
Kako se lažima kreira mržnja (28. listopada 2014.),
Slučaj male Jagode: žrtve ste manipulacije. Sjedite i razmislite (17. veljače 2010.),
Još jednom manipuliranje podacima o samoubojstvima branitelja (17. prosinca 2015.).

Treba paziti na točnost, te koliko je moguće i kompletnost podataka. A tek onda dolazi složeno pitanje interpretacije podataka i sagledavanja njihove međusobne povezanosti (cjeline, konteksta), o čemu neću ovdje.

Primjeri iz ekološke ekonomije

Također se u diskusijama o Ekološkoj ekonomiji uvijek iznova suočavam s anti-faktičkim tvrdnjama, često izrečenim svisoka od ljudi uvjerenih u svoju kompetenciju, kako su obnovljivi izvorni energije vrlo skupi, da se bez nuklearnih elektrana ne može osigurati dovoljno energije isl.. Oni često jednostavno odbijaju čak i pogledati na čemu zasnivam svoje suprotne stavove (obično tvrde da i bez promjene znaju da su izvori nepouzdani).

Nedavno sam se susreo i s neobičnim stavom, da nesreća u Nuklearnoj elektrani Fukušima Daići nije bila nuklearna nesreća (iako ju tako klasificira Međunarodna agencija za nuklearnu energiju, IAEA).

U diskusiji o korištenju organizama modificiranih genetskim inženjeringom u poljoprivredi, odnosno van laboratorija (jer to je tema diskusija, ne korištenje u sigurnoj izoliranoj okolini), kod zagovaratelja je tipično da ignoriraju sve čimbenike osim neposrednog dokazivanja utjecaja na zdravlje pojedinca (te također ignoriraju sve, što govore oni, koji nisu eksperti za genetsko inženjerstvo ili molekularnu biologiju, pa makar bili relevatni eksperti poput klasičnih genetičara, agronoma, ekologa, da i ne spominjemo npr. sociologe idr.).

Kako manipuliramo sobom samima i jest-treba problem

Vidimo u tim slučajevima da smo skloni i tome, sa manipuliramo samima sobom. Svoj intelekt, svoju sposobnost spoznaje i kritičkog zaključivanja, podredimo svojim željama. Prerano skačemo na zaključke, na osnovu pogrešnih ili nedovoljnih podataka. zato jer smo neku tezu postavili unaprijed, ili jer nam se previše sviđa da bismo je odbacili.

Tako se dolazi do pogrešnih ili do previše pojednostavljenih ideja. Naročito kad se iz onoga što jest (ili nam se čini da jest) zaključuje o onome što bi trabalo biti ili što bi trebalo činiti. U filozofiji, to je Humov Jest-treba (Is-ought) problem.

Hume analizira može li se na osnovu uvida u ono što jest zaključivati o onome što treba biti ili činiti. Česta je pak i obrnuta greška, ili kombinacija grešaka: na osnovu površnog uvida, zaključujemo o onome što jest, zatim skačemo na zaključak o onome što treba, te s tim preduvjerenjem sudimo o onome što jest.

Internet kao alat, koji treba znati korististiti

Danas raspolažemo Svemrežjem (Internetom). Mene oduševljava taj ocean informacija, koje je na dohvat ruke. Nekada sam, ako me je neko područje zanimalo, morao obilaziti knjižnice, naručivati knjige iz međubibliotečne posudbe isl. (uostalom, to radim i danas, jer surfane treba dopunu u ronjenju).

Međutim, prelako je u taj ocean samo zaviriti, pa zaključiti.

Ne volim kad se ljudi razbacuju sumnjivim ili proizvoljno odabranim podacima (Cherry picking). Znam da često idem na živce, jer nastupam kao pravi “Facts Nazi”. Čak i onda, kad se slažem s osnovnim stavom ili barem intencijom. Vrlo mi je drago, kad ljudi prihvate ispravke. A neminovno, povremeno i ja radim slične greške (kao što npr. i šahovski majstor ponekad napravi pacersku grešku).

Zaključivanje na osnovu komparacije: ima li Hrvatska previše političara i općina?

Povod da zabilježim ova razmišljanja bila je jučerašnja objava jedne moje facebook prijateljice. Ona je napisala kako u Hrvatskoj imamo previše “birokracije”, navodeći primjer hrvatskoga parlamenta u usporedbi s njemačkim. Navodi da Njemačka ima jednog zastupnika na 133.000 stanovnika, relativno pet puta manje nego u Hrvatskoj. A misli, da je to i 30 puta manje kad se uzmu u obzir lokalne vlasti (ali ne navodi nijedan podatak).

Lako je naravno ljutiti se na birokraciju (i “politokraciju”). Ali, ajmo malo gnjaviti s točnim podacima. Prvo, manje važno: ona je u usporedbi uzela u obzir samo Bundestag, koji ima 630 zastupnika i zastupnica, a zanemarila Bundesrat (dodatnih 69).

Kako sam ranije gledao neke podatke, naveo da je normalno, da je odnos broja zastupnika prema broju stanovnika to veći, što stanovnika ima manje. Ranije sam gledao podatke za razne europske države; mi smo otprilike jednaki državama koje su nam bliske po broju stanovnika (negdje između Estonije i Portugala). Po gornjem omjeru, Luksemburg bi smio imati samo troje zastupnika, a ima ih 60.

(Uostalom, još jedan podatak: Njemačka ima više zastupnika i zastupnica nego SAD u oba doma Kongresa, iako ima četiri puta manje stanovnika.)

Hratska i Tiringija

Njemačka je puno veća od Hrvatske i ustrojena je kao federacija. Hrvatska se može usporediti s nekim saveznim zemljama (Land). Pa sam malo prosurfao za primjerima. Ima i na engleskoj wikipediji: Thuringija.

Der Freistaat Thüringen (Slobodna država Tiringija) ima stanovnika kao pola Hrvatske (2,17 milijuna, uz tendenciju pada kao i za Hrvatsku). Ima sličnosti s Hrvatskom: puno šuma, važan turizam (doduše zimski).

Zemaljska skupština (“Landtag”) ima 91 zastupnika, dakle proporcionalno više od Hrvatske.

Postoje ispod toga, kao i u Hrvatskoj, dva nivoa teritorijalne samuprave: regionalna i lokalna. Na regionalnom nivou, zemlja je podijeljena na 17 Landkreise, plus šest gradova koje imaju poseban status. Dakle 23 bjedinice, a Hrvatska ima 21.

Lokalna samouprava: 850 jedinica, što je, u odnosu na broj stanovnika, triput više od Hrvatske. Od toga je 126 gradova.

To ilustrira kako treba biti pažljiv s podacima i čuvati se prebrzih zaključaka. Naravno, o stvarnim problemima učinkovitosti uprave i političkih tijela iz tih podataka ne možemo još ništa zaključiti. Generalno, možemo s dovoljno pouzdanja smatrati da u Hrvatskoj politička i upravna funkcioniraju lošije nego u poslovnično učinkovitoj Njemačkoj. Ali nije od fundamentalnog značaja sam broj općina ili zastupnika i vijećnika.

Koliko komuna ima u Francuskoj?

Druga europska zemlja, vjekovni suparnik Njemačke: Francuska je podijeljena na tri nivoa teritorijalne uprave (kao Njemačka, međutim, Francuskom se upravlja daleko više iz Pariza, tj. uloga teritorijalnih jedinica je manja.). Podijeljena je na 13 regija (ne računajući prekomorske teritorije), na drugom nivou na 96 departmana (ekvivalent naših županija), a na trećem su komune, koje odgovaraju našim gradovima i općinama. Ima ih čak 36.382! Preporcionalno broju stanovnika, to je oko pet puta više od Hrvatske.

Komune i općine u Švicarskoj

Evo da navedem, jer se radi o jednoj od zemalja koje su nam po veličini bliske: upravo se, dok sam ovo pisao, javio jedan moj fb prijatelj, koji navodi podatke za Švicarsku. Hrvatska ima 428 općina na 4 milijuna stanovnika. Švicarska ih na 8,2 milijuna stanovnika ima 2.551, dakle šest puta više. Ima i 26 kantona. (Švicarska je konfederacija, u mnogočemu specifična, pa nema smisla dalje o tome.)

Iako bi se sustav lokalne i regionalne samouprave vjerojatno mogao poboljšati u Hrvatskoj, broj općina i zastupnikasam po sebi nije fundamentalan. Kvaliteta rada je glavni problem, a ne broj. U tome se i moja fb prijateljica složila. Ovo razmatranje samo nam pomaže da izbjegnemo pogrešne, preuranjene zaključke i recepte. Sklonost površnosti i brzopletnosti vjerojatno jest dio problema.

Ali, treba se čuvati i obrnute greške!

Još nešto želim dodati, u težnji za dubljim i cjelovitim uvidom, u težnji za onime što zovemo “mudrost”.

Greška oslanjati se na nedovoljno provjerene ili malobrojne podatke (ili čak mnogobrojne, ali da su neki bitni zanemareni), praktična greška djelovanja može biti i suprutna – ono, što često percipiramo kao “birokratizam”: prevelika pedanterija i gubljenje u detaljima.

Često je to slučaj i kad se poziva na “eksperte” odnosno zastupa “ekspertokraciju”. S jedne strane, stručnjaci i znanstvenici mogu biti suženog pogleda, čak i slijepi za ono što je van njihovog područja ekspertize (vidi gore slučaj s GMO). S druge pak strane, mogu nas uvesti u diskusiju o beskonačnim detaljima gdje se izgubi fokus i paralizira sposobnost odlučivanja; izrazit slučaj mogu biti pravnici.

Ne smije se zaključivati naprečac, ali se također ne smije bojati donositi zaključke, u razumnom vremenu, o tome što treba činiti. Nikad ne možemo imati apsolutno sve potrebne podatke. Odluke moramo donositi na osnovu neke ravnoteže: ni premalo ni previše, ni olako ni neodlučno, uz pogled ni preuzak ni preširok. Teško je pogoditi pravi omjer; za to nema gotovih recepata. To je vještina, u kojoj se treba vježbati.

Filozofsko obrazovanje, uz naravno obrazovanje u različitim posebnim temama i vještinama (uže ekspertsko, ali i ono “upućenog laika”), može za tu vještinu biti vrlo korisno.

Sagledavati sve strane, razmatrati oprečnosti, sagledavati ne samo kakvi fakti jesu nego i postoji li neka tendancija u promijeni; ne samo što jest nego i što može biti, što će vjeronatno biti ili bi moglo biti ako napravomo ovo ili ono.

Nitko nije apsolutno “mudar”, niti to načelno može biti. (“Mudrost” se upravo može definirati kao sintetička spoznaja onoga što jest i onoga što treba biti.) Zato ostaje temeljna težnja mudrosti: mudroljublje, filosofia, koja može pratiti sva naša razmišljanja i djelovanja.

Dodatak

Pretraživanje Svemrežja pokazuje da je “Jumping to conclusions” prilično omiljena tema karikaturista.

dilberth-no-fact-i-know-ir-right

homer-simpson-facts-are-meaningless

jumping-to-conclusions-evilenglish-net

'That's the skip-forward button. Great for jumping to conclusions.' 'Before you get upset - maybe he's selling tickets for something.' "Thanks to yoga, I now gently stretch to conclusions instead of jumping to them" 'I'm very active. I'm always jumping to conclusions, stretching the truth, skipping lunch, and jogging my memory. With all that jumping, stretching, skipping and jogging, I still can't lose weight.' 'What he lacks in slow deliberation he makes up for with quick opinions.' "Next time, try warming up with a little idle speculation before jumping to a conclusion."

Hrabro naprijed u Srednji vijek!

Toliko da se znate ravnat gdje leži svjetla budućnost. 🙂 Tekst “Srednji vijek je najhumanije razdoblje u povijesti” je najavljen i na naslovnici tiskanog izdanja “Glasa Koncila”.

srednji vijekInače, intervjuirane osobe obično nisu odgovorne za naslove, koje stavljaju urednici novina, koji su često senzacionalistički pa previše pojednostavljuju i iskrivljuju rećeno. Ali ovdje se ne radi o redakciji komercijalnog glasila, koja teži privuči čitatelje da novine kupe. Davši ovakav naslov i stavljaljući najavu na naslovnicu, uredništvo časopisa kojeg izdaje Hrvatska biskupska konferencija izražava svoj svjetonazorski stav.

»Kršćanstvo je spasilo tekovine antičke civilizacije«

Nije. Ono ih je gotovo posve uništilo. tekovine antičke civilizacije spasili su mitraisti i muslimani (Perzija i Arapi).

»Obrazovani su ljudi srednjega vijeka vjerovali da se proučavanjem savršena djela Božjega – svijeta, ispunjava volja Božja«

Aha, i zato su u trivium i kvadrivium ulazili jelte fizika, biologija, medicina, kartografija i druge egzakne discipline… 🙂 Ah ne, čekaj, to je bilo na islamskim sveučilištima onoga doba… 😦

»nedavno preminuli vodeći svjetski medijevist Jacques Le Goff, (…) napisao da se crveni od stida što je tako malo znao o narodu koji je tako puno dao europskoj kulturi i znanosti.«

Eto, ne mogu navodni katolici u Rvata da ne skrenu u paganske nacionalističke mitove. 😦

»Isto tako su osnivani razni hospiciji – preteče današnjih bolnica – pa čak i specijalizirane ustanove za neizlječivo bolesne.«

A zahvaljujući vjerskom fanatizmu, koji je zabranjivao seciranje leševa, nagost, da muški doktor pipne ženu isl., jedini koji su nešto znali o medicini bili su muslimani, Židovi i primalje, koje su često spaljivali kao vještice.

Ah da, naravno, on nam ozbiljno objašnjava i da je sudstvo u ono doba bilo krajnje humano…

Naša je pak budućnost u našoj divnoj kršćanski obrazovanoj djeci, koja će sigurno razbiti zlatno tele i okrenuti se Jahvi kao jedinom vladaru, oživljujući tako srednjovjekovnih humanizam nasuprot grozotama 20. stoljeća. Narod koji ima takvu omladinu ne mora brinuti za budućnost

Zokin tata i Plenkijeva mama: filosofska opaska o autoreferenci

Jedna od osnovnih tema mudroljublja (filosofie) su paradoksi odnosa prema sebi samom. Kad se pitam “Tko sam ja?” onaj tko pita i onaj o kojem se pita su isti, a ipak bi istovremeno morali biti različiti, jer sebe samog kao cjelinu postavljam u pitanje.

Nije uvijek na prvi pogled jasno da se radi o samoodnošenju. A se odnosi na B, B na C, a C opet na A. Tu igru imamo u javnim polemikama. Onda imamo “nereflektirano samoodnošenje”, sve izgleda samorazumljivo.

Milanović kaže “kako vi prema meni, tako ja prema vama”, pa kako oponenti svako malo spominju njegovog oca, on je spomenuo njegovu majku. I time sebe, kako kaže s pravom jedna moja fb prijateljica, izjednačava s njima. Reći “lekar” nije samo oznaka zanimanja, nego nosi jasne konotacije. Potvrđuje se hegemonija šovinističkog diskursa. (S druge strane, također popularni gard bahatog narcisa – koji se odnosi samo prema sebi i prema ničemu drugome, nevažno što priča, glavno da je “faca”.)

S druge strane, Plenković bezrezervno prihvaća tu intenciju – da je “vojna lekarka” uvreda. Zašto? istup iz kruga nereflektiranog samoodnošenja bio bi da je rekao “pa da, bila je liječnica ili lekarka, liječila je ljude, radila u jednoj od najuglednijih bolnica i ja sam na nju ponosan.”

Svetost Domovinskog rata i neuspješno obredno istjerivanje Kletog

Stalno se spominje Domovinski rat kao “svetinja”. Mnogi ljudi to tako doživljavaju, iako, ako ih pitate, vjerojatno će reći da su protiv rata kao takvog. (Google za “Domovinski rat svetinja” daje 26.800 rezultata.)

Simboli Domovinskog rata (izložba 2013)Ali ipak, ne slavi se naprosto uspješan otpor ili pobjeda, nego sam rat kao takav; kao događaj, koji se uzdiže u mitologiju. Kao mitski događaj u prošlosti, “na početku vremena”, događaj koji nas je stvorio. To je osnova svake kolektivne mitologije (plemenske, narodne, nacionalne, religijske, političke…).

Ovih dana čitam, ponovo i sada vrlo pažljivo, knjigu francuskog filozofa Renéa Girarda “Nasilje i sveto”. Ranije se nisam mogao u taj misaoni svijet uživjeti; sad možda imam više znanja da ga shvatim. Mislim da tu ima važnih teza koje su primjenljive u analizi naše situacije. Mada mi još fale precizne formulacije nekih međustupnjeva. Nabacujem par teza, nadovezujući se na Girarda, ali ima tu i drugih utjecaja i mojih osobnih uvida u nasilje i sveto (i u suprotnost – kleto).

Rat kao temelj države?

“Domovinski rat je temelj Republike Hrvatske”. Ako to razmatrate sa stajališta fakata, ne zvuči logično. Da ne idemo dalje u prošlost, temelj današnje samostalne RH jest odluka Sabora od 25. lipnja 1991.. Nakon toga je trebalo ratovati da se ta odluka realizira – ali taj rat (na razini faktičnoga) nije temelj. Da su JNA i Srbija mirno prihvatili tu odluku, Republika Hrvatska bi bila neutemeljena?

Kad se u beskonačnost apelira na “obranu Istine o Domovinskom ratu”, onda pojam istine dolazi s velikim “I”. Obraniti treba mitsku Istinu, a ne puno pojedinačnih činjeničnih istina. Mitska Istina je jedna jedina, ona je temelj Identiteta, jednaka je sama sebi i ne podnosi nikakve diferencijacije. Otuda npr. teza, da se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin. Ona ne stoji u dimenziji pravnog fakticiteta (prema međunarodnom pravu, ali i prema pravu same RH), ali stoji u mitskoj dimenziji i mitotvoračkom diskursu.

Kako se to biva “za Domovinski rat”?

U okviru toga diskursa, neki dan je aktualna predsjednica Republike Hrvatske izjavila: »Strašno je da se danas pokušava proizvesti podjela na antifašiste i one koji su za Domovinski rat. To je potpuno umjetna podjela.«

Deklaracija o Domovinskom ratuIma puno zanimljivih formulacija u dve rečenice, koje uključuju Simbole. Npr. pojam “umjetnog”. Pa upotreba neodređenog “se”, čime se izbjegava nezgodno pitanje o tome tko to pokušava (je li samo jedan?). Pa onda također: da li se samo pokušava, ili i uspijeva? Pa ono “danas”: to pokušavanje je počelo… kada? Prije par dana?

Jedna se pak moja fb prijateljica upitala: »kak se tocno biva za Domovinski rat? To je ono kad prizeljkujes da domovina bude u ratu? Ili da krene u rat?«

Predsjednica je u opoziciju (za koju tvrdi da je “umjetna”) stavila s jedne strane “antifašiste”, tj. jednu od strana u Drugom svjetskom ratu, a s druge – “Domovinski rat”. Logično konzekventno bilo bi reći “Drugi svjetski rat i Domovinski rat”, ili pak “antifašisti (ili, da budemo precizni za naš slučaj: partizani) i branitelji”. Ali riječ je o mitosu, ne o logosu.

Ne biva se za rat kao određeno faktičko zbivanje, nego za Domovinski Rat kao Istinu. Time se, po tom mitskom utemeljenju zajednice, biva u Istini. (A ta Istina, ne podnoseći diferencijacije, isključuje komunizam. Zato se u diskursu, kojem pripada i ova predsjedničina naracija, neminovno preskače preko povijesnoga fakta, da je antifašističku borbu u Hrvatskoj gotovo stopostotno vodila Komunistička partija. Tu se, pokušavajući rastočiti konkurentski mitotvorački diskurs, poziva na fakticitet, da nisu svi borci i borkinje NOVJ bili komunisti. Nisu, naravno, ali vrlo mnogi su tijekom rata ili nepsoredno nakon njega postali članovi i članice KPH i KPJ, i prihvatili to kao priznanje i dostignuće. Tu se presjecaju narativne linije, oko čega se u beskonačnost ponovo spotičemo. Podjela je možda umjetna, ali je stvarna.)

Jednodušno nasilje obrednog žrtvovanja

Svaka zajednica, kaže Girard, mora imati žrtvene obrede, u kojima svi jednodušno iskaljuju nasilnost na nekom “griješnom jarcu” i tako “isprazne” potrebu za nasiljem, koja inače može razoriti zajednicu. To je katarzični događaj, koji se mora periodički ponavljati, kao što se na parnom kotlu povremeno otvara ispušni ventil za snižavanje tlaka. Ako katarza ne uspije , nasilnost ostaje prisutna, stalno prijeteći eskalacijom pa i eksplozijom. Može se onda pokušavati stalnim ponavljanjem obreda, koji ugušuju svakodnevlje.

Ne mora biti stvarno nasilje, nego simbolsko; sjećanje i obnova sjećanja na neki utemeljujući nasilni čin, kojim je iz zajednice istjeran grijeh. Ne “simbolično” nego “simbolsko”: odnosi se na Simbole, koji nas fundamentalno određuju – npr. amblemi kao križ, zvijezda, šahovnica, trobojka isl.. Sjećanje na nasilje iz prošlosti, npr. juriš na Bastilju (faktički minoran događaj, ali simbolski moćan). “Nije dostatno reći da živimo u svijetu simbola – svijet simbola živi u nama”.

Kad nema takvog koncenzusnog obreda, zajednica zapada u žrtvenu krizu. Traga (se) za svojim Simbolima i negiraju konkurentski. To je borba za diskurzivnu hegemoniju. U Hrvatskoj, ona je u tijeku posljednjih četvrt stoljeća, i nema naznaka da smo se približili razriješenju.

Uz “Domovinski rat” vezani su brojni simboli, ali i sama ta sintagma je simbol. Ima međutim problema u percepciji i razumijevanju, npr,, kako je rekao Josip Faričić, prorektor Sveučilišta u Zadru, kad ga »neprikladno korištenje izvan konteksta (…) semantički izobličuje«. Taj kon-tekst pak stvara se uvelike zahvaljujući, kako je rekao na istom skupu Željko Heimer, predsjednik Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva, »svojevrsnom zakonu asocijacije, pri čemu se simboli povezuju s emocionalno jakim događajima, koje članovi društva povezuju s ponosom, radosti i ushitom, ali i drugim snažnim emocijama kao što su patnja, bol i sućut«. Taj kontekst se zato bne može naprosto logički rasčlanjivati – on je mitološki i vezan za obrede.

Borba za mitski Jasenovac

“Jasenovac” se javlja u prostoru mita kao višestruki Simbol, oko kojeg se vodi borba za diskurzivnu hegemoniju.

Mene je npr. stalno zbunjivalo da srpski bojovnici, s kojima sam godinama vojevao po Svemrežju, 99% govore samo o logoru Jasenovac, iako je zapravo izvan njega pobijeno znatno više Srba u doba tzv. NDH. Jasenovac je Simbol, a to je važnije od stvarno pobijenih.

A s druge strane, opsesija tezom da je logor radio sve do 1951.. Ne osniva se ni na čemu, kad se radi o fakticitetu (pogrešno se tumače neka svjedočenja da su ratni zarobljenici radili na raščišćavanju ruševina). Nova vlast je 1945. poubijala sto tisuća ili više zarobljenika i političkiih protivnika (računajući sve u Jugoslaviji), ali ne u Jasenovcu.

To je borba za vlast nad Simbolom: i opet, stvarne žrtve same po sebi zapravo nisu važne.

Mit i obred, sveto i kleto

Uspješna zajednica održava povremene simbolske obrede u kojima manifestira svoju povezanost sa Svetim. A među najvažnije takve obrede spada ponavljanje simbolskog nasilja, kojim se jednodušno istjeruje griješni jarac iz zajednice i tako obnavlja zajednička “jedna duša”.

Vidi o tome Uzorna filozofija, poglavlje 12. »Obred fiksira realnost mita u stvarnosti. Ovdje i sada, svijet postaje svet. (…) Smisao obreda je u njemu samome: povezivanje sa svetim, suzbijanje kletog. (…) Mit bez obreda sveo bi se na bajku: neučinkovit kao libreto bez glazbe. (…) Mit i obred oduševljavaju i oduševljuju: duša se širi na grupu, zajednicu, svijet. Prazne napetost, suzbijaju nemir i tjeskobu. (…) Zanos za vrijeme obreda postaje trajni stav, koji upravlja životima ljudi.«

Zajednica je u problemima, kad iz bilo kojeg razloga ne može ostvariti jednodušje u dimenziji mitsko-obredne sinteze. (Ovdje međutim i Girard i ja u UF govorimo tek o “prirodnoj religiji”. Girard, kao katolički vjernik, pridaje bitan značaj obratu, kojeg donosi Kristova žrtva na križu – proklamacija da je žrtva zapravo nevina – na mjesto “griješnog jarca” dolazi “jaganjac Božji”. Iako sam ateist, mislim da je taj uvid bitan za zarumijevanje specifičnosti kršćanske religije. Očito međutim, nakon 2000 godina, ideja još ne funkcionira, te kršćanske zajednice ovise i danas o obredima jednodušnog nasilja. U hrvatskom slučaju, možemo uočiti snažno paganstvo u nastupima visokog katoličkog klera: u svojim najvažnijim – simbolskim – govorima, puno više spominju naciju nego Krista. Kod Srba je slično.)

Borba oko ćirilice kao simbola u Vukovaru

Šator iz Savske u VukovaruPrimjer borbe oko Simbola u Vukovaru. Već godinama, puno strasti i činovi nasilja oko par tabli s natpisom (i) na ćirilici.

Ono što privlači pažnju: sve ove godine nema iole značajnih vijesti da je došlo do fizičkog nasilja između tamošnjih Srba i Hrvata. Ništa slično npr. Sjevernoj Irskoj.

To je čudna situacija. Prošlo je skoro 20 godina od ponovne integracije tog područja u RH, cijela jedna nova generacija je odrasla, ljudi žive, Srbi i Hrvati… pa, jedni kraj drugih, i kako izgleda, nema su-života ali su u svakodnenvoj praksi izgleda dovoljno tolerantni, podnose se.

Čirilica je simbol srpstva, koje u mitskoj dimenziji ugrožava hrvatstvo. To se doživljava kao ugroza, a ne Srbi kao obični tjelesni ljudi. Za mitsku je dimenziju posve nevažan povijesni fakt, da je ćirilica također i hrvatsko pismo.

U mentalnoj ekonomiji borbe oko Simbola, čini mi se da je jedan važan čimbenik i to, da su za ljude u istočnoj Slavoniji te ploče simbol otuđene vlasti Zagreba, a ne samo Srba odnosno srpstva.

Tako gledano, možemo čak pomisliti da je, i razini faktičnoga, dobro da se iskaljuju na par tabli. Table, među inim, ne uzvraćaju, pa ne prijeti opasnost eskalacije.

Pa bi ih možda trebalo i dalje postavljati i ne živcirati se kad ju razbiju, makak i jednom tjedno – sitan trošak za održanje mira. Kao u nekim japanskim poduzećima, gdje postoji prostorija u kojoj možete povremeno bezpol palicom premlatiti lutku s likom vašeg šefa.

Rascjepljena nacija

Kao kolektiv, kao nacija (kolektiv koji nije “pri-rođen”, postoji u mislima, u ideji – “imagined community”) Hrvati su neuspješni. Nacija je rascjepljena, ne uspijeva integrirati razne elemente svojeg doživljaja svijeta i sebe samih.

Nismo jedini; rascjep uistinu uvijek bar latentno postoji u svakoj naciji. Kaos uvijek prijeti redu. Ipak, uspješnije nacije uspijevaju i s time opstojati i napredovati. (Ali tu dolazim do točke, spomenute gore, gdje mi počinju nedostajati pojmovi kojim bih artikulirao intuitivni uvid.)

Hrvatska pati od sistemskih blokada i mentalne paralize. Puki pozivi na “nacionalno jedinstvo” očito nisu dovoljni. A pozivi na jedinstvo uvijek uključuju poziv na stalnu budnost i borbu protiv onih koji jedinstvo ugrožavaju; to je “kvaka 22”, preokretanje u suprotnost.

Kad nema djelotvornih obreda jednodušnog simbolskog nasilja, apelira se da istjerivanje žrtvenih jaraca bude permanentna aktivnost. Isto kao u komunistističkoj Hrvatskoj, sa stalnim kampanjama protiv tehnomenadžera, nacionalista, anarholiberala, dekadentnih utjecaja sa Zapada idr.. Nacija je ostala rascjepljena, kao što je i bila, iako je izašla iz jugoslavenske zajednice. (Možda imamo – ovdje aludiram na Lacana – probleme s “Imenom Oca”, praznim mjestom koje treba popuniti, zato jer Otac nije bio na vrijeme umro.)

Bilješka o prelazu s mudrosti na mudroljublje

U staro doba postojali su mudraci.

To si bili ljudi, koje su drugi doživljavali kao znalce: one koji znaju kakav svijet jest, koja je uloga čovjeka u njemu, kako treba misliti, što treba činiti, čemu se može i treba težiti…

Pitagorin teoremPrelaskom sa mitopoetskog na logičko razmišljanje u staroj Heladi, pojavljuje se uvid da je zapravo nemoguće čovjeku da stvarno bude mudar, da stvarno sigurno zna odgovore.

Tome se može samo težiti, može se nastojati, napredovati k cilju dubljeg razumijevanja svijeta, društva i sebe samoga. Zato filo-sofia: ljubav, odnosno težnja, nastojanje prema mudrosti.

Filozof uvijek promišlja sve oko sebe, ništa ne priznaje “zdravo za gotovo”. Svaki “mudri” odgovor može se dovesti u pitanje. Tako filozofija postaje čak antipod mudrosti. Ali ti antipodi su ipak povezani: Sokrat kaže “znam samo da ništa ne znam”, a bog Apolon ga, kroz usta proročice, ipak proglašava najmudrijim.

Teško je stalno biti kritičan i baš sve dovoditi u pitanje. Filo-sof u pravom smislu riječi može se biti samo kraće vrijeme. Inače se samo “slijedi neku filozofiju” (pa makar i svoju vlastitu).

To pak, da može čitav svijet i samoga sebe dovesti u pitanje, definira čovjeka kao “sapiensa”.

Dovesti sve u pšitanje, znači također dovesti u pitanje i samo to pitanje.

SVAKO pitanje je filozofsko, ako je praćeno virtualnom sjenom zapitanosti o samom tom pitanju: “A što to zapravo znači?”. (Uzorna filozofija 1.2.)

Znalac (kazivač, teolog, znanstvenik) ide od pitanja k odgovoru. Filozof od odgovora k pitanju. (Odgovor se daje. Pitanje se postavlja.) (“Uzorna filozofija, 2.7.)